DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1918 str. 105 <-- 105 --> PDF |
— 355 — dobiti riamještenje kod državne šumske uprave, tek su nam se Madžari pred 5 godina smilovali, te su od onda četvoricu naših apsolvenata namjestili u državnu šumarsku službu. Mi šumari Hrvati i Srbi nismo u svojoj vlastitoj kući mogli dobiti državnog namještenja, tek smo popunjivali ono malo mjesta u zemaljskoj i imovno-općinskoj službi. Vlastiti naš kruh i to najbolji, jeli su strane, a nama su prepustili, da se zadovoljimo sa korom. Dok smo mi, domaći sinovi, nakon 16—17 godina službovanja sjedili još u X. činovnom razredu, a naši apsolventi križevačkog zavoda bili odsuđeni, da cijeli svoj život prosjede u njem, dotle su stranci kod nas unapfeđeni u toliko godina službovanja do VIII. č. razr, a i dalje. Za ilustraciju navadam, da je od 240 činovnika autonomne i imovno-općinske uprave tek jedan, i to šef zem. šumarske uprave u VI. čin. razredu, a kod državne su šumske uprave od 80 činovuika 1 u V. i 1—5 u VI. činovnom razredu. U poznatim političkim prilikama Khuenovog sistema odgojeni, uz blagu našu slavensku ćud, susretali smo tuđince šumare učtivo kao kolege u struci. Primali smo ih u naše šumarsko društvo, dodijeljivali im redovno mjesta u predsjedništvu i odboru društva. Zato smo bili od većeg dijela šumara stranaca, koji su ćutjeli vlast u svojoj ruci, susretani nekolegijalno, a mnogo puta i sa prezirom. Nesmijemo zaboraviti, da je jedan od njih imao smionosti, naravno poznavajući nasu janjeću, kmetsku ćud i to kao odbornik hrvatskog šumarskog društva, prigodom nedavne ekskurzije u okolicu Nove Gradiške, članove hrv-slav.-šum. društva, u šumi vlastelinstva cerničkog, na međi državne šume — oružanom silom svojih lugara zadržati, da ne pređu jednim puteljkom do natovarišta vlastelinske žicare i to iz jednostavnog razloga, što aranžer izleta nije znao, da je natovarište pred kratko vrijeme preneseno iz vlastelinske u državnu šumu, pa nije zamolio prelaz tim putem. Oni su branili, kao što je pred par godina bio slučaj u Vinkovcima, da državni činovnici ne smiju drugovati sa šumarima imovnih općina, s koj´tn su u istom mjestu zajedno živili, pače su pojedini upravitelji zahtjevaii, da i Hrvati činovnici međusobno madžarski razgovaraju. Te sam primjere morao spomenuti, jer su zaista takovi, da nijedan narod, koji drži do svoje časti, ne bi smio takove ljude trpiti u svom društvu, a mi smo preko toga mučke prešli, sve smo to trpili za volju neke lude i nerazumljive bojazni, da nebi društvo izgubilo uz njih i više članova. Vlast tih ljudi pokopana je za uvijek, a uništena je našom krvlju, ali izgleda, da će mnogi od takovih Iju ji, koji su nas do danas vrijeđali, htjeli ostati i nadal.e ovdje u službi. Uvjeren sam, da će mnogi cd njih otići, da služi svojoj domovini, ali će mnogi htjeti ostati, a za takove držim, da moramo ozbiljno zahtjevati, da se što prije povuku iz naše domovine i da prepuste nama skrb oko boljka naših šuma. Mi ih ne trebamo, jer ćemo dobrom organizacijom i podjelbom rada, zajedno sa drugovima Slavenima, koji su već u državnoj šumarskoj službi i sa onim šumarima Hrvatima i Srbima, |