DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 54     <-- 54 -->        PDF

206 —


u početku bolesti. Jedino je sigurno, da nije Polyporus sulphureus
jer je po njemu prouzročena gnjiloba drukčija. Čini
se da infekcija nastupa kroz rane na bazi debla ili na jakom
korjenju, a ta crna gnjiloba može biti smatrana kao
primeran, ali i kao sekundaran pojav t. j . kao posljedica
predhodne rastvorbe drva, te su doista brojni slučajevi, da
se pojavljuju crne pjege na kori kao vanjski znak rastvorbe.


Kulture micelija, koji prouzrokuju pocrnenje (tkanina)
drva pokazale su, da su oni saprofitičke naravi, a čini se,
da dolazi njihovim djelovanjem do tvorbe pravog crnila, jer
se u bolesnim tkaninama nalazi mnogo treslene kiseline i
željeznih spojeva.


Polagano napredovanje bolesti očituje se najbolje u padanju
prirasta grana, te se ustanovilo, da su one biline, koje
mi tek u stanovito doba smatramo bolesnima već pred 8—9
godina inficirane. Ta činjenica dokazuje nam takodjer, da
nije uzrok padanju prirasta grana poremećenje fotosintetičkih
procesa u lišću koje ima dosta kloroplasta u normalnom
stanju ili u najgorem slučaju tek na početku desorganizacije


— već u manjku mineralnih tvari, što jasno dokazuje množina
pepela u granama zdravih i bolesnih bilina. Najnovija
su istraživanja ustanovila, da je doista gnjiloba bijelike panja
i debelog korjenja uzrok umanjenju dovedenih mineralnih
tvari iz tla.
Brzo ugibanje starih biljka nije čudno, kad se uvaži
dugotrajan patološki proces, koji se prije toga neviđeno
odigravao, a postaje nam još shvatljivije, ako bude uz to
još biljka napadnuta od Coryneuma. S toga i može iskusno
oko razlikovati na oborenim stablima dvije zone rastvorbe.


Rezultat bi najnovijih istraživanja prema tomu bio ovaj :
Uginuće kestenovih stabala nastupa uslijed dvostruke infekcije,
a u konačnom stadiju bolesti bilo bi teško reći, koja
se od njih pojavila prije, kad crna gnjiloba panja i korjenja
ne bi imala očite znakove duge prošlosti.


Vladimir Skori ć, cand. šumarstva.




ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 53     <-- 53 -->        PDF

- 205


desorganizacija u gornjim dijelovima biljke. S toga valja
posve zabaciti hipotezu o parasitarnom djelovanju mikorize,
jer je to samo predsuda, a ne rezultat naučne analize.


Obilježje rastvorbe jezgre i način njenog raširenja slaže
se sa onim, koje prouzrokuju neke više gljive na listačama
i četinjačama. Ta je gnjiloba veoma nalična crvenoj truleži
hrasta, oraha, topole i istog kestena prouzročenoj od Poly-
porus sulphureus ili onoj, koju prouzrokuje Polyporus vapararius
na jeli. Negativni rezultati sa umjetnom infekcijom još
više utvrđuju nas u mišljenju, da je uzročnik ove gnjilobe
jedna viša gljiva. Petri je kultivirao biline u (loncima) posudama
od 1911 —1913, koje su biljke bile stavljene u dodir
sa komadima uzetim od korjena i debla poginulih kestenovih
stabala, a neke su bile stavljene u dodir sa zemljom
uzetom izmedju korjenja istih. Do danas nije on mogao
konstatirati ni najmanjeg znaka oboljenja, do u nekim slučajevima
no i tu samo lokalno na površini korjena. Drugi
su pokusi izvedeni od istog Petria sa izbojcima inficiranim
od Coryneuma, a istodobno je inficirao sporama od ....neuma
granje, deblo i korjenje drugih biljaka, pa ipak nije
mogao da ustanovi pojav tako tipične gnjilobe. Prema ovim
rezultatima Petrievim i onima što ih je svojim pokusima postigao
Ducomej izgleda, da su mlade kestenove biljke veoma
otporne prema bolesti, te iz sveg proizlazi da „maladie
del´ encre" napada samo starija stabla ili bar ne premlada.
Napokon opisati ću potanje samu rastvorbu:


Isprva posmedje samo neke traheje ili sve traheje jednog
goda, a u njima se nalazi smeđa gumozna masa i hijaliničan
micelij vrlo finih hifa, kojega uprkos svih nastojanja
nije bilo moguće kultivirati. Rastvoreni dio sadržaje mnogo
vode i treslene kiseline nastale rastvorbom taninskih spojeva.
Zamjena rastvorenih dijelova biljke sa masom gljivinog micelija
kao kod napadaja Polyporus-a, pojavljuje se razmjerno
vrlo kasno i to ponajčešće u korjenju, a nije bilo moguće
ustanoviti odnos u kojem stoji prema miceliju, koji se javlja




ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 52     <-- 52 -->        PDF

Ž04


Ako se u srpnju ili kolovozu ogleda baza kestenova
stabla, koje još ne izgleda bolesno, ali se nalazi u blizini
uginulih ili ugibajućih stabala, to je vjerojatno već bolesno,
te se može opaziti, da su neki proljetni izbojci pri dnu
debla suhi i kao opaljeni. Skinemo li na tom mjestu koru
sa debla, to ćemo viditi kambij i kortikalne stanične tkanine
smedje obojene i to u prugama, koje se prema gore suzuju,
kako to pokazuje slika 1. Te pruge se protežu 2—3 cm
no i do 1 metra visine. Oborimo li takvo stablo, pa režemo,
kolobare, to ćemo na poprečnom prerezu viditi mrlje nepravilna
oblika, a srž je mnogo tamnija od normalne. Rastvorba
započinje u srži pa se širi prema bijeli, a gdje je segla u
ovu pokazuje se ova tim tamnijom, što je stariji dio. Najjača je
rastvorba u dijelu debla, gdje izbije korjenje, te se prema
gore i dolje od tog mjesta sve više gubi, a u samom deblu
poprima u udaljenosti od 1-2—3 metra, već prema prilikama
jezgra i bijel posve normalan izgled.


Uginuće ovih dijelova još ne dolazi do izražaja u krošnji,
pa u tom stadiju bolesno drvo još ne pokazuje očevidnih
simptoma bolesti, no postane nam shvatljivo posušenje i uginuće
izbojaka na tom mjestu. Kadkada, no ne uvijek, opaža
se ta unutarnja gnjiloba ne samo po posušenim izbojcima
već i po crnoj boji kore. Šematički prikazano je raširenje
bolesti na priloženoj slici br. 6. Isto tako centrifugalno raširenje
bolesti biva i u jačem korjenju, te se širi kao i u
deblu iz jezgre prema bjeliki i kori. U udaljenosti od 2 do
3 metra od mjesta oboljenja ograničuje se bolest u korjenu
samo na tamnije smedju boju jezgre, a u udaljenosti od 6
metara i dalje možemo ga smatrati posve zdravim, te se
krajno korjenje i micelij mikorize nalaze u normalnom odnošaju.


Po opažanjima Briosia i Farnetia, to prividno zdravo
stanje stabala ne potraje dugo, jer je dosta da gnjiloba zahvati
sve žive tkanine u bazalnom dijelu debla, da nastupi




ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 51     <-- 51 -->        PDF

- 203


1. Biljke koje su tek oboljele, a nisu još inficirane od
Coryneum-a, imadu partiju izmedju debla i korjenja (samo
deblje korjenje) već gnjilo, pa je time jasno dokazan prioritet
infekcije korjenja.
2. Rastvorba kestenova korjenja i ostalih dijelova ne
može se nikako pripisati djelovanju Coryneum-a, jer nije ni
u jednom oboljelom dijelu biljke dosada ta gljiva nadjena,
dok ju je iz oboljelih grana veoma lako izolirati. Mikroskopskim
istraživanjem oboljelih organa nije do danas uspjelo
otkriti morfološki tako karakteristični micelij, a i Briosi i
Farneti nisu našli ni jedanput fruktifikaciju Coryneum-a na
korjenju. Jedino Griffon i Maublanc spominju jedan slučaj
no i to je bilo onda, kad su bile u kestenovih biljaka napadnute
i grane od iste bolesti.
3. Infekcija baze debla po Coryneumu biva samo u
slučaju -- i to na izbojcima kad je panj već jako rastvoren
ili kad je kesten ponovno zasađen na mjesto onih,
koji su uginuli od „maladie del´ encre". U ovom slučaju ograničen
je napadaj dobom biljke, jer kad je kesten već trideset
ili više godina star, nije više moguća infekcija, što je
naravno, ako pomislimo na to, da kora postaje jako plutenasta
i debela. Takove biline, koje je napao Coryneum čak
i na panju, uginu za kratko vrijeme, te više grane rijetko
pokazuju tragove infekcije. Korjenje tih biljaka već je odavno
gnjilo, te neima u njima Coryneum-a, a sama gnjiloba prouzročena
je od vrsti Dematophora ili Armillaria.
Ovome možemo pridodati još neke primjedbe, koje mogu
da dovedu obe protivne stranke do sklada, naime one, koji
drže da prije nastupa gnjiloba, pa onda infekcija grana. i
one, koji ju smatraju posljedkom infekcije grana, pa je potom
sekundaran pojav.


detta del´ itichiostro (Ibid 1913.). — Sulle condizioni anatomo-fisiologiche dei
rametti dei castagni affetti dalla malattia del´ itichiostro (Ibid. 1914. — La malattia
đel Castagno detta „del´ inchiostro" (L´ Alpe 1914. i 1915.).




ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 50     <-- 50 -->        PDF

- 202


opazio, da eksemplari napadnuti od druge uginu tek za deset
godina, a oni napadnuti od prve vrsti već za jednu godinu
ili najkasnije za tri godine, te se može smatrati, da je u
prvom slučaju samo .maladie del´encre" uzrok uginuća, a
u drugom slučaju pridružuje se ovoj još i infekcija grana
po Coryneum-u.


Na žalost manjkaju nam u tom pogledu opažanja, pa
se mora očekivati tek naknadna potvrda ovih dosta vjerovatnih
izvoda. Čini se dapače, da i unutar panja odnosno
debla, ne napreduje rastvorba jednakom brzinom na sve
strane, te bi se i otpornost granja i protiv Coryneumu mogla
smatrati ovisna o brzini i načinu te rastvorbe. Sve to navodi
nas na ispitivanje, koji su to faktori, koji omogućuju
napadaj Coryneuma. Možda je to samo gnjiloba, a uz to
koja vrsta iste? Možda su drugi razlozi neovisni o samoj
gnjilobi korjena?


Obzirom na već prije spomenuto oboljenje limuzenskih
kestenika, koji su bili napadnuti samo od Coryneuma, čini
se da „maladie del´ encre" nije isključiv uvjet za pojavu
istoga, već bi to mogle biti Armilaria i Dematophora. Djelomično
osušenje mladih grana uslijed djelovanja Coryneuma,
u najzdravijim sastojinama, daje nam naslućivati, da faktor,
koji uvjetuje bolest nije samo jedan, već da ih ima više, pa
za sada ostaje neriješeno pitanje, što sve uvjetuje jaku infekciju
pitomog kestena po Coryneum-u.


Kako se u Italiji pojavila jedna i druga bolest na istim
individuima, to su se sama po sebi talijanskim fitopatolozima
nadala slijedeća pitanja : Da li se gnjiloba korjena pojavljuje
prije ili tek slijedi iza infekcije grana i debla i može
li Coryneum direktno napasti korjenje. Rezultati istraživanja
u tom smjeru jesu slijedeći:1


1 L. Petri : „Ricerche sulla malattia del castagno detta dell´ inchiostro"
(Rendic. Acc. Lincei 1912.) — Ulteriori ricerche sulla malattia del castagno detta
del´ inchiostro (Ibid.) — Conside^azioni critiche sulla malattia del´ castagno




ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 49     <-- 49 -->        PDF

201


Često u Čitavoj kestenovoj šumi oboli tek nekoliko stabala,
a ima dapače slučajeva da medju samim bolesnim ekzemplarima
ostane po jedan posve zdrav.


Karakteristično je širenje bolesti samo na jednu stranu
a da nije zamjetljiv razlog zašto se ne širi isto tako i na
drugu. Napokon je interesantno, da se isti Coryneum1 razvija
na granama kestena u inače posve zdravim sastojinama,
te da se u ovima ne pojavljuje ujedno i ovdje opisivana
bolest. Prema svemu se čini, da valja spomenuti Coryneum,
koji prouzrokuje osušenje stabala, smatrati samo onda sposobnim
za naglo i jako djelovanje, kad je stablo, na kojem
parasitira, za to disponirano, pa bi on bio tek sekundarni
faktor, koji pospješuje uginuće kestena. S toga si moramo i
u onom slučaju, ako prihvaćamo tumačenje Briosia i Turnetia,
staviti pitanje, ne bi li možda biljke svejedno uginule,
pa da i nema infekcije grana od Coryneum-a jer iz istraživanja
pomenutih autora nije moguće zaključiti, da li se infekcija
Coryneum-om pojavi prije od gnjilobe korjenja. To
nam se pitanje nameće to više, što nam je neshvatljivo,
kako bi biljke, koje uslijed djelovanja Coryneuma tako brzo
uginu, mogle imati onako jako rastvoreno korjenje, kao što
proizlazi iz opisa svih autora. Na temelju pokusa Briosia i
Farnetia sa umjetnom infekcijom kestena kod koje su se
osušile grane, ali se nije pojavila gnjiloba korjena, te oboljelih
kestenika u Franceskoj, pokusa sa Diplodina Castaneae
i Eudothia parasitica u Americi, moramo držati da gnjiloba
korjena nastupa prije i da je neovisna o infekciji grana po
Coryneumu. S toga bi valjalo istaknuti, da se tu radi o dvije
bolesti, koje su do sada medjusobno miješane, a ne nalaze
se na istom stablu slučajno već jedna uvjetuje pojav druge2.


Time bi se možda i razjasnila različna brzina ugibanja
nekih kestenovih biljaka, te i u Italiji a i Francuskoj razlikuju
jednu brzu i jednu polaganu formu te bolesti. Prunet11 je


1 Salvi 0. : 11 Mal deli´ inchiostro (L´ Agricoltura italiana 1910.)


- Peglion : „Le malattie crittogamiche delle piante coltivate" 3. Ed. 1912.
3 „C. R. Ace. des Se. CXL1X. 1909.


ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 48     <-- 48 -->        PDF

— 200 pisati
parasitičkom djelovanju mikorize. U tlu s dovoljno humusa
i povoljnim odnošajima rastvorbe, mikoriza je samo
obični komenzal, bez ikakve štetnosti, dočim u tlu s nepovoljnom
rastvorbom, može pospješiti oslabljenje biljke, jer
je njenim djelovanjem povećanje i absorpcija korjenja prekomjerno
umanjena, kako se umanjuje množina autotrofnog
korjenja. U takvim se slučajevima može reći, da je simbiotički
odnos micelija i korjena izmjenjen na štetu biljke, no
Mangin je dokazao, da i ako to može biti uzrokom uginuća
kestenovih biljaka, nije to identično sa onim prouzročenim
od „maladie del´encre". Takodjer je isključeno, da bi bila
uzrok bolesti mikoriza radi oštećenja po drugim organizmima
(Mycelophagus, Chitridiaceae i bakterije).


Jednako se ne mogu smatrati uzročnicima bolesti Armilaria
mellea i Dematophora necatrix i ako se vrlo često
nalaze na korjenju oboljelih biljaka, no njihov razvitak nastupa
tek, kad je već bolest sama daleko uznapredovala.


Nikakva se važnost ne može pripisati gljivama nadjenim
na korjenju od Gibellia, De Seynes-a, Crie-a i drugih,
jer su to sami saprofiti, a ne parasiti.


Svi ti pokušaji, da se nadje uzročnik te bolesti, bili su
bez uspjeha, ali su doveli do toga, da se počelo pomišljati,
da bit bolesti nije u rastvorbi korjena, već da ju valja gdje
drugdje potražiti. Ducomet1 a ujedno i Mangin2 priznaju, da
je Coryneum parasitirajuća gljiva osobito otkad su poznate
česte infekcije kestenika u Francuskoj, te izgibanje istih baš
njegovim djelovanjem, to ga ipak oba francuska botanika
ne smatraju uzročnikom bolesti zvane „maladie del´ encre.
U tom ih mišljenju ponajviše utvrđuje i to, što uz tako
mnogobrojne konidijske spore i askosporete uz lako njihovo
raširenje vjetrom, životinjama, a i istim čovjekom, nerazumljivo
je polagano širenje bolesti i njena lokalizacija.


1 Ducomet: .Annales del´ Ecole d´Agriculture de Renues. T. V. 1911,
2 „Annales du Service des Fpiphyties" T, I. 1913.




ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 47     <-- 47 -->        PDF

— 199 —


i nova pitanja, koja se nadaju, a nisu bila jos objektom


istraživanja.


Drugi će dio ovih razmatranja biti posvećen posljednjim
istraživanjima i njihovoj kritici, pa će omogućiti čitaocu,
da si stvori sud o aktuelnom stadiju tog problema.


*


II.
Ako dosadanja istraživanja nisu dovela do željenih rezultata,
pita se, da li je slobodno držati, da bit bolesti ne
sastoji u rastvorbi korjenja, pa treba li ovo mišljenje već
jedamput definitivno napustiti i prihvatiti Briosi-Farnetievo,
koji smatraju infekciju grana prvim početkom bolesti?


Najnovija istraživanja ne daju nam na ovo pitanje dosta
iscrpivo i konačno riješenje problema, pa nam ne preostaje
drugo nego da iznesemo hipoteze pojedinih autora, koje se
temelje na po istima opaženim činjenicama, te da im odredimo
pravu vrijednost po daljnja istraživanja. S toga ćemo
posvetiti pažnju pojedinim faktorima, koji su studijem etilogije
ove bolesti bili smatrani uzročnicima iste


Ponajprije ćemo raspraviti od Ducometa1 izneseni nazor


o štetnom djelovanju mikorize, koja bi po njegovu mišljenju
bila uzrok bolesti radi izmjene funkcije, uslijed pomanjkanja
dušičnih i mineralnih tvari u tlu, Ovu hipotezu moramo
posve napustiti, jer je vrlo nevjerovatna posebna vrsta štetne
mikorize, koja bi bila različna od ostalih, koje ne samo da
nisu štetne, nego po svemu izgledu korisne. To je mišljenje
slabo osnovano već i poradi toga, što glavni razlog izmjene
funkcije mikorize, na koji se upire, ne stoji, jer se bolest
pojavljuje svuda, bilo tlo bogato ili siromašno hranilima.
S toga možemo držati zajedno sa Mangin-onr, da je u obilno
humoznom tlu simbiotički odnošaj izmedju korjena i micelija
normalan, te se ne može nijedna patološka pojava pri1
„Annales de . Ecole d´ Agriculture de Rennes" Tome III. 1909. i S. V.
1911. —


2 „Nouvelles Archives du Muséum d´ Hist. nat." V.-me Série 1910. —




ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 46     <-- 46 -->        PDF

— 198 —


Rane prouzročene kukcima ili na bilo koji drugi način
mogu da pogoduju infekciju, ali joj nisu nikad uzrok, pa
ako kroz njih ne udje parasit, to one zarastu, a drvo je
ispod njih zdravo kao svagdje drugdje. Na korjenju najprije
je podvržen infekciji dio, koji se nalazi do debla. Korjenje,
koje se nalazi na zdravoj strani debla još je uvijek
zdravo, te ostaje dugo zdravo uzprkos toga što se nalazi u
kontaktu s bolesnim korjenjem. U Gangrenoznim udubinama
grana razviju se napokon čvoriči, koji sastoje od strome parasitičke
gljive, koja ima tri fruktifikacije: konidijsku, piknidijsku
i askuze. Konidijska forma poznata je pod imenom
Coryneum perniciosum Briosi et Farneti, piknidijska kao Fusicoccum
perniciosum Br. et Farn. i napokon posljednja kao
Melanconis perniciosum Br. et Farn (Vidi si. br. 2.).


Griffon i Maublanc1 studirali su obojica neku bolest limuzenskih
kestenika u Francuskoj, te su ustanovili, da imade
iste značajke bolesti opisane od Briosi-Farnetia. Oba francuska
botanika slažu se u tom, da je gljiva, koja je uzročnik
infekcije po njima istraživane takodjer Coryneum te i
obzirom na askofornu fruktifikaciju (Melanconis) posve identička
s onom opisanom od talijanskih botanika, samo
što ju oni smatraju za Coryneum Kunzei varietas Castaneae
Sacc. sa odgovarajućom askofornom fruktifikacijom Melanconis
Modonia Tul. Obzirom na opisani varietet gljive kao
uzročnika bolesti ne mogu Griffon i Maublanc prihvatiti mišljenje
Briosia i Farnetia, koji uz to ostaju pri tom da je
objekat njihovih studija nova vrsta roda Coryneum2.


Iznesene činjenice omogućuju razna tumačenja, što se
tiče etiologije same bolesti, a podaju nam mogućnost uočiti


1 Sur une maladie des perches du Ghataignier (C. R. de . Ace. de Sciences"
1910.).


- La moria dei castagni (mal dell´ inchiostro). Osservazioni critiche ai
s´gnori Griffon e Maublanc. (Atti dell´ Istituto Bot. deli´ Univ. di Pavia. Ser. II.
Vol. XV.).


ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 45     <-- 45 -->        PDF

— 197 —


;2*3&."


Slika .
Slika 1.


Slika br. 6. A: Uzdužan prerez panja jedne bolesne biljke. P == površina zemlje;
Iz = zdrava jezgra; Ig = bolesna jezgra; b = bijel; k = kora.
B ; Poprečan prerez panja, u kojem se gnjiloba počinja širiti i u


bijeli.


C: Gnjiloba je dosegla kambij i koru. (Po Petri-u).
Slika br.
1. Kestenovo stablo sa oguljenom korom kod korjena, da se vidi crne
pruge rastvorenog panja. (Po Petri-u).




ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 44     <-- 44 -->        PDF

— 196 —


Slika 2. Slika 3.


.t


Slika 4.


Slika br. 2. Spore od Coryneum perniciosnm.
Slika br. 3. Poprečni prerez zdrave kestenove grane sa jasno vidljivim porama.
Slika br. 4. Poprečni prerez oboljele kestenove grane napadnute od Coryncum-a


sa slabo vidljivim porama.
Slika br. 5. Poprečni prerez korjena u kojemu se crna gnjiloba širi od jezgre
prema bijeli i kori.


(Crteži po fotografijama od Petria).




ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 43     <-- 43 -->        PDF

— 195 —


koje se pojavljuju kod starih biljaka, a ove se nalaze u
vlažnom i zbitom tlu. Da on nije shvatio bit bolesti vidi se
i po tomu, što ju on smatra za posljedak patološke promjene
enzimatičkih funkcija.


Posve nova i neočekivana fakta o entiologiji te bolesti
iznesoše dva talijanska biljna patologa Briosi i Farneti1. Oni
su svojim istraživanjima došli do rezultata posve oprečnog
onomu, koji iznesoše većina autora prije spomenutih. Dok
se je ovu bolest do nedavno smatralo kao parasitarnu bolest
korjena, čiji je posljedak gnjilenje istoga, to je ova po
Briosi-Farnetievim istraživanjima tek sekundaran pojav. Početak
bolesti drže oni, da započinje uvijek u mladim izbojcima,
a odatle da se širi u deblje grane, deblo, panj i napokon
u korjenje. Infekcija usljeđuje kroz lenticele, a dakako
i kroz ozlede kukaca i elementarnih nepogoda. U kori širi
se bolest polagano, no kad segne u kambijalnu zonu, raširi
se vanrednom brzinom, te može za malo godina segnuti iz
grana najvišeg drveta do krajnog korjenja. Rastvorba nije
ograničena samo na koru i kambij već se širi i u drvu, te
ostaje dosta ograničena iznad mjesta infekcije i sa strane,
dočim se prema dolje rapidno širi. Nabori kore više ili
manje dugi, koji se proširuja sa rastom grane u debljinu,
bitan su vanjski znak, koji pokazuje lokalizaciju infekcije.
Kod stabala sa vrlo razvitim korjenjem ne vide se ti nabori
izvana, te valja oguliti koru da se kostatira nekroza slojeva
pod njom (SI. 1.). Takodjer na korjenju ispočetka slabo se
opaža rastvorba izvana, no ako pogledamo u poprečnom
prerezu, to se opaža smedja boja kambijalne zone, a i nekroza
kore. Infekcija ne počine u starim granama ni u panju
već u mladim granama glatke i zelene kore.


1 Sulla moria dei castagni (Mal deli´inchiostro) (Atti deli´ Ist. bot. deli´
Univ. di Favia. Ser. II. Vol. XIII. 1907.) — Intorno alla causa della moria de´
castagni (Mal deli´ inchiostro) ed ai mezzi per combatterla. Nota preliminare.
(Ibid. Vol. XIV. 1909. p. 47.) — Riproduzione artificiale della moria dei castagni
(Mal deli´inchiostro) (Rendiconti della R. Acc. dei Lincei. Vol XX. 1911.).




ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 42     <-- 42 -->        PDF

— 194 —


i mlado drveće dobiva pjege, koje su znak infekcije. Komparativne
kemijske analize različitih tla pokazuju, da sastav
tla ne utječe na bolest, te su često baš najplodnija tla ujedno
najviše opustošena (Sainte-Pierrville), a na najsiromašnijim
nalaze se najzdraviji kesteni (Vasseaux, Ardeche). Po istraživanjima
istog autora podvrženi su samo panj i korjenje
rastvorbi, a ne drugi osobiti izvanji organi, no i on svraća
pažnju na mikorizu. Prema njegovim opažanjima je uzročnik
te bolesti delikatan micelij, koji se širi pod mikorizam ili u
još dubljim slojevima, a predstavlja novu vrstu u grupi
Oomycetes, te ga Mangin naziva; Mycelophagus Castaneae1.


Delacroix je pobijao njegove navode dvojeći uopće o
eksistenciji spomenute gljive, te je dokazivao da sporogeni
organi nisu drugo no tvorbe mikorizinog micelija, pa da se
nalaze i na zdravim biljkama.


Le Gendre2 drži da gljive, bakterije i kukci napadaju
kesten istom onda, nakon što je već oštećen od smrzavice,
a nada sve oslabljen od starosti, pa bi po tom bilo razumljivo
oboljenje mladih izbojaka, kad bi oni uvijek poticali
od starih panjeva. Ovo razjašnjenje podsjeća na ono od
Cornua, ali bez vrijednosti, jer se ne bazira na nikakvoj
eksperimentalnoj podlozi.


Da Camara Pestana´ prihvaća prvotno mišljenje Delacroixa
o transformaciji simbioze u parasitizam uslijed pomanjkanja
nitrifikacionog procesa u tlu, a to isto ističe i
Henry u svojoj studiji „La maladie des Châtaigniers aux
Etats-Unio et en Europe". (1909.).


Sorauer4 koji je ispitivao bolest na primjercima poslanim
mu od Crie-a svrstava bolest u grupu „Lohkrankheiten",


1 Sur la maladie du Châtaignier causée par le „Mycelophagus Castaneae"


(C. R. Ac. d. Se. 1903.).
2 La Maladie des Châtaigniers (Ass. franc, pour l´avanc. des Se. Congres
d´ Ajaccio 1901.).


* La Maladie des Châtaigniers. Gangrene humide de la racine du Châtaignier
(Bull, de la Soc. Portugaise de Se. Nat. Vol. 1. 1907.).
* „Handbucs der Pflanzenkrankheiten". III. Aufl. I. Bd.


ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 41     <-- 41 -->        PDF

— 193 —


jeva u tlu. U već rastvorenom korjenju oboljelih kestenovih
biljka našli su Cugini i dali´Arcangeli bakterije, no posve
je sigurno da su to tek saprofitički organizmi, koji napadaju
već prije po drugim gljivama napadnute i rastvorene stanične
tkanine1.


Malinvaud´11 je pripisao uzrok botesti gljivi iz grupe Mixomyceta
zvanoj Pseudocommis Vitis, koja pridolazi na vinovoj
lozi, Crie;i dokazuje u većem nizu rasprava, da nije
uzročnik bolesti Agaricus melleus. On je naime istraživao
biline očevidno bolesne i to grane, panj i korjenje, pa je
naravno našao velik broj mikroorganizama, no ni za jednog
od ovih nije mogao dokazati, da je škodljiv kestenu. Uz to
je isti učenjak dugo vremena isticao neki sluzni tok pun
gljiva i bakterija, koji se nalazio na panju i granama, ali su
bile sigurno već prije spomenute uzdužne zone rastvorene
stanične tkanine, koje pokazuju biline prije nego podlegnu
samoj bolesti. Po njegovom mišljenju gnjiloba korjenja ne
ovisi posve ništa od mikorize, a taj njegov zaključak, osnovan
na mnogim opažanjima, potvrdila su kasnija istraživanja.


Mangin4 razlikuje ponajprije dva tipa bolesti opisane
pod istim imenom i to: 1. oboljenje od iscrpljenja, koje je
posljedak neracionalnog odnašanja humoznog pokrova. Ova
forma škodi obično starim kestenima i ne prelazi s jednog
stabla na drugo. Dobar uzgoj i čuvanje humusa bilo je dostatno
da zapriječi bolest (Correze, Jura). 2. Prava bolest
kestena, koja se pojavljuje na svim mjestima bez obzira, da
li je tlo iscrpljeno odnašanjem listinca ili ne, da li se nalazi
na kamenitom neplodnom tlu ili u plodnoj ravnici. Staro


1 Gibelli G. „L´Economia rurale" 1897. p. 224. — Bargagli P.: Notizie intorno
alcune malattie del castagno (Atti de la R. Acc. dei Georgofili Vol. XXII.
1899.


2 Malinvaud M. : Analisi délia Memoria di Debray : „La maladie de la brunissure
(Bull. Soc. Bot. de France", T. XLV. 1898.).


3 Bull, du Minister de . Agriculture. Paris 1894.


1 Rev. de Vitic. 1914.




ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 40     <-- 40 -->        PDF

— 192 —


De Seynes* bavio se u isto vrijeme tom bolesti sa piemontežkim
botanikom, pa su si uzajamno slali materijal i
izmjenjivali misli o svojim opažanjima. De Seynes je jednako
kao i Gibelli poricao mogućnost, da je bolesti uzrok bijeli
micelij s rizomorfama, kako je to tvrdio Planchon, koji ju
je pripisivao gljivama Rhizoctonia i Agaricus melleus1. Spomenuti
autor razlikovao je dva micelija na korjenju oboljelog
bilja: jedan tamno-smeđe boje, debelih stijena i dugih
članaka, a drugi bijele boje i kratkih članaka.


Posljednji micelij prodirao je u koru razarajući stanice
pune plazme, a prvi ostajao je više na površini. Hife tih
micelija sjedinjavale su se u rizomorfe, na kojima je autor
opazio rudimentarne piknide i peritecije, ali nije nikad mogao
konstatovati vrst Diplodia opisanu po Gibelliu, već vrstu
Torula i to Torula exitiosa De Seynes.


Protivno ovim autorima smatrao je Cornu- kao uzrok
te bolesti jake smrzavice u godinama 1870—71 i 1879 do
1880, no njegove navode pobio je kasnije Delacroix* "dokazom,
da kasnije jednako jake smrzavice nisu izazvale ove
bolesti. Ovaj fitopatolog modificirao je ideju, donekle već od
Gibellia iznesenu, te iznesao hipotezu, da kestenova mikoriza
može postati pogibeljna i uzrok bolesti onda, kada je
tlo siromašno na humusu.


Micelij mikorize postao bi u tom slučaju pravi parasit,
koji živi potpuno na račun svoga stanodavca, te bi postalo
njegovim plijenom i jače korjenje. Po izvodima Delacroix-
a bila bi to dakle preobrazba simbioze u parasitizam,
a glavni uzrok te promjene manjak dušičnih organskih spo


* De Seynes: Sur la Maladie des Châtaigniers (C. R. Ac. Se. 1879.) — Le
parasite de la Maladie du Châtaignier (Ass. Fr. pour 1´ avanc. des Se. 1879.) —
De la Maladie des Châtaignier appelée „maladie de . encre" (Comice agricole
de . Arrondiss. du Vigan" 1889.).
1 Plauchon M. I. E. : La maladie des Châtaigniers („C. R. Ac. Se. 1879.")


Bulletin de la Soc. botanique de France".


2 Bulletin de la Soc. d´ Agriculture" 1884.


8 La maladie des châtaigniers en France (étude preliminair). (Bull, de la


Soc. Mycol. de France) Tome XIII. 1897.




ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 39     <-- 39 -->        PDF

- 191


samo metagenetička forma od Diplodia Castaneae. Na korjenitim
dlačicama konstatovao je Gibelli micelijski ovoj, ali
se na istima nisu opažali posljedci te zajednice, te je došo do
zaključka da „su neki parasiti podnosivi na korjenu kestena,
a da ne prouzrokuju nikakvog zamjetljivog oštećenja biljke".
Isto je mišljenje zastupao poslije za mnoge Cupuliferae kod
kojih se je namjerio na sličan odnošaj izmedju micelija i
korjena, a općenito je poznato, da je taj pojav poslije od
Franka uveden u biljnu biologiju pod imenom „mikoriza".


Prvo tumačenje uzroka bolesti pokušao je Gibelli obzirom
na taj micelarni pokrov korjenja. On je naime držao,
da nastupa izmedju obiju simbionata fiziološka konkurencija,
koja nije tako dugo opasna, dok je stablo krepko, jer priječi
micel u prejakom razvitku, no za slučaj oslabljenja drveta
može ovaj preoteti mah, te oviti sve korjeuje. Na taj bi
način biljka poradi pomanjkanja absorpcije uginula za kraće
ili dulje vrijeme. No kako da se razjasni, da stari kesteni
tijekom proljeća prolistaju, a onda početkom ljeta najedamput
se sve lišće osuši? Gibelli kušao je, da to razjasni stavljajući
naglo osušenje lišća u odnos sa nedostatnom absorpcijom
korjenja naime: proljetno lišće razvije se na račun
rezervnog materijala skupljenog prošlog ljeta, a kod biljka
koje su već oslabile iscrpljene su rezervne tvari, te u novoj
vegetacionoj fazi ne može se razviti lišće ni cvijeće poradi
sprječavanja absorpcije po parasitirajućem miceliju.


Ipak nije Gibelli ovo svoje razjašnjenje smatrao definitivnim
rješenjem tog pitanja, jer je preostao još odgovor na
glavno pitanje, koji je uzrok oslabljenju biljke, što omogućuje
razvitak micelija na štetu korjenja.


Kasnijim svojim radovima došao je isti Gibelli do drugog
rezultata, da uzrok bolesti nije micel mikorize, već onaj
drugi smedjih hifa, koji se nalazio na okrajcima korjenja, a
prouzrokovao i uginuće same mikorize. Taj micelij nije mogao
odrediti, ali je htio bar da odredi njegovo eventualno
aatološko djelovanje na biljku*.


* Gibelli G. : La malattia del castagno (L´Economia rurale. Torino 1897. Vol. 39).


ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 38     <-- 38 -->        PDF

190 —


teško od zdravog, te poprima za jedan mjesec karakter su


hog drva, koje zdrava stabla ne postizavaju nego tek za če


tiri mjeseca ležanja. Na bazi debla i samom korjenu nalaze


se posvuda crne pjege kao od tinte izuzev neke neznatnije


ogranke korjena, koji ostanu pošteđeni od rastvorbe. Sta


nične tkanine korjena a i one debla pune su sferokristala


elagove kiseline, koji se ne nalaze u stanicama zdravog drva.


Elementi drva su manje rastvoreni od onih korjena, no
ipak su cijevi (traheje) pune tila*. Bolest se širi postepence
iz raznih centara od bolesnih stabala, naokolo kojih počinju
pobolijevati susjedna stabla, a zatim pomalo i ona udaljenija.


Naučna istraživanja, koja su išla za tim, da ustanove
nije li uzrok ove bolesti manjak mineralnih tvari u tlu, a napose
kalijskih i fosfornih spojeva, kojih sadržaje po kemijskoj
analizi pepel bolesnih biljka za jednu četvrtinu manje
nego onaj zdravih biljaka, pokazala su, da ta predmjeva ne
stoji. Prikladni pokusi jasno su pokazali, da ne postoji nikakav
savez izmedju obilja odnosno manjka gore navedenih
kemijskih spojeva i pojave same bolesti.


Na oboljelim biljkama nisu bili nađeni životinjski parasiti,
koji bi se mogli smatrat uzročnicima bolesti, samo je
Dr. Perosino iznesao g. 1892. mišljenje, da ličinke Staphylinus-
a svojim bušenjem korjena prouzrokuju oticanje soka,
a time stvaraju povoljne okolnosti za prodiranje mikroorganizama,
koji prouzrokuju rastvorbu. Ta hipoteza nije bila
kasnijim istraživanjima potvrđena**.


Uopće i sami rizomorfni miceliji su rijetki na korjenju
i ti se nalaze ponajviše već na uginulim individuima. Od
ovih pridolaze gotovo konstantno tri vrste: jedna roda
Sphaeropsis (Diplodia Castaneae (Sacc. var. radicicola), roda
Torula (T. exitiosa De Segnes), te Melanorna (M. Gibellianum).
Za vrst Torula exitiosa De Segnes čini se, da je


* Tile su hipertrofične perivazalne stanice, koje zatvaraju i začepe cijevi.
** „L´Economia rurale, le Arti e il Commercio" Vol 39. Torino 1879.


ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 37     <-- 37 -->        PDF

— 189 —


pojavila godine 1842. na spomenutom teritoriju*. Talijanski
ministar poljodjelstva povjeri god. 1870. istraživanje uzroka
te bolesti Celi-u, ali ovaj brzo prekine svoj rad, jer je premješten
u Portiri, tega nastavi tek god. 1875. Gibeli sve
do svoje smrti. Plod tih studija bile su mnogobrojne rasprave
u kojima su izneseni slijedeći glavni rezultati**.


Bolest se ponajprije pojavljuje u oslabljenju čitave inficirane
biline, njeno lišće postane žućkasto, a prošlogodišnje
grane se posuše. Najmlađi izbojci panja ne ozelene, a i oni
koji se donekle zaodjenu lišćem, te mlada stabalca glatke
kore pokazuju (pruge) bore, koje polaze — suzujući se —
od dolje prema gore. Te su pruge tamne boje, te sižu od
nekoliko centimetara i do metra duljine. Ako se razreze nožem
površina te tamne pruge dublje unutra, to se razabiru
dva sloja: jedan zamazano-smeđe boje i drugi donji još
svijetlo ružičasto-bijel. Takvi kesteni cvjetaju vrlo slabo, no
najčešće u opće ne cvatu, a ako to već biva, to ubrzo prestane
dalji razvitak, te osušeni cvjetovi ostanu visjeti na
stablu. Lišće pada već koncem rujna, dakle mjesec dana
prije nego kod zdravog drveća. Ponajčešće ugine biljka za
tri godine i to obično koncem kolovoza, u rujnu ili početkom
listopada, pa stoga nisu rijetke pojave, da stabla u julu
na oko još krepka nenadano već za koji tjedan imadu suho
lišće, koje ostaje na stablu skupa sa nedozrelim plodovima
tako te izgleda kao da su udarena od munje. Drvo debla
uginulog stabla postane manje tvrdo, za trećinu je manje


* Movimento Biellese", 1868. Memoria per servire allo studio della malattia
dei castagni Biella, Chiarino 1872.
** „Gazzeta ufficiale" 1886. — Primo rapporto sopra una nuova malattia
dei castagno (Le Staž. Sper. Agr. It. 1876.). Una nuova malatti,, dei castagni
(Atti, del R. Istituto Lomb. Se. e lett. 1876.) — Sopra una nuova malattia dei
castagni („Acc. delle Se. Modena" 1877. Vol. XVII.) — La mallattia del castagno.
Osservazioni ed espericuze 1875—1879. (Buli. d. Comit. Agrar di Mod. 1879.) —
Nuovi studi sulla malattia dell castagno detta dell´ inehiostro" (Memorie deli´
Acc. d. Se. Bologna, 1883.) — La malattia del castagno detta dell´inehiostro. Nuovi
studi e ricerehe 1879—1882. (Ann. dei. Minist. di Agr. 1882.).




ŠUMARSKI LIST 7-8/1915 str. 36     <-- 36 -->        PDF

* 188 —


slučaju teških državnih i narodnih kriza), dobavu goriva iz
vana — nužno je također eliminiranje nekojih boljih i vrednijih
objekata uz poseban pustupak s njima.


5.) Pravoužitnici bez razlike imaju plaćati temeljnu pristojbu
za drvo i ine šumske proizvode.


Jedna bolest pitomog kestena (crna gnjiloba).


Kako je pitomi kesten jedna od dosta raširenih šumskih
raslina, to sam smatrao potrebnim, da upozorim na ovu
njegovu bolest naše stručnjačke krugove, pogotovo kad se
znade, da je u Italiji i Francuskoj prouzročila dosta znatne
štete. Koliko je meni poznato do danas ta bolest nije za
naše krajeve zabilježena, do nekih osamljenih slučajeva, koje
mi je prof. Dr. Petračić naveo za petrinjsku šumu „Kotar".
Kod izradbe ove radnje služila mi je ponajviše francuskotaljanska
naučna literatura, što je i posve naravno kad je
poznato, da se ta bolest u njih ponajprije javila, a i po
njih dosta znatne prihode od pitomog kestena osjetljivo
umanjila. Ponajprije iznesti ću historijat istraživanja, a u
drugom dijelu sadanju fazu istih.


I.
Pod imenom „malattia" dell´inchiostro" u Italiji, „maladie
de l´encre" ili „du pied noir" u Francuskoj" i „doença
da castanheiro" u Portugalu poznata je vrlo opasna infekcija
pitomog kestena, no čiji su pojavi tako slabo karakterizovani,
te su pod istim imenom iznesene najraznije bolesti,
koje imadu isti efekat : brže ili sporije osušenje ili uginuće
biljke.
Ova bolest dobila je svoje karakteristično ime od Planchona,
nakon što je već dvadeset godina prije toga bila
objekt študija u Italiji, te prvi put opisana od Dr. Puccinellia
(„L´Agricoltura" Lucca 1859.).
Dr. Selva di Graglia (Piémont) publicirao je devet godina
iza ovog opisa seriju članaka o istoj bolesti, koja se