DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/1915 str. 20     <-- 20 -->        PDF

— 132 —


Izkusio sam da ima sjemena, koje nabubri za 2—4 sata
ili još u kraćem vremenu, a ima ga koje treba za to i 1 —2
dana. Moči li se sjeme dulje nego treba, to ono popuca i
počme vrjeti.


S toga se ono smije samo za toliko vremena prije
sadnje močiti, za koliko se pokusom izpostavi da nabubri,
ali ni onda se nesmije sve sjeme na jedanput namočiti nego
onoliko, koliko ga se može sa naručenim brojem radnika u
pol dana zasijati. Od ostaloga sjemena moči se zatim sve
dio po dio tako, da bude taj svaki dio nabubren upravo
tik pred vremenom kad će se sijati.


Dva dana močeno sjeme niče za 11 dana.


Bor iz okolice Skrada oštećen po borovom
likotoču.


Po fotograf, snimci R. Tredla.


Šumarski upravitelj u Skradu gosp. R. Tredl upozorio
me je posve blizu Skrada i to u nasadima nedaleko ceste
na bor, koji pokazuje vrlo lijep, upravo tipični uzrast usljed
toga, što je bio napadnut od borova likotoča (Blastophagus
(Hylesinus) piniperda L.) Nijemci ga zovu der grosse
oder der schwartze Kiefern-Markkafer ili obično „W a 1 dgart
n e r)".


Taj štetnik napada najradje bolestna stabla, no razmnoži
li se napada i ošteti i mnogo zdravih stabala.


Kornjaši buše počam od mjeseca kolovoza u vršnim
izbojcima odozdo prema gore te ih oslabe, a jesenske oluje
i vjetrovi polome te grane tako, da stabla izgledaju kao da
im je tkogod škarama grane podstrigao. Radi toga ga i nazivaju
Nijemci „Waldgartner".


Opetuje li se to kroz više godina izgubi bor svoju
običajnu široku krošnju a dobije šiljastu, kakovu ima smreka.




ŠUMARSKI LIST 5-6/1915 str. 21     <-- 21 -->        PDF

— 133


ŠUMARSKI LIST 5-6/1915 str. 22     <-- 22 -->        PDF

— 134 —


Dobrotom prijatelja g. Tredla imamo sada ovjekovječen
naš domaći primjerak takovoga, po likotoču napadnutoga
bora, te ga nećemo trebati preslikavati i pretiskavati iz stranih
stručnih dijela, kako se je to do sada činilo.


Dr. A. Langhoffer.


Siške naših hrastova.


Priopćuje Dr. Aug. Langhoffer.


Poznata je stvar, da različiti kukci stvaraju na bilju posebne
izraste, koje zovemo šiškama. Opće poznate su šiške
na lišću bukve postale od mušica ili one na brijestu i topoli
postale od ušenaca. Ovom zgodom kanim ja progovoriti
samo o šiškama naših hrastova što su postale od osa
šiškarica.


Naš zemaljski zoologički muzej ima uz ine šiške i hrastovih
šišaka, najviše iz okolice riječke a nešto i iz okolice
zagrebačke a tek malo iz inih mjesta. Te šiške ustupio je
našem muzeju svojedobno pokojni prof. Antun Korlević,
koji je u nizu godina ne samo marljivo sabirao šiške,
nego je iz šišaka sa uspjehom i ose šiškarice odgajao. Svoja
opažanja priopćio je u „Glasnik-u" hrv. prirodoslovnog
društva god. 1890. u svesku V. na str. 204—207. Njegovo
predavanje o šiškama u opće, što ga je držao u istom društvu,
izašlo je u „Glasniku" god. 1903. u svesku XIV. str. 91 —121
Njemu u čast prozvao je poznati strukovnjak Kieffer jednu
šišku iz Ike u okolici Opatije njegovim imenom Cynips
Korlevićii, što je priopćeno u „Glasnik-u" god. 1903. u
svesku XIV. str. 451—452.


Osim svih tih podataka, kojima ću se tu poslužiti, imam
dopunjke u muzealnoj zbirci šišaka, koje potječu od svojedobnih
pomagača muzejalnih gg. Š. Ugr eno vica ml. pokojnog
Mirka Šnapai Vladimira Polica, a nešto je podataka
i od mene samog.