DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1913 str. 3 <-- 3 --> PDF |
BROJ 5. U ZAGREBU, 1. SVIBNJA 1913. GOD. XXXVII. ŠUMARSKI LIST Pretplat a za nečlanove K 12 na godinu. — Članovi šumar društva dobivaju list bezplatno. — Članarina iznaša za utemeljitelja K 200. — Za članove podupirajuće K 20. — Za redovite članove I- razreda K 10 i 2 K pristupnine. — Za lugarsko osoblje K 2 i 1 K pristupnine i za »Šum. liste K 4 u ime pretplate. — »Lugarski viestnik« dobivaju članovi lugari badava. Pojedini broj »Šum. listac stoji 1 K. Članarinu i pretplatu na list prima predsjedništvo društva. Uvrstbina za oglase: za 1 stranicu 16 K ; za pol stranice 9 K; za trećinu stranice 7 K; četvrt stranice 6 K. — Kod višekratnog uvrštenja primjereni popust. Povjestnička crtica o sumama Bosne i Hercegovine do zaposjednuća god. 1878. Piše Dragutin vitez Wessely. U trećem broju tekućega godišta ovoga lista objelodanilo je uredničtvo uz crticu o odnošajima zemljišnog posjeda u turskoj carevini, turski šumski zakon od 11. ševala god. 1286 (1869). Jer mislim, da će čitaoce osobito zanimati i prilike, koje je ovaj zakon zatekao u Bosni i Hercegovini, kao i postanak i razvitak tih prilika, ocrtati ću odnošaje, u kojima su se nalazile šume ovih zemalja, od rane prošlosti pa do zaposjednuća, to jest do god. 1878. Pošto je svrha ove crtice prikazati samo općenitu sliku odnošaja, koji su tokom vremena utjecali na stanje bosanskih šuma, ne mislim se upuštati u tančine. Ob ovom predmetu sakupio je do sada najviše vrela Ljudevit Dimitz u svome obširnome djelu : Die forstlichen Verhaltnisse und Einrichtungen Bosniens und der Hercegovina (Wien, Frick 1905), koje u glavnome slijedim pišući ovu crticu. Nekojima od ovih vrela poslužio sam se, koliko je to bilo potrebno i izvorno, a osim toga su mi bila pri ruci i predavanja profesora F. Holla o općenitoj šumskoj povjesti na šumarskome odjelenju bivše tehničke srednje škole u Sarajevu. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1913 str. 4 <-- 4 --> PDF |
— 174 — Želimo li predočiti razdoblja ljudske povjesti, mjerimo ih po ljudskim pokoljenjima. Usporedimo li ali s tim mjerilom predmet ovoga razmatranja: bosanske prašume, kolike li razlike! Kako je malovječan čovjek prema onim drvenim divovima ! Ljudske se generacije radjaju, ginu, radjaju i opet ginu u okviru jednog stoljeća, a dok ovi gorostasi svoj vijek izviju, radjaju se i ginu po više puta — stoljeća! Zemaljska je vlada za Bosnu i Hercegovinu objelodanila na milenijskoj izložbi u Budimpešti grafično i brojkama analize uzor stabala vladajućih razreda (der praedominierenden Stammklassen) iz bosansko-hercegovačkih prašuma*. Tu imamo na pr. smreku u dobi od 240 godina, jelu od 370 godina, bijeli bor od 237 godina, te crni bor od 264 godina starosti. Žao mi je, da nema podataka i za hrastovimi. Kako je na dotičnim tablama izrijekom navedeno, nijesu ovo možda kakove iznimke, niti kakvi izabrani Metuzalemi šumskog drveća, nego — kako navedoh — to su tek »uzor stabla vladajućih razreda u prašumi«. Najdeblja jelika, kojoj sam pristupio u bosanskoj prašumi imala je u prvome promjeru 180 cm. Ako dosljednosti radi navedem još nekoliko osobito dugovječnih gorostasa prašume po prije označenim analizama kao muniku (P. leucodermis Ant.) od 476 godina, crni bor od 334 godine, medjetku (Corylos Colurna L ) od 204 godine, tisu od 442 godine, držim, da će si čitaoc moći stvoriti sliku o mijenjaju generacija u prašumi tokom vremena, te da će uvidjeti, da su one mase, nagomilane u vladajućim razredima naših prašuma, nikle čak tamo pri koncu šestnaestog odnosno na početku sedamnajstoga stoljeća. Dok su nekadanje neizmjerne šume sjeverne polovice Evrope — kako ih opisuju rimski historici i geografi — u * Zidne table pohranjene su sada kod šum. odsjeka zemaljske vlade u Sarajevu. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1913 str. 5 <-- 5 --> PDF |
— 175 — netaknutoj cjelini ležale do osmoga stoljeća po našem računu, uticala je atenska i rimska kultura na šume zemalja oko sre dozemnog mora već mnogo stotina godina prije rodjenja Kristova. Već u ono doba navijestila je sjekira rat velikim šumama Grčke i Italije, a kultura, baš hiljadu godina starija od one ostale Evrope, pozobala je u dugome toku vremena šume netom spomenutih zemalja. Premda su po Hôrnesu* u zemljama Bosne i Hercegovine već u doba grčkoga eposa živjela ilirska plemena, ne manje naobražena od starih Tračana, Trojanaca i Helena, došle su ove zemlje u bliži doticaj sa tadašnjom kulturom tek oko rodjenja Kristova, kada su Rimljani, osvojivši i dinarsko zagorje**, otvorili cestama ovu zemlju prometu***. Vjerojatno je, da su oni na onim u kamenu isklesanim cestama s početka izvozili drvo iz bližih bosanskih te hercegovačkih šuma napučenijoj obali, a možda ga i dalje otpremali na ladjama, ali ovo ne bijaše zadugo. Tek zasnovana kultura morala je uzmicati pred seobom naroda. Goti, Langobardi i Avari doskora opustošiše panonsku provinciju. U sedmome stoljeću naseliše ove na dohvatu istočnoga i zapadnoga rimskog carstva ležeće zemlje slavenska plemena, Hrvati i Srbi. Pod utjecajem Bizanta i Rima, franačke i magjarske države, pod banima, a poslije kraljevima, odigrala se je za ove zemlje burna povjest, kojoj su još mnogo doprinosile unutarnje borbe plemstva i vjere. Na dohvatu dvijuh kultura zaostale su ove zemlje znatno za kulturom istoka i zapada. Brdoviti položaj oteščavao je promet, pučanstvo je sjegurno bilo dosta rijetko, a prašume (veća ipolovica ukupne površine) * Dr. Moriz Hôrnes: Dinarische Wanderungen (Wien, Graeser 1888). ** L. pi. Thallôczy u djelu „Oesterreich-Ungarn in Wort u. Bild". ***. Ph. Ballif: Das Strassennvesen in Bosnien u. der Hercegovina. — Allgemeine Bauzeitung. Wien 1903. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1913 str. 6 <-- 6 --> PDF |
— 176 — uzmicale su samo ovdje, — ondje pred sjekirom pastirskih poljodjelaca, da često za kratko vrijeme opet osvoje oteto im zemljište. Istom u 13. stoljeću oživio je opet nešto promet u ovim zemljama utjecajem dubrovačke republike. Ceste, koje su ovaj promet posredovale, načinjene su iz takozvane kaldrme, to jest ovećega, obično okrugloga kamenja, koje baš ne bješe sasvim gusto složeno, nego tako, da je za kišno doba obično uz svaki kamen bila takodjer okolo na okolo i duboka jama blata*. Na ovim cestama najgore kakvoće prenašali su konji što robu stranih zemalja kroz Bosnu, a što produkte bosanskih rudokopa iz Bosne. Rudarstvo bilo je u Bosni osobito od 13. do 15. stoljeća jako razvijeno, a bavili su se njime ponajviše Sasi i Dubrovčani. U ono doba Bosna zbog slabih prometnih sredstava nije po svoj prilici izvozila mnogo drva, osim možda nešto cijepane japije, nego su sigurno šumu u većoj mjeri upotrebljavali za rudokope. Domaći je narod u većoj mjeri počeo da kadi ćumur (drveni ugljen) u žežnicama, koje su se odlikovale time, što nad spratovima ne imadjahu glave**. Iz ogromnih bogumilskih spomenika — na kojima nalazimo doduše mnogo naivnih slika, ali malo natpisa — saznajemo, da je u ono doba igralo poljodjelstvo vrlo neznatnu ulogu u Bosni i Hercegovini i da su se stanovnici više bavili stočarstvom i lovom. Držim, da neću pogriješiti, ako uztvrdim, da prvi početci pustošenja šuma padaju u ovo doba i to u korist stočarstva. Nije ovo karakteristično samo za ove zemlje. Slične pojave nalazimo i u Italiji, Grčkoj, Maloj Aziji i Španjolskoj, a mislim, da je neopravdano, da ovoj pojavi tražimo uzrok samo * Dr. Konstantin Jireček: Handelsstrassen imd Bergwerke von Serbien und Bosnien wâhrend des Mittelalters. Prag 1879. ** Ovaj štetni način palenja ugljena tek je u najnovije doba napušten. Vidi čl. Kadjenje ćumura u br. 3. S. 1. 1913. str. 90. " |
| ŠUMARSKI LIST 5/1913 str. 7 <-- 7 --> PDF |
— 177 — u prilikama, koje je stvorilo osvojenje osmanlijsko, premda opet ne možemo zatajiti, da su te prilke mnogo doprinjele na razvijanje ovoga stočarstva. Nesigurne prilike u ovim zemljama odvraćale su stanovništvo već i prije osmanlijskog osvojenja od polodjelstva, a navraćale ga divljem stočarstvu, jer nitko nije bio siguran, da će u miru uživati plodove u osnivanje poljodjestva uloženoga truda. Stanovništvo ovih zemalja našlo je sa svojim stadom i pokretnim imetkom u velikim, neprohodnim prašumama uvijek zaklonište proti neprijateljskoj navali, te hrane za stoku i sebe- Dodjoše Osmanlije. Možemo zaista kazati, da oni u ono prvo doba donesoše toj zemlji mir i poredak*, te da se je Bosna, kao dio tadašnje moćne turske carevine kulturno pridigla, ako i ne u okviru zapadne, to ipak u okviru istočne kulture. Nu oni donesoše — kao što pravo kaže Dimitz — i onaj mlitavi orijentalni način življenja, koji ne traži ništa više do kruh svagdanji, a dakako, da je lakše bilo paliti pred stadom šumu nego stenjati za plugom. Uza one, naprijed navedene zasluge, nevalja dakako zaboraviti, da je i priroda sama tj. brdovitost ovoga predjela osobito doprinosila razvijanju stočarstva. Koza je dakako glavni predstavnik ove vrsti divljega stočarstva. Suma ju hrani, a njege ne traži. Onda istom dolazi ovca, pa daleko za njima goveče. Dok je ljeti trpjela mlada sastojina od obgrizavanja lišća i pupova, te od sjekirice pastirske, a stara od požara, sjekle su se pred zimu, a za zimsku prehranu blag lišnjake svake dobi sastojine. Za vrlo oštrih zima sjekle su se velike šumske površine u svrhu, da se prehrani stoka sa pupovima i mekim mladicama. Uslijed ovoga je šume na nekim plohama uopće nestalo, dočim se je na drugima pretvorila u onu pustu šikaru, koju tako često na velikim plohama nalazimo u ovim zemljama. * Izporedi opasku ** na strani 175. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1913 str. 8 <-- 8 --> PDF |
— 178 — Ove se šikare (grmeči) obično nalaze u blizini naseobina, a nastale su time, da je stanovništvo sve iole za japiju i gorivosposobno drvo upotrijebilo, a stoka podmlatke iz godine u godinu skroz ogrizavala, te su ove plohe sada pokrivene niskim, sasvim zakržljalim čbunjem, čijim se lišćem stoka i dalje iz godine u godinu hrani. Na ovaj su način nizom godina poharane velike šumske plohe u okolici gradova i naseobina, ne da služe kao polja i livade, nego da se pretvore u onu pustu šikaru, mršavu pašu koza. Na strmenitijim je mjestima kiša zemlju odnijela, bujice su se stvorile i seline, te ove sterilne pustoši postadoše često opasni neprijatelji niže ležečih naseobina. U kršnim predjelima Hercegovine vladale su zbog bliže obale i nepovoljnosti kršnog fenomena za šumu još gorje prilike. Dok su u Bosni šume tokom vremena samo nešto oštećene i neke plohe u šikaru pretvorene, hercegovačke su šume većinom propale. Dimitz ne navadjajući izvora pripovijeda, da je Hercegovina još u polovici 19. stoljeća imala hrastovu visoku šumu Dubravu, koja se je prostirala izmedju Metkovića, Stoca i Mostara, te mjerila oko 5000 ha, a sastojala se poglavito iz Qu. pubescens i macedonica. Ovu šumu da je oko godine 1850. neki drvotržac iz Trsta iskoristio posjekavši sva zdrava jača stabla. Ostatak upotrijebiše dijelom tamošnji stanovnici, dijelom ga izvezoše u Dalmaciju. Velike dijelove ove šume iskrčiše, te sada služe poljodjelstvu, a šume ima sada samo od izdanaka. O postupanju sa šumom u tamošnjim predjelima citira Hôrnes stari franjevački šematizam, ne navodeći vremena, kako slijedi : „Quod silvas spectat, hodie dum aliquas proceres (proceras) arbores in paucis quibusdam montibus vix est invenire ; maxima in parte signanter in meridionali satis ex longiquo et vix ipsa |
| ŠUMARSKI LIST 5/1913 str. 9 <-- 9 --> PDF |
— 179 — vilia ligna habere posumus, qui bus ignem alaraus. Succesiones integrarum silvarum ad effectum miserabilis inseminationis frumenti, excisiones interminabiles pro parandis carbonibus proqne ex coqnende calce, excisiones item indiseretisimae arborum et ramarum ad paranda culmina tempore hiemali animalibus porrigenda (tako zvani lišnjaci) his cum adjunxeris fabricationes permultas hoc nostro tempore efformatas, tumque interminabiles sepes : jam habelis plenam causam, cur nostri montes calesque horrida calvitie laborant. Neque putis a nobis religiosis et gubernio et nostre genti meliora non recordari de conservatione deque silvarum inplantatione ; sed surdis canere frustra est«. (Sto se tiče šume, nije danas skoro više moguće, osim na rijetko kojem brežuljku naći po koje staro stablo. Većim dijelom, a naročito na jugu, jedva se može i ono drva male vrijednosti, kojim vatru ložimo, dobaviti samo iz daljine. Uočimo li paljenje netaknutih šuma, da se dobije zemljište za sijanje žita, siječenje stabalja bez svake mjere za kadjenje ćumura (paljenje drv. ugljena) i paljenje (kuhanje) kreča, nadalje sasvim bezobzirno izsijecanje i okresivanje drveća i grmlja za lišnjake, za hranu blaga po zimi, pa uočimo li još k tome različite tehničke upotrebe drveta, koje su se u ovo naše vrijeme razvile, i razne servitute bez svake mjere, moći će se lahko dokučiti, zašto naša brda i brežuljci boluju od strašne golijeti. Nemojte pako misliti, da miredovnici ni jesmo vladuinaš narod boljemu svjetovali pogledom na uzdržavanje i pošumljivanje šuma; ali gluhima je uzalud pjevati.) U opreci sa tu spomenutim pustošenjem ležahu, a i sada leže veliki šumski nenapučeni predjeli Bosne — narod ih zove planinom — skoro netaknuti. Ogromne ove količine drva gomilale su se, da istruhnu, hajduci imadjahu ovdje svoje sastanke, pastiri na stotine stabala popališe, a obližnji stanovnici na stotine osakatiše za male količine japije ili luča, a nešto su lukrativnije izrabljivali drvo jedino pri kadjenju ćumura. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1913 str. 10 <-- 10 --> PDF |
— 180 — Navedena osakaćenja stabala u zadnja dva stoljeća utječu često i sada (osobito kod jelovine) nepovoljno na kakvoću bosanskog drveta. Ovakovi bijahu odnošaji bosanskih šuma u ono doba, kad je za Omer-paše izdan u prošlom broju ovoga lista objelodanjeni šumski zakon. Odnošaji posjeda ocrtani su dovoljno ved u dotičnome broju, a valja još spomenuti slijedeće : Glavna obilježja pravne naravi triju tamo navedenih vrsti posjeda sastoje se u tome, da svojim mulk-posjedom vlasnik može slobodno razpolagati, po svojoj ga volji i na svaki način prenositi, namrijeti ili posvetiti u posebne vjerske svrhe ili u svrhe, koje služe općem dobru, a da za to netreba tražiti oblastne privole. Mirije-posjed nesmije se bez dozvole oblasti ni prenositi, ni baštiniti, ni posvetiti za vakuf. Vakuf-pravi i nepravi odred j en je za sva vremena svojoj svrsi, te se nemože ni preprodavati ni prenositi. Jedino se može promijeniti za slična prava vlasništva, posjeda ili upotrebe uz uvjet, da se ovo mijenjanje provadja u korist vakufa*. (Posto vakuf posjeduje i velike šumske komplekse, te zemljišta, koja su često potrebna za gradnju željeznica, puteva stovarišta itd., a ova pravna ustanova vrijedi i dandanas lako će čitaoci shvatiti poteškoće, koje ova ustanova prouzročava). Prije osmanlijskog osvojenja bio je u ovim zemljama slobodni i državni posjed**, koji se je pojedincima podjeljivao na upotrebu uz neke daće ili dužnost vojevanja (feudum). Ovaj je posjed bio većinom u rukama plemića, ikoji su u ono doba — kao i u drugim zemljama Evrope — bili ujedno gospodari nad svojim seljacima (Grundholde). * Landesregierung fiir Bosnien und die Hercegovina: Die Landwirtschaft in Bosnien und Hercegovina, Sarajevo, Landesdruckerei 1899; izvorno u djelu: Eichler: Das Justizwesen Bosniens und der Hercegovina. Wien, Hof-und Staatsdruckerei, 1889. ** Dr. Stefan Posilović: Das Iramobilarrecht in Bosnien und der Hercegovina. Agram, Scholz 1894. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1913 str. 11 <-- 11 --> PDF |
— 181 — Osmanlijskim osvojenjem nije se u tome odnošaju bitno ništa promijenilo. Plemstvo dotada većinom bogumilsko, rado je prigrlilo islam, te je tako ostalo u svome posjedu. Feudalno se je uredjenje pretvorilo u spahinsko, a seljaci u kmetove. Ovo uredjenje crta Holl u svome predavanju (po Posiloviću) kako slijedi : „Spahije su bili uživaoci prihoda državnih zemljišta. Oni su imali pravo, namjesto države, za se pobirati desetinu od posjednika zemljišta, zatim dozvoljavati prepisivanje takovih zemljišta kao i posuditi ispražnjena zemljišta drugima uz plaćanje pristojbe. Takodjer su mogli izdavati i tapije (povelje). Ova se je institucija lena tečajem vremena zlorabila. Spahije su se razumjele na razni način uklanjati vojničkoj službi. Uslijed toga je ovu instituciju sultan Abdul Medžid 1839 godine ukinuo, te su ta zemljišta imala doći opet u državnu upravu. U tu su svrhu postavljeni posebni činovnici, tako zvani tapumemuri, koji su izdavali tapije u ime države. No pošto se spahije ne htjedoše pokoriti, došlo je do stalnih borba. Zadnja je borba bila u godini 1850. Pobjednikom je ostao Omer-paša. Ovaj je preduzeo stroge mjere, da učvrsti vlast i to time, da je ukinuo preimućstvo plemstva, te je uveo zemaljsku upravu. On je proglasio u ime turske vlade, da sve šume u Bosni i Hercegoviai spadaju sultanu, a one, koje se nalaze u privatnome posjedu i koje spahije smatraju kao njihovu svojinu samo da su usurpirane, te da se moraju državi natrag povratiti. Ovo je dalo povoda izdanju zakona o posjedu državnoga zemljišta od 7. ramazana 1274 (1858), kojim je medju ostalim ustanovljeno, da svaki posjednik zemljišta mora o svome posjedu imati uredovnu izpravu (povelju) ili t. zv. tapiju. Ovaj zakon, kao i šumski zakon, igraju veću ulogu tek za austrijske uprave, koja je svoje ustanove nastojala u svemu prilagoditi već postojećim prilikama t j . nastojala je postojeće zakone usavršiti, a ne ukidati ih Dočim su ovi zakoni za turske uprave s jedne strane ne mogoše provesti, radi manjkajućih sredstava (geodetične izmjere), |
| ŠUMARSKI LIST 5/1913 str. 12 <-- 12 --> PDF |
— 182 — te radi ne dovoljnoga broja sposobnog osoblja, a s druge su se strane radi nedovoljnoga nadzora u najvećoj mjeri i zlorabili*, našla je austro-ugarska uprava u njima dokumente od najveće vrijednosti za uređjenje ondašnjih prilika. Tako upozoravam čitaoce toga šumskog zakona osobito na instituciju i uređjenje servitutnih prava, općinskih šuma, paše i t. d., koji sa narodno-gospodarskog i šumarskog gledišta igraju vrlo zamašnu ulogu. O načinu tadašnjeg koriščenja ovih šuma citira Dimitz službeni izvještaj ovako: „Potrebu drva za begovske kuće dobavljali su kmetovi koli redovito, toli i na posebni zahtjev za novogradnje i popravke. Kmetovsko je selište povlačilo drvo iz najbliže sastojine, a zimi su seljaci dogonili u grad drvo na tovarima na prodaju. Predmet prodaje i nuzgredne zarade bijaše takodjer i luči za rasvjetu, zatim ćumur (drveni ugljen) za loženje i grijanje**, te za kafane i kovače. U nekim su predjelima izradjivali pa prodavali takodjer razno orudje, sprave, bešike (koljevke) vretena i slično. Time je pako bio i dovršen niz iskorišćavanja. Orudje selišta, krupno i nezgrapno, načinio je sebi seljak sam, isto je tako bio on i sam svoj dungjer (nejmar = poduzetnik). Pile nijesu skoro ni poznavali, barem ne velikih pila. Duge i široke šindare (šimla = krovna daska), letve i daske svake vrsti, sve je to dundjer pravio teslom i sjekirom. A i stručni * R. barun Potier des Echelles piše u svomu djelu: Die Produktionsverhâltnisse in Bosnien u. der Hercegovina, Wien, Seidel u. Sohn 1879.: „Šumski zakon u Bosni doduše postoji, prijašnji su ga pako nadzornici (Inspektoren) jedva poznavali. Ovi su, smatrajući svoju službu samo sinekirom, upravljali šumskom kulturom bez ikakova znanstvenoga temelja, samo sa stanovišta momentané potrebe. . . . Šume u blizini gradova koristile su se bez svakoga razumjevanja, a često su se i iz objesti nemilosrdno pustošile. Dosta se je često dogadjalo, da su prostrani šumski požari podmetnuti i čisto poticani, dok elementi sami zaštitu ne preuzeše t. j . dok nije kiša zeru utrnula". ** Trgovci, kavedžije i t. d. koji u svojim prostorijama ili neimaju peći ili kad još nije jaka zima griju se tako, da metnu užareni ćumur u man gai t. j . posudu sa tri noge, koja im nadomješćuje peć, a ujedno služi i za podpaljivanje čibuka. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1913 str. 13 <-- 13 --> PDF |
— 183 — obrtnici u gradovima nijesu mnogo drukčije radili. I oni su dobivali drvo od seljaka, a plaćala im se samo izrada i dostavljanje, drvo samo bijaše bez vrijednosti", Ako u opreci ovome neznatnome koriščenju (nješto znatnije opaža se koriščenje tek u okolici sviju većih naseobina), spomenem, da su po turskoj državi prodane više puta veće količine drveta*, držim da sam na kraju one crtice. Predmet prodaje bijahu velike hrastove šume poglavito u Posavini. Najveća je pogrješka bila kod ovih prodaja to, što je cijena odmjerivana od hiljade komada gotove dužice, a kupac je stabla po svojoj volji izabirao i iskorišćivao. Oko polovice prošloga stoljeća izvadjalo se je dužice na milijune, u koju svrhu se je uzelo dakako samo najprikladnije drvo, a sve manje prikladno ostalo je u šumi — da truhne. Francuska je dužica iz Bosne bila s toga vrlo dobre kakvoće, pa je s toga bila na osobitome glasu. Poduzetnici su zaradjivali na hiljade, a posljedica ovih prodaja jest to, da sada u Bosni skoro ni nema više u nižim, prometu bližim predjelima lijepih hrastovih šuma, koje bi bile zrele za sječu. Sve su to mlade sastojine sa nekoliko prastarih stabala loše kakvoće, te male vrijednosti. Pravu će pako vrijednost ovih hrastovih šuma, koje su se u mnogo slučajeva vrlo lijepo pomladile, budu li se one stručno njegovale, pokazati budućnost. Prodaja virovitičkog vlastelinstva i sudjelovanje brodske imov. obćine kod te prodaje. U prošlom broju Š. 1. objelodanili smo o ovom predmetu članak g. R. K. kr. šum. povjerenika iz Slatine, u kojem isti u glavnom zastupa mišljenje, da bi bilo u interesu domaćeg življa, a sa financijalnog gledišta i u interesu imov. obćina, kada bi potonje kod kupovanja i parcelacija velikih imanja sudjelovale, jer bi time domaćem žiteljstvu osjegurale zemljište, a * A. Freiherr von Hohenbruck : Der Holzexport Oesterreichs nach dem Westen und Norden. Wien, Branmiiller 1869. |