DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1911 str. 10 <-- 10 --> PDF |
— 90 — Neke izumrle životinje, te takove, koje izumim. Složio Dr. Aug. Langhoffer, Poznata je činjenica, da mnoge životinje pod uplivom projnjenjenih životnih prilika, a često i sudjelovanjem >gospodara prirode^< — čovjeka, isče;;avaju. Sudjeluju tu i kulturne prilike čovjeka. Predaleko bi me vodilo, da nabrojim sve, makar i samo velike životinje, koje poznamo tek po okaminama. Ima dosta životinja, za koje čovjek ni ne mari sto ih je nestalo, ta njemu ih ne treba. Čovjeku udaraju u oči krupne životinje, osobito sisavci i ptice, a to je razlogom, sto kanim spomenuti neke životinje iz ovih skupina, a tek tu i tamo po koju drugu, koje su posvema izumrle, ili su na tom putu. To if?kustvo je povodom jakoj sadašnjoj struji za zaštitu prirode. Od izumriih životinja spominjem u prvom redu Are hae opteryx, pokrivenu perjem ne samo po tijelu, nego i na dugom repu, poput guštera. L-e t e ć i gušter i (Pterodactylus) imali su razapetu kožu kao naši šišmiši. Rijetko kada me je u m_uzejima, u mojoj struci, nešto tako iznenadilo, kao u muzeju Bruseljskom kostur velikog plazavca 1 g i? a n o d o n sa dugim repom., čije tijelo od vrška nosa do kraja tijela mjeri 10 m. Am_erika je bogata na iskopinama velikih izumriih životinja. Sve su to predmeti daleke prošlosti. Nu mi znamo, da se je i sam čovjek u svoje pradoba, borio i živio uz svakojake životinje, kojima nema danas više mjesta na zemlji, nailazimo tek na njihove kosti, S druge strane znade se za životinje, koje su u historičko doba izumrle. Da spomenem bar nekoje. Kada voda podmije obale naših rijeka, žalibože češće i više, nego što se želi, iznese naša Sava i Drava a i Dunav, na vidjelo medju inim i velike zube kutnjake, čeljusnice, kljove i ine kosti mamut a (Elephas primigenius). Bile su to životinje poput današnjih slonova u topl-m predjelima, ali su bile pokrite poduljom dlakom, a stanovale su u hladnijim krajevima. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1911 str. 11 <-- 11 --> PDF |
^ 91 ™- Kljovi ove do 5 m. duge životiDJe, zoadu biti koji metar dugi, veli se i 5—7 m. a veliki kutnjaci imaju promjer i do 3 dm. God. 1799. našli su mamuta u istočnoj Sibiriji, na utoku Lene, u ledu smrznutog a tako dobro sačuvanog, da su mu psi raeso jeli. God. 1900. našli su na obali Berezovke, pritoku rijeke Koljme^ izvrsno sačuvanog mamuta, stoga je dala petrograđska akademija iskopati. Grabežljivci su doduše odnjelihobot (rilo) i dio lirptene kože, ali ostalo tijelo prilično se sačuvalo i prenjelo 190L preko Irkutska, kao najbliže željezničke postajej n Petrograd. Po tijelu je mamut imao kraću žutkastu i dugu hrdjastu, čvršću, tvrđu dlaku, na repu je bila ta dlaka 50—GO cm. duga. U želucu imao je travu i ino bilje. Misli se, da je taj mamut zaglavio tu u pukotini ledenjaka, u koju je zapao. U tim i susjednim krajevima nadju se češće kosti mamuta. Kinezi već odavna iz tih krajeva dobivaju svoju slonovu kost. Sa mamutom živio je istodobno po Europi i n o s or 0 ž a c (Rhinoceros tichorhinus) sa 2 roga na nosu kao i nekoji sadašnji riosorožci toplih krajeva. Lubanja mu je bila velika, do 1 m. duga, prednji rog dulji od stražnjega, bio je do 1 m. dug. Eodjak mu Rh. Merckii nadjen je i u Krapini. Poznato jcj da po Europi a i kod nas u špiljama dolaze uz kosti inih životinja i kosti špiljskog lava, hijene, medjeđa — dokaz, da ih je bilo na sve strane. Sve je to iznmrlo, makar da su te životinje živile istodobno sa čovjekom. To pripada daljoj prošlosti, ali uz to imamo životinja, koje su´danas takođjer´već izumrle, koje ali čovjek pozna po pripovjeđanju svojih pređja, ili čak po sačuvanim primjercima tih životinja, koje su dakle izumrle u novije doba, I toga ima dosta, ja ću spomenuti bar neke ptice i sisavce. U prvom redu spomenut ću pticu A epy ornis maximns Godine 1850. našli su Francezi na otoku Madagaskaru neobično veliko jaje, koje je služilo kao posuđa. Osim ovoga dobavili su si JOŠ druga 2 ovakova cijela jaja, nadjena u naplovini. Dužina tih jaja iznašala je kod jednoga 32, a kod drugoga 34 cm, širina je bila 28, odnosno 22%5 cm. Jaje je mjerilo oko dužine |
| ŠUMARSKI LIST 3/1911 str. 12 <-- 12 --> PDF |
92 84, odnosno 85, a oko širine 72, odnosno 71 cm. Sadržaj jaja je bio blizu i) L (8-887 L.>—toliko, koliko 6 nojevih, ili i4*> kokošjih, ili 50 000 kolibrijevih jaja. Jedno jaje iz god. 1854. imalo je 10 litara sadržine. Kasnije je više ovakovih jaja na djeno tako, da je g. 1900, bilo u Europi poznato 30 cijelih jaja te ptice, a nadjene su i pojedine kosti, po kojima se misli, da ta ptica spada u rodbinu nojeva i da je bila 2 m. visoka. Mislilo se, da će se ta ptica još gdje i živa nači na tom otoku, ali sada, kada je taj otok već dobro pretražen, [nema nade u tom pogledu. Nije čudo, da se jaja te ptice skupo plaćaju, oko 2000 kruna komad Peštanski muzej kupio je jaje za 2G0O K. Ali se u našem zemaljskom zoologičkom muzeju zadovoljavamo sa´ sadrenim modelom. Svakog posjetnika našeg muzeja iznena djiije veličina tog jajeta, prema kojemu se veliko inače nojevo jaje pričinja malenim. Čudna je ptica bila d r o n t a il i d o d o (Didus ineptus). Godine 1698. našli su ljudi holandezke mornarice na obalama otoka u indičkora oceanu, što su ga prozvali Mauricijem^ pticu u veličini labuda, sa ovećim svinutim kljunom i malenim krilima Ptica je bila dosta nespretna, niti je mogla letjeti, niti brzo bježati, ali joj je Fueso bilo za jesti. Ljudi su se namečili, zalazili i u kasnijim godinama češće ovamo i ubijali ih sebi za hranu. Godine Ui38, donijeli su živu drontu u London, od koje su se samo neke česti sačuvale. Zadnja vijest o toj ptici iz g. 1679. nije zajamčena, može se reći, da je te ptice u 17, stoljeću nestalo krivnjom čovjeka. Drže, da spada u rodbinu golubova. Alk a golem a (Alca impennis). Ptica ova isčeznula je polovicom minulog stoljeća takodjer od čovjeka. Bila je to plivačica 90 cm, duga, koja nije mogla letjeti, jer su njena 20 cm. duga krila bila za taj posao preslaba, služila su poput vesla za plivanje. Noge sa bile daleko natrag pomaknute, kao kod naših ronaca, ptica je hodala skoro posvema uspravno, hodala je polagano, teturala. Kljun je bio sa strane splošten. Ženka je legla obično samo po jedno jaje, izlegli su ga mužjak i ženka izmjenice za (> - 7 tjedna. Jaja su 120---130 mm. duga, 75-^-80 mm široka. (5njezdiie su se na plitkim obalama koje su lako |
| ŠUMARSKI LIST 3/1911 str. 13 <-- 13 --> PDF |
bile pristupne. Nekada ih je bilo dosta iia južnom djelu Sjevef^ nog ledenog niora^ zašie su na obale sjeverne Europe, imenito Danske, Škotske i Norveške Radi tečnog mesa i lakog lova na kopnu, mnogo su ih proganjali i poubijali tako, da su već u prošlom stoljeću bile te ptice rijetke na europejskim obalama, dok ih je na američkom djelu Atlaotisa bilo prilično mnogo, tako đa je tu jedan otok, radi njihove sličnosti sa pinguinina, po njima dobio ime pinguinskog otoka. Ptice služile su tu za hranu ribarima na bakalare. Imao je tih ptica mnogo iotokislandjali su ih mnogo poubijali god. 1813.za vrijemegladi. Tih ptica bivalo je usljed ubijanja na sve strane, sve to manje, u godinama 1830—1844. već se je malo našlo i ubilo, a jedan dio od tih bit će^ da je dospio u europejske muzeje, gdje ih vidimo u staklenim škatu- Ijauia napose pomno čuvane. Potpuni kostur ])tice ima pariški muzej >Jardin des Plantes«, Godine 1833. ulovljeno je 13 komada, g. 1834. tek 9 ptica i nadjeno 8 jaja, a g. 1844. još su 2 ptice prodane muzeju u Kopenhagenu za kakovih 200 kruna. Tražili su te ptice marljivo i kasnije, ali sa slabim uspjehom. Veli se, da su zadnju živu pticu vidjeli g. 1848. na obalama Norveške; a g. 1863. da je jedna mrtva izbačena na obalu morsku. Danas poznato je kakovih 68 jaja. Dne 12. ožujka 1888.. prodano je u jednoj dražbovaonici u Londonu jaje ove ptice za kakovih 5400 kruna, a kasnije jedno zavise od 7000 kruna. Od sisavaca spominjem jelena gorostasnog (Cervus megaceros, irischer Riesenhirsch), koji je imao do 3 m. dugo lopatasto rogovlje, lopatasti dio do 2 m. dug i 2-7 m. širok, na rubu sa prstolikim šiljcima. Glava nije bila osobito velika, ^vrat je morao biti jak, da izdrži teret tog velikog rogovlja. Živio je taj jelen valjda više na slobodnom prostoru, da mu veliko rogovlje u šumi ne smeta. Mnogo rogovlja nalaz^e u Irskoj, a tamošnji ljudi drže, da je taj jelen živio još u historičko doba, vjerojatno je to samo predaja, a jelen taj živio je za diluviuma Pragovedo (Bos primigenius), što ga Poljaci tur-om zovu, živjelo je u diluvlalno doba uz mamuta i nosoroga i to ne samo u Europi, nego i u Sibiriji, a osim sjeverozapadne Azije i u- sjevernoj Africi. Iz tog pragoveda izvadja se jedan, dio do |
| ŠUMARSKI LIST 3/1911 str. 14 <-- 14 --> PDF |
^ 94 -™ maceg našeg goveda. Živjela je ta životinja sa bizonom, s kojim su ga ljudi i zamjenjivali. Bila je to životinja poput našeg goveđa, samo krupnija, a vele da je bila crne boje, uzduž hrpta sa sivom prugom. Carski poslanik u Beču Herberstain, koji je bio češće u Poljskoj, poznavao je mnoge visoke ličnosti, te koji je od njih čuo o tom štošta, dobio i kožu životinje na dar od poljskoga kralja Sigismunda Augusta II. On sam spominje, da ljudi zamjenjuju tura sa zubrom (bizonom), a to ga je valjda i ponukalo, da je god. 1550.—1562. donesene kože sa rogovima ovih inače srodnih životinja, dao i naslikati. On veli, da pragovedo dolazi u Masovijij zemlji što graniči sa Litvom. U 15. i 16. stoljeću spominje se ta životinja, kada se govori o lovnim zgodama, ili 0 zvjerinjacima. Počele su se te životinje gubiti već u 6, i 7. stoljeću, oko 12. i 13. stoljeća bilo ih je od Češke do Pruske, bilo ih je u to doba još u okolici Bromberga. Bilo ih je nekada i u Krapini^ a danas ih više nema nigdje. Bizon europejski (Bison europaeus)5 za razliku od američkoga^ živio je, kako je već spomenuto, sa pragovedom^ ali se je sačuvao do danas. Pod strogom paskom i zabranom ubijanja izdane po ruskoj vladi, održalo se nekoliko stotina sve do danas u Biaiowiczi (Litva)^ inače bi bio i bizon već isčeznuo. Pojedini primjerci u zoologičkira vrtovima potječu od ovih. — Bizon, ili kako ga Poljaci zovu zubr, sjeća na bika^ ima široku kratku glavu sa kratkim rogovima. Na prednjem djelu tijela, vratu i prsima ima grivu, a napodbratku bradu. Čovjek ga nije pripitomio kao pragovedo, koje se bar u nekim domaćim pasminama sačuvalo. Inače živi bizon još u Kavkazu na obali Kuhana, a nekada ga je bilo po cijeloj srednjoj Europi. Lo s (Cervus Alces, E!ch) još danas dolazi u sjevernoj umjerenoj zoni naše zemlje kao veliki jelen. Ima široku gubicu, kratak debel vrat, grlo sa grivom. Rogovije starijeg mužjaka može biti do 25 kg teško, sa 2 djela i to veći uspravni na na rubu prstasto razdijeljeni i manji prema naprjed postavljeni dio< Nekada ga je bilo po Europi, i kod nas, svakako je zalazio mnogo dublje prema jugu, dok danas prebiva n baltičkim aizi-^ |
| ŠUMARSKI LIST 3/1911 str. 15 <-- 15 --> PDF |
95 Hama, a obilnije u Sibiriji. Albertus iMagnus (g. i 193,—12^0.) veli, da ga je bilo dosta u šumama Pruske, Ugarske i Slavonije. Krav a morsk a (Rhytina Stelleri, Seehtih) je rodjaka kitova biljoždera. Steller ju je našao na Beringovom otočju, bli^u Aletita (nedaleko Kamčatke) kao do onda nepoznatog sisavca, kojeg su kasnije po njemu prozvali. Vele, da je bila preko 7 m a i do 10 m. duga te 4000 a i 8000 kg teška. — Prednja pola tijela naličila je više tulnju, stražnja pola kitu. Prednje noge bile su kratke, stražnje su tvorile vodoravnu plitvu. Meso imalo je ukus već prema starosti životinje kao teletina ili govedina. Rusi su i njeno mljeko pili, .Kamčadalci zvali su ju kapustnik, a mi bi rekli kupusnjak. Tu životinju našli su u velikim jatima? ali tečno njeno meso uz mlijeko namamilo je ljude, da ju proganjaju i ubijaju, to više, što ju je bilo lako uloviti. Nije čudo, da su ju ljudi brzo iskorjeniii. Steller se je naime pohvalio, daje naišao na množinu životinja, a to je ponukalo mnoge lovce^ da podju na te otoke u lov. Tako je god. 1745: donio njeki kozački podčasnik preko 3000 koža životinja, a tom i drugim zgodama poubijalo se mnogo i spomenutih morskih krava. God. 1757, već je bila ta životinja na Berinškora otočju rijetka, a god. 1768. vele da je zadnji komad ubijen, ako se ne vjeruje kasnijim vijestima. Norđenskiolđ mogao je naime još g. 1878/9. naći i kupiti mnogo kostiju te životinje, medju njima 3 cijele lubanje^ a dao se je složiti i potpun kostur. Po pripovjedanju stanovnika bilo je te životinje barem do god. 1854. Bilo ih je i u Sibiriji te Kamčatki. Podjimo ali još bliže — u naše dane. Sto vidimo? U savezu sa intenzivnijom kulturom tla, pada pod sjekirom mnoga starodrevna šuma, nestaje prašuma, smanjuje se broj većih biljožderih sisavaca, tamani se nemilice krupnija zvjerad, već radi štete, što ju čovjeku nanaša. Iščezavaju u Europi tako rekuć na očigled na sve strane ris i dabar, a uz ove manje više i divlja svinja, vuk, čagalj, medjeđ, koji još dolaze i u našim krajevima. Kako dugo još? Ri s (Felis lynx, Luchs) bio je prvobitno vrlo raširen po Europi, danas osim istočne Europe postao je upravo rijetkost. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1911 str. 16 <-- 16 --> PDF |
— 96 — Bilo ga je i kod nas, nekoji misle, da bi ga moglo još biti u Velebitu ili u Gorskom kotaru, ali nije to vjerojatno. Razmjerno češći je još u istočnim šumskim predjelima Ugarske, nadje se i u Skandinaviji, sjevernoj Rusiji, Sibiriji, kadikađ najroko^ pruskoj medji, po koji put i u južnom dijelu Alpa. U Njemačkoj nije se čulo za risa od g. 1879. do 25. novembra 1901.,´kada su ubili jakog mužjaka, možda posljednjeg i to u Gumbinnenu. Daba r (Castor fiber, Biber) bio je takodjer raširen j o Europi uz Dunav, Savu, Dravu, Labu, Rajnu i ine rijeke, znamo za njegove kosti iz Krapine u bogatoj pratnji Krapinskih iskopina čovjeka, inače se danas više o njemu -ne čuje u našim krajevima. Zadržali su se u Njemačkoj medju Magdeburg-om i Dessau-om. Cesči je dabar u Litvi, Poljskoj, Skandinaviji, Ruskoj i Sibiriji, U centralnoj Europi goji ih knez Schwarzenberg. Drugi glodavac, štako r kućni (Mus rattus, Hausratte), za kojega se zna, da ga jači brat štakor selac (Mus decunianus, Wanderratte), koji je u Europi bio nepoznat prije god. 1727. sve više potiskava — postaje mjestimice već rijedak gost. -i Divlj e svinj e postale su u mnogim predjelima Europe rijedkost, kod nas ali još ne. Vuk (Caois ktpus, Wo]f) još se tu i tamo pojavi na istočnoj i zapadnoj medji Njemačke. Dolazi u Poljskoj, Rusiji, Norveškoj, u Pirenejima, Ardenama, Normandiji, malo u Alpama, mjestimice u Ugarskoj, u Grčkoj, a i kod nas imenito za stroge zime. Č a g a Ij (Canis aureus, Schakal) bio je takodjer u Europi nekada jače raširen, sada dolazi osim Balkana u nekim predjelima Dalmacije (otok Korčula, poluotok Pelješac), a rijetki primjerci u Slavoniji (g. 1890» u okolici Rume, a god. 1902, u okolici vinkovačkoj). Medjed mrki (Ursus arcto8)je u Njemačkoj iskorjenjen u 18. stoljeću, zadržao se u Europi u visokom gorju (Alpe, Karpate, Pireneje i dn) češći je još u Rusiji, Sedmogradskoji na Balkanu, a možemo se sa medjedom još i mi ponositi, akoprem je i kod nas postao već redji. |