DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 8 <-- 8 --> PDF |
— 438 — Crtice o šumama tropskih krajeva i o njekim inim osobitim inozemnim drvećima. Uz svagdašnje naše naporno zvanje, sigurno ne bude na odnaet i fcoji čas odmora uz zabavnu pouku. Prenesd du stoga, vriednog čitatelja u mislima iz naših lugova i suma, u daleke strane svjeta, gdje se oblici ondašnjih gajeva i šuma predstavljaju u čisto fantastičnom ruhu, i koji baš tim povećavaju naše zanimanje a zaslužuju po tom i pozornost ne samo nas šumara, već u obce ljudi s ove strane naših mora. Da si medjutim uzmogoemo bar donjekle predočiti svezu naših šumskih predstavnika sonima iz tropskih zemalja^ o kojima će biti u tim crticama razgovora, te da si kroz to bar donjekle podomadimo ove tudje obhke, reko bi skorO iz drugoga svijeta, podsjetiti du štovanog čitaoca na Griesebachov sustav razdiobe drveda. Po tom se sustavu razvrstava drveće naše zemlje u obde u sliedede razrede : I. Drvede žarkog podnebja, koje imade j ednostavn u krošnj u aastojedu se iz listova. U ovom razredu zastupane su vrlo mnoge vrsti drveda, pisto je poznato, da su bilinski rodovi u obde, a drveda napose kud i kamo brojnije zastupani kod tropske, nego li kod naše flore. II. Drvede, koje čini prelaz i^; trava na drveće, dakle možemo redi, drvolike trave s neznatnom krošnjom, nu 8 razgranjenim stabljikama. Ove drvolike trave njekim su načinom most, koji spaja tropske i naše drvede. Po svojim su osebinama srodne u obim spomenutim krajevima, nu ipak bi redi da naginju više tropama nego li nama. III. Naše drvede — bjelogorica i crnogorica- Osobine i karakteristike ovoga bilja obde su nam i dobro poznate — te ih s toga ovdje nabrajati ni opisivati ne trebam. IV. Napokon mogli bi i nebi mogli, obdenito pod ovaj sustav drveda, o kom nam je ovdje govoriti ubrojiti još i njeke |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 9 <-- 9 --> PDF |
— 439 — tropske t. zv. mesnate b i 1 i n e. Ove biline imadu u sebi vrlo malo ili ništa drvenine, nu zato ipak svojim oblikom, uzrastom i veličinom naliče stabalju, te sačinjavaiu mjestimice čitave šume, stabalja vrlo znatne visine i debljine. Najznatnije razlike izmedju naših i tropskih šuma sastoje u tom, što je tropsko stabalje mnogo punijeg uzrasta; ljepših cvjetova, znatno vedeg i vazda zelenog lišća, manje granato — često i bez grana, i napokon, što im se prirast u debljinu nene može po godovima ustanoviti, pošto tih godova uobde nepokazuju, u koliko kroz cjelu godinu — dakle tako rekuć bez stanke rastu. I naše sitne livadne tiave imadu u tropskim predjelima gorostasnih rodjaka, koji tamo i po uzrastu i obsegu predstavljaju šume sa stabaljem, koje ni malo ne zaostaje za onim u našim prašumama. Osobito se u tom smjeru iztiču m 1 j e č a r i (Euphorbiae) i kopriv e (Urticae). Kakogod naši sitni poljski mlječari sadržavaju mlječne sokove u svojim malenim stabljikama i lišću, tako ih isto sadržavaju i gorostasni njihovi rodjaci u tropama u svojoj drvenoj stablovini i lišću. Tropski mlečari su stabla, nalik našim lovorikama, nu izrastu u visinu i do 40 metara, sa prsnim promjerom od 60 i vi^e centimetara U rod naših sitnih kopriva dolaze i tropska koprivna stabla, nalika našim dudovom i smokvama, ali do 70 metara visoka. Tropske drvolike trave (Xanthorrhoea) za nas su gotova čudovišta, koja si jedva i u fantaziji možemo predstaviti. Ove drvo-trave narastu u tropama u visinu do 30 metara za jedva ´/a godine, nu obično ipak ne budu većega promjera od 5 — 20 cm. Iz koljenaca ovih trava, izbijaju guste grane, obrasle vrlo dugim lišćem. Nu kakogod te trave brzo izrastu, tako brzo i opet obumiru. Sav vijek im ne traje često ne više od godine dana. U srodstvu s ovim drvolikim travama jesu onda drvolik e pa |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 10 <-- 10 --> PDF |
-- 440 prati , koje doduše ne dosižu tolike visine, ali im je zato opet krošnja znatno veda. Kao što u našoj flori ne nalazimo ništa slična spomenutim drvolikim travama i papratima, tako imade opet tropskih vrsti drveća i šuma, kojima naše stabalje nemožemo skoro u nijednome smislu uzporediti. Takove su nam šume posve tudji i nepoznati svjet, koji tropsku zemlju ukrasuje i zaodjeva u njeko čarobno, bajno i tajanstveno za nas ruho, tako da ved i na prvi pogled dolazimo do osvjedočenja, da tamo upravo ništa našega neimade. Naš bi Čovjek razložuo gotovo podvojio, kada prviput stupa u takovu šumu, da li se u obde još na našoj planeti nalazi. Pa kako da se ne čudiš, kad ugledaš n. p. šumu tako zvanih pandana , kojih je stabljika okičena lišdem, od kojega pojedini bude i do 4 metra dugačak. Ovi su listovi modro zelene boje, sabljastog oblika. Stabljike im se prama krajevima cjepaju, cvjede je bijele boje, a plodovi su omasni poput našega kupusa. Najčudnovatije je medjutim umnažanje tih pandana, ono biva pomodju takozvanog zračnog korienja. O tom korenju i umnaženju takovoga drveća, biti da još govora i kod opisa indijske smokvenice. Sve spomenute vrsti tropskoga drveda premda zauzimlju i brojao i kvalitativno vrlo važna mjesta u ondašnjim šumama, ipak ostaju podredjene, kada ih omjerimo s palmama. Palm a jest najme ne samo kraljica tropskih šuma, ved se može punim pravom nazvati i kraljicom svega rastlinstva na zemlji u obde. Ovaj pridjev nepripada palmama samo s toga, što su to najkrasnija stvorenja u bilinskom svjetu, ved i zato, što su i čovječanstvu od svijuh organskih bića na ovoj zemlji, od najveće koristi. Razmatrali mi paome ma s koje mu drago strane one su iza čovjeka prvo djelo božje. Gledajući, ih ostati deš zadivljen njihovim vitkim i ponosnim stabljikama, ovjenčanim na vršikama ogromnim lisnatim krošnjama. Pa onda tek te krošnje! Kod jednih se palma ogromni listovi koji ju stvaraju (krošnju) svijaju o luku prama zemlji; kod drugih su stabljike |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 11 <-- 11 --> PDF |
— 441 — kose, a vjenčaju ih ogromni lepezasti listovi; kod tredih izbija mnogobrojno lišde, a pojedini list bude do 30 m* površine velik (do 5 m. širok, a 6 m. dug). Carstvo prirode palma doista je velebno: u Sahari su one ures oaza; u južnoj Americi kraljice šuma, nadkriljudi sve ostalo drvede svojom orijaškom visinom i svojom divnom i ogromnom listnatom krošnjom. One su uzto ponavljaju i kao čudovište u svojim drugim suvrstima — kano šume raznih penjačica (vijugavka), penjuče se u krivuljama po i izaad zemlje tako, da pri tom pojedini individium dosegne i skoro nevjerojatnu duljinu od preko 400 m.! — Sama im stabla pako prama vrsti dosižu 5 70 m: visine, 15 100 cm. debljine u prsnom promjeru. Od sitnijih vrsti takovih biljka penjačica proizvedu štapove i pletu stolce, krupnije rabe djelom kao gradjevno drvo, dielom i kao vlakna za pred ju, iz tredih opet dobivaju slador, ulje, brašno, dapače i vrst vina. Kada se to sve u jedno skupi, onda su te palminine šume po tamošnjeg čovjeka gotovo druga obećana zemlja, jer tamo što no rječ i bez muke i bez truda — gvozdovi vise. To je aimogredce spomenuto — i jedan od prvih razloga, da su urodjenici tropskih predjela, jer im ne treba misliti ni za svagdanji hleb skrbiti se, duševno zaostali. Manjkao im je i manjka prvi poticaj za č?vaki napredak rad. — Pa čemu da i rade, kada im je priroda sve dala, što im za obstanak treba? Toga gesla su se oni i držali i drže, te obilno i bez ikakv^e potežkode, naminv i razmaziv svoje tjelesne potrebe — zaostali su duhom. Ovo je tim laglje bilo, jer mnogih palminih proizvoda netreba gotovo za uporabu ni priredjivati, jer ih je ved narav sama, ne samo proizvela, ved dapače i za užitak priredila. Tako n. pr.po otočju Indijskog Oceana raste vrst paome, koja proizvodi — ved rek bi gotovo brašno, tako da čovjeku netreba onda drugo, nego sjekiru na rame, da posjede brašnenu paomu. U srčikovini naći de dovoljno brašna. Pa i priredba toga brašna je veoma jednostavna: Urodjenik posječe brašnenu palmu, izpili stablovinu |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 12 <-- 12 --> PDF |
— 442 — u furke do 2 m, duge, pa onda iz njih izvuče srčikovinu, koju onda samo još dobro smrvi, nakvasi vodom i na finom situ procjedi. Voda de kroz sito odnjeti škrob, koji se onda na dnu p sude slegne, a konačno još i posuši — i brašno je gotovo. Uz to valja znati, da su sve vrsti palma ved u 10 godini svoga sječive; da jedno jedino stablo donosi 100 do 300 klg. takovoga brašna, tako da jedno jedino jutro palmine šume tamo proizvodi toliko hraniva, koliko u nas 100 jutara najbolje pšenične zemlje. Nemanje je zanimiv i taj pojav prirode, da ondje gdje prestaju vinogradi naše loze, počimlju vinogradi palma ! Sume su tamo i vinogradi! Sok najme mnogih paoma obiluje toliko sladorom, da ga gotovo čista iz stabalja vade. Takav sok onda ostavljaju na zraku, dok ne provrije, uplivom kvaščevih gljivica. Ovim se kemičkim procesom, uz tropsku žegu koja tamo vlada, alador brzo pretvar.i onda i u alkohol, a vino je gotovo. Palmino vino poznavahu po imenu ved i stari Grci, a i stari ga Egipčani ved proizvadjahu a od tuda sijedi, da je ova kultara prastara i vjerojatno je, da potiče iz najdavnije davnine, — Palmino vino u s-iharskim oazama nazivlju „lagmi" te ga tamošnji Muhamedanac rado pije jer mu koran brani samo vino od vinove loze; palmino vino indijskog otočja zovu »toddy& — najbolje, prima vino, daju ipak samo palme po obalama zapadne Afrike. Palma imade veoma mnogo vrsti, takove medjutim neodvise od zemlje i geografskog položaja, jer su na jednoj te istoj visini zastupane i najraznije vrste. Tako imamo mješovitih palminih šuma, u kojima se u pojedinoj sastojini nalazi vedi broj palma, koje se bitno razlikuju po visini. Prve dosižu do 10 m. visine, a nad njihovim krošnjama podižu se druge vrsti do HO m, pa onda treda do 50 m. i t. d., tako te bismo gotovo punim pravom mogli redi, da imade na jednoj te istoj površini ne mješovita šuma u našem smislu ved 3 — 4 raznolikih sastojina! |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 13 <-- 13 --> PDF |
443 Glavno obilježje svih tih palma jest, što i tn iz stabla neizbijaju grane, jer ovih palme neimaju, ved se svrgavaju vršikama, iz koje izbijaju veleliepi listovi, Lišde svih palma jest razciep- Ijeno i to u jednih perasto, a kod drugih kano lepezasto razrezuckano. Prama vrstima, ovi su hstovi zelene, sivkaste, dapače i srebrenaste boje. Izmedju listova izbijaju onda cvjetasti grozdovi, jedni rastud gore, a drugi dolje. Plodovi jednih naliče češerom naših crnogorica; drugi su opet ogromni orasi, t edi mesnate veče ili mauje bobulje (n. pr. palma datulja); četvrti čisto sitni plodovi i t. d. — a po boji su čas zlatnožuti, čas srebreni, crveni, crni, bjeli — jednom riječju svih mogučih bo]a. Predočiv ovako u občenitim crtama stanje tropskih šuma, osvrnuti demo se sada s nekoliko redaka još i podrobnije bar na najodličnije predstavnike njihove. 1. Palma „Lodoicea sachalarum« vrlo je sporoga uzrasta, jer stablovinom započima istom u 15. godini; Prvi cvjetovi se javljaju istom u 30. godini; razvoj pojedinog lista traje skoro 10. mjeseci, a cvjetuasti grozdovi dosižu do 1 m. duljine. Unatoč svega toga ova palraa bude viša od 30 metara, nu zato joj je i pl )d kolosalan orah, težak do 20 klgr. Dok se takova grdosija od ploda razvije pojmljivo je, da treba i vremena t. j . pune 4 godine, a dok dozori i 10 godina ! 2. Palma sarib (Corjpha umbraculifera) domovina joj je Sundajsko otočje, naročito otok Java (holandezke kolonije) a iztiče se svojim ogromnim lišćem. Pojedini najme list bude do 6 mt. dug a 4 m. širok. Tamošnji urodjenici rabe ove listove u mjesto papira, a pišu na njima željeznimi šiljci. Tako je n, pr. povjest plemena Singaleza izpisana izključivo na takovom paomovom lišdu, i to iz najdavnijih vremena do danas. Pa ipak nije sarib palma najveće g lišća, jer palma »inaja« u šumah oko rieke Amazonke imade dapače do 15 m. dugo, a do 4 m. široko lišće ! — Sarib cvate samo |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 14 <-- 14 --> PDF |
— 444 — jedanput za čitavoga života, a kada je donesao jednom plod, prestaje i rasti, dok po malo ne obumre. Palma datula, to je angjeo Sahare, — Da neima nje, nebi bilo niti oaza, a Sahara bi bila u istinu prava pustinja. Ona je Beduinu sve blago na svijetu: sladkim se plodom hrani; kako gore čusmo vinom se okriepljuje, njezinim divom gradi si kude, lišćem pokriva krov, predjom iz vlakanaca pravi odijela, gusta i velika krošnja pribavlja mu u tropskom žaru ugodni hlad te mu zaštićuje stan, svojom hladovinom štiti izvore voda, koji bi inače u onom žaru presabli, i riapokom ona mu je i posljednji spas, jer kad ona silna pripeka zažari, propalo bi sve živo, da nije palmina hlada, u kojemu tek uzmognu dozoriti smokve, jabuke, žitarice i ostalo hranivo bilje. — Datula dakle tuj štiti kano božje poslanstvo od silne žege čitavu prirodu kao i čovjeka, jer ona jedina odoljeva silnoj pripeki tatamošnjeg žarkog sunca. Sklop krošnje je ove palme tako podpun, da ga sunce ne može probiti. Francuzi uvidješe veoma dobro, što onamošnjim njihovim kolonijama vriedi palma po čovječanstvo u obće, a za njihovo gospodarstvo napose, te i sami podigoše umjetnim načinom čitave datuline šume. Datula radja plodom u 8. godini, a u naponu je svoje snage u lOO. godini. — Poprečna visina toga stabalja računa se na 30 mt; debljina je razmjerno toj visini malena, nu zato mu je krošnja izvanredno gusta i velika, te uvjek zelena. Dok se doljnji listovi suše, istodobno više njih isbijaju novi. Svu krošnju sastavlja navadno tek 40—50 listova, koje radi njihove veličine nazivlju »palmovim granama« — Pojedini bo listovi ove palme dugi su do 5 mt. pa kako one vole gusti sklop u obče, pojmivo je, da unatoč silne tropske žege u datulinim šumama uvjek vlada ugodan hlad 4. Palm a koko s imade još obilniju krošnju od datule, jer joj listovi budu i do 6 mt. dugi. — Kokosov je plod velik poput našeg zelja, jezgra mu je izvrstna hrana. Na kokosu, u |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 15 <-- 15 --> PDF |
— 445 -obde neima ničesa, čega čovjek nebi mogao korisno upotrebiti. Drvo daje izvrstnu gradju za kude i ladje, iz vlakanaca ee dobivaju izvratna užeta, lišde služi za pokrivanje kuda, a iz listnih rebarca se prave košarice i prostija predja, iz soka se dobiva tuj i tamo slador, vino i rakija; vanjska koža ploda služi za proizvodnju užeta i tkanina, a košdica ploda za iz radbu sitnijeg posudja. Na Cejlonu imade preko 100.000 rali kokosovih šuma. Radi gore izbrojene velike koristi što ih čovječanstvu kokosova šuma daje, razumljivo je, da ju i sami urodjenici brižno čuvaju i štite, dapače i umjetno kultiviraju, držed takove kulture osobitom zadužbinom bogova. Sa ovih razloga utirahu kokosove šume i put naseljivanju čovječanstva. — Tako n. pr. na nikobarskom otočju, podigle su se kokosove šume samo duž morske obale, pa kako u nutrinji otočja dalje ovih šuma neima, to ova nutrnja nije ni naseljena, dapače primorskim naseljenicima u obde nepoznata! 5. Zmajevac (Dracaena dračo) pradomovina su mu kanarski otoci, nu nadi ga je i u Kini te u Novoj Seelandiji. Zmajevac spada u listače, a gotovo sve granje skupilo mu se je u jednoHku zatvorenu krošnju. —N a vršcima grana izbilo je kitnjasto zeleno lišde. — Zmajevci budu do 30 mt. visoki, a promjer im u prsnoj visini dosiže do 5 mt.! Oni spadaju u najstarriju vrst drveda na zemlji, a broje se u rod šparga. Radi ogromnosti njihovih debala pojmivo je, da bi se u jednom jedinom starijem stablu mogla prirediti prostorija posve dovoljna za stanovanje. Cedri(Cedrus Li bani i deodora)ne spadaju doduše za pravo u čisto tropske šume, ali medjaŠe s istima, pa demo se stoga i njih u kratkim potezima sjetiti. Cedri spadaju u rod četinjača, imade ih na hiljade godina starih, te su po tom u obde najstariji bilinski predstavnici na zemlji. — Uzrastom u visinu nadmašuju zmajevce, nu zaostaju ipak u debljini. Budu i do 50 met. visoki, nu u promjeru najviše 3—4 mt. — Svakako su dakle vitkiji od zmajevaca; — pa kako su |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 16 <-- 16 --> PDF |
— 446 potonji listade; a cedri četinjače, to dakle, i u onih vrlo da lekih stranah sriede isti zakoni i razlike izmedju četinjača i listača, kao i kod nas, prve imadu veči uzrast u visinu a potonje u debljinu. Upravo kano i kod nas (sravni hrast i smreku) — Pradomovina cednra jest jugozapadna Azija, gdje su u više vrsta zastupani. 7 Jele i smreke araukarije takodjer su dosta slične svojim istoimenim srodnikom kod na^. — Pradomovina im je Australija, Polinezija i južna Amerika. Ovo stabalje dosiže visinu do 80 metara, a debljinu do 4 m. Ved prama vrstima, mogli bi ujeke araukarije nazvati i »smolojačama«, jer sadržavaju upravo nevjerojatnu množinu smole (jedan komad znade dati do 50 klg. smole!); druge opet »sjemenjačama«, jer rode češerima, vedim od ljudske glave. a u svakom takovom češeru imade do 300 hranivili i veoma tečnih sjemenka, koje urodjenicima i doista kao hrana služe. 8 Kad smo ved kod četinjača sjetiti demo se ovdje i jedne prvih njihovih predstavnica na zemlji a koja žive dodnše i u umjerenom pojasu, nu ipak je inostrano i nama tudje drvo. Naj gorostasni je četinjače na zemlji nalazimo u šumama Sjeverne Amerike i englezke Kanade. Tuj dolaze: D o uglasov bor sa preko 70 m. visine. Kalifornijska ci- pres a sa preko 100 m. visine. Zatim južno-američke i meksikanske ciprese, od kojih njeke da su i preko 6000 godina stare. Nu sve te orijaše daleko nadkriljuju mamutovc i (Sequoia gigantea), koji bez svake sumnje spadaju medju najgorostasnije drvede na zemlji. U šumama mamutovaca naime nije nikakova rieikost nadi pojedini exemplar od lOO do 150 mt. visine, te prsnim promjerom od 5 -1 0 metara, a kora sama (tamno-smedje boje i vlaknasta sustava) znade im biti do ´/a metra debela. Samo se po sebi onda razumije, da se starost tih giganta ne mjeri na stoljeda, ved na tisudljetnice. Granje mamutovaca raste vodoravno, a obraslo je iglama zelenim poput trave, vrlo sličnim onima u ciprese. Češeri za |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 17 <-- 17 --> PDF |
— 447 — čudo nisu u nikakvom razmjerju s gromotuim uzrastom ovih orijasa, jer ne budu dulji od 7 cm., a nalik su češerima našega običnoga bora. Granje izbija istom u visini od 40 m., te ga ima razmjerno malo. Drvo mamutovaca je prilično mehko i kihko. Samo se po sebi kale. da je jedno jedino takovo stablo. kada je fizički doraslo, posve dovoljno, a da se u njegovoj šuppljini može urediti prostran stan za boravište čitave jedne obitelji. Ovo spominjem s toga, kako de si čitaoc moći lakše u pomisli predočiti sliku takovoga orijaša. Mamutovci su van svake sumnje najstarije drvede na našoj zemlji, te je sva prilika, da spadaju u one bilinske rodove, koji izumiru. S toga se i sjedinjene američke države u novije doba pobrinuše, da posebnim zakonima, bar još ostanke od ove vrsti drveda sačuvaju čovječanstvu kao jedan najvedih prirodnih ne samo darova, ved i čudovišta. 9. Boabob (Adansonia digitata) spada takodjer u tropsku cvjetanu (živi naime u Africi) te je uz raamutovce takodjer jedan od najstarijih bilinskih i u obde organskih predstavnika na nagoj zemlji. Pojedine suvrsti b3aboba nalazimo meajutim i izvan Afrike, naime u tropskoj (južnoj) Americi, gdje je ved i Humbold našao jedan boabob sa prsnim promjerom od skoro 9 metara, a ocjenio mu starost sa preko 5000 godina. 0^´a je listača uz to, moglo bi se redi, igračka prirode u bilinskom Bvjetu, jer mu se debljinski i visinski prirast malne podudara. Boabob najme u svom fizičkom naponu razvitka nedosegne vede visine od 5 metara, dok mu prsni promjer dosiže i do 3V2 m. Ved ovaj razmjer nas upuduje, da je krošnja u boaboba upravo kolosalna, a tako i jest, jer ona često u promjeru mjeri i do 50 metara. Posve je jasno s toga, kako je to, da 30 boabobovih stabala posve dovoljno pokrije punim šumskim sklopom površinu tla od 1 rali. |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 18 <-- 18 --> PDF |
-- 44a Kora i list u boaboba zelene su boje, a cvijetovi do 15 cmt. dugi a 10 široki; plod je Lobolac doV^ m. dug, a u njem se nalazi obično po 10—15 komada sjemenka, koje veličinom i oblikom naliče bubrezima. Samo drvo je mekano, da spužvasto. Afrička crnačka plemena drže do boaboba mnogo i — ništa. Ta se plemena naime plodom, a donjekle i linčem uz primjesu inih jestvina hrane, i s te strane ide boabob poštovanje, koje mu se i daje Nu umre li koji zlikovac ili sumnjivac, toga Crnci neće ukopati medju poštene ljude, ved de potražiti kakvi šuplji boabob, te onda u tu šupljinu zabrtve Iješinu nepoštenjaka. 10. Likvidambar (Liquidambar altingiana) je listača sa otoka Jave, bude do 60 m, visoka, a pobudjuje obde zanimanje kroz to, što akoprem je listača ipak sadržaje mnogo smole. 11. Smokva sikomora (Ficus sjcomorus) raste u tropskoj Africi, te je uz boaboba drugo čudovište bilinskog svjeia, jer naraste u visinu najviše 15 m. dok joj krošnja u obsegu mjeri i 150 m.! 12. Indijska smokvenica (Ficus in d icu s) spada u onu tropsku vrst drveda, koja se odlikuje, nama gotovo nepojmivim, takozvanim „zračnim korenjem´. Njeno se naime stablo djeli u više jakih grana, koje uz stabljiku skcro paralelno rastu. Iz ovih grana spuštaju se onda u zemlju goli ogranci, i to je ovo »zračno korenje« - tek kada se ti ogranci sastanu sa zemljom, onda se razvije pravi korjen iz kojega se tada opet dižu novi i samostalni individui iste vrsti drvlja. Ovaj neobični prirodni pojav mogli bi mi šumari okrstiti njekom vrsti »životne snage tropskoga drveda« koja doduše tek samo malo — nalikuje »životnoj snagi« naših listača. Bitna bi razlika bila, što životna snaga naših listića dolazi iz zemlje, a ovdje skoro bi rekli iz — zraka! I tako je pojmivo, da je jedan jedini individium indijske smokvenice dovoljan, da stvori pomodju svog ,,zračnog korije |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 19 <-- 19 --> PDF |
— 449 — jenja" čitavu šumu. Kako su pako kroz te razplodjujude se grane gotovo sva stabla jedne takove šume u svezi, posve je jasno, da 6e nam se takova šuma pričiniti labjrintom medjusobno i neprekidno spojenih drvenih stupova, pak da nede u tom ciklusu nitko moči pronaći, gdje mu je početak i gdje će — nebude li vanrednih zapreka — ciklus svršiti! Lišće ove smokvenice jest izrazito zelene boje, do 15 cm. dugo. a 10 široko. Plod su smokve, nalik na crvene bobulje, nu za jelo nevaljaja. Smokvenica bude do 16 m. visoka, a u prsnom promjeru znade dosegnuti do 8 m. Prama tomu je donjekle visinski prirast 2--4 puta jaĆi od debljinskog. Svakako je i to, bar za nas, ćudo u prirodi. Domovina smokvenice jest jugozapadna Azija, 13. Australske mirte (Eucaljptusi) to su izvan svake sumnje najkoristnije listaće na j zemlji. Sto su iglaćam mamutovci, to su listaćam eucaljptusi. Dosižu nevjerojatnu visinu — do 150 m. a debljim u prsnom promjeru do 8 m. Prava im je domovina Australija i Polinezija, nu njeke suvrsti nalazimo i u tropskoj Africi, a njeke umjetno amo presadjene, naći ćemo i u mediteranoj Europi. Eukaliptusi nadmašuju svojim ogromnim uzrastom i iste mamutovce, tako da ih s te strane možemo nazvati prvim predstavniciama bilinstva u obće, a drveća napose, na čitavoj zemlji. Eukaliptusi razmjerno inom drveću veoma brzo rastu, tako da medju njima niti ne ima pravih staraca. U svojoj domovini Australiji dosižu popriećni godišnji prirast u visinu od 6 m., a njeke umjetno u Europi presadjene i do 1 m. Uz prkos ovom brzom i znatnom prirastu, značajno i osebujno je, da je drvo eukaliptusa, veoma čvrsto i trajno, tako, da u tom pogledu vrlo malo i za hrastovinom zaostaje. U južnoj Europi, kamo je eukaliptus umjetno presadjen j gdje dosta povoljno uspjeva, mogao bi isti sa mnogih njegovih dobrih svojstava po vremenu znatno uplivati i na vriednost. .^3 |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 20 <-- 20 --> PDF |
— 450 — našega drveda, jer dočim n. pr. naša četinjača treba bar 30 godina dobe, da bude prikladna za brzojavne stupove, to euca- Ijptus tomu treba istom 6 godina. S tih razloga znao bi on po vremenu biti i opasnim konkurentom istoj hrastovim. Radi silno brzog prirasta i jednako brzog razvoja lahko je shvatiti, da je obhodnja od 50 godina za sječu i pomlađivanje eukaljptusovih šuma gotovo previsoko odmjerena. Osim gore spomenutih prednosti uzgoja eukaljptusovih šuma, s tehnoložke strane, vriedno je zapamtiti još i to, da euealyptusove šuir.e absorbiraju upravo nevjerojatnu količinu vlage, dok istodobno ishlapljuju i njeko vrlo zdravo hlapivo ulje, tako da su po tom od neprocjenive vriednosti za zdravstvo naročito u grozničavih predjelih. 14. Kavovac (Caffea arabica) jest sitna listača, visoka najviše 6 metira, a najvećeg promjera 12 centimetara. Grane kavovca izbijaju uzporedo, dvije po dvije, drvo im je vanredno čvrsto, lišče je jajoliko te vazda zeleno; cvjeće bjele boje, te vrlo slično cvječu našega jasmina. Plod — naša obična kava, promjenjuje do svog konačnog razvitka svoju boju poput j)loda naših juniperusa i vacciaea, tako da je po svom razvoj u redom : zelen, žut, crven, — a dozorio ljubičaste boje. U tom plodu (bobulji) nalazimo po dva zrna, obće poznate nam kave. Kavovac cvate 8 mjeseci, a glavna cvatnja pada u mjesee travanj, dočim plod dozrieva tek početkom siečnja, onda se obavlja i berba. Prava domovina kavovaca jest sjeverna, naročito pak sje-« veroiztočna Afrika. Od tuda ju po vremenu uspored odkriću novog svjeta po malo razsadiše po otočju Indijskoga oceana (napose po sundajskim otocima), a zatim po južnoj Americi i Antilskom otočju. Što je kava finija, to 6e se po skladištima prije uporabe, manje vremena sušiti. Prama tomu i prama vrstima kave suše ju 3—15 godina. U tropskih afričkih predjelih, gdje obitavaju muhamedanska plemena, zamienjuje kava vino, kojega Arapi s vjerskih |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 21 <-- 21 --> PDF |
— 451 — razloga nesmiju piti. Kod naroda takovog temperamenta ka kovoga su Arapi, te uz onu tropsku žegu, sasma je u redu, da se tamo vino netroši, jer bi to strasti još jače palilo, te je tako upravo providnost tuj nadomjestila užitak alkohola — kavom. Kolikogod je kava s tih razloga u brzo usvojila odlično mjesto u tropskim krajevima toliko je nemanje imala svladati zapreka u Europi, dok je zauzela ono mjesto, koje danas za uzimlje. Trebalo je najme kod nas dugo vremena, dok su se skršile mnogobrojne Iječničke, vjerske, pa i državničke predsude, koje su u prvo kavino doba dobavu iste i užitak žestoko suzbijale. 15. Čaj (Thea chinensis) jest vazda zeleno drvo, najviše 10 metara visoko, a 5—6 cm. debelo. Čaj naliči naš´m kamelijama ; a lišde, koje je jajoliko produljeno i nazubčano, naliči lišcu naše vrbe ili trnine. Cvjede je bjele boje, a plod okrugao. Prava domovina čaja jest Kina, gdje ga na´ivlju u njekim predjelima »the«,-a u njekim »ča« — odkud mu i naša imena potiču. Kultiviranje i uživanje čaja jest u Kini prastaro, te mu gotovo neima niti pametara. Gaj spominje i najstariji kinezki mjthos, te ga u njem, pa i kasnije — sve do danas svi veličaju i slave. Kinezki čaj dolazi k nama večim dielom preko Rusije, pa ga zato zovemo, nu to posve neosnovano, „ ruskim čajem". Prava je najme domovina bila i jest čaju Kina, odkud ga razsadiše po Japanu, Koreji i južnoj Americi. Čaj najbolje uspjeva na jakoj, mastnoj i dubokoj zemlji, gdje ima dovoljno vode i gdje je i podneblje dovoljno toplo. Čajevo lišde pobire se u 4. godini; dotično svake četvrte godine, jer se uzimlje, da je tada čaj najbolji. Berba tog lišča. obavlja se u mjesecu travnju. 15. Kakaovac (Theobrama cacao) pradomovina mu je u tropskoj Americi, po porječjima rieka Amazone i Orinoka. Malena ta listača dosegne visinu do 14 m., a lišče joj |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 22 <-- 22 --> PDF |
— 452 — je tamnozelene boje, jajoliko, prilično zašiljeno, a vrlo razno like veličine, ima ga najme od 5 do 40 centimetara dugačkog. Kora kakaovca je debela, smedje boje; a drvo mu je vrlo me kano i lagano. Cvjetovi izbijaju iz grana, a gdjekad i iz samoga stabla. Kakaovac cvjeta kroz cjelu godinu, a dozrieva dvaput u godini, i to u sječnju i srpnju. Plod je dugačak do 15 cm. vrlo hrapav, nalik na naš krastavac, a sadržaje do 70 zrna, a to je »kakao«, dotično on se iz tog zrnja onda proiz vadja. Prodje medjutim mnogo procedura dok dobijemo onakvu »Čokoladu«, kakvu ju u običnom našem životu tro:imo. I kakao ima svoju zaniraivu prošlost. On je i danas još kod urodjeničkih američkih naroda u velikoj cjeni; nu doba njegove prave slave i vrška iste minula je, kako je na žalost minula i sloboda onih pranaroda. Tako n. pr. znamo iz meksikanske povjesti, da su poslijednjem vladaru ove države, kralju Montezumi, podanici plaćali porez kakaovim zrnjem. U Europu importiraše ga najprije Španjolci iz američkih svojih kolonija, i to u prvoj polovici XVI. vjeka. 16. Kininci (Cinchonae) r«stu i uspjevaju u južnoameričkim Andama. Kininac jest u tim šumama, kako bi mi šumari rekli: umetnuta vrst drveća, jer se sam u čistih sastojinah nigdje nenalazi; nejmamo dapače niti takovih mješovitih šuma, gdje bi kininci djelovi te smjese bili; oni su dakle samo t. ZV. „umetnuta vrst" drveća, kako je to n. pr. kod nas gorski javor. Kininac je vrlo vitko stablo, jer u promjeru dosiže riedko više od 15 cm., ali zato tjera u visinu preko 20 metara. Kožnato mu hšće jest zelene boje; krošnja se ponješto na crvenkasto preljeva, (što potiče od crvenoga njegovog cvieta), dočim mu j6 kora već prama vrstima ili smedja, ili žuta ili crvena. Iz ove se kore proizvadja svemu kulturnom svjetu poznati Ijek »kinin«. Veoma je čudnovato, da se je vrlo malo po čovječanstvo toli koristnih proizvoda moglo iz tudjih strana u Europi udomiti, a da ti goetovi nisu bili u početku, pa i kasnije kroz |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 23 <-- 23 --> PDF |
— 453 — dulje vriemena primani upravo nepouzdanjem, dapače i zabranjeni. Po prviput se ie Europa upoznala sa kininom u prvoj polovici XVII. vjeka, nu trebalo je i njemu, kao i kavi, korunu i t. d. malo ne jedno puno stoljeće borbe, dok je zauzeo ono mjesto, koje u novije vrieme u Ijekarstvu častno i nesmetaao zaprema. Najviše se kinina proizvodi iz kore onoga stabalja, koje je oko 50 godina staro, te su u tom smjeru i južno-americke republike izdale shodne propise, kako i kada se kininova drvasjeći imadu, očito nastojeć kod toga, da se te šume, odnosno ova vrst drveća, prekomjernom sječom nezatare, te da što vedi, ali zato i potrajniji prihod donesu. Drvari, koji kininovce sjeku, čine to tako, da za sječu opredieljena stabla podsjeku nizko pri zemlji, onda im ogule koru, posuše ju na suncu ili pod krovom, a tada se takova kora stavlja u promet, te iz nje onda dalajimi raznimi postupci »kinin« vadi. Najviše i najboljeg kinina sadržaje kora na deblu pri zemlji, a to je razlog, da se kiniuci sjeku vrlo nizko. Smedja kora daje najlošiji, a žuta najbolji kinin. Sama proizvodnja kinina nije osobito težka, jer ga kininci u obilnoj mjeri sadržavaju — računa se, da 40 klg. kore može dati 1 klg kinina. U novije doba uasadiše Englezi kininac i po svojim sundajskim, a Fraucezi po tibooceanskim kolonijama. 16. Banana (Musa sapientium). — Domovina jo je istočna Azija" — Obzirom na veleznatne blagodati, koje banana tamošnjim urodjeniciraa pruža, nije čađo štJ joj oni zahvalni pripisuju da je na zemlju dospjela izravno iz — neba´ Uzrast banane sliči uzrastu palme, te i njeno lišće bude jednako ogromno. — Pojedini list je do 6 metara dug! Isto tako joj je neobično brz i porast, tako da već u cigla 3 mjeseca radja plodom. — Banana se pomladjuje iz podanaka, te po tom spada u drveće koje se pomladjuje poput sitnogorice. Izpod prešljena listova, koji izbijaju izravno iz stabljike, jer banana neima grana, izbija do l´/s mt. dugački, donjekle |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 24 <-- 24 --> PDF |
— 454 — češeru naliki klip, a u njem su bananini plodovi, pojedini do 30 cmt, dugi, a do V2 klg. težki. U jednom klipu bude do 150 takovih plodova. Po tom si možemo predstaviti koli ogromnu težinu imade čitav takav češer — klip ploda! Ovi se plodovi sabiru prije, nego li dozore, i to s toga, jer onda imaju najviše škroba, po tom i hraniva i jer bi se kod samog dozrievanja škrob umanjio — pretvorbom u slador, a osim toga zrio nije ni izdaleka tako tečan, kano prije dozrievanja. — Po&ve dozreli bananin plod nazivlju urodjenici »rajskom smokvom«. Bananin plod sadržaje u sebi po prilici toliko hraniva. kano naš krumpir, dočim se po sadržaju, dotično sastavninah podudara donjekle s rižom. Hrana je to dakle veoma lahka; a uživa se, kao br sno, dotično kruh. Jedno jedino banana — stablo, daje godimice do 50. klg. ploda, dakle 1. ral bananine šume daje toliko ploda, koliko kod nas 40. rali krumpira! Iz svoje pradomovine — Azije — razsirena je tečajem vremena bana a po zapadnoj Africi i tropskim predjelima Amerike, te i tamo spada medju prve bilinske predstavnike, koji služe čovječanstvu za hranu. Krušnica(Artocarpus-ineisa — Brotbaum) jest odlika naših dudova (Morus) a nalazi se po otočju Indijskog i Atlantskog ocaana te inim aeqnatorijalnim predjelima. — Krušniea bude do 20 mt visoka, a u prsnom promjeru dosiže do 60 cmt. — Lišče joj je debelo, vrlo svjetlo i vrlo liepo razciepljeno. — Krušnica je u obče vanredno liepo stablo, te se u tom pogledu nemože s njom mjeriti niti jedna naših vrsti drveča. Po bilinskoj klasifikaciji, osobito pako obzirom na plod, naliči krušnica kako jur naglašeno donjekle našemu dudu. Gotovo posve okrugli plod krušnice velik je, kano čovječja glava. Kako je stablo kroz čitavih 8. mjeseci u godini puno cvjeda, koje se kroz ovo razdoblje neprestano obnavlja, to ono radja i plodom kroz svih tih 8 mjeseci! Zato se i vidjevaju gotovo |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 25 <-- 25 --> PDF |
- 455 ~ kroz cjelu godinu, na jednom te istom stablu, cvjede i plodovi svih mogudih stupnjeviti razvoja. Ovaj plod, koji je veoma hraniv, riedko se kada sirov uživa, ved se prije na razne načine priredjuje. Plod kružnice se takodjer, kano i plod banane, sabire nješto prije, nego li^ dozori, i to s istih razloga, kako je gore rečeno i kod banane. — U doba berbe kora je krusničina ploda posve zelena, a sva njezina nutrinja ispunjena poput snjega bjelim hranivim brašnom. Ovo brašno nalikuje tekom na naš pšenični kruh, nu nije tako hranivo. Krusnica nađkriljuje bananu kakvodom i kolikodom svog ploda, te je obzirom na to izvan svake sumnje hranivom najproduktivnija bilina na svietu. Krusnica se veoma lahko, brzo i sjegurno rasplodjuje i to ne iz sjemena ved iz odrezanih grana ili izbojaka. Početkom prošloga stolječa razsadiše krusnicu iz njene pradomovine u krajeve tropske Amerike, gdje je doduše dobro uspjevala, ali nije ipak dostigla i onaj glas, kakvi uživa u domovini, jer Američki urodjenici i koloniste vole banamu, akoprem krušnici svakako ide prednost. 19. Pravo čudovište bilinskog svjeta u obde, a medju drvedem napose jest — bar za nas i američka aloja (Agave a me ric a n a). Domovina joj je centralna Amerika, a napose republika Meksiko.ii - Aloja je više zeljnata bilina, sa stabljikom do 15 metara visokom, u podauku je znatno i nerazmjerno deblja, gdje ujedno, kao iz njekakove časke izbija vrlo zeleno debelo i mesnato, te preko 2. metra dugo lišde. — Srčika toga lišda vrlo je tečna i dobra za jelo: a vlakanca su tako jaka, da se iz njih prave užeta. Aloja raste vrlo lagano, pak se zato neosnovano drži, da cvjeta istom u svojoj 100. godini, zarad česa ga njeki nazivlju i »stogodišnjim alojem". U istinu on cvjeta svakih 10 |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 26 <-- 26 --> PDF |
— 456 — godina. Na jednoj stabljiki bude do 4000 cvjetova, pojedince do 6 cm. dugih. Gore opisane koristi, što ih čovjek od aloja dobiva, tek su manje više nuzgrednc, glavna je korist, što je aloj vinorodno drvo. Ovo alojevo vino »pulque« ili »oetli« zvano, stvara se u aloju u doba njegove cvatnje. U vrieme ove berbe, služi se američki alojni vinogradar posebnim nožem — kojim proreze srce aloja, tada u njem u izdubi šupljinu do 50 em. duboku i 25 cm. široku, a istodobno odreže i vcdinu listova. Nakon ove operacije, skuplja se u spomenutoj šupljini onda sav sok, koji si je bilina priredila za dalnji razvoj. Ovaj fok je alojevo vino — skuplja se onda u mjfhove, a iz ovih pretaČe u ovelike otvorene zemljane lonce gdje se onda ostavlja 4—10 dana. da valjano provri je. Kada je i to gotovo, onda je i alojevo vino za užitak priredjeno. Jedno jediao alojevo stablo može dnevno, razumije se za vrieme berbe i ako je iole odraslo, dati po 5—10 litara toga vina — a kako berba traje gdjekada i po 3 mjeseca — to je taj prihod vrlo izdašan. Alojevo vino mirisi po kiselom raljeku i trulim jajima, po obliku nalikuje sirutki, a po teku citru, a ne može se dugo uzdržati, kao što kod nas ni pivo u baČva na, te se s toga konsumira samo u velikim gradovime ili iz suviška toga vina prave rakiju. Premda alojevo vino znatno okriepljuje, to se ipak ne može takmiti s vinom vinove loze. Posebna i znamenita osebina toga vina jest ta, da kad se jednoč čovjek na nj priuči, makar da u početku osobito ne prija, kasnije mu bude tako ugodnim napitkom, da sladokusci tvrde, da je to u obče najbolji napitak, što ga samo može biti. Nakon odkriča Amerike presadiše ljudi umjetnim načinom aloje iz centralne Amerike i u južnu, pa i tamo jednako dobro uspjeva. Manjim uspjehom nalazimo ga presadjena i u tropskoj Africi, dok presadjen u južnu, te tuj i tamo i u centralnu |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 27 <-- 27 --> PDF |
/ — 457 — Europu i sjevernu Ameriku, služi samo još kao uresao bilje, u tim umjerenim predjelima s nes´^ašice topline, kakva u pravim tropama vlada, ne može dozoriti do vinorodae biljke. 20, Areka (Areca catechu) spada takodjer u rod palma, a pradomovina joj je južna Azija. Arefea naraste do 15 metara visoka, a na samoj vršiki ovjenčana je — kano i sve palme — krasnom listnastom krošnjom. Listovi su joj čežljato poredani, zeleni i uzki te prilično dugački. A.rekin plod, inače nazvan »betelov orah« ima tvrdu, zelenu lupinu. Urodjenici jezgru uživaju tako, da ju umotavaju u lišde biljke »betelov papar« zvano, a sve to posiplju oada žeženim vapnom i žvaču. Tu mješavinu, žvaču urodjenici još večom strašdu, nego li se kod nas puši duhan. Taj betel žvaču tamo svi bez razlike : mužko i žensko, staro i mlado, ugledni i prosti, bogati i siromasi. Izlučnina, koju urodjenici nakoa žvakanja izpljuju, jest crvene boje, pak su usljed toga svakom slijedtijem pocrvenjele ustnica, usta i zubi, što oni medjutim drže znakoui ljepote. Urodjenici žvaču betel, jer da ih on razbistruje, da im umiruje živce i da ih čini veselima, Iječi od groznice, pijanstva, opiuma i t. d. Djelovaaje toga betela nije do danas još izpitano, te ga za sada drže još za ono, što je kod nas duhan t. j . za sredstvo udovoljenja suvišnoj, ali ved i neodklonivoj ljudskoj strasti, kojoj su podlegli milijuni ljudi, nalazedi u toj strasti potrebu, bez koje bi lahko mogli biti, nu koje se ipak ved nikako i pod nijednu cjenu odredi ne mogu. 21. Naši su mljedari ("Eu phor biaceae) sitne travice, suded po tome nebismo mogli niti slutiti, ka^o modnih i uglednih rodjaka imadu s onu stranu mora — u dalekim tropama. U onim bo predjelima, nalazimo čitave bilinske orijaše, koji svojim mljekom ili izravno hrane onomasnje ljudstvo ili im uhladnjeni služe bar kano poslastica ili im i svojom skrutnutom mlječnom tekučinom služe za proizvodnju raznih inih |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 28 <-- 28 --> PDF |
-- 458 — ljudstvu korietnih proizvoda, kano sto je to a. pr. kaučuk. S druge strane opet nalazimo medju tropskim mljecerima i takove, kojih su sastavine, odnosno mljeko veoma otrovne, i napokon takove, koji obiluju mlječnim ljekovitim sokovima. Najznamenitiji medju tropskim mljecerima je^t mlječn o ili kravlje drvo (Galactodend r o n utile). Ovo je drvo prilično visoka uzrasta s dugoljastim kožaim lišdem, a pradomovina mu je južna Amerika. Ako se ovo drvo zasječe, to iz njega curi obilje vrlo mi risavog, gustog i liepivog mljeka, koje je vrlo hranivo i zdravo. Kolike li udobnosti, gdje netrebas niti časa brige, uiti troška, da se uzdržiš i prehraniš! 22. Kolikogod je Božja providnost zas ila blagodati nad narodima tropskih krajeva u plodovima raznolikog bilja, toliko 8 druge strane, ima tamo i znatni broj biljka otrovnica i inače škodljivih čovjeku predstavnica iz bilinskoga roda. Medju takovima zauzimlje prvo mjesto mlj^čar „antijar " (Anti a ris toxicaria). Domovina antijara jest sundajsko otočje, pa i dalje po svem jugoiztočnom azijskom arhipelagu. Antijar je stablo veleliepa u/>rasta, do 30 metara visoko, s ogromnom i kitnjastom krošnjom. Ako mu se stablo ozleiii ili nasjeće, to iz njega tiče mlječni sok, pun žestoke otrovi. Taj sok neusmrduje samo onda, ako se izravno užije, već bude smrtonosan i onda, ako dodje i samo sa kožom tjela u dodir. Kako je otok Java inače pun živih vulkana i kako 8 njim vladaju potresi, to su i tamošnje tropske šume divlje i guste nastanjene otrovnim zmijama i grabežljivom zvjeradi, antijarom i množtvom ujemu srodnih biljka otrovnica, pak onda nije čudo, da je to jedan od najužasnijih krajeva naše zemlje, tako da stanovite predjele toga zloglasnog otoka nazivlju „dolinama i predjelima smrti´´. 23. Kaučukasti mlječari razšizeai su gotovo po cjelom tropskom području naše zemlje, nu ipak najviše u južnoj Americi a naročito u Braziliji. Medj svima je i opet najznamenitiji brazilski kaučuk — mlječar (Biphonia elastica) Drvo do 25 metara |
ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 29 <-- 29 --> PDF |
— 459 — visoko, u prsnom promjeru do 1 metar debelo s jakim do 12 metara dugim granama. Spomena je vriedan nadalje i pravi brazilsk i kaučukovac (Sipbonia elastica b r a s i 1 i e nsis), koji je još višji i jači, nego li prvospomenuti. Iz prvog teče mljeko, iz narezane deblovine, a kod potonjega iz narezanoga korienja. — Iz jednoga i drugoga proizvodi se, nakon što se to mljeko skiutne i dobro prokuha, svim nam dobro poznati kaučuk. — Kaučuk se u obde dobiva od viševstnih tropskih mlječera. nu najboiji je svakako onaj od vrsti Siphonia brasiliensis. Obično se računa, da 100 klaj. toga mljeka, daje oko 25, klg. kaučuka. Kod ove se proizvodnje u pravilu postupa tiiko, da se nakon što je kaučukovo drvo shodno narezano, svi ti zarezi svedu u jedan veči i glavni — mogli bi ga nazvati centralni zarez, onda se na dnu ovoga pričvrste bud ban;busove, bud cjevi od koje kovine, kroz koje se tada tako skupljeno mlieko u posebne posude sprema. Starija kaučukova stabla davaju obično više soka od mlađih, računa se pako prema tome kao i po vroti drva, na pojedino stablo od 20 — 70 klg. mlieka. Osim brasilijanskih kaučukovaca, spomena su vredne i južnoameričke odlike toga stabla, i to napose vrsti; Castilloa elastica i Lobelia cateliue, nu ove što se tiče sadržine soka znatno zaostaju za prvo spomenutim. Napoiion imade onda kaučukovaca i u tropskoj Africi, nu ti se do sada još slabo izrabljuju. Tim smo eto — u glavnim crtama iztaknuli najvažnije 0 onim predstavnicima tropske šumske cvjetane koji su i sa obde šumarskoga stanovišta — ne samo za dotidne krajeve i njihovo šumsko gospodarstvo od važnosti — a svakako i velike budučnosti — ved sigurno i po svakoga nas, oaanje više zanimive. Delnic e početkom g. 1907. Josif Majnarić, kr. kotarski šumar. |