DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 27     <-- 27 -->        PDF

— 441 —


grana II. i III. 2 jut. 1392D°
grana IV., V. i VI. 2 jut. 11720°
grana I., II., III., IV., V., VI. 6380°


napokon su još dobile:


grana VI. livadu od 12900"


i grana I. oranicu od 360D"


Prema ustanovam g. 7. cit. naputka potrebna je u području
njekadanje otočke krajiške pukovnije za cielo selište izmjera
od 24 jutra, a za V4 selišta izmjera od 0 jutara oranica i livada,
dočim godišnja pravoužitnička kompetencija ogrievnih
drva u području imovne obćine otočke glasom odobrene gospodarstvene
osnove na diel uživanja po izmjeri za cielo selište
27, a za V4 selišta 11 prostornih metara iznosi.


Kako iz utočnih spisa proizlazi, rado bi uijecatelji, da se
svaka od razdieljenih sedam grana sa posebnim dielom uživanja
njihovog do sada zajedničkog pravoužitničkog prava na cielo
selište u pravoužitnički kataster prema razmjerju diobom dobivenog
selištnog posjeda upiše, te da im se onda prema tom
razmjerju bezplatna drva iz imovnoobćinskih šuma doznačuju.


Nu takova razdioba tog njihovog prava protivila bi se
ustanovama §§. 14. i 15. cit. naputka, koje izrično propisuju
da se prvobitno ustanovljeni broj sehšta cielih ´A, ´\U, ´A prigodom
dioba odnosno prodaja selištnih posjeda podnipošto
pomnožati ne smije, te da prema tom, ako se n. pr. tri četvrtine
selišta na tri jednaka diela razdiele, svakom novom
dielu ne možda diel uživanja jedne četvrtine, nego samo treći
dio uživanja selišta od tri četvrtine pripasti imade, dočim
je dielivost pojedinih dielova uživanja ograničena tako, da se
diel uživanja cielog selišta najviše na četiri, % najviše na tri
a Vi najviše na dva diela podieliti može, dočim se dio uživanja
od V4 selišta dalje dieliti ne smije.


Prema tomu može se buduće uživanje pravoužitničtva zadruge
B. odpadajuće na cielo selište na svih sedam grana samo
na četiri diela razdieliti tako, da se godišnja kompetencija na
primjer ogrievnih drva za cielo selište od 27 prostornih me




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 28     <-- 28 -->        PDF

— 442 —


tara na četiri jednaka diela po 6"75 prostornih metara razdieli,
od kojih bi se grani I. obzirom na to, što joj je u diobi
8 rali 776n" oranica i livada pripalo, jedna četvrtina dosadanjeg
diela uživanja sa godišnjih 6´75 prost. met. dopitati
mogla, dočim bi se ostale 7^ uživanja medju ostalih 6 grana


tako razdieliti imale, da bi dvie po dvie grane po jednu četvrtinu
dobile, te da bi prema tome dobile:
grana II. i III. V^ sa 6´75 pr. met.
grana IV. i V. V4 sa 6-75 pr. met.
grana VI. i VII. Y^ sa 6-75 pr. met.
O tom pako, da bi se dosadanji diel uživanja eielog selišta
na četiri četvrtine selišta razdielio, ne može obzirom na


ustanove §. 14. cit. naputka naravno ni govora biti, pošto bi
se u slučaju takovog razdielenja broj prvobitno ustanovljenih
četvrt selišta umnožao, za koja bi onda imovna obćina
ukupno 44 prostornih metara gorivih drva dakle za 17. pr.
met. više nego li za cielo selište iz svojih šuma izdavati morala,
buduć kompetencija gorivih drva, kako je gore rečeno
za cielo selište 27 a za V4 selišta 11 prostornih metara iznosi.


U istom razmjerju mogli bi se onda i ostali pravoužitnički
užitci spomenute zadruge medju pojedine grane na temelju
dobrovoljne nagode razdieliti.


Prema tomu imadu se ovlašteni članovi ovih sedam grana
razdieljene zadruge B. pozvati, da se glede razdiobe budućeg
uživanja njihovog pravoužitničkog prava
u gore naznačenom pravcu nagode, pa ako ta nagoda
u okviru §§. 14. i 15. spomenutog naputka A)
medju njima uspije, tada če se ista u zadnjoj rubrici
pravoužitnog katastra od zadruge B broj 32. bez zaprieke
provesti moći.


Ako li pako ta nagoda ne uspije, tada će uživanje diela
eielog selišta u smislu ustanove druge alineje §. 15. istog naputka
A) u katastru i nadalje pod starim popisnim brojem


32. bez evidentiranja diobom nastavsih promjena ubilježeno
ostati imat sve dotle, dok nagoda u gore naznačenom pravcu
ne uspije.«


ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 26     <-- 26 -->        PDF

— 440 —


se imade zemljistni posjed, makar bio veći nego što iznosi
jedno selište (čitamo ili V4). uviek računati kao jedno selište
prema točki b) §. 7. nap. A) od godine 1881. navlastito pako
u zadnjoj alineji: »Po tome dakle, ako primjerice posjed zadruge
spadajuc^i k imovnoj obdini brodskoj, koji se dieli, iznosi
70 jutara oranica i livada, ne 6e dielbenik, komu pripada


17 rali, dobiti dio uživanje jedne polovice selišta, makar da
količina njegovog zemljišta iznosi ^/^ selišta, nego 6e imati
pravo samo na dio uživanja jedne četvrtine kao odgovarajući
dio količine posjeda od 70 jutara« — (t. j . ´/j prava od cielog
selišta).«


Po §. 15. steže se dielivost selišta kako no je to jur
napred rečeno, a dalnja alineja tog 3. ustanovljuje nagodu stranaka,
kako će vršiti šumsko pravo u koliko se je njihova
prvobitna zadruga ili obitelj razdielila u više dielova, nego li
to dielivost njihovog selišta dozvoljava.


Stranke se dakle imadu sporazumiti kako će razdieliti
svoje selištno pravo u okviru dielivosti i §. 14. Ne nagode li
se pako, ima se cieli dosadanji diel uživanja izdavati na stari
popisni broj, a da će se novo nastala selišta smatrati kao neovlaštena
na uživanje.


Upute vrhovnog riešenja kr. zem. vlade odj. za un. poslove
broj 37.066 od 7. listopada 1897. razjašnjuju nam najbolje
praksu ovih propisa iztičući sliedeće:


»Glasom priležeće diobne osnove razdielila se je zadruga


B. potajno i uz naknadnu oblastnu potvrdu na 7 grana, koje su
od zadružnih
oranica i livada prigodom te diobe dobile i to :
grana I. 8 jut. 776n´´
grana II. 2 jut. 7320"
grana III. 1 jut. 15360"
grana IV, 2 jut. 1167n"
grana V. 3 jut. 203»
grana VI. 2 jut. 596D"
grana VII. 5270"


osim toga dobile su od zadružnih oranica i livada na zajedničko
uživanje, i to:




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 25     <-- 25 -->        PDF

— 439 —


Selištni posjed obtereden uknjiženim dosmrtnim
uživanjem istog u korist treće osobe, ne
može sačinjavati realnu kvalifikaciju za stečen je
krajiškog pravoužitničtva, pošto služnost uživanja
u smislu §. 509. obd. gr. zakona obuhvaća pravo upotrebljivati
tudju stvar, bez svakog ograničenja, detentor tih nekretnina
je izključen od posjeda i uživanja nekretnina dotle, dok
živu uživatelji ili dok se oni tog prava ne odreknu. Dosliedno
tomu, dok potonji slučaj nastupi, manjka realna kvalifikacija
jer §. 3. slovo a) nap. A) od 1881. predpostavlja očito samo
takove gruntovne posjednike, kojih posjed nije ograničen uživanjem
treće osobe, koje uživanje po § 511. obć. gr. zakona
obuhvaća vaskoliki običajni i vanredni dohodak, dakle i uključivi
posjed uživanog objekta. (»Rješitba kr. zem. vlade, odjela
za unut. poslove br. 83977 ex 1903. od 3. veljače 1903.«).


Pravoužitnik, koji ne ima vlastitog kućanstva,
ne ima naslova da vrši šumsko pravo
s razloga, što po §. 6. naputka A) pripada drvo za ogriev
obiteljima samo za vlastitu kućnu potrebu. (»Rješitba kr.
zem. vlade odj. za un. poslove broj 18.461. od 29. studena
1897,«)


§. 4. Naputka A) u zadnjoj alineji dostavlja sastavljeni
katastar pravoužitnika gospodarstvenom uredu imovne obćine,
a §. 14. istog naputka nalaže gospodarstvenom uredu, da zamoljene
promjene knjižno provadja, koje su nastale diobom
pravoužitnih obitelji ili kupoprodajom i t. d.


Isti taj §. 14. stavlja pravilom, da se kod sastavka katastra
pravoužitnika pronadjeni broj cielih, triju četvrtina,
dvaju četvrtina i jedne četvrtine selišta pod nijedan način
umnažati ne smije i da se dakle prama tomu, ako se na prihku
"´U selišta na tri jednaka diela dielile budu, svakomu
novom dielu nepripada diel uživanja jedne trećine selišta, već
jedino treći dio uživanja od tri četvrtine.


Ovu nam ustanovu tumači naredba kr. zem. vlade odj.
za un. poslove od 19. kolovoza 1894. broj 20599., po kojoj




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 24     <-- 24 -->        PDF

— 438 —


točka c) i §. 7. nap. A) od god. 1881. što potvrdjuje vrhovna
rješitba kr. zem, vlade, odj. za unut. poslove broj 42229. od


26. travnja 1899.
Šumsko je pravo teritorijalno, ter pripada samo pravoužitnicima,
koji stanuju u području bivše Krajine, a razlozi
tome stoje u sliedećim razlozima vrhovne rješitbe kr. zemalj.
vlade, odj. za unutarnje poslove broj 101520. ex 1902. od


3. veljače 1903.:
»Iz §. 18. krajiš. temelj, zakona od godine 1860. i §§. 68.
i 70. pravilnika za šumsku službu u e. kr. Vojnoj Krajini od
godine 1860. proizlazi, da su dionici šumskih užitaka i erarskih
šuma Vojne Krajine mogle biti samo one zadruge, odnosno
krajiške obitelji, koje su stanovale u području Vojne Krajine.«


Zakonom od 8. lipnja 1871. i naputkom od 30. prosinca
1871. izdani su propisi za izlučenje prava na drvlje, pasu i
uživanje šumskih proizvoda, što ih krajiški stanovnici imadu
u državnih šuma nalazedih se u Vojnoj Krajini.


Nadalje okružnica c. kr. glavnog zapovjedničtva u Zagrebu
kao krajiške zem. uprave od 16. srpnja 1881. broj
2314, kojom se oglašuje odobrenje zakona od 11. srpnja 1881.
(kojim se razjašnjuju odnosno preinačuju neke ustanove zakona
od 15. lipnja 1873. o imovnih obćina u hrv.-slav. Krajini) i
k istom izdanih naputka spominje, da je naputak A) izdan za
uredjenje zajedničkog uživanja suma i šumskih zemalja izlučenih
za pravoužitnike krajiškog područja.


Napokon naputak A) u §. 1. nabrajajuč vrsti pravoužit


nika pozivlje se na jur citirtjne §§. 68. i 70. pravilnika šumskog.


Iz svega spomenutog dakle proizlazi, da su u erarskih


šuma Vojne Krajine mogli biti i da kašnje u segregiranih


šuma pripalih krajiškim imovnim obćinam, mogu biti pravo


užitnici samo oni žitelji, koji stanuju u području bivše Vojne


Krajine.


To načelo zastupano je u naredbi kr. zem. vlade, odjela
za unutar, poslove od 19. srpnja 1888. broj 23530. (kojom
tumače njeke ustanove citiranog naputka A.)«




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 23     <-- 23 -->        PDF

— 437 —


Ako dionik zadruge dobije odpravninu, a ne dio selištnog
posjeda, ne može vršiti šumskoga prava, ako li pako iza toga
etekne vlastnost ovlaštenog grunta, stiče uživanje pravoužitničtva,
jer je stekao realnu kvalifikaciju docira
osobnu nosi od poroda.


U koliko pako takov dielbenik kupi ili darom primi ili
inače stekne nekretnine, koje ne sačinjavaju selištu i
posjed (t. j. nezadružni grunt), može biti vršiteljem
šumskoga prava samo u toliko, u koliko
je isti potekao iz obitelji koja je po
točki e) §. 1. nap. A) izpunjavala vojne dužnosti.


Pravoužitniku, koji nije stekao ovlaštenog posjeda ili koji
je samo dio istoga stekao, pa i kupom izpod 2 ralioranica
i livada, imade se priznati vršenje šumskog
prava s naslova §. 1. slovo e) nap. A) od godine
1881. ako potiče iz uže krajiške obitelji, makar je ista do


8. lipnja 18 71. živila u zadružnoj svezi, a to iz razloga iztaknutog
u prvom dielu ove razprave govoreći o osobnoj kvalifikaciji
Krajišnika.
Prigodom sastavka katastra pravoužitnika po §. 7. nap.
A) od god. 1881. priznato je vršenje šumskog prava sa ´A selišta
i onim pravoužitnicima, koji su u vlastnosti imali selištni
posjed manji od 6, odnosno &V2 rali oranica i livada.


Za pravoužitnike iz kategorije §. 1. slovo
e) n a p. A) od god. 1881. dovoljno jest, da su
vi a stnic i nekretnina i da vode posebno kućanstvo
, jer po §§. 11. i 14. tem. krajiš. zakona nisu bili
obvezani inako za vrieme krajiške uprave. Ovu našu tvrdnju
potvrdjuje vrhovna riešitba kr. zem. vlade odjel za unut. poslove
br. 11728 od 28. veljače 1898.


Za pravoužitnike iz kategorije §. 1. slovo d)
potreban je gruntovni posjed oranica i livada
potičući, s vlastnosti od8.1ipnjal87l., od
krajiške obligatne zadruge prema smislu §. 3.




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 22     <-- 22 -->        PDF

— 436 poslove
br. 15199. od 31. listopada 1893., kojom se uaredjuje
daše dielbeniei zadruga, koje imadu ^|^ selišta,
smiju provesti u katastru pravoužitnika
kao suvlastnici na šumsko pravo zadruge
sa alikvotnim vršenjem istoga prema
veličini diobom dobljenog diela selištnog
posjeda.


Ad 6. veli vladina naredba broj 32299. od 18. prosinca
1899.: »U odnosnih zakonih niti se izrično propisuje, da je
uživanje upitnoga prava ograničeno na onu imovnu obćinu,
kojoj je koji pravoužitnik prvobitno pripadao, a neda se takav
zaključak ni od nikud izvesti, pa prema tomu da time, što
se koji pravoužitnik preselio u drugu koju
imovnu obćinu, niti utrnjuje njegovo pravo,
niti se uživanje istoga sistira, te da mu se
stoga i u imovnoj obćini, u koju se j ep raselio,
ne može uzkratiti uživanje toga prav a«.


Ad 6. i 9. veli se nadalje: »Potomci bivših krajiških
zadruga ne participiraju na pravu na
uživanje užitaka iz imovnih šuma, koji su se
lišili zadružnog posjeda.


Nadalje, ako koji član ovlaštene zadruge dobije odpravninu
u novcu, to takovom članu ne pripada pravoužitničtvo u onom
dielu, koji bi ga išao, da je dobio svoj diel zemljišta, jer je u
tom slučaju odpala realna kvalifikacija, kojom je uvjetovano
pravoužitničtvo onih obitelji, koje su živile u zadružnoj svezi,
te če modi s toga takav član, ako je [stekao nezadružni
posjed bilo na kojem mjestu (ali uviek
u obsegu imovne obdine) biti pravoužitnikom, dokaže
li da potiče iz obitelji, koja je po točki e)
gore citiranog naputka izpunjavala vojničke
dužnosti«.


Pravoužitnici, koji potiču iz kategorije §. 1.
slovo d) nap. A) od godine 1881. mogu samo tada vršiti
šumsko pravo, ako u vlastnosti drže selištni posjed.




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 21     <-- 21 -->        PDF

— 435 —


ustanove zakona od 16. lipnja 1873. o »imovnih obćina u hrv.slav.
Vojno Krajini) i posjed izpod 6 rali odnosno 8*4 jutara
kao V4 selišta smatrati imade i pošto u smislu §. 15. istog
naputka dio uživanja V´4 selišta nije nipošto dieliv, to se moliteljica
povodom prodaje vedeg diela njezinog posjeda
nije smjela brisati sve dotle dok ne bi zadnju
cesticu svojih obligatnih zemljišta prodala.«


Naredba visoke kr. zemaljske vlade, odjela za unutarnje
poslove, broj 32299. od 18. prosinca 1889. naredjuje, da se
jur pri sastavku katastra pravoužitnika imadu selišta ovlaštenih
zadruga prema stanju u kakovu se nalaze pri sastavljanju katastra
u isti uvrstiti, a ne po stanju od godine 1871. buduć
se ne uvidja razlog, s kojeg se ne bi odmah u katastar provele
one promjene, koje se po naputku A) u istom svakako
evidentirati imaju.


Prema tomu su (ad 2 iste naredbe) i sve zadruge,
koje su izpod minimuma selištnog posjeda označenog
u §. 7. nap. A) kod sastavka katastra pravoužitniku
imale, imale biti provedeneu katastar za
V4 selišta.


Na pitanje 3. to jest: »da li svim onim pravoužitnikom,
koji su prigodom diobe iz svoje zadruge dobili izpod 8% rali
pripada V« selišta?« odgovara rečena naredba; »U tom slučaju
ima zadrugar, koji je izpod četvrtine selišta prigodom diobe
svoje zadruge dobio, a nije mu privolom odnosnih ovlaštenika
i pravoužitničtvo ustupljeno, pravo na šumske užitke
samo u toliko u koliko isti potiče iz obitelji,
koja je po §. 1. slovo e) nap. A) k zakonu od 11. srpnja
1881. krajiškim dužnostima udovoljila, a ne bi mu mogao pripadati
dio odpadajući na četvrtinu selišta, pošto u smislu §. 15.
spomenutoga naputka zadrugaru u pred rečenom slučaju iz naslova
uvjetovanoga po točki d) istoga naputka ne pripad a
nikakovo pravoužitničtvo«.


Ovaj dio vladine naredbe br, 42299 od 18. prosinca 1889.


ukinut je kasnijom naredbom kr. zem. vlade, odj. za unut.




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 20     <-- 20 -->        PDF

— 434 —


Iz ove poduke crpsti jest, da se pri tom nepovisuje vršenje
šumskog prava, već može biti jedini taj slučaj, da prodavaoc
i kupac kod prodaje, odnosno kupci naročito ugovore
odnosaj šumskog prava, koji će sliediti po kupoprodaji. Tu
može A zadržati si pravo ili ga odpustili čitavog ili dielomično
(razumije se uviek u okviru §§. 14. i 15. nap. A) Bu.


Ista naredba u dalnjem veli:


»Ako bi nastupio prvi slučaj, tada bi nastala samo u toliko
promjena, da se u katastra na mjesto A. unese B. kao
pravoužitnik u četvrt diela, koji je pripadao Au, te bi po tom


B. uzev u obzir dio uživanja, koji je od prije imao, postao
užitnikom u 2 četvrtine diela«.
(Odje se obzirom na §. 14, nap. A. imade razumjevati
užitnikom dva puta po ^|^ selišta).
»Ako bi pako drugi od prednavedenih slučajeva nastupio
tada ne bi nikakova promjena u obće nastala, jer bi svaka
stranka svoj diel zadržala, i u tom slučaju ne bi stranke niti
povoda imale za knjižno provedenje promjena u smislu alineje
§. 14. prednapomenutoga naputka«.


Iz ovoga sliedi, da, ne ugovore li stranke prigodom kupoprodaje,
kako će vršiti šumsko pravo, ne ima pravo kupac
diela selištnog posjeda na dielomično vršenje šumskog prava
prodavaočevog, a ne ima pravo ni na to, da mu se selište
poveća (primjerice iz ^|^ u ´^1^ selišta), kako to rečena naredba
podučava: »Okolnost da bi B. uslied kupa toga imao 22 jutra
sama po sebi ne bi dovoljna bila, da B. steče pravo na novu
četvrtinu diela uživanja, a to stoga, što bi se to protivilo onom
u §. 14. naputka postavljenom načelu, po kojem se kod
sastavljanja kastra pravoužitnika pronadjeni
broj istih (četvrtine i t. d.) nipošto umnažati ne
am i je«.


Napred iztaknuto potvrdjuje nam vrhovno riesenje kr.
zemaljske vlade odj. za un. poslove od 14. veljače 1898. broj
8067. s razloga, pošto se po §. 7. naputka A) k zakonu od


11. srpnja 1881. (kojim se razjašnjuju odnosno preinačuju neke


ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 19     <-- 19 -->        PDF

- 433 -


Oslanjajud se pako ova ustanova na §§. 68. i 70. pravilnika
za šumsku službu od godine 1860. a ovi na temelj,
krajiški zakon (u tom na §. 16.) dolazimo do toga, da nijedan
pravoužitnik ne može steći veće pravo, do li ono, koje pripada
cielom selištu; samo se po sebi razumjeva uviek u okviru
§. 14. naputka A) od god. 1881. po kojem se broj selišta
pojedinih vrsti iza zaključka katastra pravoužitnika povećati
ne smije.


Iz ovoga sliedi, da prikupom nekretnina ne stiče pravoužitnik
naslova za vršenje većeg šumskog prava, jer prikupljeni
posjed prem je mogao biti za prodavaoca »Stammgut«,
ima se smatrati za kupca u neku ruku kao »Ueberland«.
Kosi se doduše to u neku ruku s ustanovami temelj, kraj.
zakona, gdje je prosto bilo kraj. obligatnoj zadruzi ili obitelji
od „Ueberlanda" svoj „Stammgut" nadopuniti do zakonite mjere,
ali nama mora, da bude u tom načelo §§. 3., 7. i 14. naputka
A) kao mjerilo selištnog posjeda pojedinog pravoužitnika.


Raznim pravnim činima prelazi gruntovni posjed selišta
od jednoga na drugi subjekat, a time nastaju razne promjene
u vršenju šumskoga prava.


Vladina naredba broj 23530. ex 1887. od 19. srpnja
1888. stog razloga podučava, da je neosnovano nepravedno priznati
pravoužitniČtvo (vršenje šumskog prava) i takovim, koji
kupuju posjed od 1 do 2 jutra.


S razloga, što §. 14. nap. A) ne dozvoljava pomnožanje
broja cielih 7^ 74 i V4 selišta, a §. 15. steže diobu selištnog
prava, da se cielo selište može u četiri, ´% u tri,
V4 u dva diela dieliti, 0 tom nas dodučava gornja naredba:


„Ako bi naime A i B, neimajuć nijedan podpune 74 selišta
nego samo 16 rali, uneseni bili za V4 selišta, pa ako bi


A. prodao B. 6 jutara tada bi po sporazumku stranaka ili
´A selišta A. B. ili bi imao ostati A.
prešla pod jer taj sedio po §. 15. nap. A) k zakonudalje dieliti*.
od 11. srpnja 1881. neda
33




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 18     <-- 18 -->        PDF

— 432 —


Naredba kr. zem. vlade, odjel za unut. poslove br. 23530.
ex 1877. od 19. srpnja 1888. tumači šumsko pravo osobnim
te uvjetovanim realnom kvalifikacijom ovlaštenika.


Prama ovim ustanovama, nije dovoljno, da subjekat pravoužitničtva
u Krajini dokaže u prvom dielu naznačeno osobno
pravo, već je za vršenje istog potrebno dokazati i realnu kvalifikaciju
označenu u normama napred spomenutim. Kod krajiških
zadruga i potomaka istih realnu kvalifikaciju
označuje selištni posjed. »Pod selištnim pako posjedom
razumjeva se današnji posjed nekretnina, koje su do 8. hpnja


1871. bile vlastnost obligatnih krajišnika.«
Kako je netom spomenuto, po normiranom tumačenju §. 1.
i §. 3. nap, A. od god. 1881. vladinom naredbom br. 23530
ex 1877. od 19. srpnja 1888. ne mogu se priznati pravoužitnieima
i oni, koji steknu selištni posjed, a ne imaju osobnoga
prava, jer porieklom ne izviru iz krajiške obligatne zadruge
ili obitelji, koje su do 8. lipnja 1871. podpadale u red krajiškog
pučanstva (Grenzstand).
§. 3. u slovu c) označuje realnom kvalifikacijom
oranice i livade, po tome §. 7. istog naputka količinu
oranica i livada sa veličinom selišta, što se osniva na §. 16.
temeljnog krajiškog zakona od 7. svibnja 1860.
Ovaj §. označuje selištni posjed na sliedeći način:


Za karlovačku i . bansku Varaždinsku, slavonsku
selišta Granicu i petrovaradinsku Granicu
*u 24 rali oranica i livada 34 rali oranica i livada


% 18 » » i » 25V2 » > i »


V 13 » » i » 17 » » i »


´4


V4 6 » » i » 9V2 » » i »
Taj se je posjed ] aazivao: >Stammgut«, a ostali mo


gući veći posjed, što ga je zadruga imala zvao seje: »Ueberland
«.


Stavši prema gornjem na stanovište §. 7. naputka, nijedna
zadruga — odnosno nijedan pravoužitnik nije mogao imati
veće šumsko pravo no li mu ga daje čitavo selište (´A selišta).




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 17     <-- 17 -->        PDF

— 431 —


uživanje šuma, s razloga, što su njihovi otci to pravo izgubili
svojim činom, a izgubivši isto njihovi otci, ne mogu ga štedi
djeca (§. 146. obd. gr. zakon). Nestaje naprotiv mogudnost,
da bi ona (t. j . djeca naznačenih) stekla na novo krajiško
pravo, bud je nestao uvjet, a da se obvežu na bivše vojne
krajiške dužnosti, od kako je Krajina razvojačena.


Iz napred ustanovljenog, stoji jednaki odnošaj sa djecom
honoracija, obrtnika, trgovaca, tvorničara i sličnih.


Iztaknuti je ovdje, da se gornje pravilo ne može protegnuti
i na selske obrtnike i trgovce ili trgovčiće,
koji se nuz seljačko gospodarstvo bave obrtom
ili trgovinom, jer vidjamo da je i za Granice mnogo
takovih bilo, a isti stupali u redovima obvezanih krajišnika, a
oni bi to i danas činili, da je krajišnika uprava, jer su oni
faktično krajiški seljaci, koji se mimo težatbe tla kao glavnog
zanimanja, bave još obrtom ili trgovinom.


Obrtnici i trgovci nastali iza 8. lipnja 1871,
koji su eventualno rodjeni u krajiškoj obligatnoj
kudi (zadruzi ili obitelji), koji su u pravom smislu
rieči trgovci, koji su se digli svojim zanimanjem nad
niveau seljaka, kao i njihovi sinovi, makar i potekli iz reda
krajiškog obligatnog stališa, ne mogu spadati medju pravoužitnike,
obzirom na svrhu zakona od 8. lipnja 1871., zakona
od 3. veljače 1860., šumskog pravilnika od 1860., temeljnih
krajiških zakona od godine 1755., 1763., 1787., 1807., 1848.
i 1850.., ter proglasa upravljenog na krajišnike povodom razvojačenja
krajine specialno riečima: »krajiškom narodu«.


I.
Realna kvalifikacija.


Naputak A) u svom §. 3. označuje potrebu, da u §. 1.
naznačeni pravoužitnici za vršenje šumskog prava imadu dokazati
gruntovni posjed nekretnina, na kojim mogu vršiti to
pravo.




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 16     <-- 16 -->        PDF

— 430 —


U ovom slučaju nije vlastnik ovlašteničkih nekretnina
niti rodjena pravoužitnica niti njen suprug nepravoužitnik odredjeno,
jer ´/a ili X dio nisu konkretne neke čestice posjeda,
već idealni dielovi posjeda, dočiui su oni sacinjavajuć obiteljsku
zajednicu vlastnici cielokupnog posjeda. Obitelj pako, u
kojoj je glava nečlan na uživanje zajedničkih šuma imovne ob<
5ine nije pravoužitna, a po tom niti članovi njeni.


Djeca iz braka rodjene pravoužitnice sa nepravoužitnikom
u nijednom slučaju nisu subjekat, koji bi
mogao vršiti šumsko pravo prama vladnoj naredbi broj 32299
od 18. prosinca 1889. kako to potvrdjuje vrhovna rješitba br.
91291. od 2. veljače 1902.


Uda li se nepravoužitnica za pravoužitn
i k a, koji vrši šumsko pravo, pa iza njegove smrti ostane
kao vlastnik bivših njegovih nekretnina, smatrati će se ona
pravoužitnicom što izvire iz §§. 91., 92. i 146. obć. grandjanskog
zakona te §§. 3. i 5. zavičajnog zakona od 30. travnja
1880.


Djeca činovnika, svećenika (grčko-iztočnih
u koliko ne živu u zadruzi) te o f i c ir a, ne mogu se
smatrati pravoužitnicima, ako ne u onom slučaju, ako su do


8. lipnja 1871. ili sama ili sa roditeljima zajedno se vratila u
obligatni krajiški stališ (§. 48. temelj, krajiškog zakona od
7.
svibnja 1850.).
Isto tako biva i sa ostalim krajiš. stanovnicima, koji nisu
pripadali u red krajiškog obligatnog pučanstva.
Za članove zadruga, koji su izstupili iz ´zadružne sveze
vriedi pravilo odpisa dvorskog ratnog vieća od 2. svibnja 1810br.
1062. na temelju temeljnog krajiškog zakona od godine
1807., po kojem se mora sa djecom istodobno i otac vratiti u
red krajiškog pučanstva i u krajišku svoju rodnu kuću.


Današnja djeca činovnika, grčko-izto čnih svećenika
i t. d., makar su im roditelji potekli iz
krajiške obligatne zadruge ili obitelji, ne mogu
steći na nikoji način osobno pravo krajiško za zajedničko




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 15     <-- 15 -->        PDF

— 429 —


1897. s razloga: »Koli po šumskom zakonu od 3. veljače 1860.
toli po naputku A) k provedbi §. 4. zak. od 8. srpnja 1871.
o odkupu šumskih služnosti u Krajini, ne smatraju se kao uživaoci
pravoužitničkih prava pojedine osobe nego skupovi osoba
sačinjavajud obitelji kako to iz ustanove §. 1. slovo d) i e),
zatim §. 3. slovo a), onda §. 6. slovo d) i napokon §. 12. alineja
6, napomenutog naputka i njemu pripadajudili obrazaca
jasno proizlazi.


Pošto pako suprug rodjene pravoužitnice, kao glava obitelji,
prema načelima sadržanim u §§. 91. i 146. obdeg gradjanskog
zakona svoju obitelj reprezentira, te pošto mu manjka
kvalifikacija, koja se zahtjeva za pravoužitnička prava u šumama
imovnih obćina krajiških, i to za to što se je iz .. . u sadanje
svoje boravište doselio, to se ne moše niti njegovoj supruzi,
kao članu njegove obitelji pravoužitničko pravo u bivšoj
Krajini priznati«.


Realna bo kvalifikacija nije njena gruntovna vlastnost t. j .
onaj gruntovni posjed nekretnina nije samo rodjene pravoužitnice
udate za nepravoužitnika, ved obitelji, koje je glava nečlan
na užitke šuma imovne obdine, a po tom i svi članovi
iste (t. j . obitelji) su nepravoužitnici«.


Biti de protivnih mnienja, koji će ovaj slučaj smatrati
jednakim sa onim prvim, ali tomu nije tako, promotri li ga se
iz bližega. U prvom slučaju stoji premisa, da je odnosna rodjena
pravoužitnica do dana udaje za nepravoužitnika bila u
katastru pravoužitnika provedena kao vršioc šumskog prava,
pak se u prvom slučaju daje njoj kao vlastniku selištnog posjeda
vršenje šumskog prava dotle, dok imade realnu kvalifikaciju
kao osobno njeno pravo.


U drugom naprotiv slučaju stoji eventualno, da je rodjena


pravoužitnica udala se za nepravoužitnika, pak su oni tek iza


udaje stekli zajedno ovlaštenički posjed i dali ga gruntovno


provesti u vlastnost zajedničku t. j . supruga i supruge, ili je


jur prije bio nepravoužitnik vlastnik selištnog posjeda, pak je


iza ženitbe sa pravoužitnicom dao 7^ ili X dio gruntovne vlast


nosti prenieti na suprugu.




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 14     <-- 14 -->        PDF

— 428 —


priženilo u kudu muža, kakavbi tada odnošaj
nastupio?


Odgovara se: »Dosliedno predaavedenom (t, j . odgovoru
na pitanje 7. a) na slovo b) c) i d) mora ae i na ova pitanja
niečno odgovoriti, jer ako vec mužu samom u tih okolnostih
ne pripada pravoužitničtvo, ne može takovo pripadati niti njegovoj
djeci, a niti njegovoj kasnijoj ženi, niti djeci iz tog braka«.


Iz napred spomenutoga kao i iz §. 146. obdeg gradjanskog
zakona te §. 3. zakona o zavičajnosti od 30. travnja 1880.
proizlazi, da djeca rodjena iz braka pravoužitnice sa nepravoužitnikom
ne mogu se smatrati pravoužitnicima, jer njihov
otac nije potekao od obligatnih krajišnika naznačenih u § 1.
slovo d) ili e) naputka A) od godine 1881.


Kod pravoužitnice udate za nepravoužitnika mogu nastati
dva slučaja:


1. Ako se nepravoužitnik k pravoužitnici
priženi na njezin posjed, na kojem je ona do
udaje vršila šumsko pravo, to ce ona i nadalje vršiti
šumsko pravo analogno rješitbi visoke kr. zemaljske vlade,
odjela za unutarnje poslove, br. 21263. od 15. prosinca 1895.,
kojom je odredjeno, da se ne imade brisati iz pravoužitnog
katastra pravoužitnica J. S. jer se je udala za nepravoužitnika
M. J. i to s razloga, što kod upitne pravoužitnice predleži
osobna i realna kvalifikacija, pa s toga za svoju osobu udajom
za nepravoužitnika ne može pravo stečeno jur prije izgubiti.
Isto tako je priznato pravoužitnici K. N. udatoj za ne
pravoužitnika M. G, vrhovnom rješitbom zemalj. vlade, odjel
za unutarnje poslove, br. 18691 od 3. travnja 1898. s istih
razloga.


2. Ako ee pravoužitnica uda za nepravoužitnika,
pa tada tek zajedničkom privredom steknu
realnu kvalifikaciju t. j. gruntovni posjed oranicalivada (krade selištnog grunta) ne može se ona smatrati subjektom
vršenja šumskog prava u Krajini.
Ovo nam tumačenje potvrdjuje vrhovna rješitba kr. zem.
vlade, odjela za unut. poslove br. 4364 ex 1896. od 8. ožujka




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 13     <-- 13 -->        PDF

— 427 —


31. listopada javni čivovnici, a javni činovnik umirovljen ne
gubi svoj značaj.
Naredba vis. kr. zem. vlade odjela za unutarnje poslove
broj 32299 od 18. prosinca 1889. na pitanje:
»7. a) Ako je otac iz krajiške obitelji, kojoj po
§. 1. slovo e) naputka A) k zakonu od 11. srpnja 1881. izdanoga
za provedbu zakona od 8. lipnja 1871. radi svoje vremenoga
izpunjavanja vojničkih dužnosti pripada pravo na
šumske užitke, umro, a udova mu se opet uda za nepravoužitnika,
te neimajuč s ovim drugim mužem
djece, da li potonjem buduč je ostao na posjedu pripada
pravoužitničtvo ?«


Odgovara se: ad 7. slovo a): »Na ovo pitanje mora se
niječno izjaviti s razloga što pravoužitničtvo kako proizlazi iz
ovdašnje naredbe od 19. srpnja 1888. broj 25350 ex 1887.
nije realno nego personalno pravo čega radi takav, koji ne
potiče iz obligatne obitelji ne stiče time, što je na posjedu
ovakove obitelji ostao pravoužitničtvo«.


Za pitanje 7. b): »Ako bi se nepravoužitnik priženio
i svoje djece doveo, nu ta žena umre, koja
je pravoužitnica bila, ane ima s njime djece; da li
na posjedu ostavša djeca, koju je nepravoužitnik doveo, participiraju
na pravu užitaka iz imovnih obdina?«


c) Ako bi se nepravoužitnik, kao što je pod b)
navedeno poslie smrti pravoužitnice, za koju
drugu ženu oženio, te taj muž umro, a žena ostane
na posjedu sa djecom ili bez djece, da li u tom
slučaju imaju na posjedu pravo uživanja iz imovinskih
šuma?


Nadalje, da li bi i ta druga žena dovela sa sobom djece
na posjed, pa umrla, kakov odnosaj nastupa glede pravoužitničtva
za djecu, ako su ista sa materom u zadrugu upisana
bila ?«


a)Akobipako žena i muž umrli, a djeca od
druge žene preostala, te slučajno žensko diete




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 12     <-- 12 -->        PDF

— 426 —


A to tim vedma što se jur §. 1. zakona od 8. lipnja
1871. poziva na zakon od 3. veljače 1860., a naputak A) na
§. 70. pravilnika za šumsku službu od godine 1860.


Tvrdnju ovu potvrdjuje odpis dvorskog ratnog vieda od


2. svibnja 1810. broj 1962. i propisi §§. 11., 14. i 19. temeljnog
krajiškog zakona od 7. svibnja 1850.
Iz svrhe imovnih obćina, te §. 1. nap. A) od 1881. proizlazi,
da se ne imaju pravoužitnicima smatrati
akademski proglašeni doktori, tvorničari,
činovnici, svećenici ine honoracije, pa trgovci
i obrtnici, u koliko im je trgovina ili
obrt glavno zanimanje, a ne živu u zadruzi.


Temeljna je misao šumskog prava u Krajini osobna kvalifikacija
Krajišnika seljaka , kojemu je zanimanje seljačko
gospodarenje, a ne ino, makar je iz seljačke kude proizašao.


Rečena gospoda mogu analogno napred spomenutom samo
u onom slučaju, da steknu osobno pravo, ako
se svojevoljno odreknu svoje časti ili ako su
odpušteni (glede činovnika i oficira), te imaju
porieklom potrebna svojstva i stupe svojim
zanimanjem ured prosta seljaka i bave se
seljačkim gospodarstvom bez inih privilegija
i časti — a time gube i značaj honoracija.


Dignuvši se bo nad razilicu seljaka, gubi se bit seljaka,
a služnosti nisu odkupljene za činovnika, svedenike, trgovce,
obrtnike, doktore, honoracije it. d. ved za narod, dakle
seljake (uz mjestue, crkvene i školske obdine).


Ovu našu tvrdnju potvrdjuje smisao §§ 68. i 70. pravilnika
za šumsku službu, a potvrdjuje i spomenuta visokovladina
naredba broj 23.530 ex 1887. od 19. srpnja 1888.


Napomenuti jest ovdje rješitbu kralj, zemalj. vlade odjela
za unutarnje poslove od 12. kolovoza 1898.. broj 45007 ex
1898.. kojom je odlučeno, da se umirovljeni učitelji
pučkih školane imad u smatrati kao pravo u žitni ci,
budud da su oni smislu §§. 3. i 110. školskog zakona od




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 11     <-- 11 -->        PDF

— 425 —


obitelji, koje ne spadaju u kategoriju krajiških zadruga, te
koje su do dana, kako je zakon od 8. lipnja 1871. u život
stupio, izpunjavale dužnosti i obveze u pogledu davanja vojnika
t. j . uzdržavale k njihovoj porodici padajudega, na temelju
propisa o naprednom popisu o novačenju (Conscriptions
und Einrollirungsnorm) za c. kr vojnu krajinu od god. 1852.
u dotičnu krajišku pukovniju upisanog vojnika«.


Visoka naredba tumačeći osobnu kvalifikaciju užih krajiških
obitelji bitno označuje kategoriju članova imovne obdine označenu
u §. 1. slovo e).


Prvi dio ove naredbe, kao što je i napred spomenuto dokazuje
i naredjuje, da častnici ni činovnici ne mogu spadati u
red pravoužitnika imovne obdine. Isto tako ne mogu biti
posmatrani pravoužitnicima imovne obdine niti
svećenici, a niti svi oni, koji su se digli nad seljački
stalež.


Povod i svrha naputka A) za zajedničko uživanje šuma
imovne obdine imade označen svoj značaj u jur spomenutoj
naredbi kr zemaljske vlade broj 23530 ex 1887. od 19. srpnja
1888. u točki:


»a) da se je po izričnom propisu §. 70. gore citiranog
službenog pravilnika (t. j . onoga za šumsku službu od 1860.)
imalo paziti, da se ne bi pravo uživanja proteglo na koga,
koji ne spada strogo obligatnom krajiškom stališu ili živi izvan
zadruge, a ne vrši vojničke dužnosti« ;


»b) da iz proglasa Njegovog Veličanstva upravljenog na
krajišnike povodom razvojačanja Vojne Krajine jasno proizlazi,
da je intencija vladareva bila ta, krajiškom narodu za uzdarje
za njegove požrtvovne vojničke službe i za budućnost zajamčiti
ona prava i povlastice, koje je isti i dotle uživao«.


Ako dakle do sada nisu vršili šumsko pravo
kao takovo no Graničari seljačkog (za tada
k r a j i š k 0-0 b 1 i g a t n 0 g) stališa, ne mogu ni danas
vršiti šumskoga prava no oni, koji su seljaci.




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 10     <-- 10 -->        PDF

— 424 —


za njegove požrtvovne vojničke službe«. Prema
tomu stoji neoborivo stanovište, da direktni Članovi obitelji,
koje su dale vojnika krajiškoga imadu pravo na vršenje šumskoga
prava, a to ako ne sa gledišta §. 1. slovo d), a to svakako
iz gledišta slova e) naputka A) od godine 1881.


Iz toga proizlazi, da su normativne gorispomenute visoke
naredbe imale premisu svrhe imovnih obćina temeljem
na vladarevim riečima.


Po tome dakle stoji, da pravoužitnici, koji su do


8. lipnja 1871. doduše živili u zadružnoj svezi, a
članovi su u toj zadruzi obitelji, koja je do 8. lipnja
1871. podala krajiškog vojnika, u koliko ne
mogu vršiti šumsko pravo po §. 1. slovo d)tomogu
vršiti isto po §. 1. slovo e) naputka A) od godine
1881. Nebi bo opravdano bilo, da se sa šumskim pravom ne
okoriščuju oni, koji su se sami odnosno članovi njihove
obitelji ponajpače žrtvovali u vojničkim dužnostim
a stavivši krajiškom stališu vojnike, a to stoga što slučajno
neimadu selištnog posjeda u vlastnosti, dočim isto vrše
one obitelji, koje nisu u zadruzi živile, a podavale su krajiške
vojnike.
Iz toga sliedi, da prvi nazor, kojega doduše nekoji drže
opravdanim i temeljitim, nije u praksi upotrebljivan, a to stoga
što spomenute naredbe stoje na načelu, da sve one obitelji,
koje su direktno sudjelovale u vojnim dužnostima imadu prednost
od onih, koje su s njima eventualno u zadruzi živile.


Naredba visoke kr. zemaljske vlade broj 11959 od 21. travnja
1883, tumačeći §. 1. naputka A) od godine 1881. veli :


»Castnici i činovnici ne spadaju u smislu §. 1.
naputka A) od godine 1881. za uredjenje zajedničkog uživanja
šuma imovnih obćina i §§. 68. i 70. pravilnika za šumsku
službu od godine 1860. medju pra voužitn ike u obde, a
ne spadaju medju iste ni u slučaju, ako su prije njihovog
imenovanja živili može biti u pravoj vojničkoj zadruzi.


Medju pravoužitnike, naznačene u točki e) § 1.
gore spomenutoga naputka, mogu se uvrstiti samo one krajiške




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 9     <-- 9 -->        PDF

— 423 —


Obitelj A. sastojala se od otca, koji je bio vojnikomdjece mužke, koja su sva bila vojnici za Krajine. Obitelj B.
sačinjavali su otac, koji nije bio vojnikom radi X tjelesne mane
i ženska djeca.


Prodje vrieme, presta Granica, a zadruga se razdieli.


Obitelj A. je pravoužitna, a i obitelj B. pravoužitna kod
imovne obdine po §. 1. slovo d), a ne da je prva po §. 1.
slovo e) a druga po §. 1. slovo d) naputka A) od god. 1881.


Razlog ovoj tvrdnji stoji u tom, što nije obitelj A. podala
u svoje ime vojnika, kao neodvisna i samosvojna obitelj,
već je podala vojnika kao zadruga zajedno sa obitelju B., koja
bi ga isto tako bila dala, da ga je imala, a uzdržavala je podanog
vojnika ciela zadruga t. j . koli obitelj A. toli i obitelj
B.


Obitelj A. nije uslied toga, što je stavila krajiškog vojnika,
inaka od obitelji B., jer su jedna i druga po uzajamnoj
svezi članova zadrugu krajišku sačinjavale.


članovi obitelji A. nisu članovi onakoviii krajiških obitelji,
koje su sačinjavale krajiške stanovnike kao prvosvjedioce
(Insassen), a nisu živile u zadružnoj svezi, prem su vršile sve
krajiške dužnosti ili inih takovih obitelji, kao obrtnih naseljenih
i t. d. koje su bile sa reversom t. j . koje su primile na se sve
krajiške dužnosti i prava stupivši u red krajiškog obligatnog
pučanstva (obligater Grenzstand) — oni su članovi obstojale
zadruge.


Gornje stanovište jest nazor temeljen na §. 1. nap. A. od
godine 18^1. shvačen prema ustanovama krajiškog temeljnog
zakona. Protivno pako tomu pokazuje praksa, koja se temelji
na normativnim naredbama visoke kraljevske zemaljske vlade,
odjela za unutarnje poslove broj 32299 od 18. prosinca 1889.
specialno u točkama ad 3. te 6. i 9., pak broj 6587. ex 1895.
od 13. lipnja 1896. i 11729 od 22. svibnja 1900.


Normirano shvaćanje kategorije pravoužitnika naznačenih
u §. 1. slovo e) jest rezultat proglasa Njegovog Veličanstva
kralja upravljenog na krajiški narod u riečima: »Za uzdarje




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 8     <-- 8 -->        PDF

- 422 —
diobe zadruga u Krajini a to je 8. lipanj 1871.
godine.


Krajiška zadruga nije poznavala pojedine svoje
obitelj i kao članove svoje, koji bi jedan od drugoga imao
vede pravo, ved su naprotiv svi članovi zadruge kao
i uzadruženih imali jednaka prava, što potvrdjuje §§. 22. i 39.


t.
k. z. od 7. svibnja 1850.
Ako u zadruzi krajiškoj nije pojedina obitelj imala većeg
prava ni dužnosti, niti pojedina osoba (do li u upravi kudegospodar)
to nije mogla imati ni onda, ako je dala sina vojnikom,
jer ga ona nije dala kao takova, t. j . ona pojedina
obitelj, ved zadruga ciela. Njega nije uzdržavala samo njegova
obitelj ved zadruga ditava.
Mje naprotiv u zadruzi manje vriedila ona obitelj, koja
slučajno nije imaJa s naravne posliedice nikakovog mužkarca
sposobnoga za vojnika od one, koja je vojnika podala.
Konskripcionalne listine graničarske nisu vodile specialne
evidencije pojedinih obitelji u zadrugama, koje su podale krajiškog
vojnika, ved evidentiraju vojnike proizašle iz zadruge, a
ne obitelji u zadruzi.
K §. 1. slovo e) osobito je naglasiti rieči: »u svoje vrieme«
a to je vrieme svakako ono, dok su i krajiške zadruge kao
takove bile a naposeb krajiške obitelji iste dužnosti poput zadruga
obavljale, dok je u Krajini i takovih obitelji bilo, koje
toga činile nisu, jer na to obvezane nisu bile.
To je dakle vrieme (ono: »svoje vrieme) krajiške uprave,
vojne ustanove, dužnosti i prava temeljenih na temeljnim krajiškim
zakonima od godine 1807. i 1850.
Prema ovom naravnom i poviestnom shvaćanju nije jednako,
da li neki pravoužitnik potiče iz obitelji koja je davala
vojnike u svoje vrieme t. j . krajiško, ili potiče od obitelji, koja
je podala krajiške vojnike živući do 8. lipnja 1871. u krajiškoj
zadruzi.
Može bo nastupiti eventualni slučaj da je krajišku zadrugu
sačinjavala obitelj A. i B.




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 7     <-- 7 -->        PDF

— 421 —


vale u svoje vrieme, a nisu u zadružnoj svezi
ž i V i 1 e.


§. 1. naposeb napominje u slovu d) datum 8. lipnja
1871. godine . Tog je dana izdan zakon o segregaciji državnih
šuma u Krajini, pak je za to postavio rečeni paragraf
baš ta] datum temeljem osobnoj kvalifikaciji za vršenje šumskog
prava u Granici.


Mimogredce neka bude spomenuto, da je istoga dana izdan
i zakon o promjeni nekojih administrativnih uredaba u Vojnoj
Krajini specialno za Krajinu, koja je utjelovljena 1872. (nekadašnje
Varaždinske pukovnije križevačku i gjurgjevačku, grad
Senj, Bjelovar, Tvrdju Ivanić, Novi Sisak. Naredbenik za c. i
kr. vojsku od 16. lipnja 1871. broj 25. sbornik 1874. komad


IV. broj 5. strana 49.). Za ostalu pako Granicu, koja je utjelovljena
1880. izdan je zakon u pogledu zadruga i diobe istih
14. travnja 1880. (List zemaljske uprave za hrv. si. Krajinu
od 14. lipnja 1880. komad VII. strana 31.).
Jasno dakle slovo § 1. u točki a) naredjuje, da se imadu
razumjevati svi oni pravoužitnici, koji su do 8. lipnja 1871.
živili u zadružnoj svezi bilo to u Varaždinskoj
ili inoj Krajini, da imadu osobno pravo po §. 1.
slovo d) a ne po §, 1. slovo e) naputka A) od 6. srpnja 1881.


Obitelji obrtnika, trgovaca i t. d. ako nisu
do 8. lipnja 1871. u zadruzi živile, kao jednake sa ostalim
zadrugarima, pa ako su se bile podvrgle uz to krajiškim obvezama,
sa ostalim uredjenim krajiškim seljačkim obiteljima,
čine kategoriju pravoužitnika osobnoga prava
po §. 1. slovo e) naputka A) od godine 1881.


Na pitanje, kada su oni imali takovi biti t. j . kada je
odlučno vrieme, koje de ovu ili onu kvalifikaciju pravoužitnika
odrediti, odgovara svakako vrieme vojne uprave


t. j . vrieme, kada je dotična obitelj mogla biti obterečena sa
krajiškim vojnim dužnostima, naposeb odgovara datum odkupa
služnosti državnih šuma, a to svakako nije danas niti
prekjučer, nego momenat segregacije šuma i


ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 6     <-- 6 -->        PDF

— 420 —


Činovnici, oficiri i katolički svedenici
nisu nikad živili u krajiškim zadrugama. Oni su moguće i rodjeni
bili u zadruzi, al su kao takovi iz nje izstupili, te su
izgubili prava i dužnosti prosta krajišnika, oni sami, a kod činovnika
i oficira i njihove obitelji, a dobivali prava i dužnosti,
koja su sa njihovim cinima spojena bila.


Grčko iztočni svećenici nisu gubili zadružna
prava samo u onom slučaju, ako su i nadalje ostali sa svojom
obitelji u zadružnoj svezi.


Za oficire i činovnike mogao je nastati jedini
slučaj, da su se natrag vratili u zadrugu, sami ili sa svojom
obitelji (ako su je imali) kao članovi iste, no u tom slučaju
smatrali su se jednaki sa ostalim zadrugarima izgubivši svoj
prvanji čin (§. 48. tem. kraj. zakona od 7. svibnja 1850. odnosno
dopis dvorskog ratnog vieća broj 1962. od 2. svibnja
1810.) stupivši u red obligatnog krajiškog pučanstva (obligater
Grenzstand).


Ostali pako napred spomenuti stanovnici Krajine
u koliko nisu živili u krajiškim zadrugama,
a nisu bili niti obitelji urodjenika seljak
a (jer su ove kako se to razabire iz rečenoga jednake sa
zadrugama) već obrtnici it. d. izstupivši iz zadruge
ili ine naseljene obitelji, mogle su preuzeti
krajišnike dužnosti t. j. stupiti u krajiški
stališ (Grenzstand), a tim su sticali sva prava
i dužnosti ostalog obligatnog krajiškog pučanstva.


Prema napred spomenutom poznaje §. 70. pravilnika za
šumsku službu od 1860. (izdanog cirkularnom naredbom od


7. veljače iste godine) a po njem §. 1. naputka A) k §. 4.
zakona od 8. lipnja 1871. razlikuje dvije kategorije
pravoužitnika imovnih obćina u Vojnoj Krajini
t. j. pod slovom d) obitelji, koje su u zadružnoj
svezi živile do 8. lipnja 1871. i slovo e) obitelji,
koje su svim krajiškim dužnostima udovolja


ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 5     <-- 5 -->        PDF

— 419 —


U krajiškoj zadruzi živudi stanovnici Krajine
Graničar i u užem smislu rieči (Grenzer in engeren Sinne
des Wortes) su zvani podavati krajiškom stališu
(Grenzstand) vojnike i vršiti krajiške dužnosti.


Ovim su dužnostima podvrženi i oni, koji pristupe
u krajiške zadruge, a od ove se primu kao zadrugari.
Isto tako su rečenim dužnostima podvržen e i urodjene
obitelji, koje ne živu u zadružnoj svezi, a
mogu se njima podvrći i one obitelji, koje
stanuju u Krajini.


S razloga evo sad spomenutoga i veli §. 2. tem, z, od
godine 1807.; ^>In der Regel sind zum Erwerbe und Bezitze
liegender Giiter in der Grenze nur jene Personen geeignet und
befugt welche entweder sclion dort ansassig sind und sich den
Grenzobliegenheiten unterziehen, oder massigen (?) Pflichten zu
iibernelimen«.


Ovakovi su Graničari ad b) mogli neograničeno sticati nekretnine,
iste prodavati, darivati i t. d. do odmjerenoga minimuma
kako to §. 5. tem. kraj. z. od 1807. i ostali propisi dokazuju
; inaki zemljoposjednici bili su ili ograničeni ili privilegirani.


Krajiške obitelji, koje su u krajiškoj zadruzi živile, one
su smjele po propisu od 9. kolovoza 1821. odnosno §. 11.
kraj. z. od 7. svibnja 1850. imati samo jednu skupnu kudu
za stanovanje i u njoj stanovati.


Svi pako krajiški stanovnici nisu bili jednakih prava i
dužnosti, jer su i oficiri, činovnici, svećenici, trgovci, obrtnici,
tvorničari, honoracije, štićenici takodjer stanovali u Krajini, od
kojih nekoji nisu u obće mogli, a nekoji nisu morali biti obvezani
na krajiške dužnosti.


Tumač §.11 t. k. z. od 1850. veli: »Zu den Grenzbewohner
ohne Cummunionsverbande gehoren Officiere, Beamte,
Geistliche, Handels- und Gewerbsleute, Fabriksbesitzer, Kiinstler,
Honorationen, Grenzinsassen oder Schutzleute, welche entweder
allein oder mit ihren Familien in keinem Grenz-Communionsverbande
leben. *




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 4     <-- 4 -->        PDF

— 418 —


a) mjestne obdine,


b) crkvene obdine,


c) školske obdine,


d) na krajiške obitelji, koje su do 8. lipnja


1871. u zadružnoj svezi živile i


e)na krajiške obitelji, koje pravu krajišku
zadrugu doduše sačinjavale nisu, nu
koje su ipak krajiške dužnosti i obveze u pogledu
davanja vojnika u svoje vrijeme izpun
j a V a 1 e (§. 68. i 70. pravilnika za šumsku službu od godine
1860.).


Mi ćemo se ovdje ograničiti jedino na one uživaoce šumskog
prava naznačene u točki d) i e).


Vladina normativna naredba broj 23530 ex 19. srpnja
1888. tumačedi vise označeni §. 1. dokazuje, da je šumsko
pravo krajišnika osobno, a uvjetovano realnom kvalifikacijom
ovlaštenika.


Prema tomu je po tom paragrafu naputka A) od 6, srpnja
1881. potrebno, da onaj, koji želi biti dionikom šumskog prava
u Krajini ima da dokaže osobno pravo u prvom redu, a da
isto vršiti uzmogne, da dokaže realnu kvalifikaciju.


0 osobnom pravu.


§. 11. temeljnog krajiškog zakona od 7. svibnja 1850.
razlikuje po tumaču istoga, stanovnike Krajine:


a) obzirom na njihov kudni i obiteljski život,


b) obzirom na nekretni posjed i sposobnost sticanja krajiških
dobara.


Po tome ad a):


1. na one, koji živu u zadružnoj svezi i
2. one, koji ne živu u nikakovoj zadružnoj
svezi.


ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 3     <-- 3 -->        PDF

I h


Br. 8. i 9. u ZAGREBU, I. kolovoza 1904. God. XXVIII.


Uvrstbina oglasa: zal stranicu 16 K.; za ´/^ stranice 8 K.; za ´/, stranice
5 K. 20 fil.; za ´/^ stranice 4 K. — Za višekratno uvrštenje primjeiena popustbina.


Šumsko pravo Krajišnika.


Piše B.


Država je odkupila temeljem zakona od 8. lipnja 1871.
šumske služnosti, koje su vršili u njezinim šumama obligatni
Krajišnici i krajiške obćine i koje su im bile zajamčene zakonom
od 3. veljače 1860., a osnivaju se na §!:? 18. i 19. temeljnog
krajiškog zakona od 7. svibnja 1850. odnosno na istoimenom
zakonu od godine 1807.


Za zajedničko uživanje krajišnikom pripalih šuma tim odkupom
(segregacijom) stvoren je k § 4. zakona od 8. lipnja
1871. naputak A) od 6. srpnja 1881. Po tom se je naputku
§§ 1. do 17. ustanovilo, tko je dionikom šumskih
užitak a u pojedinih imovnih obdiaah, te ustanovila potreba
užitaka za Krajišnike i njihove objekte, pa je na tom temelju
stvoren i vođi se kataster pravoužitnika, u kojem
su uvršteni svi zakoniti dionici uživanja šuma prema potrebama,
označeni sa selištem i pripadnosti u okviru proračunanog godišnjeg
potrajnog prihoda šuma.


Svrha je dakle katastru pravoužitnika


pravedn a i racionaln a diob a etat a (bio t o
priho d il i gubitak ) šum a imovn e obcin e
svoji m zakoniti m članovima .


Tko su ti zakoniti Članovi imovne obdine, pokazuje nam
§ 1. nap. A) od godine 1881, razvrstajuć ih u:




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 29     <-- 29 -->        PDF

— 443 —


Pošto V4 selišta, kako je to opetovano spomenuto, nije
dieliva, to bi diobom takovih obitelji i zadruga, koje su kod
sastavka katastra pravoužitnika ubilježene u kataster pravoužitnika
sa tim uživanjem, mnogi postali neovlaštenici prem
potiču iz stališa obligatnih krajišnika, živućih na selištnom
gruntu, izdala je kr. vlada, odjel za un. poslove, naredbu broj
15199 od 31. Hstopada 1893. naknadno k naredbi br. 32299
od 18. prosinca 1889. da se : »prema §. 15. nap. A) k zakonu
od 11. srpnja 1881. nakon zaključka katastra pravoužitniku
dotični odieljenici iz V4 seHštnog posjeda u izkazu pravoužitnika
evidentiraju na stari propisni broj od V4 selištnog
posjeda i to kao suvlastnici toga kudnog broja,
obzirom na okolnost, što u smislu §. 15. nap.
A) dio uživanja V4 selištnog posjeda nije nipošto
dieliv.


Obzirom dakle na gore iztaknuto ne bi bilo pravedno, da
se takovi odieljenici smatraju kao nepravoužitnici i to stoga,
što im njihov dio uživanja od ´/< selištnog posjeda, akoprem
su se odielili, na starom popisnom odnosno pravoužituičkom
kud. broju prema obstojedim propisom i nadalje rezerviran
ostaje, a biti de briga gospodarstvenih ureda, da razmjer je
uživanja šumskih koristi medju odieljenicima pravedno ustanovi «


Nastane li eventualni slučaj, da zamole dielbenici cielog
selišta, 7* ili V4 selišta, a da se provede u katastru pravoužitnika
promjena vlastničtva, no njihova je dioba doniela više
dielbenih stranaka, nego li se po §. 15. u okviru §. 14. nap
A) smije njihovo selište dieliti. Stranke se nagoditi ni sporazumili
ne mogu, kako da razdiele šumsko pravo, ovaj ne de
s ovim, a onaj ne de s onim, no uza sve to traže, da se današnji
gruntovni vlastnici selištnog posjeda provedu u katastru
pravoužitnika. U tom slučaju imadu se provesti dielbenici na
osnovu §. 3. slovo a) u okviru §§. 14. i 15. nap. A) od godine
1881. po analogiji vladne naredbe broj 15199 od 31. listopa
1891. kao suvlastnici šumskoga prava na starom popisnom
kudnom broju, sa alikvotnim uživanjem odnosnog selištnog




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 30     <-- 30 -->        PDF

— 444 —


prava, prama površini diobom dobljenog selištnog posjeda,
(»Rješitba kr. zem. vlade, odj. za unut. poslove br. 101489.
od 6. siječnja 1904.«).


§, 16. naputka A) normira, da se promjene vlastničtva
selištnih posjeda ne imaju provadjati u katastru pravoužitnika
ako to stranka ne prijavi, ter da imade diel uživanja ostati
kod selišta, na kojem je dotle bio, uživajući i nadalje neprikraćen
dosadanjemu uživaocu, bez obzira na promjene nastavše
na zemljištnom posjedu.


Sadržaj ove ustanove ide za tim, da se stranke imadu
same brinuti, a da, imajući naslove šumskog prava, dodju provedene
u katastar pravoužitnika.


Na prvi mah pričinit se je, da ova ustanova naredjuje, da
se i onim imade šumske užitke podavati, koji su se lišili realne
kvalifikacije, dok to ne prijave, ili da se eventualno kome,
tome šumska pripadnost doznači, koji se pri doznaci prijavi
na tom selištu, no tomu nije tako, niti može biti, jer tu dolazi
u uporabu §. 17. obćeg šumskog zakona ter §. 38. napntka
C) od godine 1881. (»Rješitba kr. zem. vlade odj. za unutar,
poslove br. 9777. ex 1902. od 3. veljače 1903.").


Ma da se nigdje ne propisuje potrebno jest, da ee revizijom
gospodarstva u imovnim obdinama i katastar pravoužitnika
revidira, specialno u napučenijim predjelima, odnosno
ondje, gdje se promjene vlastničtva bud iz kojeg razloga u
pravoužitnom svietu dogadjaju u većoj mjeri.


III. .
Molbe.
Pošto je kataster pravoužitnika sastavljen po §. 1. do 12.
nap. A) i gospodarstvenom uredu imovne obeine predan, dužan
je ovaj provadjati promjene nastale diobom pravoužitnih zadruga
ili obitelji, kupoprodajom i t. d. kad to stranke zamole
prema §. 14, nap. A) alineja 1. i 2. u okviru §§. 1., 3., 4. i
15., dočim se na neprijavljene promjene ne ima obzir uzeti




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 31     <-- 31 -->        PDF

- 445 —
prema §. 16. rečenog naputka A) kako je to tiekom ove razprave
više puta spomenuto.


Prema ustanovama više naznačenim pripad a gospo darstvenom
uredu imovne obdine, iza kako je katastar
pravoužitnika sastavljen, izdavati odluke vrhu proveden
ja svih promjena nastalih uslied pravnih
čina pravoužitnih obitelji, kojim se vlastnost
selištnog posjeda mienja (diobe, kupoprodaje, dara,
nasljedstva, mijene i t. d.) na osnovu § 3. i §. 1. slovo d) i
e) naputka A) od god. 1881.


Svi priepori o sticanju pravoužitničtva
iz naslova točke e)§. 1. nap. A) u prvoj molbi
spadaju u nadležnost kr. kotarskih oblastih
prema naredbi kr. zem. vlade odj. za unut. poslove od 13. lipnja
1896. br. 5587.


Iztaknuti je ovdje alineju 4. ove naredbe, koja izričito
glasi:


»Sačinjava li pako predmet priepora pravoužitničtvo utemeljeno
na promjeni vlastničtva glede ovlaštenog zadružnog
zemljišta, uzsliedivšoj iza konačno sastavljenog katastra pravoužitnika
te po §. 14., spada riešenje takovog predmeta u prvoj
molbi na djelokrug gospodarstvenog ureda dotične imovne
obćine«.


Iz napred spomenutoga sliedi, da su u prvoj molbi nadležne
kr. kot. oblasti samo tada, kada se radi o takovim predmetima,
gdje se imade ustanoviti da je njetko pravoužitnik kategorije
§. 1. slovo e) nap. A) bez obzirce na realnu kvalifikaciju
označenu u §. 3. naputka, a nije do tada iz tog naslova
u katastru pravoužitnika proveden.


U svim inim slučajevima nadležan je gospodarstveni
ured u prvoj molbi to jest za
predmete podpadajudi pod §§, 1. slovo d), 3., 14.,


16. i 16. naputka A) od godine 1881., a i gledišta
§. 1. slovo e) kada se radi lih o promjeni vlastničtva.


ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 32     <-- 32 -->        PDF

— 446 —


Normativna naredba kr. zem. vlade, odj. za unut. poslove
broj 11729. od 22. svibnja 1900. upućuje u tom, da gospodarstveni
ured u svakom slučaju kada komu uzkraduje pravoužitničtvo
s kategorije slova d) §. 1. nap. A) od god. 1881.
ako se iz razpravnih spisa razabire, da se može raditi o pravoužitničtvu
§. 1. slova e) imade ustupiti predmet kr. kot. oblasti
sa eventualnim stiglim utocima protiv te uzkratne odluke na
nadležno uredovanje prema vladnoj naredbi broj 5587. od


13.
lipnja 1896.
Kr. kotarska oblast imade u slučaju svoje uzkratne odluke
razpravne spise sa utocima protiv odluke gospodarstvenog
ureda i svoje podnieti nadležnom žup. upravnom odboru na
drugomolbeno riešenje, no u tom slučaju imade kr. kot. oblast
preslušati stranku kroz obćinsko poglavarstvo, da li stranka
ostaje i kod utoka protiv odluke gospodarstvenog ureda ili
samo protiv odluke kr. kot. oblasti, ter će se prema tome predložiti
ili oba utoka ili samo jedan sa razpravnim spisima.
Protiv odluke kr. kot. oblasti, kojom se priznaje pravoužitničtvo
sa gledišta §, 1. slovo e), stoji prosto gospodarstvenom
uredu poslužiti se utokom protiv iste na žup. upravni odbor
po čem će se onda u slučaju utoka u drugoj ili trećoj molbi
u stvari odlučiti podjedno u pogledu jedne i druge kategorije
pravoužitnika.
Prema ovoj naredbi dakle stoji protiv odlukama prve
molbe (t. j. kr. kotarske oblasti ili gospodarstvenog
ureda) druga molba županijski upravni odbor
i to prema naredbi kr. zem. vlade odj. za unutarnje poslove
br. 28507, od 29. veljače 1892.
Spomenuti jest ovdje, da točka 5. §. 30. zakona od 5. veljače
1886. na koju se poziva netom spomenuta naredba, koja
(točka) medju inim označuje djelokrug županijskog upravnog
odbora veli: »ob utocih protiv temeljnim knjigama, koje se
vode 0 razmjerju prava ovlaštenika na šumske koristi«.
Iz te ustanove proizlazi, da je žup. upravni odbor nadležan
jedino odlučivati o šumskom pravu kao takovom, kao i knjižnom




ŠUMARSKI LIST 8-9/1904 str. 33     <-- 33 -->        PDF

— 447 —


provadjanju istoga, a ne i onda, ako se radi da li je pravoužitniku
doznaka pripadnosti realizovana ili ne, jer se taj
predmet ne tiče niti naputka A) a kamo li točke 5. §. 30.
zakona od 5. veljače 1886. već obćeg šumskog zakona i naputka
H) u Čem su imovne obdine pod neposrednim nadzorom
kr. zemaljske vlade.


Gornje nas ustanove nadalje upučuju, da je protiv riešenja
županijskog upravnog odbora, kao drugoj
molbi, dozvoljeno (§§. 29. i 31. zak. od 5. veljače
1886.) uteći se bezuvjetno na kralj, zemaljsku
vlad u t. j . potvrdjivalo ono ili ne odluku prve molbe, ako je
na štetu stranke.


Reći jest ovdje, da u mnogim slučajevima stranke iz neznanja
a više puta iz nemarnosti ne uporabljuju u obće pravne
liekove protiv uzkratnih odluka, a naposeb ih ne upotrebljavaju
u pravilnom toku, kadkada uza sve poduke, pak većinom
premašujući utočni rok, donašaju molbe na razne oblasti, urede
i poglavarstva, zvana i ne zvana po ustanovama i propisima
odlučivati u predmetu, i time otežČavaju koli svoje interese, toli
i uredovanje.


Ovom razpravicom htjedoh nanizati sabrano zrnje, koje se
nalazi tu i tamo porazbacano po raznim knjigama, zakonicima,
propisima i listovima, a i medju spisima, pak mi je
možda, koje to izbjeglo, a onaj koji ga znade, zahvalan ću mu
biti, da ga na započetu nizaljku naniže — izpravivši, ako je
koje zlo.


Praktični primjeri njekim odsjekom odnosno
§§. naputka za sastav gospodarstvenih osnova
odnosno programa.


Ovi redci dozivaju u pamet ono, što je svaki nas nekad
nčio, ali možda nije u praksi provadjao ili je donekle i zaboravio.