DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/1902 str. 56 <-- 56 --> PDF |
_ 574 — Godine 1807. putuje tadanji generalni nadzornnik Vojne Krajine nadvojvoda Karlo po Deliblatskim pjeskuljama, nakon kojeg putovanja nalaže, da se odmah temeljito prouči, kako bi ee najjeftinije i najprije te pjeskulje vezale i zasipavanje susjednih polja prepriecilo. Povodom te odredbe mapirane su Deliblatske pjeskulje godine 1808.—1812., a godine 1815. bude po tadanjem temišvarskom vojnokrajiškom šumarskom ravnatelju Franji Baehofenu pl. Echt izradjena osnova pošumljenja. Tom sgodom bude konstatirano, da erarske pjeskulje zapremaju površinu od 70.660 rali, od koje površine ođpada 29.169 rali na nevezanu neprestano šireću se pustinju. Već tada naglašuje Bachofen u svojoj osnovi, da je uzrok širenja nevezanog pieska barbarsko pustošenje šuma, žetva ruja, a poglavito neograničena paša blaga, koje prolazeći pieskiraa oštećuje gaženjem travom obrasle površine, koje iza toga uplivom vjetra postaju nevezanimi i živimi. U smislu višjeg naloga imalo je vezanje Deliblatskih pjeskulja u razdobju od 5—15 godina prevedeno biti, u koju svrhu predlaže Bachofen sve pjeskulje u šest odiela razdieliti i u svakom odjelu istodobno sa vezanjem pieska početi, te topolovim šibami (Stecklinge) i rujem zasaditi Usljed votua odbornika bečkog gospodarskog družtva Dr. viteza Heintl-a bude spomenutom osnovom odredjeno, da se Deliblatske pjeskulje samo na rubovih pošume, jer se je predmjevalo, da će se time sirenje pieska na okolne oranice prepriečiti, a u sredini ostavljeni nevezani živi piesak umiriti, te kašnje succesivno pošumiti moći. Ta osnova, nakon što je po Baehofenu godine 1817. preradjena i po ministarstvu izpitana, zadobi godine 1818. odobrenje cara Franje I. Kulturi podvržene Deliblatske pjeskulje zapremale su u to vrieme kako gore spomenuto 70660 rali. Od te površine zauzima 29.196 rali nevezani živi piesak, na kojem se nalazi samo do gdjekoji grm ili čbunj, kao oaza u pustinji, dočim ostalih |