DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1902 str. 119     <-- 119 -->        PDF

— 637 —


Lov Lapljau^ na Tuka. Lapljani u Norvežkoj — i danas još gotovo
pravi nomadi — imaju, kako je poznato, velika stada sobora, pak
im je to glavni njihov imetak. Kako ima tamo mnogo vukova, nije čudo,
da oni Lapljanima mnogo štele čine. Ne ima gotovo stada sobova, od
kojega ne bi bar po nekoliko komada vuci raztrgali. Tog svojeg neprijatelja
Lapljanin lovi na sliedeći način. Pripovieđa o tom lovu jedan
njemački trgovac, koji po svom poslu — da kupuje kože — češće medju
Lapljane zalazi, te se i po više vremena medju njima zadržava. On veli,
da je bio baš u kolibi, kad je došao sluga jednog imućnijeg Lapljanina,
pak je prijavio, da je vuk provalio u jedan tor medju sobove i nekoliko
sobova raztrgao. Odmah odlučiše, da će tog vuka potražiti i ubiti.
„Gudio sam se tomu", veli trgovac, „da oni kane potražiti vuka, koji
je prošle noći tu štetu počinio, a iza toga svakako već i t dmagiio. Umolim
gazdu, da i mene uzme na lov, a on to i učini. Mene povezoše na ručnim
saonicama, a oni natakoše „ski" na noge. Bez prestanka sliedili
smo trag vuka po sniegu, i doista opazismo ga po podne, nu vrlo daleko.
Vidilo se na kilometre daleko na sve strane, jer ciela je okolica
bila ogromna pusta površina, pokrivena sniegom. Mišljah si, kako će oni
da vuka stignu. Nu moj mi pratioc reče, ako li se vuku po nekoliko
puta put presieče i on se opetovano progoni, tad on više ne bjega, već
će dočekati svoga progonitelja i navaliti će nanj. To Lapljani znadu i
prema tomu svoj lov na vuka udešavaju. Prosjekav vuku nekoliko puta
put, stane on sada, da dočeka svoje uznemiritelje Jedan mu se od lovaca
približi na kojih 20—30 koračaja, a ja mišljah: sad će puška planuti,
a vuk svoj razbojnički život dokrajčiti. Medjutim ja sam se prevario,
jer umjesto da Lapljanin skine pušku s ledja, on počne razmatati
svoj lasso — uzicu, kojom love sobove — i pripravljati ga za bacanje.
Upitam moga pratioca, zašto se ne puca, a on mi reče, da pravi Lapljanin
lov puškom nedostojnim na vuka smatra, već on vuka pravo narodno
samo uzicom hvata i nožem zakolje. Sad onaj drugi baci uzicu
i ja mišljah vuk je naš. Unatoč tomu, što je Lapljanin dobro uzicu
bacio, ipak vuk ode. — A zašto? Vuk je uzicu zubima pregrizao i pobjegao.
Sav satrven od tog lova vratih se do kolibe, a moji Lapljani
lov nastaviše. Oni su vani pod vedrim nebom i noćili, sliedećega dana
lov nastavili i konačno, nakon nekoliko navala, vuka uzicom uhvatili,
nožem zaklali i slavodobitno se kolibi vratili, gdje sam ih ja već težko
izčekivao. Vuka su odmah oderali, a ja sam najpomnije pregledao kožu,
nu u njoj nigdje ni traga puščanome hitcu. .Ja, koji nisam lovac, sad
sam prvi puta upoznao pravu lovačku strast i divio se loj uztrajnostl
ovih lovaca, koja se može samo strašću tumačiti". — Toliko o tom taj
trgovac, a zbilja i zaslužuju ti lovci, da im se mi moderni evropski lovci