DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1902 str. 68 <-- 68 --> PDF |
— 106 — Uspomena iz prvih godina mojega praktičnoga službovanja. Godine 1848. nakon svršenih nauka u bivšoj šumarskoj akademiji u Mariabrunu, budem dodieljen sa svojim kolegom od c. kr. vojnog zapovjedničtva u Beču, kao bivši krajiški pitoraac c. kr. dvorskom lovnom nadmeštru u bečkom Novom Mjestu u praksu. Prigogom moje prakse, bilo je jednog dana u početku mjeseca rujna iste godine, kad sam iz lovišta išao jednim puteljkom kroz kukuruzna polja kudi, opazih na istom puteljku čovjeka oštrim korakom koracati misleći, valjda što je opazio za sobom »jagera«. Podvostručim moj korak, da ga dostignem. Možda će biti zvjerokradica, koji po poljima zamke i lovke na zečeve i trčke meće. Cim sam ga dostigao upitah ga, što on u to doba, a bijaše vee mraČak, po polju traži; valjda stavlja zamke na divljač. On mi na to odvrati, da se tim ne bavi, već da ide iz bližjeg sela kući. Upitah ga, tko je i čim se bavi ? Reče mi, da je po svom zvanju krvnik, sad već u miru, i da stanuje za sad u Novom Mjestu. U razgovoru upitah ga, zašto je išao u mir, a još krepak´^ Odgovori, kad su krvničko mjesto prenesli u Beč onda da su ga stavili u mir. — Blizu ulaza u grad razstadoh se s njime. Cim sam kući došao, pripoviedih našem starom »jagaru,« koga smo zvali Venzličko, a taj nas je imao po lovištu voditi i pokazivati, da sam se sastao sa bivšim krvnikom u kukuruzovnom polju pred mraćak, misleći da taj čovjek zamke na divljač stavlja, što sam mu i predbacivao. Na što mi jagar Venzličko odvrati da ga drugi put pustim u miru. On ga pozna dobro, a mnogo put mu na uslugu stoji, jer mu dokaže zvjerokradice, koji po usjevima na divljač zamke meću i love, a to mi »jageri« bez »spiona« nismo kadri sve doznati, — a on — Venzličko — da će mene i moga kolegu s njime upoznati, pak ćemo kod njega i vidjeti, što će nas možda i zanimati kano: sprave za vješala, mačeve s kojima su odsudjenim glave sjekli i t. d. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1902 str. 69 <-- 69 --> PDF |
— 107 — Nakon jednog tjedna kad smo skupa išli u lovište, naperili smo mimo stana bivšeg krvnika, kojeg kuda bijaše već izvan grada i ako bude doma, da ga posjetimo. I doista nadjosmo ga, Venzličko mu odmah predstavi mene i moga kolegu, a drago mu bijaše mlade »jagare« upoznati. Medjutim Venzličko ga zamoli, da nam pokaže njesto od njegova alata, koji je on rabio kod krvničke službe, što on dragovoljno i učini. Tuj nam pokaza užeta, s kojim se vješaju odsudjeni na vješala i male modele od vješala, pokaza nam i četiri mača, koji su bili više manje hrdjom nahukani, s kojim je već mnogo glava odsječeno. Od ta četiri mača bijaše jedan najveći, taj me je najviše zanimao, a krvnik reče, da je i najstariji, i da su ovim mačem prije 160 godina (malo više. Ur.) ovdje u Novom Mjestu »die krobatischen Rebeller Zriny und Frankopan gekopft«. Te su rieči i na maču pri držku bile urezane, kao dan i godina, kad su pogubljeni. Medju ostalim primjeti i to: da je ovaj mač riedko upotrebljivan, jer ne samo što je omašan, već za rab- Ijenje za svaku ruku nespretan, po tom on sudi, da je njegov šukundjed, od koga ovaj mač potiče, morao biti jaka Ijudesina i pouzdane ruke, dok si je tako omašan mač dao skovati, a možda da su u ono vrieme i razbojnici Ijudesine bili. Ostala tri mača, kako smo ili razgledali, bili su u razmjerju mnogo lagši i prema onom kraći. Primjeti i to, da si je svaki, kad je od svog otca preuzeo majstorluk, obično dao načiniti novi mač, kako mu je za ruku najbolje pristajao i tako je sin od otca baštinio cielu krvničku spravu. Još izvadi iz jedne škrinje debelo remenje, B kojim se običavaju odsudjeni na stratištu prije pogubljenja vezati. U toj škrinji imao je raznih žigova, klješta, čavala, s kojim su u stara vriemena odsudjenike mučili. Pokaza nam i tri pečata pečatnjaka svi od željeza, koji da potiču od plemića i dvie vrsti mendjuša od ženskinja, kojima je već odavna mač glavu skinuo. Htio nam je dapače pokazati svoju vještinu, kako se postupa na stratištu, kad se hoće čovjeku glava sjeći i postavi jedan omašan stolac na sred sobe, na kom su već, kako reče, mnogim odsudjenim glave |
| ŠUMARSKI LIST 2/1902 str. 70 <-- 70 --> PDF |
— 108 — odsječene, i ako koji od nas izvoli na stolac sjesti . . ., na što mu naš Venzlieko odvrati, neka se za sad mani te predstave, jer ćemo zakasniti u lovište te bi nas mogao naš principal iznenaditi, što bi nam neugodno bilo. Kad smo od krvnika otišli u lovište, reče nam uz put »jagar« Venzličko, da je on krvnika prekinuo u pokazivanju njegovog majstorluka, pošto je na njem opazio, da se je dobrano rakijom napio i da se zna često i drugim pićem opiti, a kako je i onako nešto šumast, kako ga pozna, moglo bi se lako dogoditi; da bi kod predstave, kako on s mačem postupa kad glavu sječe, mogao nas koga osakatiti. Zapitali svoga kolegu, koji je iz gornje Hrvatske Krajine rodom, kakovi su to ljudi bili, kako krvnik reče »krobatische Eebeller Zrinj i Frankopan«, koji su ovdje u Novom Mjestu smaknuti, gdje mi baš kraj tog stratišta, koje je samo sa četir kamene već izlizane pločice bilo označeno, često prolazimo, a ja od tih ne znam ništa. On mi reče, da niti on ne zna, nu jedino zna što je vidio, da u Hrvatskoj ima ruševina od kula i gradića, koji da su bili njegda Zrinjskoga i Frankopaua. — Nije se u to vrieme o njima ništa u školi učilo a niti inače pripoviedalo. Od tog vremena nismo više posjetili krvnika, niti sam ga ja vidjao. Kako je ono revolucionarno vrieme bilo, prilično riedko smo se mi »jagari« po lovištu dali vidjeti, jer su zvjerokradice mah preoteli, a mi im nismo bili kadri na put stati. Koncem godine 1849. budem ja sa svojim kolegom u bivšu Vojnu Krajinu odpravljen, te budem dodieljen c. kr. petrovaradinskoj pukovniji u Mitrovicu za c. kr. šumara. Bijaše godine 1854. u jesensko doba, kad sam na parobrodu putovao iz Titela u Novisad. Tuj na parobrodu upoznah se sa Ilijom Okrugićem bivšim kapelanom u Petrovaradinu. U razgovoru spomenuh, da sam služio u Petrovaradinskoj pukovniji, na što on primjeti, da je Mitrovica negda veliki rimski grad bio, i da se ondje može naći rimskih starina, osobito na |
| ŠUMARSKI LIST 2/1902 str. 71 <-- 71 --> PDF |
— 109 — bivšem rimskom groblju, i da je on od svoga prijatelja dobio više komada rimskih novaca, što su u Mitrovici nadjeni. Na to mu primjetih, da se još gdjegdje tamo može naći rimski novac, ali ga prosti sviet ne sakuplja, jer u njem ne nalazi nikakvu vriednost, izim ako bi bio od zlata i dao se unovčiti. Cigani kotlari, kako sam vidio, uzimaju stari bakreni novac, jer s njime kotlove krpaju i tako starog rimskog novca sve riedje biva i nestaje ga. Rekoh mu nadalje, što se tiče negdašnjeg rimskog groblja koje je blizu Mitrovice, da bi se tamo mogle još kojekakove starine izkopati, nu da mi ono nije pravo poznato, akoprem sam tamo više godina stanovao. Nisam saznao, da se je ondje šta osobita našlo izim rimljanskih razlupanih cigletina i koji odlomak sarkofaga, jer je to groblje od prijašnjih generacija prekopavano i pretraženo. O tom sam se i sam uvjerio ; rekoše mi to i ciglari koji su zemlju i pješak kopali, a čuo sam to i od drugih, koji mi pripovjedaše, da ako su gdje na kakvi sarkofag slučajno naišli, bio je svaki preokrenut i razlupan. Jedan lugar koji je u blizini tog groblja stanovao, imao je svoj kućni triem popločen sa pločama od rimskih sarkofaga, koji su bili i s napisi providjeni i nije on, niti njegov otac u njima ništa našao osim zemlje. Rekoh kapelanu Okrugiću, da se nisam toliko za starine interesirao, jer to ne spada u moju struku, inače da sam mogao koji put doći do kakvog predmeta, nu možda on znade, zapitah ga, kakvi su to ljudi bili Zrinjski i Frankopan, koji su odavna u bečkom Novom Mjestu od krvničke ruke smaknuti i kraj njihovog sam stratišta za moga boravljenja u Novom Mjestu često prolazio. On odvrati mi: »kako ne bi znao, ta to su bili knezovi, koji su po Dalmaciji i Hrvatskoj svoje gradove i veliki posjed imali i mnogo proti Turcima vojevali«. To sam htio rado znati, jer sam vidio i imao u ruci onaj mač s kojim je krvnik te knezove pogubio. Na to on skoči sa stolca — »šta, vi ste vidjeH taj mač, pak gdje i kako ste do njega došli?« Ja mu sve točno pripoviedih, kako sam gore opisao, a to ga je još više uzrujalo — pak |
| ŠUMARSKI LIST 2/1902 str. 72 <-- 72 --> PDF |
- 110 — reče, zašto si ga nisam pribavio. »Šta bi s njim počeo ja onda nisam znao tko su ti pogubljenici, da bi taj mač, s kojim je glava sječena mogao imati kakovu vriednost; — a za kupiti treba imati novaca, kojih onda nisam imao, baš da bi mi ga krvnik na prodaju nudio«. Napokon mi je Okrugle savjetovao, da ako mi je kako moguće, da se Čim prije u Novo Mjesto zaputim i ako taj mač kod krvnika još nadjem, da ga svakako nabavim, da de mi se to dobro izplatiti, jer taj mač ima veliku historičku vriednost. Ja mu obedah, da kanim svakako u Beč ići, jer imam nuždnog posla kod zoologičkog-botaničkog družtva, kojemu sam i član, te ču se tom zgodom zaputiti u Novo Mjesto i taj liistorični mač potražiti. Tako se ja rastadoh s Okrugičem u Novom Sadu. Godine 1855. u mjesecu rujnu zaputio se ja u Beč i odsjedoh na Viđenu u svratištu »k zlatnom janjetu«. Drugi dan moga boravka u istom hotelu pregledah listu dospjelih gostova i opazih, da je tu odsjeo profesor dr. Josip Pančić iz Biograda, koga sam od prije samo po vidjenju poznavao. Tu se s njime na skoro pobliže upoznah i kako od njega saznah, da se od duže vremena ovdje bavi i još da će nekoliko dana ostati, jer se bavi sa korekturom »Flore Srbije« koju je dao zoologičko-botaničkom družtvu, da ju u razprave dade tiskati. (Tiskano god. 1856. u Verhandlungen des Zoologisch-botanischen Vereins in Wien, Band VI. str. 475.) Ja mu odvratih da sam i ja ovomu driižtvu došao, kojemu sam i član, i dao mu jednu razpravu iz našeg predjela »Der sjrmische Sumpf Obedska bara und seine Vogelwelt«. (Otiskano medju razpravama istog družtva. Band. VII. godina 1857. strana 71), onda i ja, da se želim kući povratiti, a uz put imam još jednu misiju obaviti, koju mi je Ilija Okrugič osobito preporučio (pozna Okrugića) a to jest, da potražim u Novom Mjestu kod Beča onaj mač, kojega sam |
| ŠUMARSKI LIST 2/1902 str. 73 <-- 73 --> PDF |
— 111 — kod krvnika vidio, s kojim su Zrinjski i Frankopan u Novom Mjestu pogubljeni. Na to Pančić prekrstivši ruke čisto iznenadjen zapita me, zar da ja znam za taj mač i da li sam ga doista vidio. Ja mu sve pripovjedih, kako sam jur gore naveo i kako sam Okrugidu pripovjedao, što da sam vidio i čuo, te da mislim za 3—4 dana otići u Novo Mjesto sbog tog mača. Pančić mi na to reče, da će me on uz put pratiti do Novog Mjesta. Dok smo skupa u Beču bili, nije me propustio u mojoj sobi pohoditi i izpitivati me o tom maču i naškim imena bilja iz moga predjela. Pošto se je i Paučić za taj mač veoma zanimao, uvidih da taj može imati doista veliku historičnu vriednost, kakoiOkrugić reče, te odhičih, što prije otići u Novo Mjesto, Kako sam namislio tako i učinih. Dadoh sobarici moju kartu, da ju Pančiću uruči, izpričav se, da sam morao prije odputovati i da ću ga sutra dan u Novom Mjestu dočekati. V Cim sam došao u Novo Mjesto, prvo mi je bilo potražiti Btan negdašnjeg krvika, gdje je u moje vrieme stanovao. No žalibože, kako mi ondje stanar reče, da se je od ovud već prije više vremena odselio. Odavle zaputio se ja jednom svojem prijatelju, od kojega sam se nadao, da će on za njega znati. Isti mi reče, da se je bivši krvnik poslie revolucije, naime g. 1851., preselio u Madjarsku u susjedno mjesto Neudorf i da je prije tri godine umro, a da njegova žena još tamo živi, koju mogu naći, pače reče mi i kuće broj, gdje stanuje. Ja se odmah zaputih u to mjesto, koje nije bilo daleko i nadjoh udovicu, koja me je od onda još poznala. Odmah ju zapitah : ima li još koji mač, što je njezin pokojni imao. Reče mi, da više ništa od njegovog alata nema, već da ga je pokojni još za svog života sveg razpačao i prodao, a da sve to nije ni onako skoro ništa vriedilo; mačeve je kao prosto gvoždje na funte nožarom prodao, koji da su valjda iz njih noževe pravili, jer su bili od dobrog čelika. (Ovaj se je mač ipak uzčuvao i kako znamo nalazi se, nu sad opet kao relikvija, u Bečkom Novom Mjestu. Ur.) |
| ŠUMARSKI LIST 2/1902 str. 74 <-- 74 --> PDF |
— 112 - Ja sam baš do nje došao, rekoh joj, da kupim oiiaj veliki i najstariji mač kojega je imao. Ona mi odvrati, zašto ga nisam još onda kupio, da bi da bi mi ga pokojni drage volje prodao, jer za njega kasnije nije ni onako ništa vredio. Rekoh joj da sam sada naručbu dobio, da ga kupim, misleći u sebi, da sam onda znao što sada znadem, ne bi ga propustio kupiti. I tako se ja snužden razstadoh od udovice. Sutra dan u jutro zaputih se na kolodvor, cekajud na bečki vlak, kojim ima Pančič doći, na što isti i dojuri i htjede u Novom Mjestu iz kupea izaći. Tuj mu ja priskočih da ostane i pripoviedih mu, što se je desilo s mačem. Bilo mu to vrlo žao. Razstadosmo se, on odjuri željeznicom preko Madjarske, a ja drugim vlakom preko Semeringa kući. Jos. Ettinger. Opazka uredničtva. Mnogi će možda od cienjenih čitalaca reći, da ovaj članak ne spada svojim sadržajem u ovakovo stručno glasilo kao što je naš »Š. L.«, ipak držimo, da ne bi pravo učinili kad ga ne bi priobdili, je potiče iz pera našeg starog i uvaženog stručnjaka a uz to sadržaje reminiscencija zanimivih za nas svakoga. Odgovor na članak „0 načinu procjene goriva u našim proredama". Htjedoh se već osvrnuti na članak VII. svezke »Šumarskog lista« od prošle godine: »Katastralni nacrti i reambulacija šumskih medja«, no kasnije odustah od toga uvjeren, da si je o njem stvorio svaki cienjeni čitatelj našeg glasila svoj sud, kako je zaslužio. Sada pako ovlašten , nakan sam osvrnuti se na članak u I. svezci »Šumarskog lista« od o. g. pv)d gornjim naslovom. Ne vodi me na tovoljapolemizovanja, većsam slobodan, da pred javnosti opravdam naša proredj iva nj a, da iztaknem svrhu istih i pricjene proredomizradjenogdrvlja. |