DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1901 str. 14 <-- 14 --> PDF |
— 596 — Kako postaju naši suharevi? Nema sumnje da bogatstvo uaših posavskih imovnih obćina reprezentiraju naše stare hrastove sastojine, čijoj se vrstnodi i ljepoti tako reći cio sviet divi. Koga možemo raznoveriti da nije priroda tvorac ovog ogromnog blaga darovanog narodnom gospodarstvu, kad umjetničke ruke tako šta nestvaraju? Naprotiv njihova razprostranjenost, njihova starost i njihov položaj svjedoči, da je samo priroda, taj najveći umjetnik, bila kadra ogromne površine tako zagajiti, vjekovima ih kultivirati i tako njihovu arondaciju provesti. Pa sada čini nam se, da ih baš taj njihov najveći prijatelj, koji se je za njihov napredak i obstanak kroz stoljeća brinuo, polagano napušta, jer je sigurno i on primoran po svojim prirodnim zakonima vladati i raditi. Zaista zanimljiva pojava, jer do danas još na čisto nismo, što je prvi uzrok njihovoj propasti; a još manje znamo, možemo, li im viek produžiti! Izpitano je da naše posavske hrastove sastojine nisu prestarile, a ipak nam umiru; one nam kvalitativno i kvantitativno propadaju. Kad nam je to poznato, onda nema sumnje, da su nam naše liepe hrastove šume podvržene raznim bolestima, uslied kojih — a naročito ostavljene bez ičije pomoći i lieka — konačno propadaju. Pa zar nas u tom uvjerenju ne utvrdjuje nauka o voćarstvu i vinogradarstvu i sve druge nauke, koje govore 0 bolestima bilja i drveća! Od tuda i bivaju sve Češće bojazni i pritužbe potrošača naših hrastovih šuma, da su nam inače divne i ponosne naše sastojine bolestne. Sve bolesti šumskog drveća su po svojoj naravi interne, no prema njihovom nalazu i položaju, izgleda nam, da su naše hrastove sastojine podvrgnute tako reći, dvjema vrstama bolesti, od kojih bi jednu »internima« a drugu »externima« bolestima nazvati mogli. |
| ŠUMARSKI LIST 12/1901 str. 15 <-- 15 --> PDF |
- 597 — Sve u drvu skrivene bolesti, nazvali bi prvom vrstom, dakle internim bolestima, a sve druge bolesti, koje s polja na stablu primjetiti možemo, drugom vrstom ili eksternim bolestima. Obadve vrsti ovih bolesti imaju užasne posljedice, jer nam uništavaju naše skupociene hrastove, no ipak smatramo internu bolest užasnijom, jer nam kvalitativno i kvantitativno stablo uništaju, dočim ona druga vrst bolesti, i ako nara vrstnoća stabla trpi, ostavlja obično duže vremena njegovu masu nedirnutom. Težko nam je zbilja protumačiti i saznati razloge interne bolesti naših hrastova, jer je skrivena, i dok se čovjek divi ljepoti jednoga hrasta i ne može dovoljno vriednost mu ocieniti, ona mu je ipak često dotle cielu vriednost uništila. Mnogo više nas zanima spoljašna bolest naših hrastova, jer im Čovjek razvoj iz dana u dan, iz godine u godinu pratiti može. Pod ovu vrst bolesti, namjera je ovom članku, ubrajati naše suhareve, koji zbilja pobudjuju zanimljivo promatranje. Koliko nam se poznatih divnih hrastova počima pred očima našima sušiti, a za koje nam inače svi uslovi za daljnji njihov život povoljnim izgledaju. Koliko iznenadjenja pobudjuju do dojakošnjih godina poznata divna hrastova stabla, kad se od jednom počmu sušiti, pa tako iz dana u dan iz godine u godinu, dok se podpuno ne osuše, ne izgube vriednost, te postanu leglo raznih zareznika a naročito skarambeča (Cerambix heros), koji nam konačno silno izbuši hrastova debla. Promatrajući postanak naših suhareva uvjerismo se, da nam se sva stabla sa vrha sušiti počimlju, te prema korjenu sve to više, dok im se na posljedku još kratko vrieme samo najdoljne grane zelene, a tada i na njima i poljednji tračak života ne ugasne. Da se naši hrastovi zbilja sa vrha sušiti po Čimlju, uvjerava nas i ta okolnost, što su sve naše stare sa stojine suhovrhe. Nuz ovu pojavu uvjerismo se daljnjim opažanjem, da nam se stabla stojeća u koritu bara, najprije sušiti počimlju, te da |
| ŠUMARSKI LIST 12/1901 str. 16 <-- 16 --> PDF |
— 598 — su po barama suharevi najčešdi, dočim po gredama iste sastojine redji. Sad pak kad znamo kako nam se naši zeleni hrastovi počinju sušiti, te uz to, na kom se položaju više suhareva opaža, pokušajmo predočiti uzroke i razloge zašto i od kuda to sušenje dolazi. Napred već rekosmo, da je izpitivanjem dokazano, da nam stare hrastove sastojene nisu prestarile, spomenusmo takodjer da su i svi uslovi za daljnji život povoljni — razumjevajud ovdje stojbinske odnošaje — a sada nam valja istaci, da nam sastojine ne trpe niti od elementarnih nepogoda, niti od zareznika, pa napokon niti od oštećivanja po ljudima u tolikoj mjeri, da bi se sušiti morale. Kad to znamo, onda nam preostaje samo temeljita sumnja, da je samo nerazmjer fizioložkih funkcija pravim uzrokom sušenja naših zelenih hrastova. Tako nam´ je poznato, da transpiracijom (hlapljenjem) izgubljenu vodu nadoknadjuje korenje dovodeći vodu kroz samu drveninu do hlapedih česti. Fiziologija nas takodjer uči, da čim ]e transpiracija veća, mora i kolanje vode biti živahnije, jer u protivnom slučaju ostanu hlapeće česti bez nuždne vode, dok se napokon sušiti ne poemu. Ne manje poznato nam je takodjer, da toplina podpomaže transpiraciju, dok naprotiv hladno i močvarno tlo otegoćuje upoj vode korenju i prema tome samo kolanje iste. Ne smijemo takodjer zaboraviti spomenuti, da je transpiracija najživahnija, kada je lišće podpuno razvijeno, kao i okolnost, da nam deblo vina manje od krošnje hlapi, pošto je debelom naslagom kore prevučena. Kad ove fizioložke procese poznajemo, nameće nam se pitanje, nije li možda baš nerazmjer medju transpiracijomkolanjem vode uzrok sušenju naših hrastovih šuma? Nami je dobro poznato da su naše posavske hrastove šume izvržene gotovo redovitoj poplavi i to obično s jeseni i u proljeće, a ove godine znala nas je poplavna voda čak i u mjesecu lipnju iznenaditi. |
| ŠUMARSKI LIST 12/1901 str. 17 <-- 17 --> PDF |
— 599 — Pa nije li tada moguće, da za vrieme još vrudih dana, transpiracijom izgubljenu vodu ne može tada korenje iz močvarnog i hladnog zemljišta nadoknaditi ? Eto to se je dogadjalo do danas pa tako biva i iz godine n godinu, pa zašto da time ne bi mogli protumačiti postanak naših suhovrhih sastojina, kad već i znamo da nam krošnja svakoga stabla najviše hlapi, a dnevno vode treba. Pa recimo da zbilja taj nerazmjer samo neznatno na život stabala upliviše, to ipak nije nevjerojatno, da konačno kroz čitav niz godina ne bi mogao sušenje prouzrokovati. Ovu sumnju protencira i sama okolnost što su nam suharevi u koritu bara najčešči, jer su tamo stojeći hrastovi i najslabijoj poplavi izvrženi. Daljnje pako sušenje naših suhovrhih hrastova do samih suhareva, pokazuje nam se, kako je već s početka spomenuto, kao povećavanje prvobitnog suhog vrha prema samom deblu, dok napokon i ovo ne ugine. Pri tome sušenju čisto nam izgleda, kao da se kolajuća voda i stanični sokovi, došavši do gornjeg suhog diela, gotovo zagriju, te dalnje sušenje onda prouzrokuju, dok se napokon i veći dio same krošnje ne osuši. Da se napokon i čitavo stablo osušiti mora, pojmljivo je, jer je dotično stablo dotle izgubilo najvažnije ustroje, koji su bili nuždni kako za samo povećavanje ustrojne tvari, tako i dalnji njegov život jer ostatak dolnjih grana premalen je, da asimilaciju tako obavljati može, kao što je to nuždno i kao što ju je čitava zelena krošnja vršila. Mučno je ipak tvrditi, da su one pojave pravi i jedini razlog sušenju naših hrastova, jer su nevidjene i nepristupne. Ne manje vjerojatno nam se čini, da bi i upliv svjetla mogao biti uzrokom naših suhovrhih sastojina. Opaziti nam je naime, da je deblovina mnogih stabala dapače u čitavih sastojina od krošnje dole otanjim granama obrasla, često u tolikoj mjeri, da je za vrieme vegetacije teško od lišća deblovinu i viditi. |
| ŠUMARSKI LIST 12/1901 str. 18 <-- 18 --> PDF |
— 600 — Poznato nam je, da samo u gustom ili podpunom sklopu možemo čista i pravna stabla uzgojiti, pa je bezdvojbeno, da su oni izboji produkt najzadnjih godina, koji su se uplivom svjetla istom onda na deblu postrance razviti mogli, kad su im susjedna stabla, dovde kao zapreka, uklonjena. Imovne obdine primile su već od države dosta proredjene sastojine, a i posle toga usljed čestih izvala i vjetroloma, kao i prvobitnog načina podmirivanja svojih pravoužitnika, šume su nam se sve više i više proredjivale, pa su nam usljed toga stabla i obrasla. Kod tako obraslih stabala izgleda nam, da su sada doljne zelene grane na štetu krošnje počele jače asimilirati, pa da je tako krošnja, ostavši sa manje hraniva, počela se sušiti i napokon uginula. No baš sa istoga flzioložkog razloga nebi nam se debla dotičnih stabala smjela dalje sušiti; ne bi dakle bilo suhareva jer bi ga daljnji izboji, koji su kadri bili krošnju osušiti, mogli hraniti. Uz to imamo sastojina sa gustim sklopom, gde daklem ne može biti sumnje da bi uplivom svjetla suharevi postojali; ipak ih tamo faktično više imade, nego u riedko obraslim sastojinama. Ovde moramo ali primietiti, da je položaj takovih riedko obraštenih sastojina mnogo viši od onih podpunijeg sklopa, te da one nisu skoro nikako ili slabije poplavi izvržene. Iznašajuć dosada istaknute momente, ne možemo tvrditi, kao što je to već napred rečeno, da su to baš jedini i pravi uzroci sušenja naših hrastova, no namjera nam je o njima rieč povesti, nebi li možda prave uzroke saznati mogli. Sada pako pokušajmo predočiti način, kojim bi možda mogli sušenja naših hrastova preduprediti, pa i ako na neizvestno vrieme. Bar bi nastojali sačuvati ih za najbliža vriemena, kada če po svoj prilici još i veću vriednost imati. Za divno čudo da su nam u tom pogledu baš sami štetočinci, koji inače nikakove koristi šumskom gospodarstvu načine, put pokazali. Poznajem više hrastovih sastojina za koje se upravo može reći, da su devastirane; naročito što u njima skoro niti jednog |
| ŠUMARSKI LIST 12/1901 str. 19 <-- 19 --> PDF |
— 601 — stabla ne ima, a da mu vržka, čak u krošnju nije prevršena ; pa na divno čudo, da u takovih sastojina ne ima skoro niti jednog s u h a r a. Doznao sam, a ne može niti sumnje biti (obzirom na ostale sastojine), da su i takove sastojine bile suhovrhe, te im su tečajem vremena suhe vršike posječene. Pa šta se je poslie toga sa tako oštećenim stablima dogodilo ? Za čudo obraslo nam je svako stablo na presečenoj površini za kratko vrieme tolikim zelenim granjem, da mu se niti gornji kraj deblovine viditi ne može, a što je najglavnije prestalo je dalje se sušiti, a tako podpuno zeleno i danas živi, — te dok u takovim prevršenim sastojinama nemamo suhareva, suše nam se stabla neprestano u suhovrhira sastojinama. Držim, da nam ovo nije nikako nova pojava, jer su i praktični gospodari već odavna na isti način svoje voćnjake njegovali; pa zar nas i danas uzorno voćarstvo ne uči, da treba sve grane sa voćke uklonuti, i da se gornjim načinom povoljan uzrast voća polučiti može. Pa i sama fiziologija nas uči, da uslied tlaka korenja i kolanja vode u drvenini, sva debla krepko rastućih stabala na prirezini ovlaže, te nove izboje proizvadjaju. Pa kad nam je poznat način kojim možemo viek našim skupim hrastovima produžiti, zašto ih nebi od sušenja sačuvali ili bar isto odgodili; tim više kad pozitivno znamo, da im time nebi sušenje nikako pospješili. U najgorjem pako slučaju nebi bar smjeli stroge zakonske odredbe §. 4. priloga D. šum. zakona za ovaku vrst ošteći vanja upotrebljivati, jer se prevršivanje suhovrhih stabala ne može smatrati šumskom štetom, već upravo liekom. Pokusi ovim načinom produžiti viek našim starim hra stovim sastojinama da se ne suše, nebi nas baš nikakovih znatnih žrtava stojalo; ali bi nam po svoj prilici donjeli bo gato izkustvo, koje bi kašnje i znatnd) materijale koristi pribavilo. 44 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1901 str. 20 <-- 20 --> PDF |
- 602 — Iz dana u dau biva sve manje skupocjenih, posavskih hrastova, pa je podpuno vjerojatno, da će posljednji ostatak takovih imati i mnogo veću vriednost, jer tako vrstne robe neće biti. Na završetku budi spomenuto, da su ovi redci utisci promatranja starih hrastovih šuma petrovaradinske pak graničećih snjima šuma brodske imovne obćine, te držanih šuma oko ubavog Moro vica. J. — M. 0 procjeni šumah pomoću tangencijalne promjerke ili tachydendrometra. Piše: Mirko Puk, kr. žup, šum nadzornik. Upotrebljujuć običnu promjerku pri procjeni stabala mjerimo samo promjere u prsnoj visini, dočim visine obično ucijenjujemo okularno. Iz tih faktora i obličnoga broja, kojega ili poznamo iz prijašnjih radnja ili ga specijalno u tu svrhu ustanovljujemo na njekolicini oborenih stabala, izračunamo onda kubični sadržaj stabla. Kod porabe taehjdendronmetrom pako obavljamo procjenu stabala ili tako, da se mjeri deblo samo u sredini njegove tehničke visine ili ga pako rastavljamo u sekcije i mjerimo svaku pojedinu sekciju u sredini dužine. Prema tomu možemo procjenu stabala tachjdendrometrom provadjati na dva načina: I. mjereći deblovinu u sredini njezine dužine, II. rastavljajući deblovinu u sekcije i mjereći svaku sekciju u sredini njezine dužine. Ovaj potonji način je točniji, te će se uporabiti kod stabala sa nepravilno padajućom deblovinom. Kod jednog i drugog načina procjene može se uz tachydendrometar shodno upotriebiti i obična promjerka, nu od potrebe nije, jer se svako stablo ako se baš po dosadanjoj naviki hoće, može i tachjdenđrometrom premjeriti u prsnoj visini. Ako se uz tachjdendrometar rabi obična promjerka, onda posao brže napreduje, ali |