DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7/1900 str. 35 <-- 35 --> PDF |
— 415 — maci od 10—10 cm. (promjera) označeni izmjenično crnom (ili crvenom) i bielom bojom i iz podaljega prilično točno kontrolirati radnika. Prednosti tetivnice. Iz gore rečenoga razabire se, da moja tetivnica imade pred ostalimi promjerkami sliedeče osobite prednosti: 1. kako se njom mjere faktično samo polumjeri, ona je za polovicu krača od svih ostalih promjeraka; 2. usljed toga i činjenice, da moja tetivnica imade samo dva kraka, a ne tri kao ostale promjerke, ona je: a) znatno laglja; b) i znatno spretnija za porabu ; 3. tetivnicu drži radnik rukama po prilici u sredini duljine krakova, a ne na kraju. Težina je tim tako shodno porazdjeljena, da ne umara radnika; 4. kod nepravilnog oblika proreza stabla odpada potreba dvostrukog mjerenja sa raznih strana; 5. na nju ne upliva vrieme; raditi se može i po kiši; 6. usljed manjih svojih dimenzija i velike jednostavnosti podvržena je mnogo manje oštečivanju; 7. radnika mogude je iz podaljega stanovišta kontrolirati; 8. složena za prenos, zaprema najmanji mogudi prostor i vrlo je priručna. li. Hajek. Kako da stanemo na put šumskim štetama, kod krajiških imovnih ohćina? u 3. broju cienjenoga lista, potaknuo sam u kratko gornje pitanje, pa mi je baš milo, da su druga gospoda nastavila u dalnjim brojevima razpravljati ovo pitanje, pa pošto se ja sa nekim mišljenjima, iznesena u prošla dva članka nikako ne slažem, neka mi bude dozvoljeno, ovim člankom još jednom osvrnuti se na ovo važno pitanje. |
ŠUMARSKI LIST 7/1900 str. 36 <-- 36 --> PDF |
— 416 — Sa člankom objelodanjenim u 4. broju, ne ću se mnogo zadržavati, jer mi odnošaji u Slunjskoj imovnoj obdini nisu poznati. No nikako ne mogu se složiti sa mišljenjem g. pisca, da se drugačije ne može stati na put šumskim štetama, već da moramo jedino imati dosta šume. Ja mislim, da je pitanje o tome, kako ćemo sačuvati ono što imamo, a drugo je opet pitanje, da li mi imamo dosta ili premalo šuma, i možemo li iz njih naše potrebe namiriti, pa ako ne možemo, da zato moramo dozvoliti, da se potamani i ono malo, što imamo. Poboljšavati šume, razpravljati o tome i težiti za tim, kako da se povisi prirast, da se izmieni vrst drveća sa drugom brže rastućom i kraćom obhodnom, da se mjestimice pretvori visoko šumarenje u nizko, da se pošume šumske čistine, to sve pojmim i oko toga treba nastojati. Težiti pak za prostorno većim šumama, to mi je nepoj mljivo, jer to nikada postići ne možemo, osobito kad znamo, da i onako imamo dovoljno šuma, koje ne leže na absolutnom šumskom zemljištu i koje bi mnogo veću korist donašale, da se pretvore u drugu vrst kulture. Pa kad šume već ne možemo prostorno umnožiti, onda jednostavno reći: »Šteti i propasti šuma ne može se nikako na put stati«, i sjesti pa skrštenim rukama gledati, kako se šume upropašćuju, to ne može nitko odobriti. Svakako treba tražiti neki mogući, a ne nemogući izlaz iz toga zla. Toliko na članak iz 4. broja, a sada ću se malo dulje zadržati sa člankom iz 5. broja. U tome članku oporiče mi pisac, da su uzrok pravljenju štete, bar u najnovije doba, doseljenici i nepravoužitnici. Možda su u starija vremena bili i drugi uzroci, ali sada su u imovnoj obćini Petrovaradinskoj glavni uzrok pravljenju štete: nepravoužitnici živući u obsegu i blizini imovne obćine. Već na prvoj strani istoga Članka, kaže pisac, da sam ja moje uvjerenje crpio iz lokalnih okolnosti onoga šumskoga kotara u kome službujem, nu to ne stoji. Upravo Morovićka i |
ŠUMARSKI LIST 7/1900 str. 37 <-- 37 --> PDF |
— 417 — Bosutska šumarija imade osim drugih nepravoužitnika u svojoj blizini grad Mitrovicu, sa vrlo mnogo nepravoužitnika, koji troše masu drva iz šumali spomenutih šumarija. Neka izvoli g. pisac izadi^ koji god dan hode, na drvnu pijacu u Mitrovici, pa će svaki dan naći najmanje po desetak kola drva iz Laćarka, Martinaca i Kuzmina, koja su nepovlaštenim načinom u šumama imovne obćine Petrovaradinske sjećena. Gradsko poglavarstvo usuprot naredbe, da nitko bez izvoznice ne smije drva u gradove uvoziti, gleda ovima ljudima kroz prste, jer to leži u interesu gradjana. Ja sam nekoliko puta dao takova drva, za vrieme moga službovanja u Mitrovici, zapljeniti, no onda su štetočinci, ne smijući doći na drvnu pijacu, raznašali drva po ulicama i noćju ih dovozili. Dakle tu bi sasvim umjestan bio moj predlog, da se u gradovima namjesti lugarsko osoblje. Da je moje uvjerenje iz lokalnih odnošaja crpljeno, hoće pisac još i time da dokaže, što sam ja naveo u prvomu članku da su šume imovne obćine Petrovaradinske osamljene i udaljene od državnih i privatnih šuma, dočim da sam smeo s uma šumariju Morovićku i Bosutsku. Ja nisam govorio o svakoj šumariji napose, nego obćenito 0 šumama ove imovne obćine, pa kad se znade, da pod spomenute dvie šumarije spada 23.801 jiitro šume (od kojih je takodjer jedan dio osamljen) a pod ostale četiri šumarije, koje su sasvim osamljene 40.228 jutara, onda tu ne može biti govora 0 lokalnim, nego o obćim odnošajima. Nadalje tvrdi sam pisac, da iz državnih šuma mogu pravoužitnici kupovati potrebno im drvo, u koliko ga premalo od imovne obćine dobivaju. Pa kad je tako, zašto onda prave toliku štetu? Po momu mnenju opet su uzrok tomu nepravoužitnici i siromašniji pravoužitniei, a evo zašto. |
ŠUMARSKI LIST 7/1900 str. 38 <-- 38 --> PDF |
— 418 — Siromašni pravoužitnik ne će i ne može nikada štetu što ju počini platiti, a nepravoužitnik osobito onaj iz Mitrovice (slučaj za ove dvie šumarije) ne imajući vozne marve, sve kad bi i kupio drva u državnim šumama, koje su vrlo udaljene, platio bi više za dovoz nego za drvo, za to se radje izpomaže siromašnim pravoužitnikom, koji mu uz jeftinu cienu drva kući doveze. Da je pako premalena pravoužitnička kompetencija uzrok šumskoj šteti, odakle bi onda šumarija Klenačka imala u godini 1899. samo 1000 prijava, od kojih skoro polovica odpada na nepovlašteni ugon marve u revire. Odkuda dakle, da je u ovoj šumariji tako malen broj prijava? Odtuda, što u obsegu njezinom i njezinoj blizini ima razmjerno prama drugim šumarijama malo nepravoužitnikai a ne, što tobože ne bi pravoužitnik sa dobivenom kompetencijom mogao na kraj izaći. Naš pravoužitnik sa dobivenom kompetencijom može na kraj izaći, nadomještajue manjak na gorivu kupljenjem suvađi, panjeva i sječenjem bielih drva. Pisac rečenoga članka tvrdi, da te suvadi u našim šumama nema, a ja mu mogu dokazati obratno. Neka izvoli proći kroz otvorene lugove šumarije Klenačke, koji su naprama onima Morovićke šumarije još mladi, pa će u njima svakoga ukazanoga dana naći po 40—50 a i više kola, koji samo kupe granje, lome pomoću kuka sa starijih stabala suhe ogranke i sieku biela drva, a nijedan od njih štete ne pravi. Pa kada toga dosta ima u mladjim sastojinama, onda mora još više biti n prastarim. Nadalje tvrdi pisac, da je mal ne svaki naš pravoužitnik sudionik u šumskoj šteti. Da je on prije toga sravnio kazneni registar sa katastrom pravoužitnika, ne bi toga nikada uztvrdio. Kao što sam malo prvo spomenuo, bilo je kod šumarije Klenačke u god. 1899. samo 1000 prijava, a prema dosadanjem stanju, ne će ih biti ni ove godine više. Od tih odpada samo 600 na štete počinjene nepovlaštenim prisvajanjem drva, od toga odpada oko 100 komada prijava |
ŠUMARSKI LIST 7/1900 str. 39 <-- 39 --> PDF |
— 419 — na štete počinjene prigodom jesenske pravoužitniČke kompetencije, (kad se doznačeno drvo nasloni na drugo, pa mora i ovo da obori) ostaje dakle samo 500 komada prijava, vrhu zbilja počinjene štete. Kad sam prolistao kazneni registar, vidio sam, da od ovih 500 odpada dobra tredina na jednu zloglasnu družinu iz Šašiuaca i jednu iz Hrtkovaca, kojima je jedino zanimanje pravljenje štete u šumama imovne obćine, pa prodajući ta drva nepravoužitnicima u Nikince, Hrtkovce i Rumu, od toga se uzdržavaju. Ovim družbama ne može se direktnim putem ništa učiniti, jer idu u šumu u družtvu, pa im lugar drva zaplieniti ne može, a pošto osim kola, konja i male kućice nigdje ništa nemaju, ne može se od njih ni državni porez, a kamo li šumska šteta utjerati. Dakle u šumariji Klenačkoj, a slično je i u Ogarskoj te Surčinskoj odpada na ostale pravoužitnike 300—400 prijava i to većinom na siromašnije, koji ovu štetu redko radi sebe prave, nego prodajuć drva nepravoužitnicima zarade momentalno koju krajcaru. Kada gosp. pisac sravni ovaj kazneni registar sa 300—400, pa recimo i svih 600 prijava sa katastrom pravoužitnika, pa vidi, da u ovoj šumariji živi preko 1500 pravoužitničkih obitelji, računajući samo one koji živu u šumama ove šumarije, nikako pako sve koji su u šumariji ušumljeni, jer su ostali suviše od šuma udaljeni, kako može uztvrditi, da je svaki pravoužitnik sudionik u šumskoj šteti. Gr. pisac temelji svoju tvrdnju sigurno na starim podatcima, kad se odšteta nije nikako utjerivala; kad su pravoužitnici drvo nemilice trošili; kad nisu ni mislili da sa ograncima i i protrulim drvima vatru lože, šta više, kad radi rdjavih zimkih puteva nisu ni išli po svoju kompetenciju, nego kad se komu svidilo onda je sjeko. O tim blaženim vreaienima pripovjedaju i danas sami pravoužitnici, ali danas toga više nema, a tko god mi ne vje |
ŠUMARSKI LIST 7/1900 str. 40 <-- 40 --> PDF |
— 420 — ruje, neka izvoli prolistati kaznene registre naših šumarija i sravniti ih sa katastrom pravoužitnika. Sva šteta, ili da ne budem pretjeran, velika većina štete što se u našim šumama pravi, dogadja se samo radi nepravoužitnika, koji na drugi način do drva doći ne mogu. Čudim se gosp. piscu kako može uztvrditi, da nepravoužitnici nisu kod nas glavni uzrok pravljenju šumske štete, već da je glavni uzrok potreba naših pravoužitnika na drvu. Nepravoužitnik kao i pravoužitnih jednako drvo potrebuje i u iste ga svrhe upotrebljuje. Pa odakle, da je glavni uzrok potreba pravoužitnika, koji bar nešto dobiva, i ima pravo suvarke i biela drva kupiti i sjeći, a nije nepravoužitnik, koji baš ništa ne dobiva. G. pisac sigurno je prolazio kroz avlije nepravoužitnika, pa je morao u svakoj naći drva, morao je viditi, da ti ljudi kuvaju i lože peći drvima, da su im ambarovi i kotobanje iz hrastova drva načinjene (u prvom članku nisam ni mislio pod zgradom kuću, a to i g. pisac zna što naš narod u Srijemu zove zgradom, pa nije mogao čamovu gradju raješati), pa bi volio znati, odakle tim ljudima to drvo, ako nije iz naših šuma, sa drvnoga tržišta iz Mitrovice — sigurno nije. Da naši pravoužitnici izlaze sa svojom kompetencijom na kraj, jasan mi je dokaz i to, što je nekoliko njih prodalo svoju od lani uštedjenu kompetenciju nepravoužitnicima, pa kad su na temelju naputka od 1881. §. 22. bili prijavljeni, potražio sam ih u kaznenom registru, da eventualno zamolim kr. kot. oblast da ih i zatvorom kazni, pa sam se začudio, kad ih nisam našao, dakle njima je njihova kompetencija pretekla, jer su se suvadi izpomagali. Naši pravoužitnici ako i naprave štetu, — mislim one, koji to radi svoje potrebe čine, — to i nije upravo šteta; oni sasjeku kakav izvaljen hrast, ili obore kakav ogoreo, truo i slično i tada mirno dočekaju lugara; zapleniti se ne dadu nikako, jer u družtvu rade, a štetu plate odma još u šumskom uredu ili najkasnije odma prigodom presude. |
ŠUMARSKI LIST 7/1900 str. 41 <-- 41 --> PDF |
— 421 — Pravu štetu čine oni, koji drvima namiruju nepravoužitnike, ti često u šumu dolaze, sjeku stabla u najboljem naponu, prvo što ih je lakše izraditi, i što ima u njima i gradje, te se dadu bolje unovčiti, a još nikada nije stigla protiv njih prijava, da su izradili vatrom oboreno ili trulo drvo. A sad ću, da se još obratim na onaj dio članka, koji govori 0 tome, kako bi mogli stati na put šumskoj šteti. Tamo se kaže, da bi se imala provesti svestrana revizija pravoužitničkoga katastra, te da bi se imale sve izumrle, razudane, razseljene i one zadruge, koje nepokretnoga imetka nemaju brisati, a njihovi pripadci u korist preostalih pravoužitnika podieliti. Svačija je to želja, da se taj katastar jednom obnovi, i bilo bi i vrieme. Ima mnogo uzroka koji govore za obnovu katastra, ah to, da će se i obnovom štete umanjiti ne stoji. Kad bi to bio uzrok obnovi katastra, onda bi bolje bilo, ne obnavljati ga. Sa obnovom katastra imat ćemo mi još više šteta. Svi oni bezkućnici, koji sa svojom kompetencijom drvare sebe i gdjekojeg nepravoužitnika, prestat će dobivati drva, a na neki način morat će do njih doći, pa i mnogi nepravoužitnik, koji se na taj način potajno drvari, izgubiti će i to vrelo. Za obnovu katastra govore drugi vrlo važni razlozi, koji ovamo ne spadaju, ali razlog naveden u prošlomu članku nikako ne. Konačno spomenuti mi je, da su obstojali nekada, i to još nedavno, uzroci, koje je g. pisac prošloga članka naveo, ali danas više u obsegu ove imovne obćine ne postoje. Narod se je odučio od bezrazložnog trošenja drva, i izlazi na kraj sa dobivenom kompetencijom, pa su se i štete znatno smanjile. Dalje se smanjivati ne mogu, i ne će, dokle god ne budu nepravoužitnici mogli pravednim načinom do drva doći, šta više, povećat će se, jer i broj nepravoužitničkih obitelji svakim danom raste. |
ŠUMARSKI LIST 7/1900 str. 42 <-- 42 --> PDF |
- 422 — Ja i opet kažem, pružimo nepravoužitnieima način, da mogu do drva doći, postavimo u gradove lugarsko osoblje, pa demo štete na minimum svesti. Osobito je od velike važnosti ovo posljednje, a i lahko je izvedivo. Mitrovica troši jako mnogo drva iz šumarije Morovićke i Bosutske a Ruma iz Klenačke, naravno mnogo manje, jer dobiva dosta drva iz Fruške gore i vlastelinstva. Pa i one dvie družbe šumokradica, zasnovale su se u Šašincima i Hrtkovcima samo za oto, što su ta dva mjesta blizo gradova i blizo sela u kojima velik broj nepravoužitnika živi. Toliko na dva posljednja članka o ovomu važnomu pitanju, a što god sam ovdje naveo, u stanju sam svakomu i u svako doba dokazati i pokazati. Manojlo Divjak XI. dnevni razred u šumarsko-tehničkoj službi. (D o p i s). Ako li promotrimo organizaciju političke šumske uprave naše, pa ju sravnimo sa ostalimi sličnimi uredjenji, to čemo brzo iznaći, da je na dlaku slična cislitavskoj. A kako smo mi šumari u obrani naših materijalnih odnošaja uviek premekani, prečedni — jer glede životnih ozbiljnostih i strukovnih potežkoća preteoretički uzgojeni — to smo u prvom početku sretni, dočepamo li se samo zalogajaca, gubeć pri tome glavni cilj s vida. Tako je i sa materialnim dielom naše organizacije. Svagda se je vikalo, molilo, borilo, izticalo: daj učini i izhodi samo da dodjem u službu zemaljsku, izvojšti mi onaj »kr.« s kojim mi je osjegurana kakova takova podporica za uđovu i djecu, kad jednom zažmirim — a za drugo biti će lahko. Inferioritet položaja, što smo ga kao obć. šumari uživali nije nam podavao moći niti jakosti, da uz svu našu marljivost, poštenje i najbolju radnu volju, zatražimo u činovničkoj hirarhiji onaj dnevno-razredni položaj, koj bi i prosječnoj strukovnoj naobrazbi, a osobito djelokrugu i dužnostim našim odgovarao bio. |