DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7/1900 str. 35     <-- 35 -->        PDF

— 415 —


maci od 10—10 cm. (promjera) označeni izmjenično crnom
(ili crvenom) i bielom bojom i iz podaljega prilično točno
kontrolirati radnika.
Prednosti tetivnice.
Iz gore rečenoga razabire se, da moja tetivnica imade
pred ostalimi promjerkami sliedeče osobite prednosti:


1. kako se njom mjere faktično samo polumjeri, ona je
za polovicu krača od svih ostalih promjeraka;
2. usljed toga i činjenice, da moja tetivnica imade samo
dva
kraka, a ne tri kao ostale promjerke, ona je:
a) znatno laglja;
b) i znatno spretnija za porabu ;


3. tetivnicu drži radnik rukama po prilici u sredini duljine
krakova, a ne na kraju. Težina je tim tako shodno porazdjeljena,
da ne umara radnika;
4. kod nepravilnog oblika proreza stabla odpada potreba
dvostrukog mjerenja sa raznih strana;
5. na nju ne upliva vrieme; raditi se može i po kiši;
6. usljed manjih svojih dimenzija i velike jednostavnosti
podvržena je mnogo manje oštečivanju;
7. radnika mogude je iz podaljega stanovišta kontrolirati;
8. složena za prenos, zaprema najmanji mogudi prostor i
vrlo je priručna. li. Hajek.
Kako da stanemo na put šumskim štetama, kod
krajiških imovnih ohćina?


u 3. broju cienjenoga lista, potaknuo sam u kratko gornje
pitanje, pa mi je baš milo, da su druga gospoda nastavila u
dalnjim brojevima razpravljati ovo pitanje, pa pošto se ja sa
nekim mišljenjima, iznesena u prošla dva članka nikako ne
slažem, neka mi bude dozvoljeno, ovim člankom još jednom
osvrnuti se na ovo važno pitanje.




ŠUMARSKI LIST 7/1900 str. 36     <-- 36 -->        PDF

— 416 —


Sa člankom objelodanjenim u 4. broju, ne ću se mnogo


zadržavati, jer mi odnošaji u Slunjskoj imovnoj obdini nisu


poznati. No nikako ne mogu se složiti sa mišljenjem g. pisca,


da se drugačije ne može stati na put šumskim štetama, već da


moramo jedino imati dosta šume. Ja mislim, da je pitanje o


tome, kako ćemo sačuvati ono što imamo, a drugo je opet pitanje,


da li mi imamo dosta ili premalo šuma, i možemo li iz njih


naše potrebe namiriti, pa ako ne možemo, da zato moramo


dozvoliti, da se potamani i ono malo, što imamo.


Poboljšavati šume, razpravljati o tome i težiti za tim,


kako da se povisi prirast, da se izmieni vrst drveća sa drugom


brže rastućom i kraćom obhodnom, da se mjestimice pretvori


visoko šumarenje u nizko, da se pošume šumske čistine, to sve


pojmim i oko toga treba nastojati.


Težiti pak za prostorno većim šumama, to mi je nepoj


mljivo, jer to nikada postići ne možemo, osobito kad znamo,


da i onako imamo dovoljno šuma, koje ne leže na absolutnom


šumskom zemljištu i koje bi mnogo veću korist donašale, da


se pretvore u drugu vrst kulture.


Pa kad šume već ne možemo prostorno umnožiti, onda
jednostavno reći: »Šteti i propasti šuma ne može se nikako
na put stati«, i sjesti pa skrštenim rukama gledati, kako se
šume upropašćuju, to ne može nitko odobriti.


Svakako treba tražiti neki mogući, a ne nemogući izlaz
iz toga zla.
Toliko na članak iz 4. broja, a sada ću se malo dulje
zadržati sa člankom iz 5. broja.


U tome članku oporiče mi pisac, da su uzrok pravljenju
štete, bar u najnovije doba, doseljenici i nepravoužitnici. Možda
su u starija vremena bili i drugi uzroci, ali sada su u imovnoj
obćini Petrovaradinskoj glavni uzrok pravljenju štete: nepravoužitnici
živući u obsegu i blizini imovne obćine.


Već na prvoj strani istoga Članka, kaže pisac, da sam ja
moje uvjerenje crpio iz lokalnih okolnosti onoga šumskoga kotara
u kome službujem, nu to ne stoji. Upravo Morovićka i




ŠUMARSKI LIST 7/1900 str. 37     <-- 37 -->        PDF

— 417 —


Bosutska šumarija imade osim drugih nepravoužitnika u svojoj
blizini grad Mitrovicu, sa vrlo mnogo nepravoužitnika, koji
troše masu drva iz šumali spomenutih šumarija.


Neka izvoli g. pisac izadi^ koji god dan hode, na drvnu
pijacu u Mitrovici, pa će svaki dan naći najmanje po desetak
kola drva iz Laćarka, Martinaca i Kuzmina, koja su nepovlaštenim
načinom u šumama imovne obćine Petrovaradinske
sjećena.


Gradsko poglavarstvo usuprot naredbe, da nitko bez izvoznice
ne smije drva u gradove uvoziti, gleda ovima ljudima
kroz prste, jer to leži u interesu gradjana.


Ja sam nekoliko puta dao takova drva, za vrieme moga
službovanja u Mitrovici, zapljeniti, no onda su štetočinci, ne
smijući doći na drvnu pijacu, raznašali drva po ulicama i
noćju ih dovozili.


Dakle tu bi sasvim umjestan bio moj predlog, da se u
gradovima namjesti lugarsko osoblje.


Da je moje uvjerenje iz lokalnih odnošaja crpljeno, hoće
pisac još i time da dokaže, što sam ja naveo u prvomu članku
da su šume imovne obćine Petrovaradinske osamljene i udaljene
od državnih i privatnih šuma, dočim da sam smeo s uma šumariju
Morovićku i Bosutsku.


Ja nisam govorio o svakoj šumariji napose, nego obćenito
0 šumama ove imovne obćine, pa kad se znade, da pod spomenute
dvie šumarije spada 23.801 jiitro šume (od kojih je
takodjer jedan dio osamljen) a pod ostale četiri šumarije, koje
su sasvim osamljene 40.228 jutara, onda tu ne može biti govora
0 lokalnim, nego o obćim odnošajima.


Nadalje tvrdi sam pisac, da iz državnih šuma mogu pravoužitnici
kupovati potrebno im drvo, u koliko ga premalo od
imovne obćine dobivaju.


Pa kad je tako, zašto onda prave toliku štetu?


Po momu mnenju opet su uzrok tomu nepravoužitnici i


siromašniji pravoužitniei, a evo zašto.




ŠUMARSKI LIST 7/1900 str. 38     <-- 38 -->        PDF

— 418 —


Siromašni pravoužitnik ne će i ne može nikada štetu što
ju počini platiti, a nepravoužitnik osobito onaj iz Mitrovice
(slučaj za ove dvie šumarije) ne imajući vozne marve, sve kad
bi i kupio drva u državnim šumama, koje su vrlo udaljene,
platio bi više za dovoz nego za drvo, za to se radje izpomaže
siromašnim pravoužitnikom, koji mu uz jeftinu cienu drva kući
doveze.


Da je pako premalena pravoužitnička kompetencija uzrok
šumskoj šteti, odakle bi onda šumarija Klenačka imala u godini
1899. samo 1000 prijava, od kojih skoro polovica odpada
na nepovlašteni ugon marve u revire.


Odkuda dakle, da je u ovoj šumariji tako malen broj
prijava? Odtuda, što u obsegu njezinom i njezinoj blizini ima
razmjerno prama drugim šumarijama malo nepravoužitnikai a
ne, što tobože ne bi pravoužitnik sa dobivenom kompetencijom
mogao na kraj izaći.


Naš pravoužitnik sa dobivenom kompetencijom može na
kraj izaći, nadomještajue manjak na gorivu kupljenjem suvađi,
panjeva i sječenjem bielih drva.


Pisac rečenoga članka tvrdi, da te suvadi u našim šumama
nema, a ja mu mogu dokazati obratno. Neka izvoli proći kroz
otvorene lugove šumarije Klenačke, koji su naprama onima
Morovićke šumarije još mladi, pa će u njima svakoga ukazanoga
dana naći po 40—50 a i više kola, koji samo kupe
granje, lome pomoću kuka sa starijih stabala suhe ogranke i
sieku biela drva, a nijedan od njih štete ne pravi. Pa kada
toga dosta ima u mladjim sastojinama, onda mora još više biti
n prastarim.


Nadalje tvrdi pisac, da je mal ne svaki naš pravoužitnik
sudionik u šumskoj šteti. Da je on prije toga sravnio kazneni
registar sa katastrom pravoužitnika, ne bi toga nikada uztvrdio.


Kao što sam malo prvo spomenuo, bilo je kod šumarije
Klenačke u god. 1899. samo 1000 prijava, a prema dosadanjem
stanju, ne će ih biti ni ove godine više.


Od tih odpada samo 600 na štete počinjene nepovlaštenim
prisvajanjem drva, od toga odpada oko 100 komada prijava




ŠUMARSKI LIST 7/1900 str. 39     <-- 39 -->        PDF

— 419 —


na štete počinjene prigodom jesenske pravoužitniČke kompetencije,
(kad se doznačeno drvo nasloni na drugo, pa mora i ovo
da obori) ostaje dakle samo 500 komada prijava, vrhu zbilja
počinjene štete.


Kad sam prolistao kazneni registar, vidio sam, da od
ovih 500 odpada dobra tredina na jednu zloglasnu družinu iz
Šašiuaca i jednu iz Hrtkovaca, kojima je jedino zanimanje
pravljenje štete u šumama imovne obćine, pa prodajući ta drva
nepravoužitnicima u Nikince, Hrtkovce i Rumu, od toga se
uzdržavaju.


Ovim družbama ne može se direktnim putem ništa učiniti,
jer idu u šumu u družtvu, pa im lugar drva zaplieniti ne može,
a pošto osim kola, konja i male kućice nigdje ništa nemaju,
ne može se od njih ni državni porez, a kamo li šumska šteta
utjerati.


Dakle u šumariji Klenačkoj, a slično je i u Ogarskoj te
Surčinskoj odpada na ostale pravoužitnike 300—400 prijava i
to većinom na siromašnije, koji ovu štetu redko radi sebe
prave, nego prodajuć drva nepravoužitnicima zarade momentalno
koju krajcaru.


Kada gosp. pisac sravni ovaj kazneni registar sa 300—400,
pa recimo i svih 600 prijava sa katastrom pravoužitnika, pa
vidi, da u ovoj šumariji živi preko 1500 pravoužitničkih obitelji,
računajući samo one koji živu u šumama ove šumarije,
nikako pako sve koji su u šumariji ušumljeni, jer su ostali
suviše od šuma udaljeni, kako može uztvrditi, da je svaki
pravoužitnik sudionik u šumskoj šteti.


Gr. pisac temelji svoju tvrdnju sigurno na starim podatcima,
kad se odšteta nije nikako utjerivala; kad su pravoužitnici
drvo nemilice trošili; kad nisu ni mislili da sa ograncima i
i protrulim drvima vatru lože, šta više, kad radi rdjavih zimkih
puteva nisu ni išli po svoju kompetenciju, nego kad se komu
svidilo onda je sjeko.


O tim blaženim vreaienima pripovjedaju i danas sami
pravoužitnici, ali danas toga više nema, a tko god mi ne vje




ŠUMARSKI LIST 7/1900 str. 40     <-- 40 -->        PDF

— 420 —


ruje, neka izvoli prolistati kaznene registre naših šumarija i
sravniti ih sa katastrom pravoužitnika.


Sva šteta, ili da ne budem pretjeran, velika većina štete
što se u našim šumama pravi, dogadja se samo radi nepravoužitnika,
koji na drugi način do drva doći ne mogu.


Čudim se gosp. piscu kako može uztvrditi, da nepravoužitnici
nisu kod nas glavni uzrok pravljenju šumske štete,
već da je glavni uzrok potreba naših pravoužitnika na drvu.


Nepravoužitnik kao i pravoužitnih jednako drvo potrebuje
i u iste ga svrhe upotrebljuje.


Pa odakle, da je glavni uzrok potreba pravoužitnika, koji
bar nešto dobiva, i ima pravo suvarke i biela drva kupiti i
sjeći, a nije nepravoužitnik, koji baš ništa ne dobiva.


G. pisac sigurno je prolazio kroz avlije nepravoužitnika,
pa je morao u svakoj naći drva, morao je viditi, da ti ljudi
kuvaju i lože peći drvima, da su im ambarovi i kotobanje iz
hrastova drva načinjene (u prvom članku nisam ni mislio pod
zgradom kuću, a to i g. pisac zna što naš narod u Srijemu
zove zgradom, pa nije mogao čamovu gradju raješati), pa bi
volio znati, odakle tim ljudima to drvo, ako nije iz naših
šuma, sa drvnoga tržišta iz Mitrovice — sigurno nije.
Da naši pravoužitnici izlaze sa svojom kompetencijom na
kraj, jasan mi je dokaz i to, što je nekoliko njih prodalo svoju
od lani uštedjenu kompetenciju nepravoužitnicima, pa kad su
na temelju naputka od 1881. §. 22. bili prijavljeni, potražio
sam ih u kaznenom registru, da eventualno zamolim kr. kot.
oblast da ih i zatvorom kazni, pa sam se začudio, kad ih
nisam našao, dakle njima je njihova kompetencija pretekla,
jer su se suvadi izpomagali.


Naši pravoužitnici ako i naprave štetu, — mislim one,
koji to radi svoje potrebe čine, — to i nije upravo šteta; oni
sasjeku kakav izvaljen hrast, ili obore kakav ogoreo, truo i
slično i tada mirno dočekaju lugara; zapleniti se ne dadu nikako,
jer u družtvu rade, a štetu plate odma još u šumskom uredu
ili najkasnije odma prigodom presude.




ŠUMARSKI LIST 7/1900 str. 41     <-- 41 -->        PDF

— 421 —


Pravu štetu čine oni, koji drvima namiruju nepravoužitnike,
ti često u šumu dolaze, sjeku stabla u najboljem naponu,
prvo što ih je lakše izraditi, i što ima u njima i gradje, te
se dadu bolje unovčiti, a još nikada nije stigla protiv njih
prijava, da su izradili vatrom oboreno ili trulo drvo.


A sad ću, da se još obratim na onaj dio članka, koji
govori 0 tome, kako bi mogli stati na put šumskoj šteti.


Tamo se kaže, da bi se imala provesti svestrana revizija
pravoužitničkoga katastra, te da bi se imale sve izumrle, razudane,
razseljene i one zadruge, koje nepokretnoga imetka nemaju
brisati, a njihovi pripadci u korist preostalih pravoužitnika
podieliti.


Svačija je to želja, da se taj katastar jednom obnovi, i
bilo bi i vrieme. Ima mnogo uzroka koji govore za obnovu
katastra, ah to, da će se i obnovom štete umanjiti ne stoji.
Kad bi to bio uzrok obnovi katastra, onda bi bolje bilo, ne
obnavljati ga.


Sa obnovom katastra imat ćemo mi još više šteta.


Svi oni bezkućnici, koji sa svojom kompetencijom drvare
sebe i gdjekojeg nepravoužitnika, prestat će dobivati drva, a
na neki način morat će do njih doći, pa i mnogi nepravoužitnik,
koji se na taj način potajno drvari, izgubiti će i to vrelo.


Za obnovu katastra govore drugi vrlo važni razlozi, koji
ovamo ne spadaju, ali razlog naveden u prošlomu članku nikako
ne.


Konačno spomenuti mi je, da su obstojali nekada, i to
još nedavno, uzroci, koje je g. pisac prošloga članka naveo, ali
danas više u obsegu ove imovne obćine ne postoje.


Narod se je odučio od bezrazložnog trošenja drva, i izlazi na
kraj sa dobivenom kompetencijom, pa su se i štete znatno
smanjile.


Dalje se smanjivati ne mogu, i ne će, dokle god ne budu
nepravoužitnici mogli pravednim načinom do drva doći, šta
više, povećat će se, jer i broj nepravoužitničkih obitelji svakim
danom raste.




ŠUMARSKI LIST 7/1900 str. 42     <-- 42 -->        PDF

- 422 —
Ja i opet kažem, pružimo nepravoužitnieima način, da mogu
do drva doći, postavimo u gradove lugarsko osoblje, pa demo
štete na minimum svesti.


Osobito je od velike važnosti ovo posljednje, a i lahko je
izvedivo. Mitrovica troši jako mnogo drva iz šumarije Morovićke
i Bosutske a Ruma iz Klenačke, naravno mnogo manje,
jer dobiva dosta drva iz Fruške gore i vlastelinstva.


Pa i one dvie družbe šumokradica, zasnovale su se u Šašincima
i Hrtkovcima samo za oto, što su ta dva mjesta blizo
gradova i blizo sela u kojima velik broj nepravoužitnika živi.


Toliko na dva posljednja članka o ovomu važnomu pitanju,
a što god sam ovdje naveo, u stanju sam svakomu i u svako
doba dokazati i pokazati. Manojlo Divjak


XI. dnevni razred u šumarsko-tehničkoj službi.
(D o p i s).


Ako li promotrimo organizaciju političke šumske uprave
naše, pa ju sravnimo sa ostalimi sličnimi uredjenji, to čemo
brzo iznaći, da je na dlaku slična cislitavskoj. A kako smo mi
šumari u obrani naših materijalnih odnošaja uviek premekani,
prečedni — jer glede životnih ozbiljnostih i strukovnih potežkoća
preteoretički uzgojeni — to smo u prvom početku sretni,
dočepamo li se samo zalogajaca, gubeć pri tome glavni cilj
s vida. Tako je i sa materialnim dielom naše organizacije.
Svagda se je vikalo, molilo, borilo, izticalo: daj učini i izhodi
samo da dodjem u službu zemaljsku, izvojšti mi onaj »kr.«
s kojim mi je osjegurana kakova takova podporica za uđovu i
djecu, kad jednom zažmirim — a za drugo biti će lahko. Inferioritet
položaja, što smo ga kao obć. šumari uživali nije nam
podavao moći niti jakosti, da uz svu našu marljivost, poštenje
i najbolju radnu volju, zatražimo u činovničkoj hirarhiji onaj
dnevno-razredni položaj, koj bi i prosječnoj strukovnoj naobrazbi,
a osobito djelokrugu i dužnostim našim odgovarao bio.