DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3/1900 str. 52     <-- 52 -->        PDF

— 174 —


sudjivanju, izdao naredbu, da se svako nepovlašteno stečeno
drvo ima zaplieniti i putem javne dražbe prodati. No tom
naredbom nije ništa postignuto, štete se prave u istoj mjeri u
kojoj su se i prije pravile. Jedan dio naroda naučio je na to
i ne će ništa drugo da radi, nego ide u šumu, sječe drvo i
prodaje nepravoužitnicima, te pošto se je odbio od svakog
drugog rada, zaradjuje na taj način tako reći svakidanji kruh.


Drvo mu je lako unovčiti, jer ga nepravoužitnik dobro
plaća, pošto na´ drugi način do njega doći ne može.


Jedini ili bar glavni uzrok dakle pravljenju štete je taj,
što u obsegu imovnih obćina ima vrlo mnogo ljudi, koji takovo
drvo kupuju. Kad bi se tima doseljenicima omogućilo da mogu
pravednim načinom do drva doći, onda ga štetočinci ne bi
imali komu prodavati, pa bi se okanili pravljenja štete. Jedino
bi ga mogli tada unovči vati u gradovima, no kad bi se gradska
poglavarstva ozbiljno pritegla, da paze na to, da se drva bez
izvoznica u gradove dovažati ne smiju, stalo bi se na put i tome.


A ako bi htjeli, da se sa te strane sasma osigurama, postavimo
u svaki grad po jednoga lugara, a to ne će velikih
troškova iziskivati, jer malo koja imovna obćina ima u blizini
svojoj vise od dva do tri grada.


Jedino pitanje sada preostaje, kako i na koji način da se
omogući svakomu stanovniku živućem u obsegu imovne obćine
da na pravedan način do drva dodje, a onda, ja sam podpuno
uvjeren, da i ako ne će šteta sasvim nestati, da će se svesti
na minimum, i ne će više biti toli opasne po naše šume.


To bi se dalo postići na mnogo načina, ja ću ovdje iznieti
dvfl, no ne mislim da su ta dva možebiti najbolja, šta više
dozvoljavam da su i jedni od najlošijih; meni je samo namjera
ovim člankom izazvati starije stručnjake, da o tomu progovore.


Prateć naš »Šumarski listdrugoga najmanje bavimo čuvanjem šuma. Liepo je baviti se
sa svima granama naše zelene struke, ali bilo bi možda još i
nuždnije, da najpre mislimo na to, kako ćemo sačuvati ono,
što već imamo.