DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7/1899 str. 19 <-- 19 --> PDF |
— 361 — podje onom ugladjenom stazom, kojom su išle u šumarstvu napredne zemlje prije jednoga stoljeća. To ćemo učiniti u produženju. N. 0. Ličanin. Crtica iz lova na divokoze. Ugodno čustvujem, kad se sjetim mlade dobe i pomislim na drevnog starca, a vjernog druga u lovu od mog pokojnog djeda. Vriedni starina često mi je opisivao polučene uspjehe u tom sportu iz one dobe, kad još nije bilo strogih lovnih ustanova, i kad je kršno velebitno stienje oživljavala obilna množina plemenite divljači, kao i grabežljive zvjeradi. Daroviti pripoviedač od naravi, umio je razgovietnim ličkim dialektom sladke hrvaštine živo mi predočiti prerazličite zgode i nezgode, što ih je preživio u velebitskoj gorovitoj prašumi, pretražujud obitavališta i legla divljači. Mili starac najviše bi me razdragao, kad mi je pričao o težkom lovu na divlje koze. Na naivna pitanja mlada i neizkusna, koji sam tek započeo vježbati se u porabi puške, uzeo bi me starac u naručaj i osmiehom na licu znao bi mi prstom pokazati pojedine gole velebitske glavice, gdje živu divlje koze. I sad mi je živo u pameti, što mi jednom u ovakovom razgovoru reče: »Jerkiću, milo moje dite, četveronožce se puze kroz prolaze u onoj vrleti, što vode na čekalicu, kudaj divlje koze idju. I koji se nezna stanje prihvatiti, a trevi slabe žice^ zasvisti mu se, ulomi vrat i štrljajuć se niz onaj grič razletio bi se u komadiće, i ostao na veselje po onih škrapa orlu ili crvu. Nikada se više za nj nebi znalo«. Od te dobe začela je u meni iskra lovačke strasti i uviek me mučila pohlepa, hoću li se ikada moći uspeti na te visoke glavice, da barem vidim na vlastite oči obličje terena, u kom prebiva ta plaha divljač. Ljubav s pram prirode i udobni užitak slobodne kretnje u njoj, za rana su me sklonili, da prigrlim zelenu granu, da se posvetim dušom i tielom šumarskoj struci. |
| ŠUMARSKI LIST 7/1899 str. 20 <-- 20 --> PDF |
— 362 — Hvala providnosti Svevišnjega, koja me je uviek kriepila, polučio sam željko očekivani cilj, svladao sam težke, ali tim sladje zaprieke, što uvjetuju sposobnosti šumara. Rodjen pod planinama, osjetio sam posebno i vanredno dražestno čuvstvo reć bi neke višje blažene moći, sto mi je božica »Fortuna« pripomogla izboru najvedeg zadovoljstva, da razvijam djelatnost stečene nauke u zaboravnom od svieta kraju, a ubavnom području otočke imovne obdine. Pridieljen šumariji krasanskoj, pozdravio sam zanosnim uzhitom Krasno, svoje selo, pod divotnim velebitskim bujno obraslim vrhuncem Raincem, kojeg zavidni čar prirodne ljepote uzveličava sjajna čelava glava, goli kameni šiljak. Odaljen od svieta i razkošna života, što razpiruje moderne ljudske slaboće, posvetio sam sve slobodno vrieme t. ZV. visokom lovu. Velika stečevina u stručnom napredku, otvorenje šumarske akademije i smještenje našeg muzeja u zgradi radinog šumarskog družtva, pobudilo mi je čvrstu odluku, da izrabim zgodni položaj i pripomognem popunjenju tek osnovanog muzeja. Odlučno nastojanje nagradio mi je polučeni uspjeh. Odaslane kože medvjedice i od njezina dva mališa, osokoliše me na dalnji naporniji podhvat. Dva hrabra pomagača, dva lagašna kosinjanina Mileta Stakid i Pave Delač, koji no su upriličili karmine (podušje) medvjedici, prispješe na poruku u predvečerje krasnog vedrog dana 13. ožujka u času, kad je sjajno sunce tonulo z ^ visokim Raincem, a njegovi zlatni traci obasjavali južni obronak Bila, gdje visoko nad selom leže osamljena i nabožnim hodočastnikom od starine znana crkvica majke božje od Krasna. Pod svojim stanom, dived se ovoj veličajnoj ljepoti prirode, opazim, gdje hrle znojna čela, vesela lica i vatrena pogleda brzi došljaci, koji me na daleko osmjehom pozdravljaše: Podjem im u susret i poviknem »zdravo došb junaci slavni!« Odkrite glave odazvaše se došljaci »Bog vam dao dobra zdravlja! Nikada pomisliti ljepše ore«, nastavi Mileta. »Odprhnuti demo sutra na ornje planine, kao angjeli, kad u raj lete«, pridoda Pave. |
| ŠUMARSKI LIST 7/1899 str. 21 <-- 21 --> PDF |
— 363 — »Daj nam Bože sretan uspjeh« završim brižno. Nastade tišina, koju je prekidao lagani korak napram mom stanu od pozvanika znojna čela, koje su često brisali i duboko odisali. Dok su se pridošlice, puštajuć guste dimove iz lula perušićkinja, odmarali sa mnom u razgovoru pred kućnim vratima, dotle je moj čestiti stanodavac Periša Anie sa svojom vriednom gospodaricom priredio toplu večeru. Ugodni doglas revne domaćice »paprikaš je na stolu« privuče nas pod krov za prostrti stol. Tečno jelo i kriepki dalmatinac pobudi živahni razgovor u sabranom družtvaucu. Daleki puti i težki konaci u naumljenom podhvatu, sklonuše nas prije desete na sladki počinak. Iza treće u jutro prene nas naglo žestoki zvrk navinute budilice. Oko četvrte, spremni živežom, stupali smo lagašuo nad Krasnom uz strme jezerske strane. Iza kratkog odmora na prostranili jezerskih košanica, nastavili smo naporni put vrletnim nogostopom izpod Velikog Rainca spram »Hajdučkih kukova« na »Lubenovačka vrata«. Svladao nas trud, stiglo podne. Na položitoj litici posjedamo u okrug, pa iz torbe, koju smo u sredinu smjestili, započmemo vaditi ledene komadiće izrezane šunke i pohlepno odpravljati u griešno tielo, a kadkada i zaliti rujnom kapljicom. Tiho i mirno svrši se obrok, a izpod nosa zakadi dim. Kako je naša litica povisoko ležala, to smo u sveudiljnom miru promatrali okolni predjel. Osebujno kano plaho neko čuvstvo obuzme čovjeka, kad motri u toj timor planini nagusto stršeće, zašiljene i vrletne glavice, gdjegdje grmom obrasle, na vrhu redovito gole, dočim podnožje im pokriva nešto gušći obrast izmjesane, na oko zakržljale, bjelo i crnogorice. »U zapadnoj zimi«, upadne Mileta »ovuda se roje divlje koze, pribiruć po ovim glavicami. Do naše mete, imade još debele dvie ure gorjeg puta, red se zato požuriti«. Iza kratkog još odmora krenuli smo slabim nogostupom u nejednakom koraku na južni kraj Hajdučkog kuka u srez Razkriž-Stirovača. O popasnoj dobi stigli smo na mjesto, gdje smo urekli lovom započeti. Posije kratke stanke razišli smo se malko i u kratko vrieme polag dogovorena hopkanja razabrali smo, da se na više |
| ŠUMARSKI LIST 7/1899 str. 22 <-- 22 --> PDF |
— 364 — mjesta poznaju tragovi od divokoza. Trubljenje na pušćanu ciev sabralo nas je na okup, gdje smo radi blize noći odlučili odustati od pogona, i odgoditi ga na ranu zoru. U zatišju pod jelom na podnožju jednog obronka, izabrali smo konačište. U kratko vrieme pod suhovrhom jelom -plamsala je velika vatra naložena od suliaraka. Preobuveni u domaću pripravnu snknenu obuću, koja je najprikladnija za studen i nepogode vremena u ovih krajevili, hvatali smo razkriljenih ruku vrućinu oko vatre, izmjenice namičuć joj i ozebla ledja. Nešto umor od hoda, a nešto preseljeni pršut, uciniše veliku žedju, koju jedva ugasi bevanda (smjesa od vina i vode). Noćne ure učiniše se triput duljima od sprovedenih pod krovom; težko smo ih izćekivali u pričanju o zgoda preživjelih u lovu, zasoljenih sa gdjekojom mastnijom doskočicom. U cik zore ostavimo naše noćište. Dva brakirca pomješane istrijanske i bosanske pasmine, povede Pave tragom jučerašnjim, a Mileta sa mnom krene u pravcu najvećih litica, jer od svakuda pognate divokoze tamo da najradje dodju. Jaka bura, što nas je u noći poštedila, ljuto se u zoru razmahala. Nakon kratkog vremena, čuo sam štek pasa, kojeg je vjetar prekidao. Radostno se preznem i mirno stojeć napnem uši, da naslutim pravac progona. Osjetim po štektanju, da se divljač ne kreće, jer je isti glas istim pravcem dolazio. Pošaljem Miletu k naumljenom mjestu, a sam krenem pravcem štektanja veruć se kroz vrletne stiene. Ružni su to prečaci, prava vratolomija, koju čovjek može puzajuć se prevaliti jedino pod dojmom velike strasti. Na ovećem kamenu stanem i čujem neprekidno štektanje, u guduri. Bacim pogled tamo, ali ne segnu, kud sam namjerio, već se obustavi na šiljku ne daleke litice, koju je završio krasan jarac u divnom vilenom stavu. Kao saliven stajao je nepomično u prvom trenu pognute malko glave, oholo uvinuta vrata napram guduri, odakle je dopiralo štektanje. Nikada nisam, a valjda i neću doživiti sladjeg užitka u lovu, nego li je bio taj ne zaboravni, radostni trenutak. |
| ŠUMARSKI LIST 7/1899 str. 23 <-- 23 --> PDF |
- 365 — Puzajuć lagašao, povoljno zaklonjen oko male glavičice napram onoj većoj, koju je u toj vrleti ta vilena životinja krasila, opazio sam i čuo, kako kadkad stupa nogom, maše glavom, i muklo fućne na nozdrve u pravcu gudure, iz koje su ga nepozvani gosti bučnom drekom uznemirivali. U blizini od 30 koračaja prislonim se kamenu, dignem pušku na gadjanje i u tom hipu osine me oštrim pogledom plahi stvor, spreman na bieg — ali mu bijaše već prekasno. Odapeti hitac surva ga nemilice niz liticu, koje glava opet osta pusta, bez uresa, bez impozantne figure, što joj je netom tako dobro pristajala Još jedan prasak u slavu poslan, privabi skoro Miletu i Pavu. Znatiželjnog obličja veruć se k meni kroz vrlet, izčekivaše nestrpljivo odgovor. »Eno! leži« doglasim, što veselog lica moji dobrijani poprate burnim »živio!« »Slava izumitelju baruta «, oglasim se na to. Liepi primjerak ove riedke lovine, što si je padom niz strmu liticu ožuljala kožu na desnom kuku, ponese Mileta, a Pave privede uztrajne brakirce, pa pojedince stupajuć podjemo na mjesto, gdje je Mileta bio. Ovisok je to vrhunac, sa kojeg se pruža bajni pogled na divno hrvatsko more. Čarobnu sliku podavali su nebrojeni pjenušavi vali, što su okruživali nepregledno posadjeno otočje, od kojeg su rubovi tik obale urešeni sa mjestimičnima bielima čupercima, sa krasnima mjestancima pitomog primorja. Uzhićen sbog sretne lovine, a opojen bogatim i bajnim vidikom, što se je prostirao s jedne strane položito na timorne velebitske planine, a s druge strane strmo padao u nepregledne pomorske krajeve, zaželio sam sretniji život hrvatskom narodu, koji sprovadja čemerne dane u razkošju ovih prirodnih krasota. Jerko pl. Rukavina VidovgradsM, šumarski vježbenik. |