DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 3 <-- 3 --> PDF |
Br, 6. u ZAGREBU, 1. lipnja 1899. God. XXIII. Uvrstbina oglasa: za 1 stranicu 8 for.; za ´/a stranice 4 for.; za Va stranice 2 for. 70 novo.; za ´A stranice 2 for. — Za višeljratno uvrštenje primjerena popustbina. Ogrjevna drvarija^ rim. kat. dušobrižnoga svećenstva** u području bivše hrv.-slav. vojne Krajine. Pitanje o ogrjevnoj drvariji rim. kat. dušobrižnoga svedenstva u bivšoj hrv.-slav. vojnoj Krajini a s tim i pitanje o pravnoj naravi te drvarije riješeno je u načelu naputkom A. za provedbu u §. 4. zakonom od 8. lipnja 1871. o otkupu šumskih služnosti odredjenoga uredjenja načina i mjere zajedničkoga uživanja šuma i šumskoga tla za pravoužitnike po pukovnijskim kotarima***. Taj naime naputak izriče, da se ova drvarija osniva što na pravoužitničtvu crkvenih općina (pravije župnih nadarbina) u šumama imovnih općina, što opet * Pod ovim nazivom razumijevamo u opće pravo na dobivanje besplatnoga ogrjevnoga drva odnosno i tomu pravu odgovarajuću dužnost bez obzira na pravni naslov, na kojemu se to pravo i dužnost temelji (da li na služnosti, luknu i t. đ.). ** Samo kratkoće radi služimo se za oznaku ovlaštenoga subjekta rijećima „rk. dušobrižno svećenstvo" ili samo „rk. svećenstvo". Ispravna bi naime oznaka toga subjekta bila „rk. župne nadarbine". *** List zemaljske uprave za hrv.-slav. vojnu Krajinu od 16. srpnja 1881., kom. XI. Navedeni je naputak proglašen zajedno sa zakonom od 11. srpnja 1881. kojim se razjašnjuju odnosno preinaćuju neke ustanove zakona od 15. lipnja 1873_ 0 imovnim općinama u hrv.-slav. vojnoj Krajini, kao sastavni njegov dio okružnicom c. kr. glavnog zapovjedničtva u Zagrebu kao krajiške zem. upravne oblasti od 16. srpnja 1881. kr. upr. predsjednićtva br. 2314. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 4 <-- 4 --> PDF |
— 286 — na lukn u (§§. 1. i 4. cit. naputka). No baš poradi toga, što je zakon priznao opstanak ogrjevne drvarije rk. svećenstva u području bivše vojne Krajine kao lukna, to jest kao podavanja, što su ga župljani kao pravoužitnici imovnih općina iz svoj e vlastite kompetencije na ogrjevnom drvu dužni davati rk. svećenstvu, baš poradi toga dižu se glasovi od strane pučanstva i oblasti, da bi.se u dotičnim dijelovima Krajine* taj teret sa ledja naroda svalio, ter se i ondje župne nadarbine proglasile pravoužitnicama imovnih općina, dok bi župljani bili dužni dotičnu kompetenciju drva samo izradjivati i dovažati. Ovi su glasovi posve razumljivi, kad se uvaže razlozi, na kojima se temelje. U pojmu lukna leži, da je ono daća, koja se ima u naravi davati, a sastoji u različitim proizvodima gospodarstva. Institut lukna pretpostavlja, da obvezanici dotične prirodnine proizvode i da od njih imadu više nego što oni sami trebaju za podmirenje potreba svoga kućanstva. S toga se lukno u izvjesnoj prirodnim i ne može ustanoviti ondje, gdje se pučanstvo proizvodnjom dotične prirodnine ne bavi ili gdje je nema. U području bivše hrv.-slav. vojne Krajine nekoć pojedinac nije ni mogao imati svoje vlastite šume, niti je iz državnih šuma smio uzimati više drva nego što mu je trebalo za njegovo kućanstvo, pa za to i tu okolnost ubrajamo medju razloge, s kojih mislimo da se u Krajini nije ni mogla osnovati institucija lukna na ogrjevnom drvu, kako ćemo sve to kasnije pobliže razložiti. Ako je medjutim zakonodavac priznao eksistenciju lukna u bivšoj vojnoj Krajini i na ogrjevnom drvu, a ono ipak nije podjedno osigurao za pojam lukna nužnih pretpostava. Jer niti zakon od 8. lipnja 1871. o otkupu (izlu * Ti su dijelovi sva t. zv. gornja Krajina i znatan dio banske Krajine, dok su župne nadarbine po svoj varaždinskoj i slavonskoj Krajini — uz neke iznimke u potonjoj — pravoužitnice imov. općina, a župljani su samo dužni dotičnu kompetenciju drva izradjivati i privažati. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 5 <-- 5 --> PDF |
— 287 — čenju) šumskih služnosti*, niti naputak A. ne uzimaju pri opredjeljenju potrepštine pravoužitnika osim njihove vlastite kućne potrebe. Otkle 6e dakle obvezanik dati n. pr. svake godine po jedan voz župniku, kad on dobije tek toliko drva, koliko mu je samomu nužno za vlastitu kućnu porabu, a katkada ni toliko?** Sto u takim prilikama preostaje obvezaniku? Dati od drva, što ga on dobiva za podmirenje vlastite svoje kućne potrebe? Onda ga njemu uzmanjka. Drvo za župnika kupiti ili mu opet vrijednost drva reluirati gotovim novcem? Ali i to je muka, jer seljak, osobito u gornjoj Krajini, ne dolazi lako do gotova novca. Jamačno je u mnogom slučaju posljedica takovih odnošaja — šumska šteta. Po ne mjerodavnom našem mnijenju prinukat će ove okolnosti zakonodavstvo, te će ono, ako ne prije, a ono svakako prigodom uredjenja kongrue dušobrižnoga svećenstva, morati i ovo pitanje riješiti na pravednijem temelju. U slijedećem pokušali smo, u koliko nam je bilo pri ruci vrela, s jedne strane sabrati i sustavno poredati sve propise, koji sadržavaju kakih ustanova glede ogrjevne drvarije rk. svećenstva u bivšoj Krajini, a s druge strane iznijeti podatke o pravnoj naraVi te drvarije do zakona o segregaciji od 1871. S obzirom pak na temeljni preokret, koji je nastao zakonom 0 segregaciji krajiških suma od 1871. u vlastničtvu i uživanju krajiških šuma, razdijelili smo cijelo razlaganje u dva odsjeka, od kojih se prvi opet dijeli u dva poglavja: I. Propisi. II. Pravna narav. Dali smo se pak na taj posao u namjeri, da svima onima, koje budi kao obvezanike, budi kao ovlaštenike. * Zakon od 8. lipnja 1871. o ustanovama za otkup (izlučenje) prava na drvlje, pašu i uživanje šumskih proizvoda, što krajiški stanovnici imaju u državnih šumah, ležećih u vojnoj Krajini Proglašen u listu zem. uprave za hrv.-slav. vojnu Krajinu od 18. siečnja 1872. kom. 11. ** Može se naime dogoditi, a i dogadja se, da se zadruge potajno razdijele na manje dijelove nego što to dopušta djelivost pravoužitničkih dijelova (§§. 14 i 15. naputka A. k zakonu od 11. srpnja 1881.). U tom slučaju nastaju novi kućni brojevi, koji ne imađu posebnoga pravoužitničkoga prava na šume imovne općine^ jer se razdijeljenici nisu mogli nagoditi ili im je temeljna zadruga uživala samo uživanje od ´/j selišta. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 6 <-- 6 --> PDF |
— 288 — budi opet po njihovoj službi ta stvar zanima, pružinao kakvu takvu sliku o razvoju i uredjenju ogrjevne drvarije rk. svećenstve u biv. Krajini. Osim toga mislimo, da de ovi podaci kao materijal poslužiti modi onomu, koji se bude potanje htio baviti tim pitanjem. A) Po provedbe zakona od 8. lipnja 1871. o segregaciji. I. Propisi. Za cijelo područje bivše hrv.-slav. vojne Krajine nijesu nigda izdani općeniti kakovi propisi glede ogrjevne drvarije rk. svećenstva, nego uvijek samo za pojedine dijelove Krajine, pa ćemo ih za oto i navesti napose za svaki dio Krajine*. 1. Karlovačka Krajina. U otpisu kr. dvor. ratnoga vijeća od 10. prosinca 1771.**, kojim se generalkomandama za karlovačku, varaždinsku i slavonsku Krajinu priopćuje prev. riješenje, izdano povodom prijedloga katoličkoga episkopata glede regulacije rk. župa u Krajini, navodi se medju prihodnim vrelima za pokriće dotacionih potreba kuratnoga klera za karlovačku Krajinu i ova stavka: »Die von den Griinitzern jedem Seelsorger zu liefernde Fuhre n oder Saumpferde mit Holz 1077 fr. 36 kr.« A medju dalnjim odredbama toga otpisa veli se, da se karlovački graničari ne mogu pridržati na druga kakova župnička podavaja nego ona ». . . . welche vermog der vorstehenden a. h. Anordnung nun in der neu vorgeschriebenen StoU-Gebiihr und in der von jedem Haus dem Seelsorger liefernden Fuhr Holz a 9 kr. in allem besteht«. Na ovu odredbu upućuje izrijekom i otpis kr. dvor. rat. vijeća od 29. siječnja 1816. broj 505.*** veleći, da se njegov otpis od 31. srpnja 1818. broj 2402.**** (koji ćemo niže po * Ovaka je razdioba shodna i radi lakšega tumačenja pojedinih propisa. ** Zbirka naredaba bogoštovne struke, sv. I., str. 179.—207. *** Ovaj otpis citira i Hostinek: Die k. u. k. Militargrenze, Wien I., str. 88. "*** Zbirka naredaba bogošt. struke, I. sv., str. 95. i si. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 7 <-- 7 --> PDF |
- 289 — tanje spomenuti) proteže samo na varaždinsku Krajinu » . . . . nachdem die Seelsorger in der Karlstadter Granze zufolge der urspriinglichen Pfarregulirung von jedem eigepfarrten Haus eine Fuhr Holz 2 Schuh hoch und eben so viel breit zu empfangen, und dafiir 9 kr. von ihrer Dotation in den Pfarrdotirungsfond zuriiekzulassen haben«. 2. Banska Krajina.* »Za ovu su Krajinu prema sadržaju otpisa kr. dvor. rat. vijeda od 13. ožujka 1835. br. 738. otpisima od 28. veljače 1801. broj 466 i 20. prosinca 1803. broj 2402 izdani posebni propisi glede ogrjevnoga drva rk. svećenstva. Ako se ovi potonji otpisi i ne mogu pronaći u arkivu bivše generalkomande, a ono proizlazi iz izvještaja banskih dviju pukovnija, pak iz otpisa dvor. rat. vijeća od 19. svibnja 1850. broj 2077 i od 10. prosinca 1852. broj 4616, da za katoličke župe banske Krajine zapravo nigda nije ustanovljena kakova pristojba na ogrjevnom drvu, koju bi svećenstvo imalo pravo zahtijevati od erara; ali su župljani bili dužni izraditi i privesti ono drvo, što ga je svećenstvo uz platež šumske takse dobivalo iz državnih šuma (?); i to su župljani činili ili besplatno na račun opć robote (§. 135. Grtinz-Grrund-Gesetz od g. 1807.) ili opet uz naknadu propisane pristojbe za sječenje i privoz drva«. 3. Varaždinska Krajina. Po citiranom već otpisu dvor. rat. vijeća od 30. prosinca 1771. nijesu imali krajišnici u varaždinskom generalatu davati rk. župnicima ništa osim bira u gotovu novcu, i to po jutru zemlje 4nč. »....janichteinmal einiges Holz... wie doch die Granizer in Slavonien und zum Theil auch in dem Karlstiidter-Generalat zu thuen verbunden sind«. * Glede ogrjevna drvarije rk. svećenstva u banskoj Krajini nijesam mogao u službenim spisima, koji su mi na raspolaganje bili, naći niti izvornika niti prijepisa kakovih propisa, pa se s toga stanje drvarije za taj dio Krajine prikazuje po podacima i po razlaganju sadržanom u mnijenju pravosudnog odjela krajiške zem. uprave, kako je navedeno u povjerenstvenom zapisniku od 10. siječnja 1878. o tom predmetu. Da ovo razlaganje baš ne podaje jasne slike, to će pozorni čitalac odmah primijetiti. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 8 <-- 8 --> PDF |
— 290 — Otpis dvor. rat. vijeća od 31. srpnja 1813. br. 2402, izdan na temelju prev. riješenja od 15. lipnja 1813. o regulaciji rkt, župa u biv. varaždinskoj Krajini, ostavlja rkt. svećenstvu dopitanu pristojbu na ogrjevnom drvu (kada je to uslijedilo, nije poznato) ovom odredbom : »Das von der Geistlichkeit gemachte Ansuchen, ihnen die bewilligte Brennholzgebiihr noch ferner zu belassen, unterliegt keinem Anstande, und es hat bei der bisherigen Ausmass an Brennholz von 20 Klaftern fiir einen Pfarrer oder Pfarradministrator und von 10 Klaftern fiir einen Kaplan gegen Zuriicklassung von 48 kr. per Klafter von der Congrua fiir den Dotationsfond noch fortan zu verbleiben«. Prev. riješenjem od 25. srpnja 1851., intimiranim otpisom c. kr. ministarstva rata od 29. srpnja 1851. broj 4044, uzdržava se ovaj propis i nadalje u kreposti s tom preinakom, da su župnici dužni naknaditi župnim općinama u ime izradbe i dovoza drva umjesto dotadanje pristojbe od 48 nč. pristojbu od 3 for. po hvatu, koja da odgovara današnjim (t. j . g. 1851.) cijenama radnje. Medjutim je otpisom vrhov. zapovjedništva vojske od 25. kolovoza 1853. broj 858 uz sporazumak zagrebačkoga nadbiskupa snižena pristojba ogrjevnoga drva za župnike na 10, a za kapelane na 4 hvata i podjedno dignuta dužnost svećenstva naknadjivati župn.-općinama izradbu i dovoz drvi. 4. Slavonska Krajina. Najstariji poznati propis, kojim se ustanovljuje pravo svećenstva na ogrjev, drvo u slavonskoj Krajini, jeste t. zv. Colnićeva konvencija od 1769. Mjeseca lipnja te godine učiniše naime zastupnik vojnog zapovjednićtva u Osijeku pukovnik V Ljudevit grof Domhof i djakovački biskup Colnić sporazumno prijedlog glede uredjenja stole i lukna u slavonskim župama u području osječkoga generalata, koji je Nj. Veličanstvo i odobrilo. U tom se regulativu ustanovljuje, da je svaka župa dužna svomu župniku do Božića dati 80 hv. ogrjevnih drva, a potrh toga jošt i 12 liv. za kapelana. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 9 <-- 9 --> PDF |
— 291 — U opetovano citiranom otpisu dvor. rat. vijeda od 10. prosinca 1771. navodi se medju prihodnim vrelima za pokriće dotacionih potreba kuratnoga klera u slavonskoj krajini medju ostalima i ova stavka: » . . . . dann betragen die von den Granizern ihren Pfarern ohnentgeltlich zu liefernde 1553´A Klafter Holz, ž 1 fl. gerechnet, 1553 fr. 15 kr.« Konačno dozvoljuje otpis dvor. rat. vijeća od 7. srpnja 1819. broj 2983* na temelju prev. riješenja pristojbu na ogrjevnom drvu za župnike na starim župama sa 40 hv., a za nasljednike im sa 30 hv., za župnike pak na novim župama sa 20 hv., napokon za kapelane na starim župama sa 12 hv. II. Pravna narav. Ni u jednom od ovih navedenih temeljnih propisa ne govori se 0 ogrjevnom drvu svećenstva više štogodj osim onoga, što je gore pod I. citirano, a po gotovu tu ne ima spomena o kakom opredijeljenju pravne naravi ogrjevne drvarije svećenstva. Za oto ne preostaje ino, nego pokušati, da tu pravnu narav odredimo što na temelju ostalih ustanova dotičnih propisa, što opet iz općih pravnih prilika rk. župa u Krajini te pravnih odnošaja pučanstva krajiškoga. Pitanje o pravnoj naravi prava rk. svećenstva na ogrjevno drvo u biv. Krajini bilo je već predmetom raspravljanja, i to onim povodom, kadno je izdan zakon od 8. lipnja 1871. o otkupu šumskih služnosti u vojnoj Krajini,** pa se u tada razvojačenoj varaždinskoj Krajini porodilo pitanje, da li je iza segregacije šuma u Krajini država ili su imovne općine dužne opskrbljivati rk. svećenstvo ogrjevnim drvom. Ovo je pitanje raspravljalo posebno povjerenstvo, koje se sastojalo od izaslanika krajiške zem. uprave, kr. zem. vlade i financijalne oblasti, ali ga nije riješilo, kako ćemo niže dalje * Citira ga i H o s t i n e k, ibiđ., sv. I. str. 89. ** List zem. uprave za hrv.-slav. Vojnu Krajinu od 18. siječnja 1872., kom. II. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 10 <-- 10 --> PDF |
— 292 — vidjeti. U raspravnom zapisniku od 11. siječnja 1878. fiksirana su mnijenja pojedinih članova povjerenstva. Kako su ta mnijenja od velike važnosti za naše pitanjekako u njima ima i temeljito obrazloženih nazora, osnovanih na pozitivnim propisima, svakako je umjesno, da se ovdje u kratko iscrpe. Izaslanici kr. zemaljske vlade zastupahu u glavnom slijedeća načela: U §. 68. pravilnika za šumarsku službu u vojnoj Krajini od 3. veljače 1860.* navedene su taksativno sve služnosti, kojima su opterećene erarijalne šume; ali se s obzirom na crkvene općine tuđe govori samo o njihovu ovlaštenju na zahtjev drva za gradnju i orudje u crkvene gradjevne svrhe. Naprotiv se u §. 69. istoga pravilnika, koji govori o ustanovljenju godišnje potrebe na drvima, spominje i ogrjevno drvo za crkvene općine, no tu se ne označuje pravna narav ove prestacije. Ako se svećenstvo i ne imenuje, a ono opet nema sumnje, da se pod »ogrjevnim drvom za crkvene općine« može razumijevati samo ogrjevno drvo, koje pripada svećenstvu, pošto crkvene općine kao takove ne mogu doći u priliku, da bi trebale ogrjevno drvo za svoju vlastitu porabu, pa da ovim općinama nadleži dužnost dostavljati ogrjevno drvo svećenstvu, t. j . izradjivati ga i privažati. Ogrjevna drva da su svećenstvu u varaždinskoj Krajini dozvoljena od države, pa se ona imadu smatrati emolumentoin, koji je sačinjavao sastojni dio župničke dotacije . S toga gledišta da se dozvola deputatnih ogrjevnih drva ukazuje kao javno-pravna uredba, koje je rk. svećenstvu utemeljivala pravo, pripadajuće mu neposredn o proti državnoj upravi, i koja uredba da bi se imala prosudjivati nezavisno od pravnoga odnošaja, koji je postojao * Reglement fur đen Forst-Dienst iii der k. k. Militiirgrenze, Wien 1860. Ovaj je pravilnik zajedno sa šumskim zakonom (Forst-Gesetz fiir die k. k. Militiirgrenze) uslijed previšnje odluke od 3. veljače 1860. proglašen okružnicom od 7. veljače 1860., odjel 10., br. 474. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 11 <-- 11 --> PDF |
— 293 izmedju države kao vlasnika drž. šuma i pravom služnosti obdarenih općina. Po ovoj su naime uredbi općine obvezane samo na izradjivanje i privažanje drvi. Opskrbljivanje svećenstva ogrjevnim drvom da valja smatrati kao teret, koji je ležao na ukupnosti državnih šuma prije njihove razdiobe, a to tim većma, što se država imala starati za uzdržavanje svećenstva, na koliko u tu svrhu nijesu dotjecali nadarbinski dohoci. Budući da zakon od 8. lipnja 1871. o segregaciji u tom obziru nije ništa odredio, to da je ovaj teret pro rata prava vlasnosti prešao na imovne općine, to jest polovica toga tereta ostala je na državi, a polovica prešla je na imovne općine, dok da je izradjivanje i dovažanje ukupnih ogrjevnih drva ostalo i nadalje u dužnosti crkv. općina. Takovo riješenje ovoga predmeta da je u skladu i sa načelima crkvenoga prava o beneficijima i o patronatu i sa urbarijalnim zakonima za gradjansku Hrvatsku o segregaciji šuma i pašnjaka. Po temeljnim bo načelima crkvenoga prava, da se za uzdržavanje svećenstva imadu u prvom redu upotrebljivati dohoci dotičnoga beneficija, a u koliko ovi ne dosežu, da ima pripomoći vjerozakonska zaklada odnosno erar. Sto se pak urbarijalnih zakona tiče, to da se po njima mora onaj dio šuma, koji ima služiti pokriću potreba svećenstva na ogrjevnom drvu, izlučiti iz šuma, koje su bile zajedničke nekadašnjoj vlasteli i urbarijalnim općinama. Prema tome da faktično ima urbarijalna općina toj svrsi prinositi po razmjerju njezinoga dijela. Naproti ovomu mnijenju navadjahu zastupnici glav. zapovjedniČtva i kr. zem. financ. ravnateljstva u glavnom slijedeće razloge. Pravilnik za šumsku upravu u Krajini od 3. veljače 1860., kao što je istaknuto u mnijenju odaslanika kr. zem. vlade, ne navodi medju služnostima šumskim u §. 68. ogrjevne drvarije svećenstva, već samo gradjevnu drvariju za crkvene svrhe. S toga se sa stanovišta šumskoga zakona može |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 12 <-- 12 --> PDF |
— 294 — samo u toliko tvrditi, da je država titulo servitutis podmirivala pristojbe svećenstva na ogrjevnom drvu, — na koliko su te pristojbe u upće ustanovljene posebnim propisima — u koliko se može dokazati, da su ove pristojbe sadržane bile u potrebi na ogrjevnom drvu pojedinih župnih opdina, koju je potrebu titulo servitutis bio dužan podmirivati erar (§. 68. si. c) cit. pravilnika) povrh gradjevnoga i ogrjevnoga drva, što su ga pojedine krajiške obitelji trebale za svoje kudne potrepštine. U karlovačkoj i banskoj krajini da rk. svećenstvo nije nigda imalo ni neposrednoga a ni posrednoga prava služnosti ogrjevne drvarije u državnim šumama, kako da se to vidi iz propisa pod I. 2. i 5. navedenih, nego su ondje župljaui (župna opdina) bili obvezani opskrbljivati svećenstvo ogrjevnim drvom. Uslijed toga dosljedno nije segregacijom to pravno stanje nikako promijenjeno, njom je netaknut ostao prijašnji pravni odnošaj izmedju župljana i svedenstva. U varaždinskoj Krajini da je svedenstvo do otpisa ratnog ministarstva od 29. srpnja 1851. broj 4044 dobivalo pristojbu na ogrjevnim drvima prema prijašnjim (pod I. 3. navedenim) propisima na račun njegove dotacije , koju je država u toliko na se preuzela, u koliko se ona nije mogla namiriti rk. pučanstvu nametnim župnim birom (u gotovu novcu). No pošto se u netom citiranom reskriptu naglasuje, da uzdržavanje rk. svedenstva spada medju »naravne obveze župljana«, to se mora zaključiti, da je tim obveza države na davanje ogrjevnog drva svedenstvu prestala i na dotične župne opdine prešla. Ako je pak i iza toga reskripta država dopitivala svedenstvu besplatno ogrjevno drvo u svojim šumama, tomu je razlog taj, što je država uslijed služnosti, ležedih na kraj. šumama, morala podmirivati svukoliku potrebu opdina na ogrjevnom drvu zajedno sa pristojbana za svećenstvo (?). |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 13 <-- 13 --> PDF |
— 295 — U slavonskoj Krajini* konačno sasvim je isti pravni odnošaj bio, t. j . i tuđe je država davala svećenstvu, da tako rečemo, posredno tek služnost ogrjevne drvarije, u koliko je naime podmirivala svekolike potrebe općina na ogrjevnom drvu, uključivši ovamo i potrebe svećenstva.** U varaždinskoj dakle i slavonskoj Krajini svadja se po mnijenju krajiške zem. uprave obveza erara podmirivati potrebe svećenstva na ogrjevnom drvu na pravo služnosti župnih općina, po kojemu su one ovlaštene uzimati drva iz erarijalnih šuma za svekolike njihove potrebe uključivši ovamo i pristojbe ogrjevnoga drva za svećenstvo. Posto su zakonom od 8. lipnja 1871. o segregaciji otkupljene sv e služnosti sa drž. šuma, to je sasvim naravno, da je i ta posredna služnost ogrjevne drvarije svećenstva otkupljena i prešla na imovne općine, ili točnije rečeno: župne općine, koje su prije imale neposredno pravo služnosti drvarije u državnim šumama, dužne su i poslije segregacije opskrbljivati svećenstvo ogrjevnim drvom, a u tu su svrhu poput ostalih pravoužitnika u smislu čl. 10. i 21. zakona od 15. lipnja 1873. 0 imovnim općinama (List zem. uprave za vojnu Krajinu od 1. srpnja 1873. kom. VI.) upućene na imovne općine. Neposredno bo pravo služnosti drvarije za svećenstvo nije nikada postojalo, pa za to svećenstvo toga prava, uslijed pomanjkanja pravnoga naslova, ne može imati neposredno niti u šumama imovnih općina. Razlog ovoj modifikaciji leži, veli se dalje u dotičnom mnijenju, u tome: što svećenstvo u varaždinskoj i slavonskoj Krajini, koje je imalo pravo zahtijevati stalnu količinu drva , nije imalo prava služnosti protiv erara, pa što s toga uslijed pomanjkanja služnoga ovlaštenja nema niti protiv imovne * Vidi propise pod I., 4. ** Iz službenih spisa ustanovljeno je, da se ogrjevno drvo za svećenstvo doznačivalo besplatno zajedno sa drvom za učitelje, škole i stražarnice tako, te se može smatrati, da je u slavonskoj Krajini potreba svećenstva na ogrjevnom drvu sačinjavala integrirajući dio potrepštine općine na drvu (Gemeindebrennholzbedarf). |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 14 <-- 14 --> PDF |
-- 296 — opdine izravnoga prava zahtijevati podmirenje svoje pristojbe na ogrjevnom drvu; što se nadalje s jedne strane imovna opdina kao takova doduše ima postarati za pokriće potreba na ogrjevnom drvu služnih ovlaštenika, ali što je imovna općina, koja reprezentira ukupnost služnih ovlaštenika, ujedno i ovlaštena odlučiti 0 načinu, kojim će se u buduće podmirivati zahtjevi ovlaštenika (§, 4. zakona od 8. lipnja 1871.) pa prema tome, uz priuzdržaj odobrenja po političkoj oblasti, ustanoviti i to, da li se i u buduće ima besplatno ili uz platež stanovite odštete podmirivati potreba općine na ogrjevnom drvu (uključivši pristojbe na svećenstvo), dok s druge strane svećenstvu pozitivnim propisima dozvoljene pristojbe ne može krnjiti ili sniziti niti župna niti imovna općina, doklegodj se zakonom drugo što ne odredi. Nazor, po kojemu bi obveza države glede opskrbe svećenstva ogrjevnim drvom stajala u savezu sa patronatski m pravom, da ne ima uporišta u postojećim propisima. Protiv takova nazora da govori i općenito načelo, po kojemu se ima župna općina brinuti za uzdržavanje župnika, a država samo supsidijarno; protiv njega da vojuje nadalje okolnost, da upravo u karlovačkoj i banskoj Krajini, gdje svećenstvo stalnu plaću od države dobiva, nije ustanovljena pristojba na ogrjevnim drvima, koju bi erar imao podmirivati, dok je ta pristojba ustanovljena u slavonskoj Krajini, gdje samo pučanstvo uzdržava župnike. U §. 68. pravilnika za šum. upravu a tako ni u zakonu o segregaciji nije bilo nužno da se pravo svećenstva na drva, koje da je opstojalo samo u nekim dijelovima Krajine, kao osobita služnost proti državi spominje, pošto pristojbe svećenstva na drvima stoje u savezu sa pravom služnosti drvarije dotičnih župnih općina. To mnijenje da potkrepljuje i §. 72. pravilnika, prema kojemu da se ima obveza države, davati krajišnicima potrebna drva, smatrati samo supsidijarnom, u koliko naime u tu svrhu ne bi dotjecale opć. šume i pošumljeni pašnjaci. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 15 <-- 15 --> PDF |
- 297 - Sto se segregacije šuma u gradjanskom dijelu zemlje tiče, to da je ona provedena po sasvim drugim načelima, pa uslijed toga ovdje ne može analogom služiti. Resumiramo li sva ova razlaganja, nalazimo u njima izražena slijedeća dva mnijenja : 1. Ogrjevna drvarija rk. svećenstva ima se u cijelom području bivše Krajine smatrati neposrednom služnosti, koju je država svećenstvu u svojim šumama podijelila u ime njihove dotacije. 2. U jednom dijelu Krajine (t. j . u varaždinskoj i slavonskoj Krajini) davala je država svećenstvu u toliko pravo služnosti ogrjevno drvarije u svojim šumama, u koliko je bila dužna općinama titulo servitutis dozvoliti namirenje svih njihovih potreba na ogrjev, drvu, uključivši ovamo i potrebe svećenstva, u drugom pak dijelu Krajine (t. j . u karlovačkoj i banskoj Krajini) da je već u prvom početku uredjena ogrjevna drvarija svećenstva kao lukno. Po našem nemjerodavnom mišljenju niti je jedno niti drugo od ovih mnijenja, apsolutno uzeto, ispravno, nego bi se imala stvar tako shvatiti, da je prvobitno država u načelu podijelila svećenstvu u ime njegove dotacije u svoj Krajini bez razlike neposredno pravo služnosti ogrjevne drvarije u drž. šumama a župljani (župne općine) da su imali dužnost drvo izraditi i dovesti; no tečajem vremena da je u nekim dijelovima Krajine ova služnost prestala, a na njezino mjesto stupilo pravo žup. nadarbina zahtijevati ogrjev, drvo od svojih župljana kao lukno. Kako je naime u 18. vijeku vladao sustav državne crkve, smatrala je državna vlast svojim pravom i svojom dužnošću ne samo vršiti pravo vrhovnoga nadzora nad crkvom nego i djelotvorno utjecati u crkvenu upravu*. Ova djelatnost državne vlasti bila je još intenzivnija u području Vojne Krajine, koja jo stojala pod neposrednom vlasti vojne uprave državne**. Pred * Vidi; Gautsch, Die confess. Gesetze vom 7. u. 20. Mai 1874 Wien. Einleitnng. ** Isp. Hostinek, die k. k. MilitSrgrenze, sv. I. str. 86—92. i av. II. str. 23-52. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 16 <-- 16 --> PDF |
— 298 — metom pak osobite paske drž. vlasti bilo je u Krajini uređjenje rk. župa i s tim u savezu uređjenje dotacije dušobrižnoga svećenstva. S toga je patronom svih župa u Krajini Njegovo Veličanstvo s^mo, koje prev. svojim odlukama rješava sva pitanja, što se odnose na pravne odnošaje rk. crkve u Krajini. Jedna od vrlo zamašnih akcija državne vlasti u poslu uredjenja rk. župa u Krajini bila je zametnuta upravo otpisom dvor. rat. vijeća od 10. prosinca 1771., koji je imao da u sva tri dijela tadanje Krajine na novo uredi rk. župe i njihovu dotaciju; za varaždinsku Krajinu napose još je od temeljne važnosti prev. riješenje oo 15. lipnja 1813. Ovim se naime odredbama smjerala u svoj Krajini na istom temelju urediti dotacija rk. klera, a taj jeste u bitnosti taj, da svećenstvo u buduće ne ima više svoje kongrue dobivati u prirodninama od župljana, koje valja što većma oteretiti, nego u gotovu novcu od državne blagajne Pored ove namjere drž. vlasti što je prirodnije nego li držati, da je odnosnim odredbama glede drva (vidi I. 1 — 4.) svećenstvu podijelila država pravo služnosti drvarije u drž. šumama, dok je župljanima nametnuta dužnost župniku pripalo drvo izradjivati i dovoziti. Ta ista ona država dozvolila je rk. župama i pravo služnosti gradjevne drvarije, o ćemu se ipak ni malo ne sumnja, premda o tom pravu služnosti u odnosnim starim propisima sve do šumarskoga naputka od 3. veljače 1860. nigdje nema spomena. Da nije župljanima samim mogla nadležati dužnost snabdijevati svoje svećenstvo ogrjevnim drvom iz svog a može se u ostalom zaključiti jedno već otuda, što tada župljani u opće nisu imali svojih privatnih šuma*, a drugo otuda, što je drvo, koje su oni titulo servitutis dobivali iz drž. šuma, bilo po zakonu odredjeno samo za njihove vlastite kućne potrebe. Dotične su ustanove prešle i u pomenuti šum. pravilnik od 3. veljače 1860. §§. 70. i 71. toč. a). Iz same okolnosti, što je u jednom dijelu Krajine (varaždinskoj i slavonskoj) ustanovljena količina ogrjev, drva za sve * Hostiuek, ibid., sv. I. str. 35. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 17 <-- 17 --> PDF |
— 299 — ćenstvo stalnim brojem hvati, u drugom pak (karlovačka i banska) nije, ne može se još nikakav zaključak stvoriti glede pravne naravi ogrjev, drvarije svaćenstva. Jer daje u prvom slučaju predležala služnost, u drugom opet lukno, tada si ne bismo mogli razjasniti, kako dolazi, te Colnićeva konvencija od 1769. uvršćuje stalnu izmjeru drva od 80 hvati u lukno, dok regulativ od 1771. naročito izuzima kompetenciju ogrjev, drva od lukna, koje se imalo otkupiti sa 20 nč. po kući; još kasnija pak norma (1819.) opet opredjeljuje stalni kvantum drva u hvatima. Po ovom bi mnijenju nadalje ogrjev, drvarija svećenstva imala biti po svoj varaždinskoj i slavonskoj Krajini služnošdu, a po svoj ostaloj Krajini luknom, znade se pak, da ima i u banskoj Krajini dosta župa, gdje i danas dobiva župnik drvo od imovne općine, a obratno da ima u slavonskoj Krajini župa, gdje se ogrjev, drvo daje kao lukno. Prema tomu držimo, da bi se moglo sigurno ustvrditi, da je prvobitno država dala rk. svećenstvu u ime njegove dotacije neposredno pravo služnosti ogrjev, drvarije u drž. šumama, dok se dužnost župljana ograničivala lih na izradbu i dovoz drvi, što no pripadaše svećenstvu u drž. šumama. Ako se pak i dopusti, da se odnosna obveza drž. vlasti svadja na pravo služnosti općina podmirivati ukupnu njihovu potrebu na ogrjevnom drvu iz drž. šuma, uključivši ovamo i potrebe za svećenstvo, a ono se tim u bitnosti ne mijenja prvobitna obveza države opskrbljivati svećenstvo ogrjevnim drvom. Ova se obveza državne vlasti sačuvala do danas u najvećem dijelu vojne Krajine s tom samo razlikom, da su danas na mjesto državnih šuma kao služećega objekta stupile šume imovnih općina, kako će to niže potanje razloženo biti. U manjem pak dijelu bivše Krajine postoji danas ogrjevna drvarija rk. svećenstva kao lukno. Kada i kako je do toga došlo, teško bi bilo sigurno ustanoviti na temelju dosadašnjih istraživanja u tom predmetu i na osnovu do sada poznatih podataka. Za to je i tu otvoreno |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 18 <-- 18 --> PDF |
- 300 — polje daljnom istraživanju i kombinacijama, u koje se ovom prilikom ne ćemo upuštati. Nego bilo kako mu drago, postalo je daljno istraživanje pravne naravi ogrjevno drvarije rk, svećenstva u bivšoj Krajini de lage lata bespredmetnim. Naputak bo A. od god. 1881. za provedbu §. 4. zakona od 8. lipnja 1871. 0 otkupu šumskih služnosti poznaje i priznaje, da u bivšoj Krajini postoji uz pravoužitničtvo crkvenih općina i drvarija svećenstva kao lukno. Da li je zakonodavac pri tom polazio sa stanovišta, da u jednom dijelu Krajine ni prvobitno nije postojalo pravo služnosti ogrjevne drvarije, nego da je odmah iz početka utemeljena luknarska obveza župljana, ili je opet držao, da je prvobitno doduše pravo služnosti ogrjevne drvarije svećenstva po svoj Krajini ustanovljeno, a tek tečajem vremena da se razvila u jednom dijelu vojne Krajine drvarija kao lukno — nije nam poznato. B. Poslije provedbe zakona od 8. lipnja 1871. o segregaciji (t. j . današnje pravno stanje). U području bivše hrv.-slav. vojne Krajine osniva se pravo rk. župnih nadarbina na ogrjevno drvo u pravilu ili na pra voužitničtvu ili na luknu. Po naputku A. naime za provedbu u §. 4. zakona od 8. lipnja 1871. (o otkupu šumskih služnosti) odredjenoga uredjenja načina i mjere zajedničkoga uživanja šuma i šumskoga tla za pravoužitnike po pukovnijskim kotarima, imadu se sma trati crkvene općine (župne nadarbine) pravoužitnicama (§. 1. si. b.) i kao takove uvrstiti u kataster pravoužitnika, ali uz uvjet, ako su dotični župnici prije provedbe otkupa šumskih služnosti dobivali ogrjevno drvo od države kao služnošću drvarije opterećene budi besplatno, budi uz položenje potpune šumske pristojbe (§. 4.); ako li su pak dobivali župnici do tada ogrjevno drvo od župljana bez posredovanja države kao lukno (ili bir), tada im ne pripada pravo na deputat ogrjevnog drva iz šuma imovne općine, nego im ga imadu župljani i nadalje podavati od njima pripaloga drva za ogrjev, to jest kao lukno (§. 4.). |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 19 <-- 19 --> PDF |
— 301 — Gdje su dakle župne nadarbine prigodom provedbe naputka A. uvrštene u kataster pravoužitnika, ondje dobivaju ogrjevno drvo iz šuma imovne općine, i to, ako su prije otkupa šumskih služnosti to drvo dobivale uz platež potpune šumske pristojbe, ondje moraju tu pristojbu i sada plaćati (§. 6. si. b. i §. 19. naputka A.), a gdje su ga dobivale besplatno, ondje će ga i nadalje besplatno dobivati, ali samo u granicama §. 17. naputka, t. j . bude li to dozvoljavao potrajni prihod šuma imovnih općina. Količina godišnje kompetencije ogrjevnog drva ustanovljena je u smislu §. 7. naputka po posebnim povjerenstvima mjesnim očevidom, a u kataster je unesena prema odredbi §. 12. naputka po razmjeru novčane vrijednosti njihove potrepštine drva za cijelo, tri četvrtine, dvije četvrtine i jednu četvrtinu selišta. Kataster pravoužitnika sastavljen je u dva izvornika, od kojih je jedan kod nadležne gruntovne oblasti, a drugi kod gospodarstvenoga ureda imovne općine pohranjen, dok šumarije imadu samo izvatke onih pravoužitnika, koji se u njihovu kotaru nalaze (§. 12. alineja posljednja). Naputak A. sadrži točne ustanove o tom, kako je valjalo u svrhu sastava katastra pronaći i ustanoviti pravoužitnike i kojim crkvenim općinama pripada pravoužitničtvo (§. 4.). Porodi li se pak danas prijepor o tome, ne ima li se koja crkvena općina, pravije župna nadarbina, koja još nije unesena u kataster, smatrati pravoužitnicom, tad ima o tom po postojećoj praksi unutarnjeg odjela kr. zemaljske vlade odlučiti u prvoj molbi gospod. ured dotične imovne općine (!), u drugoj molbi upravni odbor županije a u trećoj molbi kr. zem. vlada, odjel za unut poslove.* Na temelju citiranih propisa naputka A., nadalje na temelju ustanova §§. 68. si. b. i 69. pravilnika za šumsku upravu od 3. veljače 1860,** kao što i na temelju cl. 10. i 21. zakona * Vidi naredbu unut. odjela kr. zem. vlade od 19. srpnja 1888. br. 23.530. ex 1887. Zbirka naredaba unut. uprave, sv. II., br. 161. ** Eeglement fiir den Forst-Dienst in der k. k. Militiirgreuze, Wien 1860. 22 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 20 <-- 20 --> PDF |
— 302 — od 15. lipnja 1873. o imovnim opdinama* i napokon na temelju §§. 1. i 2. zakona od 8. lipnja 1871. o segregaciji krajiških šuma riješio unut. odjel kr. zem. vlade — čuvši mnijenje kr. vlad. povjerenika za imov. općinu križevačku i gjurgjevačku i kr. zem. vlad. odjela za bogoštovje i nastavu — dugotrajnu onu raspravu, o kojoj je u prvom dijelu (A.) bilo spomena, da li je naime poslije provedene segregacije šumskih služnosti u krajiškim državnim šumama dužna država ili imovna općina davati kat. svećenstvu odnosno crkvenim općinama (župnim nadarbinama) deputat na ogrjevna drva, riješen j em svojim od 16. veljače 1884. br. 2843. onamo, da je to dužna činiti imovna općina, jer su sve šumske služnosti, kojima su u Krajini bile opterećene državne šume, diobom tih šuma potpuno otkupljene ter prešle isključivo na šume imovnih općina. Razumijeva se, da ondje, gdje je župnik prije segregacije dobivao drvo kao lukno, to ima i sada kao lukno dobivati od onoga drva, koje pripada žup- Ijanima kao pra v oužitnicima.** * List zem. uprave za hrv.-slav. vojnu Krajinu od 1. srpnja 1873., kom. VI. ** Ovo je riješenje obrazloženo ovako: „§§. 68. i 69. pravilnika za šumsku službu u vojnoj Krajini, koji je ujedno sa šumskim zakonom uslijed prev. odluke od 3. veljače 1860. proglašen okružnicom od 7. veljače 1860. odjel 10., broj 474, nabraja sve služnosti, kojima su opterećene krajiške šume. Medju ostalim uavadja se glasom lit. b) §. 08. međju tim služnostima pravo krajiških crkvenih općina na dobivanje potrebitoga grfidjevnog, zatim glasom §. 69. gorivog drva. Ove šumske služnosti izlučene su na temelju zakona od 8. lipnja 1871. o ustanovama za otkup prava na drvlje, pašu i uživanje šumskih proizvoda, koje krajišnicima pripada iz državnih šuma vojne Krajine, jer §. 1. ođredjuje, da prava na dobivanje drvlja, zatim na đri´ge budi kojega imena užitke iz državnih šuma vojne Krajine, koja su općinama i krajiškim obiteljima zajamčena rečenim zakonom šumskim od 3. veljače 1860., potpadaju ustanovama prije pomenutog otkupnog zakona; zatim što §. 2. propisuje, da se ova prava imadu tako otkupiti, da se krajiškim općinama izluči i u potpuno vlastničtvo preda polovica onih kompleksa državnih šuma, u kojima su dosada ušumljene bile, đočim druga polovica ostaje potpuno vlastničtvo države. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 21 <-- 21 --> PDF |
— 303 - Dodatak. Radi potpunosti navode se ovdje još neka važnija riješenja kr. zem. vlade, koja se tiču ogrjevnoga drva svećenstva. Ova riješenja jesu: 1. Povodom tim, što je gospodarstveni ured imovne opdine otočke kr. zemalj. vladi predložio, da se rk. župljani u području imovne općine otočke riješe dužnosti podavanja ogrj. drva kao lukna, pa da na mjesto toga župnicima daje ogrj. drvo imovna općina, i to samo onoliku kompetenciju, kolika otpada na jedno cijelo selište, otpisala je kr. zem. vlada, odjel za unutarnje poslove, dne 15. lipnja 1884. pod br. 7946., da se taj prijedlog ne može uvažiti s obzirom na ustanove §. 6. si. b) naputka A) od g. 1881. Podjedno je imov. općina upućena, da nad tim bdije, »da se od strane svećenstva mjera luknene pristojbe na nikoji način ne prekorači osobitim obzirom na nastavše u posljednjih go- NadaJje propisuje zakon od 15. lipnja 1873. o imovnim općinama u hrv.-slav. Krajini, i to cl. 10., da se samo šumski dohoci potječudi iz šuma imovne općine, koji preostaju poslije podmirenja potrepština pripadajućih pravoužitnicima, u druge svrhe upotrebiti smiju; zatim članak 21. rečenog zakona, da imovne općine odmah, čim prime šume, sastave općenitu prometnu osnovu, pri čem valja dosta obzira uzeti na pokriće potrepština pravoužitnika. Iz prednavedenoga slijedi, da su služnosti budi kojega imena, kojima su državne šume opterećene bile i koje su služnosti od države provedenom diobom rečenih šuma na temelju prije pomeniitih zakonskih ustanova izlučene, isključiv o prešl e na šume imovne općine, koje su istim pripale u ime polovice u vlastničtvo, ter se sada tomu dosljedno to pravo katoličkog svećenstva smatrati ima kao služnost crkvene općine, kojom su opterećene šume imovne općine . Ta tvrdnja obrazložena je tim, što glasom §. 6. lit. b) provedbenog naputka A , koji spada k zakonu od 11. srpnja 1881. glede razjašnjenja ustanova zakona od 15. lipnja 1873. o imovnim općinama, proglašena prev. rješidbom od 6. srpnja 1881. za u ono vrijeme sjedinjeno krajiško područje: crkvenim općinama kod dotičnih imovnih općina pripada pravo za pokriće gradjevuog odnosno gorivog drva, za palenje opeka i vapna za novogradnju i uzdržavanje crkava, kapela, župnog stana i gospodarstvenih zgrada, zatim deputatnog gorivog drva za župnika, u koliko je ista dobivao prije provedbe otkupa šumskih služnosti od države kao tom služnošću opterećene ili besplatno ili svaki put uz uplatu potpune šumske pristojbe; napokon ako je župnik pripadajuće mu drvo dobivao od župljana kao lukno bez posredovanja države, to mu ne pripada pravo na dobivanje deputatnih gorivih drva iz šuma imov. općina, već ista ima zatražiti od župljana". |
| ŠUMARSKI LIST 6/1899 str. 22 <-- 22 --> PDF |
— 304 — dinah mnogobrojne zadružne diobe, kojimi se ipak pogledom na postojeće propise o šumskom užitku u krajiških imovnih opdinah pravo na kohkodu šumskih užitaka niti najmanje mijenjalo nije«. U prijepornim slučajevima glede kolikoće lukna pako ima politička oblast kao prva instancija u smislu navedenoga naputka na temelju drugih odnosnih ustanova odlučiti*. 2. Okružnicom kr. zemalj. vlade, odjela za unutarnje poslove, od 11. prosinca 1885. br. 48.444. podijeljena je svim vlad. povjerenicima imov. općina uputa, da župnici, koji dobivaju ogrjev, drvo od svojih župljana kao lukno, koji dakle nijesu pravoužitnici imov. općina, smiju sa prištednjama na svojim u ime lukna dobivenim drvima kao s njihovom vlastnosti slobodno raspolagati, dakle i prodavati ih uz propisane opreze, a da ne potpadaju pod udar §. 22. naputka A) od god. 1881.** 3. Naredbom kr. zemaljske vlade, odjela za bogoštovje i nastavu, od 30. stud. 1892. broj 8516 ex 1891. publicirano je njezino u sporazumku s unut. odjelom i nadb. duhov, stolom uslijedilo riješenje od 18. rujna 1889. br. 6477., kojim se na temelju prev. riješenja od 15. lipnja 1813. odbija molba župnika bivšega krajiškog područja, da im se dade kompetencija drva, propisana za sistemizirano ali nepopunjeno mjesto kapelana.*** 4. Konačno se ovdje još navodi otpis kr. zemalj. vlade, odjela za bogoštovje i nastavu, od 1. srpnja 1884. br. 6519., kojim se ispravlja mnijenje kr. podžupanije u Križevcima kao da su imovne opčine dužne nosit i građjev. dužnost oko žup. crkava i dvorova u biv. Krajini onamo, da su imovne općine dužne dati u smislu postojećih propisa samo gradjevno drvo za gradjevine crkvene. Dr. Milan Novak. * Zbirka naredaba unut. uprave, sv. II., br. 147. ** Ista, sv II., br. 148. *** Zbornik, 1894., kom. I., br. 4. |