DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5/1899 str. 42     <-- 42 -->        PDF

— 264 —


Lovska crtica iz Krasna*


Mjesto Krasno pod Raincem okruženo brdinama slovi
kao zabitno selo u gornjoj Krajini, a u zimsko doba po dosadanjih
predaja bilo je ponajviše nepristupno. Siromašne kućice
prije u ovoj dobi zametene snjegom, što pružaju čedno zaklonište
našim radinim Kasnarcem, nisu ove umjerene zime po
prvašnjem običaju zaklanjale dnevno sabrane sve ukućane. Biesna
bura poštedila je dosada ovaj divni gorski kraj, a neobično
blaga klima, koja najstarije ljude presenećuje, kao da mu je
dala obilježje susjedne ubave Italije.


Bližnje timorne gore obraštene vitkimi jelami i nježnimi
smrekami, a poprljane malim snježcem zasladjuju, mi kao
mladom činovniku u ovom gorskom kraju naporno službovanje
svojim dražestnim čarom.


Množina tragova obilne zvjeradi zamamljivala me je često
u šumu, a velike odtisnute stope mrkog gose razpirile su mi
lovačku strast do kulminacije u pomisli na značajnu narodnu
rečenicu. »Zlo zvire medvid«. Pod ovim razdraženim dojmom
lovačke strasti, čvrsto odlučim u početku prošlog mjeseca po
mogućnosti uništiti ovu zlu zvjerad.


Ranom zorom sa dva seljaka i lugarom sreza Begovača-
Crni vrh. podjemo oboružani na 10. siečnja za jednim svježim
tragom.


Ajde, pa ajde mirno i oprezno vrebajući u nadi, da ćemo
stići tog mrkog gosu. Malo se pri tom odmori, na zgodnoj
površini veće gudure postaj, pa prisluškuj, ne bili što opazili
ili čuli, al da, timor gora, zla doba, noć se primiče, nije druge
nego odpočini, pa nastavi put kuće sa većom nadom za bolju
sreću u sutrašnjem danu. Umorni i gladni okriepili smo se
toplim jelom i rujnim dalmatinom u ličkoj potleušici, a zatim


* Primili smo ovu crticu, u kojoj nam g. pisac priobduje, kako je došao do
one međjeđice i njezina dva mlada, lioju je polclonio našem društvenom šumarslcom
muzeju u Zagrebu, još pod konac ove zime, nu nismo ju mogli sve do sele sbog
inog važnog gradiva priobćiti, pa ga umoljavamo da nas izpriža, što ju u pravo
doba uvrstiti ne mogosmo. Uredničtvo.


ŠUMARSKI LIST 5/1899 str. 43     <-- 43 -->        PDF

— 265 —


se pružili jedan niz drugoga u toploj sobici, na pod slamom
zastrt. Navita ura budilica na 4 sata pratila je sa neprekidnim
»tik, tak« duboke dahove umornih lovaca.


Hiljadu raznih mislili rojilo mi se je u glavi radi sutrašnjeg
podhvata. Kad je već veliki komad nodi odmakao, usnem i sam
u taktu hrkanja svojih susjeda.


Tek što je zazvrčila budilica, skočili smo se naglo i u
tren oka spremni krenuli za ciljem.


Istom počela zora ruditi, a mi smo ved izabrali na ovećoj
šumskoj čistini od dva križajuća se traga, koji da nam ublaži
pohlepnu strast.


Nakon malog odmora i dogovora podjemo za jednim tragom
u pravcu prama predjelu zvanom Vučjak, što medjaši sa susjednim
srezom šumskog erara, pa drž, poreni, i da će, i da
će — al da — ote noć, noge klonuše, nije druge već sjedi
na kladu u misli, kako ćeš do kuće.


Ođanuli smo tuj malo od umora i zagasili ljutu žedju iz
tovarije, pa uglavimo opet za dva dana, da pokušamo sreću.
Žalostan se ustanem radi nepolučena uspjeha i poviknem: »Red
je ljudi kući«, — Ajdemo, odazvaše se u jedan glas i pokaza
jedan rukom pravac puta.


Za malo smo sašli niza stranu na jednu križajuću vlaku,
gdje se je razstalo družtvo. »E s´ Bogom, kažem, vas dva tuda
svojim kucam, a ja ću amo sa lugarom do Krasna«. I s´ Bogom


V


pošli gospodine, srican put do vidove! »Zivili Vi nama« odazvaše
se seljaci.
U odredjeni dan nisam mogao od službena posla, da izpunim
obećanje.


U večer tog dana u pisarni pri obračunavanju prijavnica
prene me kucanje na vratima. Napred! poviknem. Otvore se
vrata okrenem se i opazim lugara sa krasnom medvedjom
kožom, koja mu je visjela iz rukuh, a on je držao povisoko
za lubanju, dočim s´ lieva i desna ona dva seljaka, gdje drže
u naručaju svaki po jednog živog malog medvjedića.


Presenećen ovim čudnim prizorom, s´ jedne strane veseo
uspjehu, a s druge teže zavidan, što nisam mogao s njima




ŠUMARSKI LIST 5/1899 str. 44     <-- 44 -->        PDF

— 266 —


prisustvovati samom činu, buljio sam zapanjen u ovu neobičnu
sliku.
U tom mi reče lugar: »Evo, gospodine, za čim smo išli,
to smo i našli.


Ona dva dana bazajuć po tragovima, nismo mogli s Vama
u družtvu dostignuti mede, a danas nam ovako s laka posluži
sreća. Darivamo Vam ovu lovinu, da upravljate s njome, kako
najbolje znate«.


Zahvalim im se na liepom daru i čestitam na junačkom
činu, pa odložim kožu, a male medvjediće, koji još ni progledali
nisu, zalijem malo mliekom, pa pozovem sretne lovce u
gostionu, gdje uz čašu vina zamolim jednog seljaka, da mi
zgoljnu istinu pripovjeda, kako se je sve to dogodilo.


Na to isti podigne čašu i reče: »Gospodine, ovo mi zadnje
bilo, ako Vam ne kažem upravo onako, kako je bilo«. Iztrusi
žmulj vina i započe ovako:


»Čekali smo jutros prije dana na Vas, kako smo ono
zadnji put urekli, ali Vas nismo mogli dočekati. Poruke nema
i mi smo se htjeli već razići, al će najednom gospod. lugar,
e pa kad nema gospodina, ajdemo samo, pa ako što ulovimo,
znate, da ćemo dati mladom šumaru, koji će to kako ste ono
rekli — a ha! — poslati u tu vašu novu veštersku kuću u
Zagrebu. Pristanemo na to i podjemo u goru istim onim putem,
kao onda s Vama, pa na onoj istoj velikoj ravnici, gdje smo
našli dva vražja traga, naumimo za onim drugim.


Kad pošli malo dalje, al ono u kolombar uztragalo, bogami
reče gosp. lugar, ovdje bi moglo nešto biti. Odpočinemo malo
u dolini, da ružno je to, vrletno, u kamenu. Prama vrvu drage
u litici pozna se po zablaćenom kamenju, da se je tuda medjed
vero. Kad malo više, al ono pod šmričićem visokim jedno tri
klaftra vidi se jama. Na ulazu u jamu pozna se trag. Obajdemo
nešto naokolo, ne pozna se, da je dalje tragalo. Hm !
dobro je, unutri je, potvrde mi obadva druga.


Stanemo u jednoj liniji i dogovorimo se, kako ćemo, kad
se dobrano izvuče zajedno pucati, jedan u glavu, drugi u prsa.




ŠUMARSKI LIST 5/1899 str. 45     <-- 45 -->        PDF

— 26.7 —


a treći u trbuh. Nategnemo puške i počmemo vikati: «Aha!
haj, haj ! medo na megdan! — Ne čuje se ništa. Usječem dugačak
gur i rinem u jamu, al eto ti na jednom mrmljanjacvilenja, bome se pomoli medjedica, osovila se na zadnje noge,
otvorila one velike ralje, nakostrušila grivu i riče, vrag u nju
puka, ružnije nego ikakav bak. Ajme gadna li pogleda u zla. Tako
Vam stala, spremna na koga 6e prije od nas, a u tom času
nas tri pras, puške sastaviše, ona posrne, razkrivi se još jače,
premota se kao u klupko i za čas se umiri.


Mrtva je već bila. Veselo se pogledamo, malo bledje farbe, i
čujemo u jami cvilenje, lugar podje unutra i izvuče ona dva mališa.


Kad smo kožu oderali, ustanovili smo, da je jedna kugla
pogodila u sliepočicu i niz kost se oklizla, druga kroz prsa u
samo sree i ustanovila se u hrbtenjači, a treća izpod prve desne
noge prosvirala pluća i ustanovila se je u lievom jednom rebru. I
tako smo evo umorni jedva ovamo dogiljali, ali Vam velim, da ćemo
mi, bože nam daj zdravlja, još i s Vama nekoliko ih potući».


Medvjedica je 2 mt. dugačka i 120 kilograma težka. Mlade
medvjediće hranio sam mliekom, nu nisu mogli dulje živiti od
dva dana. Kožice njihove kao i od stare medvjedice odaslane
su od šumsko-gospodarstvenog ureda otočke imovne obćine u
Zagreb za naš šumarski muzej.


U drugoj polovici siečnja i početkom ovoga mjeseca pratio
sam više tragova, ali uviek bezuspješno.


U imovinskim srezovima. Razkriž, Stirovača i Satorina
nad Jablancem imade medvjeda u izobilju. Ove zime nisu ni
ležali u jami. Šest poznatih brloga obašao sam, te samo u
dva slučaja opazio sam pred brlogom ležanje i u nutri namještaj,
ali nikakovih izmetina niti inoga znaka, po čem bi se
zaključilo, da je bar neko vrieme u brlogu ležao.


Tragove od divokoza opazio sam na dva mjesta po četiri,
pet u čoporu, kako su prolazile. Cesto Ijetanje tetrieba i većih
orlova oživljuje samo onu mrtvu prirodu, u kojoj mi boravak
ostaje nezaboravan.


Jeronim pj. Rukavina Vidovgradski,
šumarski vježbenik.