DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1899 str. 42 <-- 42 --> PDF |
— 264 — Lovska crtica iz Krasna* Mjesto Krasno pod Raincem okruženo brdinama slovi kao zabitno selo u gornjoj Krajini, a u zimsko doba po dosadanjih predaja bilo je ponajviše nepristupno. Siromašne kućice prije u ovoj dobi zametene snjegom, što pružaju čedno zaklonište našim radinim Kasnarcem, nisu ove umjerene zime po prvašnjem običaju zaklanjale dnevno sabrane sve ukućane. Biesna bura poštedila je dosada ovaj divni gorski kraj, a neobično blaga klima, koja najstarije ljude presenećuje, kao da mu je dala obilježje susjedne ubave Italije. Bližnje timorne gore obraštene vitkimi jelami i nježnimi smrekami, a poprljane malim snježcem zasladjuju, mi kao mladom činovniku u ovom gorskom kraju naporno službovanje svojim dražestnim čarom. Množina tragova obilne zvjeradi zamamljivala me je često u šumu, a velike odtisnute stope mrkog gose razpirile su mi lovačku strast do kulminacije u pomisli na značajnu narodnu rečenicu. »Zlo zvire medvid«. Pod ovim razdraženim dojmom lovačke strasti, čvrsto odlučim u početku prošlog mjeseca po mogućnosti uništiti ovu zlu zvjerad. Ranom zorom sa dva seljaka i lugarom sreza Begovača- Crni vrh. podjemo oboružani na 10. siečnja za jednim svježim tragom. Ajde, pa ajde mirno i oprezno vrebajući u nadi, da ćemo stići tog mrkog gosu. Malo se pri tom odmori, na zgodnoj površini veće gudure postaj, pa prisluškuj, ne bili što opazili ili čuli, al da, timor gora, zla doba, noć se primiče, nije druge nego odpočini, pa nastavi put kuće sa većom nadom za bolju sreću u sutrašnjem danu. Umorni i gladni okriepili smo se toplim jelom i rujnim dalmatinom u ličkoj potleušici, a zatim * Primili smo ovu crticu, u kojoj nam g. pisac priobduje, kako je došao do one međjeđice i njezina dva mlada, lioju je polclonio našem društvenom šumarslcom muzeju u Zagrebu, još pod konac ove zime, nu nismo ju mogli sve do sele sbog inog važnog gradiva priobćiti, pa ga umoljavamo da nas izpriža, što ju u pravo doba uvrstiti ne mogosmo. Uredničtvo. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1899 str. 43 <-- 43 --> PDF |
— 265 — se pružili jedan niz drugoga u toploj sobici, na pod slamom zastrt. Navita ura budilica na 4 sata pratila je sa neprekidnim »tik, tak« duboke dahove umornih lovaca. Hiljadu raznih mislili rojilo mi se je u glavi radi sutrašnjeg podhvata. Kad je već veliki komad nodi odmakao, usnem i sam u taktu hrkanja svojih susjeda. Tek što je zazvrčila budilica, skočili smo se naglo i u tren oka spremni krenuli za ciljem. Istom počela zora ruditi, a mi smo ved izabrali na ovećoj šumskoj čistini od dva križajuća se traga, koji da nam ublaži pohlepnu strast. Nakon malog odmora i dogovora podjemo za jednim tragom u pravcu prama predjelu zvanom Vučjak, što medjaši sa susjednim srezom šumskog erara, pa drž, poreni, i da će, i da će — al da — ote noć, noge klonuše, nije druge već sjedi na kladu u misli, kako ćeš do kuće. Ođanuli smo tuj malo od umora i zagasili ljutu žedju iz tovarije, pa uglavimo opet za dva dana, da pokušamo sreću. Žalostan se ustanem radi nepolučena uspjeha i poviknem: »Red je ljudi kući«, — Ajdemo, odazvaše se u jedan glas i pokaza jedan rukom pravac puta. Za malo smo sašli niza stranu na jednu križajuću vlaku, gdje se je razstalo družtvo. »E s´ Bogom, kažem, vas dva tuda svojim kucam, a ja ću amo sa lugarom do Krasna«. I s´ Bogom V pošli gospodine, srican put do vidove! »Zivili Vi nama« odazvaše se seljaci. U odredjeni dan nisam mogao od službena posla, da izpunim obećanje. U večer tog dana u pisarni pri obračunavanju prijavnica prene me kucanje na vratima. Napred! poviknem. Otvore se vrata okrenem se i opazim lugara sa krasnom medvedjom kožom, koja mu je visjela iz rukuh, a on je držao povisoko za lubanju, dočim s´ lieva i desna ona dva seljaka, gdje drže u naručaju svaki po jednog živog malog medvjedića. Presenećen ovim čudnim prizorom, s´ jedne strane veseo uspjehu, a s druge teže zavidan, što nisam mogao s njima |
| ŠUMARSKI LIST 5/1899 str. 44 <-- 44 --> PDF |
— 266 — prisustvovati samom činu, buljio sam zapanjen u ovu neobičnu sliku. U tom mi reče lugar: »Evo, gospodine, za čim smo išli, to smo i našli. Ona dva dana bazajuć po tragovima, nismo mogli s Vama u družtvu dostignuti mede, a danas nam ovako s laka posluži sreća. Darivamo Vam ovu lovinu, da upravljate s njome, kako najbolje znate«. Zahvalim im se na liepom daru i čestitam na junačkom činu, pa odložim kožu, a male medvjediće, koji još ni progledali nisu, zalijem malo mliekom, pa pozovem sretne lovce u gostionu, gdje uz čašu vina zamolim jednog seljaka, da mi zgoljnu istinu pripovjeda, kako se je sve to dogodilo. Na to isti podigne čašu i reče: »Gospodine, ovo mi zadnje bilo, ako Vam ne kažem upravo onako, kako je bilo«. Iztrusi žmulj vina i započe ovako: »Čekali smo jutros prije dana na Vas, kako smo ono zadnji put urekli, ali Vas nismo mogli dočekati. Poruke nema i mi smo se htjeli već razići, al će najednom gospod. lugar, e pa kad nema gospodina, ajdemo samo, pa ako što ulovimo, znate, da ćemo dati mladom šumaru, koji će to kako ste ono rekli — a ha! — poslati u tu vašu novu veštersku kuću u Zagrebu. Pristanemo na to i podjemo u goru istim onim putem, kao onda s Vama, pa na onoj istoj velikoj ravnici, gdje smo našli dva vražja traga, naumimo za onim drugim. Kad pošli malo dalje, al ono u kolombar uztragalo, bogami reče gosp. lugar, ovdje bi moglo nešto biti. Odpočinemo malo u dolini, da ružno je to, vrletno, u kamenu. Prama vrvu drage u litici pozna se po zablaćenom kamenju, da se je tuda medjed vero. Kad malo više, al ono pod šmričićem visokim jedno tri klaftra vidi se jama. Na ulazu u jamu pozna se trag. Obajdemo nešto naokolo, ne pozna se, da je dalje tragalo. Hm ! dobro je, unutri je, potvrde mi obadva druga. Stanemo u jednoj liniji i dogovorimo se, kako ćemo, kad se dobrano izvuče zajedno pucati, jedan u glavu, drugi u prsa. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1899 str. 45 <-- 45 --> PDF |
— 26.7 — a treći u trbuh. Nategnemo puške i počmemo vikati: «Aha! haj, haj ! medo na megdan! — Ne čuje se ništa. Usječem dugačak gur i rinem u jamu, al eto ti na jednom mrmljanjacvilenja, bome se pomoli medjedica, osovila se na zadnje noge, otvorila one velike ralje, nakostrušila grivu i riče, vrag u nju puka, ružnije nego ikakav bak. Ajme gadna li pogleda u zla. Tako Vam stala, spremna na koga 6e prije od nas, a u tom času nas tri pras, puške sastaviše, ona posrne, razkrivi se još jače, premota se kao u klupko i za čas se umiri. Mrtva je već bila. Veselo se pogledamo, malo bledje farbe, i čujemo u jami cvilenje, lugar podje unutra i izvuče ona dva mališa. Kad smo kožu oderali, ustanovili smo, da je jedna kugla pogodila u sliepočicu i niz kost se oklizla, druga kroz prsa u samo sree i ustanovila se u hrbtenjači, a treća izpod prve desne noge prosvirala pluća i ustanovila se je u lievom jednom rebru. I tako smo evo umorni jedva ovamo dogiljali, ali Vam velim, da ćemo mi, bože nam daj zdravlja, još i s Vama nekoliko ih potući». Medvjedica je 2 mt. dugačka i 120 kilograma težka. Mlade medvjediće hranio sam mliekom, nu nisu mogli dulje živiti od dva dana. Kožice njihove kao i od stare medvjedice odaslane su od šumsko-gospodarstvenog ureda otočke imovne obćine u Zagreb za naš šumarski muzej. U drugoj polovici siečnja i početkom ovoga mjeseca pratio sam više tragova, ali uviek bezuspješno. U imovinskim srezovima. Razkriž, Stirovača i Satorina nad Jablancem imade medvjeda u izobilju. Ove zime nisu ni ležali u jami. Šest poznatih brloga obašao sam, te samo u dva slučaja opazio sam pred brlogom ležanje i u nutri namještaj, ali nikakovih izmetina niti inoga znaka, po čem bi se zaključilo, da je bar neko vrieme u brlogu ležao. Tragove od divokoza opazio sam na dva mjesta po četiri, pet u čoporu, kako su prolazile. Cesto Ijetanje tetrieba i većih orlova oživljuje samo onu mrtvu prirodu, u kojoj mi boravak ostaje nezaboravan. Jeronim pj. Rukavina Vidovgradski, šumarski vježbenik. |