DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 4/1899 str. 47     <-- 47 -->        PDF

— 205 —


Pravo na odštetu.
U pogledu odštete odredjuje šumski zakon u §. 19. al. 1.
sliedeće: «Ako se iz takovih naredaba (na ime oblastnih
odluka, kojimi se šuma stavlja pod zabranu) podignu tražbine
na odštetu, imadu se iste prosudjivati po postojećih zakonih».
Iz te ustanove šumskoga zakona sliedi:


1. da stranka može samo na temelju jur pravomoćne
odluke žup. upravnog odbora, odnosno kr. zemaljske vlade,
podići tražbinu na odštetu, pak da stoga pitanje o odšteti
nespada u odluku, kojom se šuma pod zabranu stavlja;
2. da stavljanje šume pod zabranu ne sadržaje samo po
sebi pravni temelj na odštetu, jer takova odluka ne mora uvjek
kao posljedicu imati štetu u čijoj imovini. Onaj, koji takovu
uztvrdi, ima to tek dokazati;
3. da šumski zakon nije u §. 19. riješenje pitanja o odšteti
izručio sudbenosti upravnih oblasti, kao što ]e to primjerice
učinio u §. 24. i 42. š. z.; pak da se stoga odštetno pitanje
prosudjivati ima po obćenitim propisima, koji pravo na naknadu
štete uredjuju.
Propise glede toga sadržaje poglavje XIII. obćeg gradj.
zakonika, gdje §. 1338. odredjuje, da se pravo na odštetu kao
svako ino privatno pravo imade redovito izvesti pred urednim
sudcem (gradjanskim sudom, vidi sudovnik od 16. veljače 1853.).
Pošto dakle, kako spomenusmo, šumski zakon ne sadržaje u
tom pogledu specijalnu normu, različnu od ove obćenite, to
držimo, da se i pravo na odštetu u slučajevima §. 19. i 20.
šum. zakona imade potjerati pred redovitim sudom.


Odštetu može tražiti svatko, koji scieni, da je uslied proglašenja
zabrane u svojih privatnih pravih povredjen.


Ako stavljanje šume pod zabranu sačinjava sastavni dio
izvlastbenog postupka, kao što je to primjerice slučaj kod
gradnje željeznica, vodovoda, uredjenja bujica i t. d., tad se
pitanje o odšteti ima prosudjivati po propisima onoga zakona,
na temelju kojeg se izvlastba provadja.