DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1899 str. 7 <-- 7 --> PDF |
— 109 — 1889. (p. 221,, 222.). Na tome ga je mjestu sabirao i C. B a e n i t z. Lišće je u ovoga koprivića sitno, jasno-zeleno, skoro pravilno i duboko-srcoliko, nalikujući listu breze (Betula), pa mu odtuda i ime «betulaefolia». Srodan je sa C. T o u r n e f o r tii. Zubci su u hercegovačkoga kopri vica uzki, prilično jednaki zašiljeni i brojniji, sa svake strane ruba njih 10—15. Peteljke su kratke (3—5 mm.), u C. Tournefotii 5—10 m. dugi. Stablo bude 15—16 m. visoko i ima u visini 1 m. 1-25 m. objama. Plod-liljak je «žućkasto-zelen», pa se u jeseni jede. Obični koprivić i ova hercegovačka vrsta rastu zadružno, pa V a n d a s iztiče, da po tome ovaj ne može da bude odlika od onoga. Treća vrsta koprivića raste u Bugarskoj na Balkanu kod Cenge (Velenovsky, p. 511.). Po vrsti je to C. caucasica , koja uspieva i u Armeniji, Perziji, a stoji po sriedi medju C. australis i C. T ou r nef orti i. Metlika (Myricaria germanica). Na pjeskovitim i ilovastim naplavinama uz rieke i potoke poraste ovaj osobiti šibi nalični grm 1 — 2 m. visoko. U zagrebačkoj okolici ima ga oko Sv. Šimuna (Markusevca), oko Varaždina, Struge na Dravi; a sami smo ga vidjeli uz potok Breganu kod Samobora. Niemci zovu taj grm «Rispelstrauch». «Postbirtze», ali i «deutsche Tamariske», pa i spada u familiju Tamaricacea (Tamaraskenartige Laubholzer). Ona se širi od Španije do Kavkazije i od dolnje Italije do Karpata, pa raste i u sjevernoj Skandinaviji i jedan je od naših najnježnijjh i najkrasnijih grmova i goji se toga radi i u perivojima. Grančice su ponajprije sivo-zelene, poslije žućkasto cvene do zagasite i izbijaju jajolikim Ijuskavim pupovima, koji procvatu mjeseca lipnja ili srpnja. Sivo-zeleni listići su sitni, na granama trouglasto-bodkasti na grančicama iglasti, tupi, te se djelomice pokrivaju i rupičasto su točkani. |