DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 47     <-- 47 -->        PDF

— 101 —


lentom hrane, a redje još k tome slaninom i sirom, hrane se ovi Njemci
bielim kruhom i mesom ili svinjetinom, k tomu pije svaki pol litre vina
i lončić crne kave.


čudimo se, da se tvrdka ne služi s našim domaćim radnicima, koji
su poznati kao vrstni šumski radnici, a osim toga su i mnogo jeftiniji nego
ovi Njemci, jer i živu mnogo jednostavnije uego ovi. Upitali smo se
glede toga i izrazili naše začudjenje, da mogu ovi radnici s našimi konkurirati,
nu rečeno nam je, da tvrdka svoj račun s ovimi radnici, koji
su u taj posao skroz upućeni, bolje nalazi, nego s našimi. Ipak držimo,
da bi se naši radnici lahko u taj posao uputili i jeftinije radili od ovih
bavarskih radnika, samo bi im jedan pređradnik morao trupac dimenzionirati.
Valjda će po vremenu tako i biti, jer smo već medju ovom osmoricom
vidili i dva naša radnika, koji su s njima zajedno radili. Nu ti
naši radnici samo su trupac zaokruživali, nisu pako same stranice
prizme tesali.


Jelen u Preseki kraj Križevaca. Jesenas pojavio se na posjedu
kaptola križevačkoga jedan jelen. Bio je to kako čujemo liep eksemplar
običnog jelena (Cervus elaphus), «Jednoga dana — reče nam tamošnji
kaptolski gospodarski upravitelj — bijah upravo kod kuće, kad družina
sa svih strana dotrči i i´eče, đa je na polju medju blagom na livadi
suprot dvora jedan veliki jelen sa ogromnim rogovljem. To je za naš
predjel velika riedkost, jer akoprem već više godina ovdje službujem,
nisam nikada čuo, da bi bilo u okolici jelena, a niti su mi to naši seljaci
kazivali. Mislio sam toga jelena ubiti, jer je bio na našem polju,
a u kaptolskom lovištu. Tražio sam s toga ponajprije lovni zakon, da
vidim, nije li možda na jelene lovostaja. Kad sam n ašao zakon, uzeh
pušku, ali vidim, da ne ima naboja za jelena, treba dakle takvi napraviti.
Već je prošlo dosta vremena, nu jelen još sveudilj pase unatoč toga,
što su se mnogi seljaci prolazeć putem ustavili, te jelena gledali i o njem
živo razpravljali. Konačno imao sam sve, što sam trebao, podjoh s toga,
napetom puškom, da ga ubijem. Nisam mu se mogao lahko približiti,
jer je stojao usred polja. Kušao sam s toga, šuljajuć se uz bližnju živicu,
da mu se na puškomet približim. Ipak mi ni to nije uspjelo, jer su seljaci,
koji su me vidili, da se šuljam, toliko mi dovikivali, da se je od
te buke jelen konačno uplašio i pobjego prije, nego sam mu se mogao
na puškomet približiti*. Šteta je, da ove liepe divljači u nas skoro više
ni ne ima, akoprem je nekada i u naših krajevih jelena bilo. Da ih je
moralo biti još u prošlom stoljeću, svjedoči jedan liep exemp]ar jelenskog
rogovlja, koji se nalazi u sbirci križevačkoga šumarskoga učilišta i
koji potiče iz šumah vrbovačkih, a drži se, da je koncem prošloga ili
najzad početkom našega stoljeća ubijen. Da ne mora tomu vrlo dugo