DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 44 <-- 44 --> PDF |
— 98 U toQi smjeru da je mnogo učinjeno od strane pruskog ratnog ministarstva i ministra za javne radnje Thielena , koji je odredio, da se kod javnih gradjevina što više bukovina rabi, a kao željezničke podvlaiie što više upotriebe bukove podvlake. Pisac zahtjeva ujedno, da se sa strane državne vlasti što bolje zaštiti palenje bukovog ugljena i stim skopčanih nUzgrednih proizvoda — poimence drvne žeste i drvnog vapna — koji se proizvodi danas u velikoj mjeri iz Amerike uvoze. Ta bi se zaštita mogla najbolje polučiti višimi zaštitnimi carinami. Samo ovim načinom, veli pisac, mogao bi se rentabilitet bukovih šuma dići, i posjednike prostranih bukvika zaštiti od umanjenja njihovog imetka. Ova brošura sadržaje dosta toga, što bi i mi uvažiti morali, pa jer želi uzeti u zaštitu producente bukovine, kojih i kod nas mnogo ima, to ju istim preporučiti možemo, tim više, što je sasvim malena — u svem samo 15 stranica. Različite viesti i sitnice. Kada i kako su iztisnuli hrTatski radnici radnike dužižare Francuze iz našili šuma. Jedan od naših starijih trgovaca, koji je mnogo radio sa francuskim dužicami g. J. J. pripovjeđao nam je kojom su prilikom naši radnici iztisnuli francuske radnike, koji su prije u naših šuma pravili francusku dužicu. Bilo je to polovicom šestdesetih godina, u kraju vrbovačkom kraj Križevaca. Do toga vremena proizvodilo se je kod nas malo duge, a i tu su naši radnici vrlo primitivno izradjivali. Do toga vremena oni su dugu samo tesali, pa je kod takovog načina mnogo drva propalo, a i samo izradjivanje dužice bilo skupo. Polovicom šestdesetih godina počelo je neko francusko đružtvo u šnmah oko Vrbovca u veliko proizvoditi francusku dužicu sa svojimi radnici Francuzi. Ti su radnici bili ne samo skupi, već su i samom družtvu pravili raznih neprilika držeći, da ih u tom poslu niko zamieniti ni dostići može. Da ne izbjegnu, đružtvo bi tim dužičarom Francuzom mnogo toga davati moralo i mnogo toga kroz prste pregledati moralo. Sama proizvodnja zapinjala je s toga, tim više, što su ti Francuzi i dosta pobo- Ijevali. Da se svim tim neprilikam doskoči, odlučio je g. J- J., koji je tada kod toga družtva službovao, da će pokušati proizvadjati dugu s našimi radnici. Pošto je đružtvo na njegov predlog pristalo, pisao je on u naš Gorski kotar u selo Gerovo i nagovarao tamo ljude, da dodju u vrbovačke Sume i da tamo nauče od Francuza praviti dugu. Kraj poznatog konservatizma naših ljudi nije čudo, da su se oni u prvi mah uztruča |
ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 45 <-- 45 --> PDF |
— 99 — vali, uu kad je on apelirao na njihov patriotizam i rekao im, da je to sramota, da u naših šumah rade tudji radnici, gdje naših dosta ima i predočio im veliku korist po nje same, budu li naučili na racionalni francuski način dugu praviti, odlučili su oni konačno, da s njim podju. Za nekoliko dana sakupio je on više t. zv. kompanija u svem oko 400 ljudi i odputio se s njima u Vrbovec. Iz početka izsmijavali bi ih Francuzi držeći, da oni taj posao tako brzo naučiti ne će. Nu doskora opaziše Francuzi, da šu se u tom prevarili. Naši radnici živo prionuše oko toga posla pazeći na to, da se što bolje u taj posao upute. Doista, skorim uputiše se naši radnici u taj posao, a jer su radili savjestno i marljivo, a i mnogo jeftinije, brzo su opazili Francuzi, da su suvišni i počeše se vraćati natrag u Francusku. Za neko vrieme nije bilo više nijednoga francuskoga radnika, svi se vratiše kući na veliko zadovoljstvo naših radnika, a i samog francuskog družtva, jer su se naši radnici kraj svog skromnog načina života zadovoljili mnogo manjom plaćom, nego što su ju Francuzi imali. Naši radnici doskora su se u izrađjivanju francuske dužice u tolikoj mjeri uvježbali, da su postali pravi specialiste u tom poslu tako, da po vremenu nije mogao s njima niko više konkurirati, a oni izradjivali francusku dugu ne samo u naših šumah, već i u ostalih susjednih zemljah Hrvatski dužičari u Špailiji. Kako je u obće poznato, bile su do sele naše šume, navlastito one u Slavoniji, za Francusku i sve one zemlje, koje francusku dužicu uvažaju, vrelo, od kuda su one ogromnom većinom svoju potrebu na toj robi podmirivale. Naša, i to specijalno slavonska dužica, uživala je prvenstvo na svih svjetskih tržištih — bar do nedavno — i najbolje se plaćala Mnogo su tomu dopriniele krasne šume u slavonskoj Posavini, vanredna kalavost i kvalitet tamošnjih hrastova i razmjerno nizke ciene surovine, jeftina radna snaga , zgodan i dosta jeftin transport gotove robe. Kako su ciene surovine u zadnje vrieme, konstantno rastući, vanreduo poskočile, nisu mogli dužičari uzdržati konkurenciju piljana i plaćati za suro vinu toliku cienu kao one, to su počeli trgovči-dužičari smišljati, gdje će naći jeftinije drvo. Doista vidimo, da je počela francuska dužica izradjena u bosanskih šumah, zatim dužica iz šumah južne Rusije i Amerike, gdje su ciene surovine manje, uspješno konkurirati s našom dužicom. Francuz g Gairard zvan u trgovačkom svietu zbog ogromnih poslova u dužici »kralj dužičara», odlučio je prošle godine, da kuša proizvoditi francusku dugu u Španjolskoj, i to u pokrajini Asturiji, koja gotovo još jedina u Španiji liepih šuma ima i to baš hrastovih šuma. Iz svojih sveza sa našim trgova6kim svietom, a i pohodiv opetovano naše šume, poznavao je g. Gairard vrstna svojstva naših šumskih radnika |
ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 46 <-- 46 --> PDF |
^ 100 — dužičara, te je povjerio prošle godine g. P. iz V., da sastavi družba hrvatskih dužičara njih 100 na broju, da podju u Spaniju izrađjivati francusku dužicu u šume, koje je on tamo kupio više za pokus, pa da vidi, hoće li se ta proizvodnja izplatiti. Doista sastavio je g. P. družbu od stotinu sve samih naših dužičara i otišao s njima prošloga proljeda kopnenim putem preko Italije i Francuske u Spaniju. Španjolci su družbu — kao poznati kavaliri — Ijubezno i svirkom dočekali. Putujući još od zadnje željezničke postaje dosta daleko pješke, stigoše naši ljudi sretno u kršne planinske hrastike pokrajine Asturije i počeše praviti francusku dugu. Uvjeti su bili dosta povoljni. Radili su uz nadnicu od jedne forinte na dan, a put im je bio plaćen tamo a i natrag, ako bi se možda za dva mjeseca već vratiti htjeli. U to je buknuo španjolsko-amerikanski rat, u Španiji sve uzavrelo i proglašeno obsadno stanje, pa jer se je bilo bojati eventualno i gradjanskoga rata, vratila se je družina iza kratkoga vremena od kojih 2 mjeseca natrag kući. Da je g. Gairard u toj dalekoj zemlji htio sa hrvatskim! dužičari proizvoditi francusku dužicu, dokazom je, da naši dužičari doista zaslužuju onaj dobri glas, sa kojega slove. Bavarski radnici u naših šumali. Ove zime imali smo priliku viditi bavarske radnike Njemce u šumi kr. gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcih kod posla. Da se poprave i prošire štale križevačke ratarnice, prodano je dozvolom vis. kr. zemalj. vlade 281 komad hrastovih stabala, koje je na javnoj dražbi kupila zagrebačka tvrdka H a r 11. Ova je tvrdka preprodala trupce, koji su se iz pojedinih hrastova izvaditi mogli, poznatoj tvrđki Moor i drug iz Wiirzburga u Bavarskoj. Ta je tvrdka dala većinu ovakovih trupaca na razne načine — većinom oštro osmokutno — otesati, odnosno trupce na debljem kraju, na kojem su mnogi nepravilni bili, zaokružiti. U tu svrhu rabi tvrdka svoje vlastite radnike, koji nam rekoše, da za tvrdku već više godina po hrvatskih šumah rade. Ti radnici rade doista osobito krasno i marljivo, nu imadu i znatno bolju plaću od naših. Kako čujemo, dobivaju oni dnevno 2^1^ forinta. Kad su svetci ili kakovo nevrieme, da se raditi ne može, plaća im se nadnica od 1 forinte. Ako je ikako moguće, ne stanuju ti radnici u šumi samoj, poput naših šumskih radnika, već si uzmu stan u kojoj kući blizu šume, gdje i večeraju. U jutro pojedu takodjer već kod kuće štogod, nu čim svane, oni su kod rada. D šumi kr. gospodarskog i šumarskog učilišta radilo je osam takovih radnika, koji su bili pod nadzorom jednog — valjda najstarijeg i najvještijeg — koji je medjutim s njima zajedno radio, naime tesao, kao i svi drugi. 0 podne objeduju oni n šumi, te poput naših radnika imadu dječarca, koji im kuha. Nu jelo je njihovo kud i kamo bolje od jela naših radnika. Dočim se uaši radnici skoro izključivo pa |
ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 47 <-- 47 --> PDF |
— 101 — lentom hrane, a redje još k tome slaninom i sirom, hrane se ovi Njemci bielim kruhom i mesom ili svinjetinom, k tomu pije svaki pol litre vina i lončić crne kave. čudimo se, da se tvrdka ne služi s našim domaćim radnicima, koji su poznati kao vrstni šumski radnici, a osim toga su i mnogo jeftiniji nego ovi Njemci, jer i živu mnogo jednostavnije uego ovi. Upitali smo se glede toga i izrazili naše začudjenje, da mogu ovi radnici s našimi konkurirati, nu rečeno nam je, da tvrdka svoj račun s ovimi radnici, koji su u taj posao skroz upućeni, bolje nalazi, nego s našimi. Ipak držimo, da bi se naši radnici lahko u taj posao uputili i jeftinije radili od ovih bavarskih radnika, samo bi im jedan pređradnik morao trupac dimenzionirati. Valjda će po vremenu tako i biti, jer smo već medju ovom osmoricom vidili i dva naša radnika, koji su s njima zajedno radili. Nu ti naši radnici samo su trupac zaokruživali, nisu pako same stranice prizme tesali. Jelen u Preseki kraj Križevaca. Jesenas pojavio se na posjedu kaptola križevačkoga jedan jelen. Bio je to kako čujemo liep eksemplar običnog jelena (Cervus elaphus), «Jednoga dana — reče nam tamošnji kaptolski gospodarski upravitelj — bijah upravo kod kuće, kad družina sa svih strana dotrči i i´eče, đa je na polju medju blagom na livadi suprot dvora jedan veliki jelen sa ogromnim rogovljem. To je za naš predjel velika riedkost, jer akoprem već više godina ovdje službujem, nisam nikada čuo, da bi bilo u okolici jelena, a niti su mi to naši seljaci kazivali. Mislio sam toga jelena ubiti, jer je bio na našem polju, a u kaptolskom lovištu. Tražio sam s toga ponajprije lovni zakon, da vidim, nije li možda na jelene lovostaja. Kad sam n ašao zakon, uzeh pušku, ali vidim, da ne ima naboja za jelena, treba dakle takvi napraviti. Već je prošlo dosta vremena, nu jelen još sveudilj pase unatoč toga, što su se mnogi seljaci prolazeć putem ustavili, te jelena gledali i o njem živo razpravljali. Konačno imao sam sve, što sam trebao, podjoh s toga, napetom puškom, da ga ubijem. Nisam mu se mogao lahko približiti, jer je stojao usred polja. Kušao sam s toga, šuljajuć se uz bližnju živicu, da mu se na puškomet približim. Ipak mi ni to nije uspjelo, jer su seljaci, koji su me vidili, da se šuljam, toliko mi dovikivali, da se je od te buke jelen konačno uplašio i pobjego prije, nego sam mu se mogao na puškomet približiti*. Šteta je, da ove liepe divljači u nas skoro više ni ne ima, akoprem je nekada i u naših krajevih jelena bilo. Da ih je moralo biti još u prošlom stoljeću, svjedoči jedan liep exemp]ar jelenskog rogovlja, koji se nalazi u sbirci križevačkoga šumarskoga učilišta i koji potiče iz šumah vrbovačkih, a drži se, da je koncem prošloga ili najzad početkom našega stoljeća ubijen. Da ne mora tomu vrlo dugo |
ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 48 <-- 48 --> PDF |
biti, što su se jeleni u naših šumah zatrli, svjedoči već i ta okolnost, što su seljaci gore spomenutog jelena ođma kao takovog upoznali, prem se znade, da ga od školske obuke ne znadu, pošto starija generacija škole pohađjala nije, jer je ni bilo nije. Još nešto o Iranu pl. Ehrenwertliu. U posliednjem smo broju donieli neke podatke o Ehrenwerthu. U zadnjem broju «Oesterreichiscbe Forst- u. Jagdzeitung« od 11. sieonja t. g. priobćio je umir. ravnatelj moravsko-šlezkog šumarskog učilišta eulenberžkog G. Buchmajer još neke dosele nepoznate podatke o Ebrenwerthu. Taj je odlični šumarski stručnjak bio svojedobno počašćen ne samo od cara Josipa II., već i od blage uspomene carice i kraljice Marije Terezije. Još i danas čuva se u obitelji, koja je bila u sredstvu sa Ehrenwerthom, prsten, kojega isti je dobio od Marije Terezije. Ujedno se čuva u istoj obitelji slika Ehrenwerthova izradjena g. 1827. u Pragu. Nakon što je dobio Ehrenwertb od cara Josipa II. 100 dukata, dobio je on zajedno više odlikovanja, i to: zlatnu počastnu medalju, naslov c. kr. «Forstratha » i plemstvo sa pridjevkom »Ritter v. Weischowitz». Zadnji broj gore spomenutih novina donosi sliku samoga Ehrenvrertha i carskoga prstena, kojega je na poklon dobio. Ne ima sumnje, da je Ehrenwerth bio osobiti muž, koji se je u ono vrieme, a u struci tada samo slabo uvažavanoj, mogao podičiti tolikimi odlikovanji. Držimo s toga da smo ugodili našim čitateljem, donesav u prvom broju prvu, a ovom još i drugu noticu o tom vanreduom mužu naše zelene struke. Uprava carskih ruskih obiteljskih dohara. Polag viesti ruskog šumarskog stručnoga časopisa «Lesnoj journaU slavila je uprava carskih dobara u Rusiji 5. travnja 1897. stogodišnjicu svojeg ustrojstva, kojoj je položio toga dana prije 100 godina temelj, ruski car Pavao. On je prvi odredio, da neka dobra zajedno sa kmetovi seljaci, a svem 2,157 000 desjatiua, imadu služiti za uzdržavanje carske obitelji. Ova su dobra bila većinom takova, da su šume zapremale mnogo veću površinu, nego li ino gospodarstveno zemljište. Posebno su se upravljala dobra velike kneginje Katarine Pavlovne i ona dobra, koja je carska obitelj prikupila, u svem 400 tisuća desjatina. Tek g. 1884. prešla su i ova dobra pod istu upravu. Sve do petdesetih godina našega stoljeća nisu sve te ogromne šume skoro ništa nosile. Iz njih su se drvarili samo seljaci badava ili za male novce. Kmetovi podanici morali su te šume čuvati, a da posebnih lugara bilo nije. Tek petdesetih godina počelo se je prodajom sječina, koje bi mjernici izkolčili. Godina 1863. doniela je oslobodjenjem kmetova znatnih |
ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 49 <-- 49 --> PDF |
— m — preinaku i u samom gospodarenju sa tima šumama. Pošto su seljaci postali slobodnima, dakle riešeni i tereta, da na šume paze, to se je moralo namjestiti posebno osoblje. Odma se je počelo i sa samim uređjenjem šuma, i uvela se — izim posjeda u guberniji Wologda i Archangel — čista sječa, a sjedine polag površine prodane najboljem nudiocu šume podieljene u srezove i potrebito osoblje namješteno. Godinah sedamdesetih i osamdesetih popravilo se je mnogo toga glede samoga uredjenja, a za svaki kotar namješten po jedan stručno naobraženi šumar. Drvo se je počelo prodavati na panju, dapače i u vlastitoj režiji sjeći. Poslie podiglo se je i više vlastitih piljana i počelo drvo eksportirati u inozemstvo. Godine 1893. izdan je posebni naputak za uredjenje, koji propisuje «razšestarenje na periodički jednake sječivne površine*. Djeduo se je osbiljno počelo kultivacijom golih stepa (pustara) i to na 14 mjesta, pa se svake godine do tisuću desjatina kultivira, a sve polag načina douske uzorne nadšumarije. Za pune ´,´4 šuma postoje šurasko-gospodarstvene osnove. Čitav carski posjed mjerio je g. 1896. 7,829.320 desjatina, a od toga odpada na same šume 5.651.397 desjatina. Na te šume pazi 493 lugara i 2.519 podlugara. Godine 1895. prodano je u svem do 7,420.000 m* za svotu od 4,150.000 rubalja, dočim je za nuzužitke, unišlo 310 tisuća rubalja, dakle čitav prihod od šumarstva bio je 4,460.000 rubalja. Dne 17. ožujka 1897. p. st. obdržavala se je u proslavu ove stogodišnjice svečana služba božja, kojoj je prisustvovalo mnogo činovnika, ministar grof Voronzov Daškov, a i sam car sa obitelju. Na spomen toga dana kovane su spomen-međalje i podieljene medju činovnike carskih dobara, sami pako činovnici osnovaše dvie stipendije, jednu za sveučilište, a dmgu za šumarski zavod u Petrogradu. Centralbl. f. d. g. ForstvF. Šumarska visoka škola u združenih država sjeTcrne Amerike. Konačno odlučili su se i Amerikanci, da osnuju jedno šumarsko učilište, jer su uvidili, da se sa bezumnim zatiranjem šuma, kakovo je dosele običajno bilo, ne će daleko doći. Kako čitamo u Cbl. f. d. g. F. od siečnja o. g , to je država New-York zakonom od 26. ožujka 1898. odredila, da se na velikom Cornell-sveučilištu u Ithaki osnuje posebni šumarski fakultet. Već u jeseni — dakle amerikanskom brzinom — taj je šumarski fakultet u život stupio, te su već u rujnu počela predavanja. Ovo novo ognjište šumarske nauke nosi zvaničui naslov «New- York State College of Forestry». Za prvo uredjenje dozvoljeno je 10.000 dolara, a osim toga kupljena je za zavod šuma (Lehrforstrevier) od poprilici 12 tisuća hektara. |
ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 50 <-- 50 --> PDF |
— 104 — Kao što u obće na amerikanska sveučilišta primiti se može onaj, koji je svršio srednje škole ili ako takovih ne ima, to mora položiti prijamni izpit. Oui, koji žele učiti šumarstvo, moraju se izkazati, da znadu bar nješto i njemački. Naukovanje traje četiri godine. Pripadnici države New-Tork ne plaćaju ništa, ostali plaćaju godišnje naukovninu od 100 dolara. Dvie su godine opredieljeue za temeljne discipline, a dvie za samo šumarstvo. Amerikanci su izim Bavaraca jedini, gdje će naukovanje 4 godine trajati, na čuje se, da će se na bečkoj visokoj školi uvesti mjesto trogodišnje, četverogodišnje naukovanje. Ogl U biljevištu Sv. Mihovil i Kesten kr. nadzorničtva za pošumljenje primorskoga krasa u Senju, razpoloživo je: 1. 80.000 kom. dvogod. biljka crnoga bora, 2. 35.890 dvogod. » jelve, 3. 164.460 trogod. » omorike, 4. 359.510 dvogod. » omorike, 5. 2.350 petgod. » ariša, fi.15.560 dvogod. » ariša, 7. 5.000 petgod. » drenule, 8 585 šestgod. » murve, 9. 368 dvogod. » murve, 10. l.-zOO šestgod. » javora, Ukupno 664.923 komada biljka, koje će se za nasade, rano u idućem proljeću, na razne obćine (političke, mjestne, urbarske, imovne) kao i na privatne sumoposjednike bezplatn o loco biljevište porazdielieliti uzimajuć osobiti obzir na molitelje iz kraškog područja bivše vojne Krajine i Primorja. Područne oblasti, obćine, i privatni šumoposjeđnici, koji žele upitne biljke u svrhu šumskih gojitba imati, neka dotične molbe neposredno ovamo podnesu u neprefcoračivom roku do 20. siečnja 1899.*, dočim će se ođprema upitnih biljka prema stigavšim prijavama i razpoloživom broju idućeg proljeća obaviti i o tom molitelje pravodobno obavjestiti. U Zagrebu, 31. prosinca 1898. Ban kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. *Primili smo ovaj oglas prekasno za I. broj, pa ga moradosmo uvrstiti u slieđeeem broju. Ako je već i premašen rok za prijave, ipak držimo, da ne će biti zgorega, da se objelodani, jer će možda i nakon roka preostati štogod biljaka, koje bi se i kasnijim moliteljem podieliti mogle. Uređjuje Ivan Partaš, profesor šumarstva u Križeveih. Tisak C. Albrechta (Jos. AVltt asek). |