DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1898 str. 23     <-- 23 -->        PDF

— 437 —


XII. Zaglavne ustanove.
§. 49.
U svih prieporih suvlastničkog prava, gospodarstva sa
imetkom zemlj. zajednice i t. d. imadu biti nadležne političke
oblasti, u koliko zakonom ino odredjeno nije.


§ 50.


Ovaj pravilnik stupa u kriepost i dobiva pravnu mod
nakon odobrenja po visokoj zemalj. vladi, odjelu za unutarnje
poslove.


Evo u ovih XII. poglavjah i 50 paragrafa pokušao sam
sastaviti nacrt pravilnika za zemlj. zajednice.
Isti sam praksom i zakonom crpio iz hrv. naroda — za
hrv. narod; pak tko zna bolje, rodilo mu polje.
Ovu pako razpravu nastaviti ću svojevremeno prema razvoju
same stvari.


Nekoliko spornih pitanja glede dopitanja pravoužitničke
kompetencije iz šuma krajiških imovnih
obćina.


Napisao dr. A. CrOglia.


U šumarskom listu za listopad o. g. nalazi se pod gornjim
naslovom članak, koji se o b a z i r a na moju razpravu o spo-


V


menutim pitanjima, priobćenim u «Sum. listu» za mjesec
srpanj 1898.


Citajuć taj članak, odmah sam iz njegovog konteksta, načina
dokazivanja i shvaćanja pravnih pojmova razabrao, da ga
nije pravnik napisao.


Držim, da su za razprave takovih pitanja, koja su skroz
juridičke naravi i u kojima se radi o interpretiranju zamršenih,




ŠUMARSKI LIST 11-12/1898 str. 24     <-- 24 -->        PDF

~ 438 —


nepodpunih i protuslovnih ustanova o krajiškom pravoužitničtvu,
pozvani samo pravnici, jer samo oni iniadu za to potrebno
znanje i spremu.


Da je takovo shvaćanje izpravno, dokazom je medju inimi
i okohiost, što je kr. zem. vlada, odjel za unutarnje poslove,
izdavajuć naredbe i riješavajud principijelna pitanja o tumačenju
ustanova, koje rade o krajiškom pravoužitničtvu, uviek (prije)
saslušavala mnienje kr. državnog nadodvjetnietva, kao svog
pravnog savjetnika. . . -.


Buduć dakle, da je moja razprava lili juridičke naravi, a
na nju nije pravnik odgovorio, to se na piščeve primjetbe nisam
hotio ni osvrtati. Ali da pisac ne bi smatrao, da se podvrgavam
njegovom mnienju, kad mu na njegov članak ne odgovaram, a
s druge strane ponukan od njekojih članova šumarskog družtva,
ipak sam se odlučio, da napišem ovo njekoliko redaka. Time
smatram prema piscu svako dalnje razpravljanje dovršenim.


Ifa I. pitanje.


Pisac tvrdi, da se ja u svojoj razpravi


1. nisam osvrnuo na one pravoužitnike kategorije § 1.
si. e) Naputka A., koji nisu imali nikakovog nepokretnog
imetka;
2. da se kod odredjenja kompetencije tih pravoužitnika
obazirem samo na veličinu, a ne na pravne odnošaje tih
posjeda.
Na temelju tih pukih tvrdnja, a ne nastojeć oboriti moja
dokazala i moje tumačenje zakonskih ustanova, već jedino
pruživ kao dokazalo jedan primjer — hoće dokazati pisac, da
moj zaključak nije izpravan i ne stoji.


To je zaista najnoviji način, kako se vodi debata o kojem
prepornom pitanju.


Akoprem dakle moja dokazala i moji zaključci nikakovimi
protudokazi oprovrgnuti nisu, to ću ipak pokušati, da
dokažem, da i same tvrdnje piščeve (prigovori njegovi) ne stoje.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1898 str. 25     <-- 25 -->        PDF

— 439 —


V


Ad 1, Činiti razliku izmedju pravoužituika kategorije §. 1.
si. e) Naputka A, koji imadu i koji ae imadu nepokretnog imetka,
nije nuždno, buduć da se nitko ne može priznati pravoužitnik
om, koji ne posjeduju nekretnina, dakle
barem kućište.


Ovo dokazujem sliedećim;
§. 12. krajiškog temeljnog zakona od g. 1850. odredjuje
«da je sa posjedom nekretnina u Krajini skopčana vojna
dužnost, po tom svaki preuzima tu dužnost, koji steČe takav
posjed.
«Oni, koji kane sa svojim obiteljima stupiti u svezu Vojne
Krajine, valja da ponajprije od pukovnijskog zapovjedničtva
zadobe za to dozvolu, koja se može podieliti samo tada, ako je životno
uzdržavanje i izpunjenje vojne dužnosti sa strane primanog
osigurano sa stečenjem nekretnine» ; a §. 51. eit. zakona
ustanovljuje, «da vojnoj obvezi podpadaju svi mužki stanovnici
Krajine, koji u Krajini posjeduju nepokretni imetak».
Iztoga dakle jasno sliedi, da nitko nije
mogao biti primljen u svezu Vojne Krajine,
koji nije posjedovao nepokretna imetka i da
je svaki, koji je spadao toj svezi, morao u pravilu
izpunjavati vojne dužnosti.
Dakle vojno-obvezanih, koji bi spadali u tu svezu bez
nepokretnog imetka, nije bilo.
To temeljno načelo odrazuje se i u Consriptions-i Einrollirungs-
normi od g. 1852., po kojoj su se imale popisati
pojedine kuće, koje su imale davati vojnike i po kojoj su
bili oslobodjeni od novačenja oni stanovnici Krajine, koji nisu
imali nepokretna posjeda.
Glede prava služnosti drvarenja na krajiške šume odredjuje
§. 18. cit. zakona od g. 1850.: krajiške su šume državno
dobro. Nakon pokrića erarialnili potreba Vojne Krajine,
imade se iz njih krajišnicima po njihovim starim pravicama
bezplatno doznačivati gradjevno i gorivo drvo.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1898 str. 26     <-- 26 -->        PDF

— 440 —


Pošto je pako svaki krajišnik (kako smo gore
dokazali) morao imati nepokretnog posjeda, to je
uživanje šum. služnostih u krajini bilo uvjetovano
zemljištnim posjedom; dakle dioilikom tih
služnostih nije mogao hiti onaj, koj nije imao nepokretnog
posjeda.


To nam podkrepljuje i šumski pravilnik od g. 1860.
§§. 68—71. Prema tim ustanovama dozvoljene su krajiškim
zadrugama, te krajiškim obiteljima, koje nisu krajišku zadrugu
činile, ali koje su ipak dužnosti i obveze u pogledu davanja
vojnika izpunjavale, šumske služnosti za to, što su vojnike uzdržavale,
ali se ta podavanja davaju prema kudn o j potre b i.
Pakle predpostavlja kucni posjed; a time je i tim
zakonom pravoužitničtvo prizna no kao pravo, koje
uvjetu jeposjed nekretnina.


Zakon od 8. lipnja 1871. (o ustanovama za odkup prava
na drvlje, pašu i uživanje šumskih proizvoda, što krajiški stanovnici
imaju u državnim šumama u vojnoj krajini) pozivlje se
izrično u §. 1. na rečeni šumski pravilnik; pa se dosljedno
tomu mora smatrati, da i ovaj zakon smatra to pravo uvjetovanim
na posjed nekretnina.


Napokon to proizlazi i iz cit. naputka A., gdje se u nebrojeno
ustanova jasno izražava, da je tomu pravu podloga nekretni
posjed — a nigdje se ne spominje, da bi to pravo skroz
osobne naravi bilo; — što niti Naputak A. ne bi bio smio
izraziti, jer se njim nisu smjeli mienjati već obstojedi krajiški
odnošaji, već su se ti odnošaji imali samo urediti.


Da se pako i u najnovije vrieme smatra posjed nekretnina
kao uvjet za steeenje tog prava — dokazuje nam i naredba
kr. zemalj. vlade, odjela za unutarnje poslove od 18. prosinca
1889. br. 32299., a i današnja judikatura, — koja u
nebrojenim riješitbama odbija molbe bivših članova upitnih zadruga,
odnosno obiteljih za priznanje pravoužituičtva s razloga,
jer ne posjeduju nekretni posjed.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1898 str. 27     <-- 27 -->        PDF

— 441 —


Ad 2. Što misli pisac pod pravne odnos aje posjeda,
ne razumijem. Iz zadnje alineje na str. 404. držim, da je pod
tim mislio okolnost, da li se radi o posjedu, kojim je pravoužitnictvo
skopčano (dakle zadružni ovlašteni grunt) ili ne. Iz
te tvrdnje razabirem, da piscu nije točno poznata razlika izmedju
tečenja pravoužitničtva na temelju §. 1. si. d) i onog
na temelju §. 1. si. e) Naputka A. Samo kod pravoužitnika
kategorije §. 1. si. d) je odlučno, da imadu posjed kvalificiran
u §. 3. Naputka A.; dočim kod pravoužitnika kategorije
§.l.sl. e) nije odlučna prava nar a v p os j ed a,
jer se kod njih traži, da imadu kakav mu drago
nekretni posjed.


Po tom dakle krajišnik, koji potiče od krajiške obitelji,
koja je do 8. lipnja 1871. u zadriižnoj svezi živila, a ne posjeduje
posjed kvalificiran u §. 3. Naputka A. (obligatni posjed),
ne (5e moći steci pravoužitničtvo temeljem §. 1. si. d), već će
isto moći steći samo temeljem §. 1. si. e), u koliko potiče iz
užje krajiške obitelji, koja je u svoje vrieme izpunjavala obveze
i dužnosti u pogledu davanja vojnika.


Usuprot krajišnik, koji potiče iz krajiške obitelji, koja
pravu krajišku zadrugu nije sačinjavala, ali koja je upitne dužnosti
davanja vojnika izpunjavala, ne će moći steći pravoužitničtvo
temeljem §. 1. si. d), već samo ono temeljem §. 1. si. e), jer
ne imade kvalifikaciju, koja se za pravoužitnike §. 1. si. d)
zahtjeva. (Vidi naredbe kr. zemaljske vlade, odjela za unutarnje
poslove od 19. srpnja 1888. br. br. 23530. i od 18. prosinca
1889. br. 32299.).


Takovo tumačenje nailazimo medju inimi i u riešitbi kr.
zemalj. vlade, odjela za unutarnje poslove od 28. veljače 1898.
br. 11728. ex 1898., kojom je G. Č. iz Sv. P. priznato pravoužitničtvo
temeljem §. 1. si. e). U razlozima riešitbe nalazi se
sliedeće obrazloženje: kod pravoužitnika temeljem §. 1. si. e)
nije odlučno, da li imadu ovlašteno zemljište, jer je dovoljno,
da imadu kućište i vlastito kućanstvo.


, Time sam pokušao dokazati, da prigovori (tvrdnje) pisca
ne stoje.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1898 str. 28     <-- 28 -->        PDF

— 442 —


Riješenje pitanja I. po piscu odgovara sadašnjoj judikaturi,
pa za to on nama nije ništa nova predočio.


Ja dopuštam mogućnost takovog riješenja, samo držim, da
isto ne odgovara intencijama ustanova, koje rade o krajiškom
pravoužitničtvu, a niti pravednosti.


Za to sam napisao upitnu razpravu, ne bi li time potaknuo,
da se u judikaturi glede pravoužitničtva udari novi pravac,
naime, da se u pogledu pripadnosti drvne kompetencije priznadu
svi pravoužitnici ravnopravni mi.


Razloge, koji su me doveli do po meni utvrdjenog zaključka,
ne ću opetovati, već za podkrepljenje mojeg mnienja
dodat ću jošte sliedeće:


Prema ustanovama šum. pravilnika od g. 1860. davala se
krajiškim obiteljima obih kategorija drvna kompetencija prema
kućnoj potrebi, a gorivo drvo prema veličini obitelji (Personal-
stand).


Naputak B. nije uzeo za podlogu do pitanja drvne kompetencije
kućnu potrebu i veličinu obitelji, već je kao podlogu
uzeo se list ni posjed.


Naputkom A. nije ništa nova stvoreno, već su samo uredjeni
pravoužitnički odnošaji. Da se pako uisu njim kanila alterirati
dotadanja načela, dokaz je taj, što se Naputak A. na
više mjesta pozivlje na cit. šum. pravilnik. Pošto su bili prema
podlozi šum. pravilnika svi pravoužitnici u pogledu dopitanja
drvne kompetencije ravnopravni, buduć da se kod toga
nije uzimalo u obzir ograničenje, po kojem obitelji navedene u
§. 1. si. e) nisu mogle posjedovati više od 6 rali; pošto je
Naputak A., koji nije smio dirati u jur postojeće odnošaje,


uzeo samo drugii podlogu kod dopitanja drvne kompetencije
i; pošto u Naputku A. ne ima ustanove, po kojoj bi
se pravoužitnici ma kategorije §. 1. si. e) imala odmjeriti kompetencija
obzirom na okolnost, da nisu u Krajini mogli posjedovati
više od 6 rali, — dapače Naputak A. glede kompetencije
ne čini razliku izmedju obih kategorija pravoožitnika: to
dolazimo do zaključka, da se pravoužitnicima §. l.sl. e)


ŠUMARSKI LIST 11-12/1898 str. 29     <-- 29 -->        PDF

— 443 —


im ade odmjeriti kompetencija po istim načelima
i bez ikakovog ograničenja, kako se odmjeruje
pr avoužitni cima §. 1. si. d), dakle prema veličini
posjeda i prema načelima §. 7. Naputka A.


IN^a II. pitanje.
Na pitanje II. odgovara pisac:
«Imade se u katastru provesti sa mogućom najvećom izmjerom,
koja odgovara predpostavki, da se broj selišta ne
množi i ujedno pripadnost cielog selišta ne prekorači».
Po tom bi pisac (kako u razpravi navađja) proveo A. sa
pravom na ´jg i ^|3 pripadnosti ´^g selišta.
Priznajem, da bi na taj način A. dobio skoro kompetenciju
od cielog selišta, a poznato mi je, da se na taj način u
gdjekojoj imovnoj obćini postupa; ali držim, da se ovakav postupak
protivi izričnim ustanovama Naputka A. Po tim ustanovama
može se pravoužitniku dopitati samo kompetencija, odpadajuća
buđ na cielo selište, bud na tri četvrtine, bud na
đvie četvrtine, bud na jednu četvrtinu selišta.
Dvie od tili kompetencija ne smije se dopitati istom pravoužitniku,
kako to čini pisac, a nikako se ne bi mogla dopitati
kompetencija od^i., dvih trećina selišta, posto takove naputak
ne poznaje.
Proti momu riešenju II. pitanja «da se pravoužitniku imade
dopitati kompetencija od cielog selišta», prigovara pisac, da će
se time povećati broj cielih selišta, pronadjenih kod sastavljanja
katastra.
Nu staviv taj prigovor, mimoišao je drugu alineju moje
razprave na strani 265., gdje velim: Ako bi nastao slučaj, da
ne bi bilo nijedno prazno selište, tada bi valjalo piitem izpravk
a katastr a povećati broj tamo uvrštenih cielih, tri
četvrtine i t. d. selišta za toliko, da bi odgovarao posjedu pravoužitnika,
koji se imade u katastar uvrstiti».
U našem slučaju imao bi se broj cielih selišta povećati za
jedno cielo selište.