DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11-12/1898 str. 23 <-- 23 --> PDF |
— 437 — XII. Zaglavne ustanove. §. 49. U svih prieporih suvlastničkog prava, gospodarstva sa imetkom zemlj. zajednice i t. d. imadu biti nadležne političke oblasti, u koliko zakonom ino odredjeno nije. § 50. Ovaj pravilnik stupa u kriepost i dobiva pravnu mod nakon odobrenja po visokoj zemalj. vladi, odjelu za unutarnje poslove. Evo u ovih XII. poglavjah i 50 paragrafa pokušao sam sastaviti nacrt pravilnika za zemlj. zajednice. Isti sam praksom i zakonom crpio iz hrv. naroda — za hrv. narod; pak tko zna bolje, rodilo mu polje. Ovu pako razpravu nastaviti ću svojevremeno prema razvoju same stvari. Nekoliko spornih pitanja glede dopitanja pravoužitničke kompetencije iz šuma krajiških imovnih obćina. Napisao dr. A. CrOglia. U šumarskom listu za listopad o. g. nalazi se pod gornjim naslovom članak, koji se o b a z i r a na moju razpravu o spo- V menutim pitanjima, priobćenim u «Sum. listu» za mjesec srpanj 1898. Citajuć taj članak, odmah sam iz njegovog konteksta, načina dokazivanja i shvaćanja pravnih pojmova razabrao, da ga nije pravnik napisao. Držim, da su za razprave takovih pitanja, koja su skroz juridičke naravi i u kojima se radi o interpretiranju zamršenih, |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1898 str. 24 <-- 24 --> PDF |
~ 438 — nepodpunih i protuslovnih ustanova o krajiškom pravoužitničtvu, pozvani samo pravnici, jer samo oni iniadu za to potrebno znanje i spremu. Da je takovo shvaćanje izpravno, dokazom je medju inimi i okohiost, što je kr. zem. vlada, odjel za unutarnje poslove, izdavajuć naredbe i riješavajud principijelna pitanja o tumačenju ustanova, koje rade o krajiškom pravoužitničtvu, uviek (prije) saslušavala mnienje kr. državnog nadodvjetnietva, kao svog pravnog savjetnika. . . -. Buduć dakle, da je moja razprava lili juridičke naravi, a na nju nije pravnik odgovorio, to se na piščeve primjetbe nisam hotio ni osvrtati. Ali da pisac ne bi smatrao, da se podvrgavam njegovom mnienju, kad mu na njegov članak ne odgovaram, a s druge strane ponukan od njekojih članova šumarskog družtva, ipak sam se odlučio, da napišem ovo njekoliko redaka. Time smatram prema piscu svako dalnje razpravljanje dovršenim. Ifa I. pitanje. Pisac tvrdi, da se ja u svojoj razpravi 1. nisam osvrnuo na one pravoužitnike kategorije § 1. si. e) Naputka A., koji nisu imali nikakovog nepokretnog imetka; 2. da se kod odredjenja kompetencije tih pravoužitnika obazirem samo na veličinu, a ne na pravne odnošaje tih posjeda. Na temelju tih pukih tvrdnja, a ne nastojeć oboriti moja dokazala i moje tumačenje zakonskih ustanova, već jedino pruživ kao dokazalo jedan primjer — hoće dokazati pisac, da moj zaključak nije izpravan i ne stoji. To je zaista najnoviji način, kako se vodi debata o kojem prepornom pitanju. Akoprem dakle moja dokazala i moji zaključci nikakovimi protudokazi oprovrgnuti nisu, to ću ipak pokušati, da dokažem, da i same tvrdnje piščeve (prigovori njegovi) ne stoje. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1898 str. 25 <-- 25 --> PDF |
— 439 — V Ad 1, Činiti razliku izmedju pravoužituika kategorije §. 1. si. e) Naputka A, koji imadu i koji ae imadu nepokretnog imetka, nije nuždno, buduć da se nitko ne može priznati pravoužitnik om, koji ne posjeduju nekretnina, dakle barem kućište. Ovo dokazujem sliedećim; §. 12. krajiškog temeljnog zakona od g. 1850. odredjuje «da je sa posjedom nekretnina u Krajini skopčana vojna dužnost, po tom svaki preuzima tu dužnost, koji steČe takav posjed. «Oni, koji kane sa svojim obiteljima stupiti u svezu Vojne Krajine, valja da ponajprije od pukovnijskog zapovjedničtva zadobe za to dozvolu, koja se može podieliti samo tada, ako je životno uzdržavanje i izpunjenje vojne dužnosti sa strane primanog osigurano sa stečenjem nekretnine» ; a §. 51. eit. zakona ustanovljuje, «da vojnoj obvezi podpadaju svi mužki stanovnici Krajine, koji u Krajini posjeduju nepokretni imetak». Iztoga dakle jasno sliedi, da nitko nije mogao biti primljen u svezu Vojne Krajine, koji nije posjedovao nepokretna imetka i da je svaki, koji je spadao toj svezi, morao u pravilu izpunjavati vojne dužnosti. Dakle vojno-obvezanih, koji bi spadali u tu svezu bez nepokretnog imetka, nije bilo. To temeljno načelo odrazuje se i u Consriptions-i Einrollirungs- normi od g. 1852., po kojoj su se imale popisati pojedine kuće, koje su imale davati vojnike i po kojoj su bili oslobodjeni od novačenja oni stanovnici Krajine, koji nisu imali nepokretna posjeda. Glede prava služnosti drvarenja na krajiške šume odredjuje §. 18. cit. zakona od g. 1850.: krajiške su šume državno dobro. Nakon pokrića erarialnili potreba Vojne Krajine, imade se iz njih krajišnicima po njihovim starim pravicama bezplatno doznačivati gradjevno i gorivo drvo. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1898 str. 26 <-- 26 --> PDF |
— 440 — Pošto je pako svaki krajišnik (kako smo gore dokazali) morao imati nepokretnog posjeda, to je uživanje šum. služnostih u krajini bilo uvjetovano zemljištnim posjedom; dakle dioilikom tih služnostih nije mogao hiti onaj, koj nije imao nepokretnog posjeda. To nam podkrepljuje i šumski pravilnik od g. 1860. §§. 68—71. Prema tim ustanovama dozvoljene su krajiškim zadrugama, te krajiškim obiteljima, koje nisu krajišku zadrugu činile, ali koje su ipak dužnosti i obveze u pogledu davanja vojnika izpunjavale, šumske služnosti za to, što su vojnike uzdržavale, ali se ta podavanja davaju prema kudn o j potre b i. Pakle predpostavlja kucni posjed; a time je i tim zakonom pravoužitničtvo prizna no kao pravo, koje uvjetu jeposjed nekretnina. Zakon od 8. lipnja 1871. (o ustanovama za odkup prava na drvlje, pašu i uživanje šumskih proizvoda, što krajiški stanovnici imaju u državnim šumama u vojnoj krajini) pozivlje se izrično u §. 1. na rečeni šumski pravilnik; pa se dosljedno tomu mora smatrati, da i ovaj zakon smatra to pravo uvjetovanim na posjed nekretnina. Napokon to proizlazi i iz cit. naputka A., gdje se u nebrojeno ustanova jasno izražava, da je tomu pravu podloga nekretni posjed — a nigdje se ne spominje, da bi to pravo skroz osobne naravi bilo; — što niti Naputak A. ne bi bio smio izraziti, jer se njim nisu smjeli mienjati već obstojedi krajiški odnošaji, već su se ti odnošaji imali samo urediti. Da se pako i u najnovije vrieme smatra posjed nekretnina kao uvjet za steeenje tog prava — dokazuje nam i naredba kr. zemalj. vlade, odjela za unutarnje poslove od 18. prosinca 1889. br. 32299., a i današnja judikatura, — koja u nebrojenim riješitbama odbija molbe bivših članova upitnih zadruga, odnosno obiteljih za priznanje pravoužituičtva s razloga, jer ne posjeduju nekretni posjed. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1898 str. 27 <-- 27 --> PDF |
— 441 — Ad 2. Što misli pisac pod pravne odnos aje posjeda, ne razumijem. Iz zadnje alineje na str. 404. držim, da je pod tim mislio okolnost, da li se radi o posjedu, kojim je pravoužitnictvo skopčano (dakle zadružni ovlašteni grunt) ili ne. Iz te tvrdnje razabirem, da piscu nije točno poznata razlika izmedju tečenja pravoužitničtva na temelju §. 1. si. d) i onog na temelju §. 1. si. e) Naputka A. Samo kod pravoužitnika kategorije §. 1. si. d) je odlučno, da imadu posjed kvalificiran u §. 3. Naputka A.; dočim kod pravoužitnika kategorije §.l.sl. e) nije odlučna prava nar a v p os j ed a, jer se kod njih traži, da imadu kakav mu drago nekretni posjed. Po tom dakle krajišnik, koji potiče od krajiške obitelji, koja je do 8. lipnja 1871. u zadriižnoj svezi živila, a ne posjeduje posjed kvalificiran u §. 3. Naputka A. (obligatni posjed), ne (5e moći steci pravoužitničtvo temeljem §. 1. si. d), već će isto moći steći samo temeljem §. 1. si. e), u koliko potiče iz užje krajiške obitelji, koja je u svoje vrieme izpunjavala obveze i dužnosti u pogledu davanja vojnika. Usuprot krajišnik, koji potiče iz krajiške obitelji, koja pravu krajišku zadrugu nije sačinjavala, ali koja je upitne dužnosti davanja vojnika izpunjavala, ne će moći steći pravoužitničtvo temeljem §. 1. si. d), već samo ono temeljem §. 1. si. e), jer ne imade kvalifikaciju, koja se za pravoužitnike §. 1. si. d) zahtjeva. (Vidi naredbe kr. zemaljske vlade, odjela za unutarnje poslove od 19. srpnja 1888. br. br. 23530. i od 18. prosinca 1889. br. 32299.). Takovo tumačenje nailazimo medju inimi i u riešitbi kr. zemalj. vlade, odjela za unutarnje poslove od 28. veljače 1898. br. 11728. ex 1898., kojom je G. Č. iz Sv. P. priznato pravoužitničtvo temeljem §. 1. si. e). U razlozima riešitbe nalazi se sliedeće obrazloženje: kod pravoužitnika temeljem §. 1. si. e) nije odlučno, da li imadu ovlašteno zemljište, jer je dovoljno, da imadu kućište i vlastito kućanstvo. , Time sam pokušao dokazati, da prigovori (tvrdnje) pisca ne stoje. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1898 str. 28 <-- 28 --> PDF |
— 442 — Riješenje pitanja I. po piscu odgovara sadašnjoj judikaturi, pa za to on nama nije ništa nova predočio. Ja dopuštam mogućnost takovog riješenja, samo držim, da isto ne odgovara intencijama ustanova, koje rade o krajiškom pravoužitničtvu, a niti pravednosti. Za to sam napisao upitnu razpravu, ne bi li time potaknuo, da se u judikaturi glede pravoužitničtva udari novi pravac, naime, da se u pogledu pripadnosti drvne kompetencije priznadu svi pravoužitnici ravnopravni mi. Razloge, koji su me doveli do po meni utvrdjenog zaključka, ne ću opetovati, već za podkrepljenje mojeg mnienja dodat ću jošte sliedeće: Prema ustanovama šum. pravilnika od g. 1860. davala se krajiškim obiteljima obih kategorija drvna kompetencija prema kućnoj potrebi, a gorivo drvo prema veličini obitelji (Personal- stand). Naputak B. nije uzeo za podlogu do pitanja drvne kompetencije kućnu potrebu i veličinu obitelji, već je kao podlogu uzeo se list ni posjed. Naputkom A. nije ništa nova stvoreno, već su samo uredjeni pravoužitnički odnošaji. Da se pako uisu njim kanila alterirati dotadanja načela, dokaz je taj, što se Naputak A. na više mjesta pozivlje na cit. šum. pravilnik. Pošto su bili prema podlozi šum. pravilnika svi pravoužitnici u pogledu dopitanja drvne kompetencije ravnopravni, buduć da se kod toga nije uzimalo u obzir ograničenje, po kojem obitelji navedene u §. 1. si. e) nisu mogle posjedovati više od 6 rali; pošto je Naputak A., koji nije smio dirati u jur postojeće odnošaje, uzeo samo drugii podlogu kod dopitanja drvne kompetencije i; pošto u Naputku A. ne ima ustanove, po kojoj bi se pravoužitnici ma kategorije §. 1. si. e) imala odmjeriti kompetencija obzirom na okolnost, da nisu u Krajini mogli posjedovati više od 6 rali, — dapače Naputak A. glede kompetencije ne čini razliku izmedju obih kategorija pravoožitnika: to dolazimo do zaključka, da se pravoužitnicima §. l.sl. e) |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1898 str. 29 <-- 29 --> PDF |
— 443 — im ade odmjeriti kompetencija po istim načelima i bez ikakovog ograničenja, kako se odmjeruje pr avoužitni cima §. 1. si. d), dakle prema veličini posjeda i prema načelima §. 7. Naputka A. IN^a II. pitanje. Na pitanje II. odgovara pisac: «Imade se u katastru provesti sa mogućom najvećom izmjerom, koja odgovara predpostavki, da se broj selišta ne množi i ujedno pripadnost cielog selišta ne prekorači». Po tom bi pisac (kako u razpravi navađja) proveo A. sa pravom na ´jg i ^|3 pripadnosti ´^g selišta. Priznajem, da bi na taj način A. dobio skoro kompetenciju od cielog selišta, a poznato mi je, da se na taj način u gdjekojoj imovnoj obćini postupa; ali držim, da se ovakav postupak protivi izričnim ustanovama Naputka A. Po tim ustanovama može se pravoužitniku dopitati samo kompetencija, odpadajuća buđ na cielo selište, bud na tri četvrtine, bud na đvie četvrtine, bud na jednu četvrtinu selišta. Dvie od tili kompetencija ne smije se dopitati istom pravoužitniku, kako to čini pisac, a nikako se ne bi mogla dopitati kompetencija od^i., dvih trećina selišta, posto takove naputak ne poznaje. Proti momu riešenju II. pitanja «da se pravoužitniku imade dopitati kompetencija od cielog selišta», prigovara pisac, da će se time povećati broj cielih selišta, pronadjenih kod sastavljanja katastra. Nu staviv taj prigovor, mimoišao je drugu alineju moje razprave na strani 265., gdje velim: Ako bi nastao slučaj, da ne bi bilo nijedno prazno selište, tada bi valjalo piitem izpravk a katastr a povećati broj tamo uvrštenih cielih, tri četvrtine i t. d. selišta za toliko, da bi odgovarao posjedu pravoužitnika, koji se imade u katastar uvrstiti». U našem slučaju imao bi se broj cielih selišta povećati za jedno cielo selište. |