DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 23 <-- 23 --> PDF |
— 271 g. 1887.—1891. Trošilo se je godimice 2.000 komada, a komad se plaćao po 2 for., dakle u vrlednosti od 4.000 for. Za hrastove izvale se davalo godimice po 6—700 for., a za oljruče se izdalo po 240 for., 1000 komada je stajalo 12 for,, za izradbu dužica se izdalo 400 for., a za pravljenje bacava 300 for. godišnje. God. 1893.—1895. trošilo se je 500 kora, po 1 for. komad. God. 1895.—1897. trošilo se je 300 kom. po 80 nč. komad. Za otvaranje i zatvaranje di\na prigodom tovarenja suhi šljiva ili pekmeza placa se 20 nč. od komada. Na dan je mogao jedan pomoćnik načiniti po 2 šljivarske bačve, a plačalo mu se je 1 for, 20 nč. od komada, a pekmezarskih 6 komada, a plaćalo mu se 15 nč. po komadu i hranu. Ovaj je obrt kod nas več u a izumrcu, a ne če dugo trajati, te ce sasma prestati. Mnogo put sam čuo uzdahnuti naše stare bačvare za onom zlatnom dobom, kad su oni godimice zaslužili čistih 2.000 for., praveč samo šljivarske bačve, a materijal za iste vrlo jeftino kupovali. No kad su se počele suhe šljive transportirati u vrećama, naši pako hrastovi poskočili u cieni, dočim je ciena bačvama počela padati, moradoše naši bačvari baciti bradve i makije, te se opet latiti pluga i motike. Iglasto drveće i grmlje hrvatske flore. Piše Dragutin Hire. U svjetskoj flori zastupane su Conifere u 34 roda sa 350 vrsta i po tome se ne iztiču brojno, ali padaju u oči množinom svojih pojedinaca, koji stvaraju ogromne šume, značajne za pojedine zemlje ili krajeve. Svratimo li okom na biUnskogeografsku kartu, koja nam predočuje područja Conifera, pada nam u oči, da se naročito šire sjevernom zemaljskom polutkom. Granica listnatog drveda (u Labradoru do 52**) ujedno je granica i za sada živuće Conifere. Prama jugu ih omedjašuju stepe srednje Azije i prerije sjeverne Amerike, koju medju |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 24 <-- 24 --> PDF |
— 272 prekoračuju u mediteranskoj flori, na planinama srednje Azije, Himalaje i na planinama sjeverne Amerike. U zapadnoj Aziji brojne su Conifere do 30^ sjeverne širine (na bregovima Filipina i Sundajskoga otočja), ima ih dapače i u vručem pojasu, dočim su u pacifičnoj sjevernoj Americi bujne do 34^ sjeverne širine i sežu do Kube i Jamaike. Drugčije se ima sa Coniferama na južnoj polutki. Idemo li od ekvatora prama sjeveru, vidimo, da u večem djelu manjkaju. Odbivši gorje Atlas, imadu samo visoki bregovi po kraju Coniferu tako n. pr. Abesinija Juniperus procera, doeim su u Kaplandiji i na Madagaskaru porasle na riedko (Widringtonia, Podocarpus). Brojnije su na bregovima malajskoga arhipelaga i na Andama južne Amerike. Po ovome, što iztakosmo, jasno jest, da Conifere ne uplivaju u tropima na vegetativne formacije, da manjkaju savanama, stepama i pustarama. P o d ocarpeae, Taxodieae i Cupressineae šire se sjevernom i južnom polutkom, dočim Abietineae i Taxeae pripadaju samo sjevernoj, a Auracariea e samo južnoj polutki. Hoćemo da u kratko iztaknemo područja Conifera u Evropi, a onda da svratimo pozornost na našu domovinu. U sjevero-evropskom području stvara šume smrek a i bor ; prva se širi prama jugu na bregove mediterana, a u Norvežkoj do 67^ i 69^ 30´; sa iztočne strane poluotoku Kole ide joj iztočna granica do 55^ 29\ Nalična sibirsk a smrek a (Picea obovata) druguje u sjevernoj Norvežkoj sa smrekom i stvara velike šume u Rusiji sa arišem, limbom (Pinus Cembra), sibirskom jelom (Abies Pichta) i brezom. Na mršavu tlu sbija se u sjevernoj Evropi u velike šume i b 0 r, sizuči južno do zapadne Španije, Male Azije i Perzije, a" sjeverno u Norvežkoj do 70" 20^ S njime druguje borovic a (Juniperus communis) do iztočne Sibirije i Kamčatke. S m r ičin a (J. nana) raste na bregovima Skandinavije i na Uralu. Limb a stvara velike šume u nekojim krajevima sa zapadne strane Urala, na Alpama i Karpatima, a ima sjeverna Rusija |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 25 <-- 25 --> PDF |
— 273 — i vrstu ariša L a r i x s i b i r i c a, koja se širi od zapadnoga Urala do Vaga i Dvine. Za mediteransku floru u Evropi spominjemo Pinu s Pinea, P. halepensis, Juniperus macrocarpa, J. Oxycedrus i J. phoenicea. Na južnom Krimu i u alpinskoj flori Grčke značajne su još dvie borovice J. e xcelsa i J. foeditissima, za jonsko otočje i Italiju Pinus br u ti a. Na otoku Cipru raste Juniperus drup a c e a i C e d r u s L i b a n i, za Grčku su osobite Abies cephaloniea i A. Apollinis, za Rumeliju P. P e u c e, za 01ymp Pinus leucodermis, koji je značajan i za Srbiju te Dalmaciju i P, P i n a s t e r, koji je običan u Spaniji, južnoj Francezkoj, u Liguriji, Toskani, na Korsiki i u Dalmaciji. Na pirenejskom poluotoku stvara velike šume Pinu s pvrenaica, tu raste i Abies Pinsapo, s kojima druguje Juniperus thurifera. Na Kreti u Rodosu i Cypru raste Cupressus sempervires, au Spaniji C. g 1 a u c a. Medju mediteranom i subarktičkom Evropom leži područje sredno-ev ropsko i aralo-kaspijsko, u kojem su najobičniji obična borovica i bor. Crn i bo r (Pinus Laricis) zastupan je u mediteranu odlikom P o i r e t i a n a, a u srednoevropskom području sa odlikom austriaca , dočim treća var. Pallasian a raste na poluotoku Krimskom. Simo ide i ugledna jela , a najveličajniji su jelici po sjevernim obroncima Breneja, u srednjoj Francezkoj, na Vogezama, na Juri i Schwarzwaldu. Na Pirenejama u Aragoniji i na Siciliji uzdiže se jela 1950 m. visoko, dočim se smreka uzpinje 2411 m. Ari š je samonikao na Alpama i Karpatima, na slezkomoravskom gorju i u nekojim krajevima u Češkoj i Moravskoj, te se uzpinje na Ortleru 2400 m. visoko. Limba , kojoj je prava domovina u Aziji, na srednoevropskim je planinama raztresena, a obična u gornjem Engadinu, u Švicarskoj, a tako je raztresena i tisa . Pinu s P u m i li 0 značajan je osobito za Krkonoše, Karpate, Alpe (do 2695 m.) i Juru kao i za cretista u Ceskoj, Moravskoj i |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 26 <-- 26 --> PDF |
— 274 — gornjoj Bavarskoj (649 m.) P. M u g h u s za talijanske planine južno-tirolske (1720—1950 m.), koruške (910—970 m.) i kranjske Alpe, P. uncinata (incl. P. r o t u n d a t a) za Španiju, južnu Francezku, gdje se razvije i u stablo, a ne manjka nekojim krajevima Ceske, Moravske, Njemačke i t. d. S 0 m i n a (Juniperus Sabina) seže od španjolskih planina do Kavkaza, nu najznačajnija i najzanimivija za cielo je područje P i e e a Omorika, koja se uzpinje od 900—1300 m. visoko´, a u srodstvu je sa smrekom mandžursko-japanskoga područja. U našoj domovini sbijaju se Conifere u velike, mjestimice nepregledne šume u Gorskom kotaru, odnosno na jugo-zapadnoj visočini, u Lici i Krbavi, na Velikoj i Maloj Kapeli, a ne manjkaju nekojim gorama sjeverne Hrvatske, odkuda sežu i u Slavoniju. Sa Velebita prelazi crnogorica u Dalmaciju na Pakleninu, Biokovo i druge alpinske bregove. U Gorskom kotaru steru se šume crnogorice na milje daleko, a karakterišu navlastito bregove oko Mrkoplja, Fužine, Delnica, Lokava, Mrzle vodice, Crnoga luga i kotar čabarski, što se poueljivo iztiče n, pr. sa Velikoga Ribnjaka ili Burnoga Bitoraja. Liepe su šume na Maloj Kapeli, Velikoj Kapeli, Plješevici i tu i tamo na Velebitu (Crni vrh, Crna greda, Crna kosa i t. d.) Iz Like i Krbave stere se crnogorica Bosnom, Hercegovinom i Crnom gorom. U sjevernoj Hrvatskoj vidimo crnogoricu na gori Zagrebačkoj, Uskočkoj gori i gori Maceljskoj, dakle na medji Kranjske i Štajerske, gdje je ona značajna. Na Ivančici i KalniČkoj gori ima takodjer iglastoga drveća? ali se više ne sbija u šume. Prama iztoku Hrvatske biva iglasto drveće sve to redje, a prestaje na Papuku u Slavoniji. Crnogorica podaje ovim krajevima domovine ozbiljnimrki značaj, koji se gubi tamo, gdje se nad nju uzdigla jasnozelena bukva. Kod Mrzle vodice, u koritastoj dolini, koju zovu * Englei-Prantl: Natilrliche Ptiaazeufamilien II. Th. I Abth. p. 53—6-2. |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 27 <-- 27 --> PDF |
— 275 — Suha Rječina, porasla je ugledna breza, prama selu zahvatila je crnogorica, dočim se je nad ovu uzdigla šuma bukova, u kojoj je porasao i bieli javor (Acer Pseudo-platanus). U jeseni, kada lišće breze i javora požuti, a ono bukve «zaplameuje», ovo je jedan od najzanimijih jesenskih krajeva u domovini´ Iglasto drveće zalazi u nas i u alpinsku floru, ali se ne uzdrži nikada tako visoko kao bukva, glavni zastupnik pontske Hore, primajući u velikim visinama oblik kosodrvine (Krummholzform). Ovo smo iztakli u svojoj radnji «B j e 1 o g o r i c a Gorskoga kotar a», koja je štampana u «D u m a r s k o m listu » g. 1896. br. 8—10. Dodajemo, da smo takove bukve našli i na Velebitu, gdje n. pr. na Velikoj Visočici zalaze malo ne do tjemenice, stvarajući medju pećinama i škrapama tako gustu šumu, kojom se ne bi čovjek probio nikada. Poslije ovoga pripomenka, prelazimo k pojedinim vrstama iglastoga drveća i grmlja naše flore, pa ćemo uz put svratiti pozornost i na susjedne, naročito slavenske balkanskoga ostrva zemlje. Smreka Picea excelsa Liuk. Glede latinskoga imena smreke vlada od davna u botaničkoj sistematici prepirka, odkuda se je uvukao metež i u školske knjige, pa i u naše, kojemu treba da se stane na put. Tomu metežu kriv je sam veleumni L i n n e, koji je zamienio latinska imena. Rimljani zvali su jel u «abies», a smrek u «picea», nu Linne je ta imena zamienio, a kada im je još dodao ime roda «pinus>, bijahu metežu vrata širom otvorena, koji su nekoji botaničari još i povećali. Linne zvao je smreku Pinu s Abie s (1753.), Miller Abies Picea (1768.), Du Roi Pinus Picea (1771.), r^amarck P. excelsa (1778.) i Abies excelsa (1805.), Karsren (180.), P. vulgari s Link (1830.). Danas je za smreku prihvaćeno obćenito ime Pice a c X c e 1 s a, a obzirom na sistematiku i nomenklaturu ima svakomu botaničaru biti uzorom čuveno djelo: «Die natiirtichen |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 28 <-- 28 --> PDF |
— 27G Pflauzenfamilien», koje zamislile botanički prvaci A. Engle r i K. P ra n ti, a štampa se u Lip^kom od g. 1887. i sada se primiee kraju. Niemci zovu smreku Ficlite, Rotlitanne i Pecht a n n e, pa joj zadnja dva imena takodjer ne pristaju, jer je Tanne jela. Ovaj metež vidimo i u našim školskim knjigama, a uzrokom su mu pisci, koji su pisali prirodopis bilinstva ili biljarstva ili i koju naučnu botaničku razpravu. Godine 1856. napisao je Š u 1 e k «Biljar8tvo I. dio za više gimnazije. Tu opisuje i češernjače, u kojem opisu vidimo u zametku metež glede narodne nomenklature. S u 1 e k (str. 233) zove smreku «j e 1 a t a n k o v r li a», a jelu «o m o r a» ili «o m o r i k a (str. 234), doeim zove smriekom «o b i č n u b 0 r 0 V i c u». Iste godine preveo je prof. Kiseljak «Pouka u botaniki» od Pokornoga, u kojoj zove smreku «jela», a jelu «omorika>, dočim mu je «Pinus Cembra» smriek ili smrieka (str. 37. i 39.). U II. dielu Šulekova «B i 1 j a r s t v a», koje je štampano tri godine kasnije, nalazimo istu nomenklaturu. Sada bijaše put utrt, i ta su se kriva imena širila u školske knjige dalje, jer i prof. J an d a (Počela botanike. Zagreb 1878. str. 317.) zove smreku «omorika», a borovicu običnu «smrekom:&, pa je i profesoru Kišpatić u (Botanika za više razrede srednjih škola. Zagreb 1890. str. 83.) Abies excelsa (die Ficlite) «o m 0 r i k a». Godine 1884. profesor je Jand a čvor još više zami´sio, kad je preradio Pokornijev prirodopis bilinstva, jer je (str. 156.) k omori ili omoriki dodao ime «smrča» , i time spojio imena dvijuli različitih vrsta, jer je drugo omorika ili omora, a drugo opet smrča, kako čemo se o tome osvjedočiti za čas. Profesor Sebišanovič napisao je g. 1888. u Glasnika hrv. naravoslovnoga družtva radnju: «Osvrt na nekoje osebine varaždinskih Conifera», pa zove jednu odliku smreke var. V i m i n a 1 i s (Hangefichte) sad «v i s i jelo m», sad «v i s i omorikom», a nije ni jela, ni omorika, več je, kako nam |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 29 <-- 29 --> PDF |
— 277 — odaje iztaknuto njemačko ime, odlika obične «smreke» . Da vidimo, što vele dr. S c h 1 o s s e r i V u k o t i n o v i c ! U djelu «:F 1 0 r a C r o a t i c a», koje je štampano g. 1869., dodavaju i oni k borovici ime «smrieka » (str. 1040.), zovu jelu », a smreku «j e 1 a v i t k a» (str. 467.) I sam dr. Josip Panči c zvao je do g. 1871. jelu «omorikom», ne znajudi još onda, da je omorik a posve nova vrsta četinara, te je to ime zabilježio valjda po slušanju, a da omorike nije ni vidio. Smreku zove «smrča», pa nam je za čudo, da je prof. J a n d a to ime identifikovao sa omorikom (J. Pančic : «Sumsko drveće i šiblje u Srbiji». Glasnik srbskog učenog družtva. Beograd 1871., str. 281., 282.)\ Ovako bijahu zavedeni mnogi, pa i sam pisac ove radnje, a u školama na tisuće učenika, koji nisu znali, što je omorika, što li jela ili smreka. Želio sam od davna, da taj čvor razriešim i stvar prema narodnoj nomenklaturi izvedem na čisto. Liepa mi se zato pružila prilika, kad sam bio učiteljem kr. kaznione u Lepoglavi. Imao sam tu naroda sa sviju strana domovine, imao ga iz tako zabitnih krajeva, u kojima ne bijaše nikada ni pisca, ni književnika, u jednu rieč, bio sam na bogatu i neizcrpivu vrelu nomenklature i terminologije i tu liepu priliku i izdašno upotriebio. Imao sam u školi kroz četiri godina nekoliko stotina kažnjenika, imao u samotnim i skupnim zatvorima i takovih, koji nisu škole polazili, pa mi bijaše dana prilika, da upoznam narodna imena za smreku. Granom u rukama obilazio sam kažnjenike i zabilježio ova imena: C m r e k, B m r e k, smreka, smreka, smrekva, smrka, s m r k 0 V i n a, s m r o k, c m r e k ili c m r o k, ali mi nijedan * J. Ettinger zove omoriku i „smreka", a latinskim imenom Abies escelsa, dodavajući kao auktora Poireta, nu tim je imenom ozvao De Candolle, dočim odliku „viminalis" dodaje k „Pinus ezcelsior´´, a ima biti Pice a excel8a, (Šumsko drvede i grmlje, 169., 171.).) |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 30 <-- 30 --> PDF |
— 278 — kažnjenik iz Hrvatske i Slavonije uije spomenuo «oinorike>-. Razpoznali su vrstu po cešeriki i iglicama, ali prepoznali i jelu. koju je jedan zvao i j e 1 i k a, dočim je Bakranom j e 1 v a Cupressus pyramidalis (bvpresse). Imena ^omora^ ili «omorika>^ zabilježio nam je i rvi V u k za Crnogoru, dr. P a n č i c za Srbiju, a biskup O. V u j i č i (:? za BosnuS a pripada četinaru, rastudem samo u tim zemljama, pa u Hercegovini i Bugarskoj. Godine 1876. prepoznao je dr. Panči d .u omoriki nov u vrstu i ozvao ju Picea Omorika^ i po tome valja brisati to ime kao synonym smreke i pridržati za Picea excelsa==die Fichte, ime «smreka», kako ju je već g. 1873. zvao V. Koroskenj i (Šumarstvo. Zagreb, str. 47.), a za Abies pectinata jela . Medju iglastim drvećem domovine ide prvenstvo smreku, jer je ne samo najobičnija, vec i najkoristnija. Od nje su u Gorskom kotaru nekoji krajevi dobili svoje ime, kao Smrekova draga kod Križulne, Smrekovica kod Lazca, Smrekovac pod Malim Eisnjakom i Smrecje (seoce) kod Gerova, a znamo na Velebitu kod Došen-plana i za Smrčevo dolce. Ona se sbija u gustu šumu i u Gorskom su kotaru najljepši smrekovnjaci oko Mrkoplja (Crna kosa, Mrzla draga), Skrada, oko Lica na na Vranjku, Spičunjku, Kobiljaku i Zvirjaku; pod Medvedjakom na Kalačnici, Karlovcu, Velikom i Malom Strbcu, odkuda se spušta s jedne strane prama primorju do Plaše (551 m.), a s druge do Jelenja gornjega. Kod Gerova, u kotaru cabarskom, počima smrek a oko Križulne, te se kod Lazca sbija u velike šume na Pogledu, Klaštru, Seginčeku i svim bregovima oko Risnjaka i Snježnika. Pripovjedali su mi, da je Smreko^ica na podnožju Maloga Snježnika u dubokoj ponikvi ležeča šuma, u koju da sunčani traci ne prodiru nikada i da ljudi u nju riedko zalaze. Udivljenja su vriedne smreke na vrhu Grebenu kod Kuželja. U prodole i doline Gorskoga kotara smrek a ^ B. Šulek: Jugoslavenski imenik bilja, str, XXLI. i 265. I u istome ime* niku zove Šulek smreku: omara, omarika, omora, omorika, ali i amereka, smreka, capin Cfranc. Sapin). ^ Ob ovoj vrsti smreke pisat ćemo drugom prilikom. |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 31 <-- 31 --> PDF |
- 279 — ne zalazi, ali se uzpinje na najviše bregove Primorskih planina. Našli smo ju na Velikom Obruču (1377 m.), Suhom vrhu (1350 m.) i Grlešu (1325 m.), a ne manjka i briegu Jesenici. Nu na tim bregovima ne stvara čistu šumu, već je izmješana sa bukvom ili javorom ili je utrešena u šumu bukovu. Na najvišim staništima kržlja smreka sve više, ali ne prima oblik kosodrvine. Na tjemenici Velikoga obruča i drugim alpinskim bregovima samo je 1—2 m. visoka, debla su joj osovna, svrži i grane prikraćene i krute, godovi na prerezu gusti, skoro mikroskopički, a kora bielo-siva. Ugledni onaj čunjasti ili piramidalni oblik u takovih se je smreka izgubio; uzrast mu je postao ne ugledan, sbijen´. Pod suhim vrhom ima snježnica zatrpana viečnim sniegom, a na pećinama nizke smreke osobita oblika. Kraj debla se na njima tako razrasao, kao da je od tiesta i da se razpuzao, dočim se korenje težko probija medju razpuklinama žestoka vapnenca. Iz Gorskoga kotara širi se smreka do Moravica i Vrbovskoga, pokrivajući visoke bregove oko Stubice, Nadvučnika, Plemenitaša i Severiua. Ne spušta se prama Kupi, i tu su šume bukove i hrastove. Od Vrbovskoga širi se smreka na Gomirje uz rieku Dobru, odkuda prelazi na Veliku Kapelu. Liepe su šume oko Modruša, Jezerana na Skamnici, kod Brinja, te izmedju Lešča i Perušiča (Janječka kosa , oko Plaškoga, Jesenice, Plitvičkih jezera (gornjih) i okolici. Ima smrekovih šuma u Zumbergu, na Maceljskoj gori, u Zagrebačkoj gori na sljemenu i u gori Bistranskoj. Smreke, koje se iztiču osobitom invidualnošcu i koje Niemac zove «Wetterfiehten», a rastu obično po čistinama, nisam * Ovo de biti P. excel8a var. alpestri a Brilgger, koja u alpama stvara i Sume te se uzpinje 1600—1800 m. visoko. Briigger je nabrojio na 35 cm, debelu stablu 100 godova, na drugom od 75 cm. 150—160 godova. Daje dobro drvo za gusle i glasovire. Ovamo ide valjda kostruŠasta smreka, koju navodi Ettinger za Gorski kotar i planine rieČko-modruSke Županije. |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 32 <-- 32 --> PDF |
U nas do sada vidio, a riedke BU i takove smreke, u kojih se stablo prama vrhu razgrauilo u dvoje ili troje, što biva obično kad se odlomio vrh krošnje. Krasna bude po našim planinama smreka onda, kada stoji osobice ili kada nije pregnsto porasla. Osebice se nadje na kojoj plani, u luki ili draži na Velebitu u dulibama, pa kad tu buji od mladosti te svoju krošnju širi bez zaprieke, onda je u istinu veličanstvena, pa nas kao takova zaustavlja u perivojima. Kod Biljevine, nedaleko Crnoga luga (Gorski kotar) našao je J. J a r e š bivši upravitelj kueginje Thuru-Taxis blizance od smreke. Debla su tim smrekama visoka do 6 m.; hevo deblo ima u premjeru 0*38 m., desno 0*4:2 m. Ova se je nagnula na onu koso i u priličnoj se visini prirasla, gdje imadu obje u objamu 0*43 m., dočim je kod Zalesine smreka, koja je ciela povaljena i s jedne su joj strane svrži izbile, dočim se s druge zakorienjuju, tjerajući tako zvano adventivno korienje. Iz ovakovih grana mogu se razviti samostalna stabla i na takovim mjestima, gdje se je smreka pod težinom sniega svila i prikučila k zemlji, naročito pak onda, ako se to dogodilo u mladosti. Prikladni su zato obronci po našim gorama i planinama i sigurno takova stabla u nas ne manjkaju. Na Velikoj Kapeli i Velebitu ima i takovih smreka, koje imadu uzrast, koji njemački zovemo «Fahnenwuchs». Gdje su stabla izvrgnuta jakomu vjetru, u nas osobito buri, to su ona s jedne strane kao obrijana i grane se svijaju prama zatišju. Nu vjetrovi mogu da djeluju na smreku i tako, da joj se krošnja ne razvije u prilici zastave, već u obliku kišobrana, što smo na otoku Krku opazili i u koprivića (glaogulič, ladonja; Celtis australis). Vidio sam u Gorskom kotaru i druguda takovih smreka, koje je oborio vjetar i koje prhnu i trunu, ali su na njihovu truplu porasle mlade smreke ili jele. Kada je stablo odavna struhnulo, mladi mu porast označuje grob. Skrši li vjetar stablo, ostane često panj, na kojem sam našao tri, četiri mlade smreke ili jele, koje svoje korienje vrtaju sve dublje, a dosegnuv |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 33 <-- 33 --> PDF |
— 281 — zemlju, tu se zakorienjuju. Kad što se dogadja, da medju korienjem ostaje šupljina i tada je stablo nasadjeao, nalikujudi tropskim Rhizoforama. Takova sam stabla vidio i na Maloj Kapeli kod Ljeskovca. U Gorskom kotaru, na Velikoj i Maloj Kapeli, na Velebitu, ima i takovih smrekovih šuma, koje nisu porasle po bregovima, već u dubokim ponikvama, koje su za naš kras toli značajne. Kod Lica ima vrh Košarina, a na tjemenu duboka ponikva zarasla smrekom. Takova je ponikva i u Smrekovcu, a u njoj vječni snieg, a više ih ima kod Perušida na Janjačkoj kosi, na Velebitu i Plješevici. Kada vihor zahuji gluhom šumom, obori mnogo stablo u ponikvu, a s korienjem i mnogi kamen i pedinu i zato su u takovoj ponikvi uzpravna stabla riedka. Polomljene vršike smreka, prelomljene svrži, oklaštrene grane, izprelomljena debla izprebacano i sunovradeno stabalje, dovaljeno kamenje i na njemu uvehlo bilje, debela mahovina, plazava crvotočina, guste papradi, debela sjena, grobni muk, ledena studen, to je slika smrekom zarasle ponikve. Osobite su opet one smreke, koje su porasle na osovnim stienama, a deblo im u pridanku svito. U tome je pogledu znamenita sniežniea na Burnome Bitoraju pod Jožinom planom. Smreka raste i u Dalmaciji po nekojim planinama, u Crnoj gori na Komu, nije riedka u Bosni i stvara šume, tako n. pr. na Grmeč-planini, ua Mačku, u Hercegovini je ima na Bieloj gori na Jastrebici^ U Srbiji raste obilato po južnoj granici od Ivice do Kopaoniku®. U Bugarskoj je ima na planinama y Rilo, na Balkanu, Cedru, Rodopu (ako nije ovdje P. omorika). Za Vitoš, Kosu i Vsogovsku planinu navodi Velenovsk y Picea excelsa var. balcanica (1886.)^ ^ J. PantoŽek: Adnotationes ad Floram et Faumam Hercegovinae, Crne gorae et Dalmatiae, Poaonii. 1874., p. 30. » J. Panć j<;: 1. c, p. 282. ^ J. Velenov8ky : Flora Bulgaria. Pragae. 1891. p. 518. 22 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 34 <-- 34 --> PDF |
— 282 — Smreka jadika. Picea excelsa var. vimiiialis. Od smreke ima više suvrstica, od kojih se neke goje i u vrtovima, nu najznamenitija je odlika v i m i n a 1 i s, koju zovu Niemci »Hangefichte», docim demo je mi zvati smreka-ja dika , pod kojim imenom bijaše izložena u hrvatskom, šumarskom paviljonu u Budimpešti uz oznaku, da je iz ogulinske imovne obćine, a zove je tako i Ettinge r (1. c. str. 171.), docim moramo ime «visi-omorika» napustiti. Švedski botaničar Caspar y bijaše prvi, koji je ovo čudnovato stablo točnije opisao i karakterizovao, te ga gornjim latinskim imenom ozvao. Jer je obična u Švedskoj, zovu ju Niemci i kod Stockholma Alstromer i «A 1 s t o m e r´s H a n g efichte ». Znao je za nju i Linn e već g. 1741., misleći, da je križanac od smreke i bora. Dr. C. Wilhelm bijaše opet prvi, koji je g, 1887. botaničare u našoj monarkiji upozorio na tu osobitu odliku, navodeći nova staništa za Austriju dolnju, Tirol, Korušku\ Godine 1888. napisao je Rudolf R a i m a n n radnju: Mittbeilungen liber Fichtenformen aus der Umgebung von Lunz», u kojoj razpravlja o toj smreki te svoj opis objasnuje i jednom slikom, potvrdjujući Casparjjeve navode^. Kad sam 14. kolovoza g. 1885. krenuo iz Tršća (u kotaru čabarskom) u Policu, da se od ovdje popnem na Kranjski Snježnik, pade mi dalje sela Crni laži, a na Crnoj gori, u oći smreka osobita oblika, oponašajući donekle ariš ili mecesan. Poslije razgledam drugu, treću, četvrtu, a napokon uz put i cielu šumu, kojoj smo i na povratku svratili svoju pozornost. Iste godine nisam mogao da ovu smreku odredim, jer do onda Wilhelmova radnja nije ugledala svjetlo, a naročito mi je dobro došla Raimanova slika. Učinio sam to g. 1889. u glasilu zooložko-botaničkoga družtva u Beču^ ^ SitzuDgsberichte d. k. k. zoologisch.-botanischen Geaelischatt in Wien(Jahrgang 1887, Bd. XXXVII, I. Quartal p. 8-9. 2 Verhandiungen etc. Bd. XXXVIII. I. Quart.. p. 71—73. ® Die Hangeiichte in Croatien, Sitzungsb. Bd. XXXIX., I. Quait, p. 22, 23. Od smreke jadike ima slika i u skupocienom djelu G. Hempela i K. Wilhelma: „Die Biiume u- Straucher d "NValdes". I. Abtheilung, p. 64., doČim je na str. f>3. naslikana P. excelsa var. virgata (Schlangeniichte). |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 35 <-- 35 --> PDF |
— 283 — Krošnja nije u jadike gusta, vec je riedka, svrži dosta brojne, vodoravne ili nakose, ogranci o—6 reda riedki. Prešljenasto poredane grane imadu pravilan položaj, nu ogranci se spuštaju okomito, oponašajući ariš ili su metar i više duge te nalikuju strmogledu ili brezi. Iglice su ođstojeće ili nešto privinute, široke, cetvero-srhe i guste. Jadike ima u nas i po drugim krajevima. Tako ju publicira pokojni prof. Sebišanovi ć za Varaždin, gdje je ima u gradskom perivoju (vidjeli smo ju i sami), u perivoju bivšega bana Kolomana Bedekovića i na varaždinskom groblju^ Ne manjka u okolici zagrebačkoj; ima je pred sveučilištem, na Strossmajerovu šetalištu, u vrtu Petrove kupelji, na Mlinarskoj cesti pred negdašnjim Laekovim mlinom, a u Maksimiru oko kioska. Vidio sam ju i u Osijeku dolnjem, nedaleko tamošnjega groblja, a prekrasna stabla u Egyenbergu kod Gradca Picea exeelsa var. erjtlirocarpa i var. chlorocarpa. Godine 1877. upozorio je Purkjn e u «Allgemeine Forstund Jagdzeitung» na dvie odlike smreke, od koje prvu Niemci zovu «E. othzapfig e», a drugu «G riinzapfige Fichte* Ob ovim odlikama pisao je i prof. dr. K e r n e r iste godine u «(3sterreichische botanische Zeitschrift» (str. 91.), a ide valjda ovamo «E; ana ili mekana smreka» i «Pozna ili tvrd a s m r e k a», koju navodi za šume gornje Hrvatske Ettinge r (1. c. str. 171.), U prve, da je drvo mekanije i laglje se izradjuje, a dozrieva 14 dana prije od drugih smreka. Druga dozrieva kasnije, drvo joj je čvrsto i više crvenkasto. U odlike chlorocarp a ženski su cvietovi crveni (zinnoberroth), češerike mjeseca jula ili augusta jasno-zelene, kad su zrele žuto-zagasite (gelbbraun). U odlike erjthrocarp a ženski su cvietovi karminasto-ljubičaste boje, ne zrele češerike tamnoIjubiČHSte, zrele crveno-zagasite (rothbraun). Hampel i Wilhelm (1. c. str, 64.) pišu ob ovim odlikama doslovce ovo: Beide Formen sollen sich auch ^ Oavrt na nekoje osebine varaždinskih Conifera (Glasnik hrv. naiavoalovnoga druŽtva. Godina I[I., poseb. odtiska str. 3-6. |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 36 <-- 36 --> PDF |
durch die Grosse der Staublatter, die Grosse und Farbung der Fruchtbliitter, die Anzahl der letzteren in der einzelnen Bliithe, die Farbung des reifen Zapfens. die Anordnung seiner Schuppen, dau auch durch Form und Farbung der Knospen, Stellung der Nadelkissen und Nadeln sovie in manchem Anderen, von einander unterscheiden. So wurde behauptet, dass die rothzapfige Ficlite als «Friihfichte» ihre Zapfen friiher ausreife, als die griinzapfige oder «Spatfichte». Die Bestandigkeit dieser Verschiedenheiten ist jedoch zur Zeit n 0 c h nicht mit hinzeichender Sicherheit erwiesen, und dass gelegentlich bemerkte gleichzeitige Vorhandensein rother und griiner unreifer Zapfen an den nahmliche n Baunie lasst es zweifelhaft erscbeinen, ob diese ungleiche Farbung ein durchgreifendes Merkmal zur Unterscheidung von Abarte darbiete. Ueber das Aussehen und die Gute des Holzes rothzapfiger und griinzapfiger Fichten wurden einande r wiedersprecliende Angaben gemacht»´. Suma crnogorice ima i svoje biline — pratilice, te je u nutrini florula naročito zanimiva onda, ako ima zračnih i sviethh ponikava. Po oborenim i trulim stablima razviju se crvotočine Lycopodium Selago i L. annotinum, od cvatučih bilina buji po njima riedka Circaea alpina iOxali8 A čet o sel i a, od kojega cecelja kadkada zabieli cielo stablo. Na trulim panjevima našli smo od papradi Aspidiu m di1 a t u m, dočim je za smrekovu šumu najznačajnija paprad A. Filix ma 8, a za okrajke A. labatum sa metar dugim hvojama. Od grmova vjerni su pratioci smreke Evonymus verrucosa, Lonicera alpigena, L. Xylosteura, Acer-Pseudoplatanue, a najznačajnija Lonicer a nigr a sa crno-modrim bobama, i ugledni planinski zov (Sambucus racemosa) sa grimizno-crvenim grozdovima Kadkad je tlo na gusto zaraslo sa borovnicom (Vaccinium Myrtillus), s kojom druguju papradi i crvotočine, a oriedko i Viola silvatica. * Vidi i: L. Beissner : Handbuch d. Nadelholzkuude. Berlin 1891.. str. 356. |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 37 <-- 37 --> PDF |
— 285 — Od drugih bilina prate smreku u Gorskom kotaru: Dentaria bulbifera (osobito brojno), D. enneaphjUa, Poljgonatum multiflorum, Aconitum variegatum, Listera ovata, Homogyne silvestris, Adenostjles AUiariae (Cacalia albifrons), Lunaria rediviva var. alpina, Goodvera repens, Kosa alpina, Saxifraga rotundifolia var. lasiophylla, Ranunculus lanuginosus, Petasites albus, Gentiana Asclepiadea, Galium rotundifolium, Aposeris foetida, Plivteuma Halleri, Melandrvum rubrum (Lvchnis diurna), Lilium Martagon (oko Lokava mnogobrojno) i ponajriedja bilina hrvatske flore Uvularia amp lexif olia^. Za Greben moramo spomenuti Omphalodes verna, Cory- dahs ochrolenca, Sanicula europaea, Rubus hirtus; tu nas je iznenadila idragoljubic a (klobučic ; Cjclamen europaeum). Od Juncacea značajna je za smrekovu šumu Luzula albida var. r u b e 11 a, od trava Eljmus europaeus (na Grebenu), a najkrasniji joj ures Altragene alpina (Alpenrebe), koja puža svojim stablikama po zemlji, ali laži i visoko na smreke, ukrasujući ih mjeseca svibnja velikim, modrim cvjetovima, nalikujući modro-cvatućoj Clematis integrifolia. Jela. Abies alba Miller (1768). (Pinus Picea L. 1753.); P. xl b i e s Du Roi (1771.); P. pectinata Lam. (1778.); Abies pectinata Lam. i Db. (1805.); A. nobili s Dietrich (1824.); A. Pice a BlulT i Fingerlmth (1825.)´^ Ugledno ovo stablo bude 30—60 i više metara visoko, 2—3 m. debelo, oblo i ravno poput sviece, dok je mlado pi ^ Za Liku i Krbavu prezaslužoi botaničari grof Wald stein i P Kitaibel našli au Uvulari u i na PljeŠivici meHju klekovinom (Pinus Pumilio) te su ju opisali i naslikali (Diacriptiones et Jeones Plantarum Rariorum Hungariae. Vienna 1805., Vol IL. p, 182—183., tabla 167.) — Ovo bijaše do onda jedino stanište za hrvatsku fioru, dok ju nismo našli kod Lokava. Za smrekovu Šumu na PljeŠivici značajna je Dentaria polyphyIla, koju Wald8tein i Kitaibel navode i za Plitvice, Petrovoaelo, Korenicu, Mrainj i Samar na Velebitu. ´ Po Eagler-Prantlovu djelu ima se jela latinski zvati Abie s alb a (1. c. IL Th., 1. Abt, p. 81.) Vidi i P. Ascherson i P. Graebner: „Svnopsis d, mitteleuropaischen Flora". Leipzig 1897. I. Bd., 3. u. 4. Lfg., p. 190. |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 38 <-- 38 --> PDF |
— 286 ~ ramidalne, u starosti zaokružene krošnje. Odaje se bielo-sivom korom, uzpravno stojedim češerikama, dvobojnim iglicama, koje su s gora zelene, s dola sa dvie bielo-modraste pruge ukrašene. Uglednoga oblika radi zove ju Niemac «Edeltanne», a srebrnasto se prelievajude kore radi i «Silbertanne» ili «Weisstanne», dočim je ?astne orijaše i starce ozvao «Konigstanne». Naš narod pozna ovo stablo kao jelu , a zove ju i j e 1 v a ili j e 1 i k a, mladu j e 1 i c ili j e 1 v i c ; šumu u kojoj je porasla jelvikom, a drvo jelovinom, ona mu je <^tankovrha, vitka, tankovita», pa ju je upleo i u pjesmu. U Zagorju zovu jelu h o j k a ili boja, u Gorskom kotaru b 1 0 j k a, h 1 0 j a. li u j k a ili buja, a zovu ju nalično i Slovenci, ali nismo nikada čuli, da bi narod jelu zvao «borovina », pa baš ni u Zagrebu, gdje je uz smreku, k Božiću obična. Jelove šume najljepše su šume u našoj domovini, a osobito onda, kad druguju sa bukvom. Jela je utrešena i u smrekovu šumu, a ima je pojedince i u bukovoj, ali ima u nas i divotnih jelvika, naročito u Gorskom kotaru. Ogromna Bitorajska šuma, od podnožja do Jožine plane (gdje počima bukva), zarasla je jelom. Krasan je jelvik na Benkovcu, na Malom i Velikom Eogoznu kod Fužine, a svakako najbujniji u domovini u Brložkom, gdje se je jela zbila u gustu šumu. Kod Čabra počima jela kao šuma na Vrhovcima, odkuda se stere do Tršča, a od ovdje preko Prbaca do Gerova. Oko prvoga mjesta porasla je jela tako visoko, da valja okomiti glavu, da joj omjeriš visinu. Ovdje ima stabala u dvoj e troje i četvero sraslih; ima ih u dnu sraslih, a prama vrbu prostih, nu najzanimivija je ona hrpa, u kojoj su se jele srasle u prilici lire. Sto dalje idemo od Gorskoga kotara prama sjeveru i iztoku domovine, to biva jela sve to rjedja. Ima je pojedince na Samoborskoj gori, na Maceljskoj gori, na Ivančici, u Slavoniji oko Daruvara, Vočina, Zvečeva, Stražemana (po Kanitzu ) a našli smo ju g. 1894. i oko Duboke, Jankovca i na Velikom Papuku, ali samo pojedince. |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 39 <-- 39 --> PDF |
- 287 — Jele ima na Velikoj i Maloj Kapeli (sa bukvom ili smrekom), ima je na Kuterevskoj kosi na Velebitu, u šumi Jelovači i Jelovom vrhu (857 m.) kod Janjca, gdje smo ju vidjeli g. 1892,, a g. 1894. i oko Plitvica. Na Velebitu je ima i na Jelovcu i na istoimenom vrhu Plješevice, pak je i Jelovi vrli (987 m.) na planini Resnik i Jelovi vršak (oba u Lici) od jele dobio ime. Jela druguje sa smrekom, ali se ne uzpinje tako visoko kao ova, ljubi više suho vapnovito tlo i zapadne obronke bregova i vrhova. Iz Gorskoga kotara spušta se prama Primorju do istih mjesta, koje spomenusmo za smreku. Jela ne manjka Dalmaciji, ali je puno redja. U Bosni je ima u većim hrpama na Kuk-planini (po dru. Formaneku), po grofu Bradisu u šumi Krušdici kod Travnika i druguda (Beitriige zur Floi´a von Bosnien u. der angrenzenden Hercegovina (ZooL bot. Geselsch. Wien. 1888, Bd. XXXVIIL); dočim je Pantoče k za Hercegovinu i Crnogoru ne navodi. U Hrbiji raste jela pomješana sa smrekom i bukvom na Ivici i Murtenici po Užičkoj, na Kovasici u Cačanskoj, Kopaoniku n Kruševačkoj, u GlediČkoj planini i na sjevernom obronku Rtnja u Aleksinačkoj (po P a n č i c u). u Bugarskoj ima jele na Vsogovskoj plauini, na Cedru, Rilu, Sliven-Balkanu, kod Biele Crkve na Rhodopu (po Velenovsky- u). y U Evropi širi se jela sjevernom Spanijom, Francezkom, Švicarskom, brdinama Njemačke, Italije te ne manjka Korsiki i Siciliji; ima je u cieloj Austro-Ugarskoj monarkiji, u zemljama Balkanskoga ostrva i u mnogim krajevima Rusije. Areal smreke je obsežniji, te nam N y m a n u svom y djelu ´Conspectus Florae Europeae» bilježi za smreku Švedsku, y Norvežku, Pireneje, Alpe, Juru, Njemačku, Švicarsku, Italiju sjevernu, Austro-Ugarsku monarkiju, Bosnu, Hercegovinu, C^rnugoru, Srbiju, Bugarsku, Moldaviju, Rusiju (sa Pinu s sylvestris i Betula pubescens) i Dansku. U Alpama diže 86 smreka 1300—2000 m. visoko, na Karpatima do 1500 m., |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 40 <-- 40 --> PDF |
288 dočim jela segne u Pirenejama do 200U m. visine, u Alpama druguje sa smrekom. U Zagrebačkoj gori raste jela i smreka u visini od 1035 m. (Sljeme), na Ivančici 1062 m., iiu kako daleko ide u vertikalnom pravcu na južnoj hrvatskoj visočini, nije mi poznato, dočim joj je u Gorskom kotaru najveća visina sa smrekom na Velikom Obruču 1377 m. Smreka je stablo sjevernih i sjevero-iztočnih djelova Europe, dočim jeli prijaju krajevi južni i jugo-zapadni.: Od jele nema toliko odlika kao od smreke, a poznamo do sada Abies alba var. v i r g a t a (Schlangentanne), koja nalikuje na smreku-jadidu ; var. p e n d u 1 a (Hange- ili Trauertanne), u koje ne samo grane sa ograncima, ved i svrži vise kao u strmogleda, a ima i odlika, u koje su iglice bodljave (var. spinescens). U jelvicima ima više čistina, nego li u smrekovnjacima, za to se tu biline sabraše više u nutrini, a manje na okrajcima. I jelovoj šumi ne manjka Gvodvera repens Epipactis viridiflora i Galium rotundifolium. Na pećinama sam našao Melandrjum rubrum, Moehringi a museosa , koja svojim kao mlieko bielim cvietcima buji u razpuklinama, uzdižući se nad mahovinu ili paprad Asplenum viride. Na mršavu tlu nije riedka V e r o n i c a o fficinalis, na vlažnim, osojnim mjestima Car dam ine Impatiens; od papradi Aspidium Filix mas, a na suhim šumskim okrajcima u tisuće i tisuće eksemplara značajna paprad Blechnum Spicant. Još ču spomenuti dvie biline-pratilice koje jelovoj šumi ne manjkaju nikada, a to su Pvrola rotundifolia i osobita oblika Monotropa hvpopvtis , (Fichtenspargel; gemeines Ohnblatt), kao bilina nametnica u koje je blieda i sočna stablika pokrivena ljuskama, a grozdasta ucvatost s početka pokunjena. Od grmova našao sam u jelvicima Rosa alpina, liko v ac (Daphne Mezereum), grozdić a 1 p i n s k i (Ribes |
| ŠUMARSKI LIST 7/1898 str. 41 <-- 41 --> PDF |
— 289 — alpinum var. Fleischinanni) i ogroz d (R. Grossularia var. glandulosa)^ Ima i takovih bilina, koje kao nametnice živu na samoj jeli, te joj sprečavaju pravilan razvitak, naročito je to bieia imela (Viscum album), koje ima po jelama oko Delnica, u šumi Krušcici nad Kosinjem (u Lici), oko Vrbovskoga druguda, a raste i na smreki i boru. Gljiva Aecidium elatinum (Weisstannenpilz) stvara na jelama svojim micelom one nakazne izrastke, koji su poznati kao «Hexenbesen», za koje čitasmo na milenijskoj izložbi u Budimpešti hrvatsko ime «kita"čarolica», ako to nije možda kovanica. Bile su izložene dvie jelove grane iz šuma ogulinskih. (Nastavit će se). XJIST.A.K:. Osobne vlesti. Ban kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije obnašao je imenovati šumarske vježbenike Petra Puljevića kod kr. kotar, oblasti u Čazmi i Dušana Weit]era kod kr. kotar, oblasti u Cirkvenici kr. kotar, šumari XL Činovnog razreda, potonjeg extra statum, oba sa sustavnimi berivi, ostaviv ih i nadalje na dosadanjem mjestu službovanja, zatim abiturienta šumarstva, Rudolfa Sablica, privremenim šumarskim vježbenikom kod kr. kotar, oblasti u Delnicah. Ban kraljevina Hrvatske. Slavonije i Dalmacije obnašao je imenovati abiturienta šumarstva, Stojana Dragica, privremenim šumarskim ^ Eoa a alpin a vjerna je drugarica i pratilica jele i u Španiji, Francezkoj, Švicarskoj, Italiji, Austro-Ugarskoj, Njemačkoj, u zemljama Balkanskoga ostrva i u Rusiji, a tako i (ialium rotundifolium. Našao-sam ju u smrekovnjacima kod Popradi i kod Smokovca pod Karpatima g. 1891. — „Ueber die Tannenbegleiter " veoma je zanimiva razprava u „Oesterreichische botaa. Zeitschrift" (1895, br* VI. i VIL), koju je napisao ar, F. Hock, od kojega potiče i radnja „Verglftich d. Buchenbegleiter und ihrer VerwandteD in ihrer Verbreitung mit der F a g c e D^´ (Separatabdruck aua d. Verbandl. d. botan. Vereinea d. Provinz Braodeburg. XXXVI |