DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1898 str. 33 <-- 33 --> PDF |
— 199 — Nakon svršenih izpita zaključilo je povjerenstvo svoje uredovanje, ocjeniv uspjeh pismenog i ustmeuog izpita. Prema tomu proglašen je je jedan kandidat «dobro», a šestorica njih «dovoljno» osposobljeuimi za samostalno vodjenje šumskog gospodarenja, dočim je jedan kandidat reprobiran na pol godine. Dne 16. ožujka po podne predao je predsjednik izpitnog povjerenstva g. Robert Fiscbbach u ime kr. zemaljske vlade aprobiranim kandidatom svjedočbe, zaželiv mladim šumarom najbolji uspjeh i potaknuvši ih podjedno na neumoran i uztrajan rad u njihovom velevažnom zvanju. Sitnice. K tumačenju njekih ustanova šumskoga zakona i zakona od 36. ožujka 1894. 1. Jeli privatni vlastnik šuma, koje nose karakter §. 4., 5., 6., 7. i 19. zakona od ´6. prosinca 1852., nu takovima još proglašena nisu, dužan molit i dozvol u u županijskog upravnog odbora za sječu tih šuma? 2. Kada se ima uporabiti koji od §§. 2.-7. , 19., 20. šum. zakona od 3./12. 1852. te §. 14. zakona od 26/3. 1894., kojim se uredjuje stnrčna uprava i šumsko gospodarenje u šumah, stojećih pod osobitim javnim nadzorom? Povodom konkretnog slučaja — gdje je jedan privatni vlastnik suma sječu vlastite svoje šume nadležnoj političkoj oblasti samo najavio — porodiše se dva protivna muienja. Jedno od tih, upiruć se na dosadanjoj, u nekih predielih naše domovine postojećoj praksi, tvrdi: daje svaki pa i privatni vlastnik šumah dužan zatražiti dozvolu za sječu vlastite njegove šume, a da puka prijava nije dovoljna, dooim drugo mnieuje, koje se navodno upire na ustanove šumskoga zakona od 3./12. 1852., tvrdi: da privatni vlastnik nij e duža n tražiti dozvolu za sječu njegove vlastite šume — već da je puka prijava dovoljnom. Obzirom dakle na ova dva u diametralnoj opreci stojeća mnienja, pokušati ću obzirom na ustanove šumskog zakona od 3./12. 1852. i na ustanove zakona od 26./3. 1894., kojim se uredjuje stručna uprava i šumsko gospodarenje u šumah, stojećih pod osobitim javnim nadzorom — uz navedenje razloga jednoga i drugoga mnienja — ovo prieporno pitanje pobliže razglobiti — te konačno i svoje mnieuje kazati. Naš šumski zakon od 3. prosinca 1852., koji je kod nas uveden carskim patentom od 24. lipnja 1857., dieli u §-u 1. šume i lugove u tri kategorije i to: |
| ŠUMARSKI LIST 5/1898 str. 34 <-- 34 --> PDF |
— 200 — 1. na lugove državne, t. j, šume državne i takove, kojimi upravljaju neposredno vlasti državne; 2. na šume o b ć i n s k e, t. j. takove lugove i nasade drva, koji su vlastničtvo obeina gradskih i seoskih, zatim 3. našume privatne, t j. šume pojedinih državljana — različitih redova, manastira — prebenda i zaklada — napokon takovih zajednica, koje se osnivaju na privatno pravnom razmjerju. Ovo razlikovanje jest obzirom n a subjekte , dočim obzirom na razpolaganje sa šumami — mogli bi ih podieliti — kako ih i provedbena naredba austr. ministarstva za poljodjelstvo od 3. srpnja 1873. broj 6.953 dieli: a) u t. z. zaštitne šume, o kojih govore §. 6. i 7. šum. zak. b)ut. z. zabranbene šume, o kojih govore §. 19. i 20. šumskoga zakona i c)ut. z. slobodne šume — koje ne pođpadaju pod nijednu gornju oznaku. Pitamo li se sada, što razumjevamo pod zaštitnom, što pod zabranbenom, a što pod slobodnom šumom — to ćemo si iz gore spomenutih paragrafa lasno moći sami definiciju stvoriti ; kad reknemo, da su z aštitn e šum e one, koje su stavljene pod zaštitu po upravnoj vlasti radi toga, da im se njihovo tlo vlastito zaštiti, zabranben e pako šume one, koje se stavljaju pod zabranu ne radi njihovoga vlastitoga tla, već radi drugih razloga najme : kad to iziskuje osiguranje budi osoba, budi dobra državnoga i privatnoga — u. pr. zaštićenje protiv urvinam, padanju stiena, odvalam kamena, popuzinam zemlje ; dočim sa slobodn e šume one, sa kojima može vlastnik slobodno razpolagati bez ikakovoga ograničenja, naravski — držeć se ustanova šumskoga zakona — gdje je dakle vlastniku takove šume slobodno s njome razpolagati, a da za to ne treba predhodn e dozvole upravne oblasti. Ovu razliku, koju smo gore stavili, mogli bismo nazvati tehničko šumsko- redarstvenom. Nu još možemo jednu razliku navesti i to, ako gledamo na odštetu vlastnika šume kod zaštitnih i zabranbenih šuma, te koju razliku mogli bismo nazvati nacionaln o-e konomično-juridičkom i koja se bazira na ustanovah obćega gradj zakona. Kod zaštitnih šumah rekli smo, da one u prvom redu štite svoje vlastito tlo i vlastiti svoj položaj — ali dok to one čine, prave one i obće usluge. Podržavanjem zaštitnih šuma staje se na put raznim oborinam; skrbi se, da se uzdržava drvna vegetacija u njezinoj dosadanjoj visini itd. To je dakle korist, koju zaštitna šuma pruža u obće. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1898 str. 35 <-- 35 --> PDF |
— 201 — Kod 7, abranbene šume je to drugčije; ta ne pruža ništa za obci boljak (osim ako je ujedno i zaštitnom), već imade služiti lih posebno opređieljenom objektu, kako smo to jur gore spomenuli. Prema §. 354. o. g. z. vlastnost, smatrana kano pravo, jest vlast, raditi po volji sučanstvom i koristmi stvari kakove i svakoga inoga izključititi od toga. Ova obćenita ustanova ali nalazi n §. 364. o. g. z. svoje ograničenje u toliko, što se kaže «u obće izvršavanje prava vlastnosti ima samo u toliko mjesta, u koliko se time ne vriedjaju prava trećega, niti se prestupaju granice propisane u zakonih, da se uzdrži i unapredi obćenito dobro. Ovo ograničenje postavlja zakon, a da onomu, koji uslied toga ograničenja trpi, ne podaje kakovo pravo na odštetu. Tomu usuprot nastavlja §. 365. o. g. z., kad ište občenito dobro, mora član države ustupiti uz primjerenu naknadu i samu podpunu vlastnost stvari kakove. Uporabimo li sada gore spomenute ustanove občeg gradj. zakona na § 6, 7. i 19. šumskoga zakona od 3. prosinca 1852., to ćemo viditi, da vlastnici šuma, koje podpadaju pod ustanove §. 6. i 7. šum. zakona, ne imadu nikakovo pravo na odštetu bud sa strane države bud sa strane privatnika, dočim oni, kojih šume podpadnu pod ustanovu § 19. šum. zakona, takovo pravo imadn. A da je tomu tako, vidljivo je odatle: Vlastnik — koji imade šumu — koja je zaštitno m proglašena, mora takovu čuvati, kako je gore jur rečeno, radi nje same, radi njezinog vlastitog tla i položaja, dakle u prvom redu radi njegove vlastite koristi — a obće dobro dolazi tek u drugoj liniji — pa prema tomu mu obzirom na §. 364. o. g. z. za to ograničenje njegovog vlastničtva ne pripada nikakova odšteta ; dočim usuprot vlastnik šume — koja spadne pod udar ustanove §. 19. šum. zakona — dakle gdje takova šuma postane šumom zabranbenom , gdje se takova zabrana zahtjeva bud za osjeguranje osobe bud dobra državnoga ili privatnoga, vlastan je po §. 365. 0. g. z. kao i po §. 19. šum. zakona od 3. prosinca 1852. tražiti odštetu — koja će se tada dotičniku po postojećih propisih i dopitati. Razloživ ovako samo dieljenje šuma obzirom na subjekte, nadalje pogledom na šumsko-redarstveno, te nacionalno-ekonomičko-juridičko gledište, prelazim na razmatranje gore spomenutih prepornih pitanja Ponajprije ću navesti mnienje onih, koji stoje na stanovištu dosadanje prakse, te koji traže, da i privatni vlastnik imade tražiti dozvolu od nadležne političke vlasti za sječu šuma, koje imadu značaj §. 6., 7., 19. zakona od 3. prosinca 1852., nu takovimi jošter proglašene nisu. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1898 str. 36 <-- 36 --> PDF |
— 202 — Zastupnici toga mnienja opravdaju isto time, da državnoj vlasti ne može biti svejedno, kako se sa šumami gospodari, t. j . da li racionalno ili ne, da li se vlastnik šume drži ustanova šumskoga zakona ili ne, pa jer je u novije doba učestalo neracionalno gospodarenje sa šumami i pošto su se iste počele sjeći bez obzira na ustanove šumskoga zakona, dapače se u mnogih slučajevih devastirale, da je državna vlast dužna tomu na put stati i zahtjevati od svakoga, dakle i od privatnika, kojega šume ne spadaju pod udar gore spomenutih zakonskih ustanova, hoće li bud ikakovu razpoložbu sa svojom šumom učiniti, da zatraži prij e dozvol u od nadležne političke vlasti, koja će tada imati naumljenu razpoložbu po svom stručnjaku izpitati, pa ako se ne protivi ustanovam šumskoga zakona, takovu dozvoliti, u protivnom pako slučaju takovu ili posve uzkratiti ili pako propisati način te razpoložbe u duhu šumskoga zakona. Kad je već šuma izsječena, vele nadalje, tada da je već kasno proti vlastnikn šume postupati ma i globami, jer se šume ne razvijaju tako brzo kao što drugo bilje; pa da kroz vrieme, dok one postanu onom, kojom su bile, može se nanieti silna šteta ne samo pojedinom privatniku, državi — nego i obližnjoj okolici. Tako govore zastupnici prvoga mnienja. Zastupnici drugoga mnienja — naime onoga — da privatni vlastnik za šume, koje spadaju pod udar § 6., 7. i 19. šumskoga zakona, nu koje takovimi jošter proglašene nisu, ne treba tražiti dozvol u u svrhu slobodnoga razpolaganja sa istima — navode sliedeće: Privatni vlastnik ili posjednik šuma nije (izuzam §. 2- i 9. zakona od 3. prosinca 1852. i §. 1. i 14. zakona od 26. ožujka 1894.) po dosada u krieposti stojećem šumskom zakonu nikad a dužan zamoliti u nijedne vlasti dozvole za sječ u svojih šuma — a to stoga ne, pošto u cielora šumskom zakonu, kao i u provedbenoj mu naredbi, izdanoj po c. kr. austrijskom ministarstvu poljodjelstva od 3. srpnja 1873. br. 6.953, glede toga nikakova propisa ne ima. Nije nadalje privatni vlastnik šuma, koje nose značaj ili osebine §. 6 , 7. i 19. šum. zakona, dužan za takovu dozvolu zamoliti niti zato, jer on kao laik u obće glede tih eventualnih svojstava svojih šuma upućen nije — niti biti može. Ima li isti namješteno, propisno usposobljeno šumarsko-upravno osoblje, tad tih ustanova pri uporabi svojih šuma povriediti neće; ne ima li toga (a imati bi ga morao po §. 22. šum. zakona), onda će po §. 23. šumskog zakona: a) političke vlasti ili ureda radi opaziti protuzakonitosti po svojih organih, zato postavljenih (zakon od 22. siečnja 1894., kojim se uredjuje šumarsko-tehnička služba kod polititičke uprave u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji, ili će |
| ŠUMARSKI LIST 5/1898 str. 37 <-- 37 --> PDF |
— 203 — b) takov postupak maka r tk o po§ . 23. šum. zakona dojaviti nadležnoj političkoj oblasti, koja će tada dalje po zakonu postupati. Kako se dakle iz ovoga razlaganja vidi, stoji ovo potonje mnienje u dianietralnoj opreci sa prvo navedenim — pa hajde da vidimo, koje je od ovih dvajuh mnienja izpravnije i koje se više bazira na zakonu od 3. prosinca 1852. i zakonu od 26. ožujka 1894. Uzmemo li šumski zakon od 3. prosinca 1852. u ruke, pa gle damo li, što sve taj šumski zakon vlastniku šume zabranjuje, to ćemo naići na sliedeće ustanove: §. 2. šum. zakona odredjnje: Be z dozvol e nije slobodno nijed noga zemljišta šumskoga oduzeti, da se na njem drva viš e ne plode, ni obratit ga na svrhe druge. Tuj dakle, zabranjuje zakon, da se bez predhodne dozvole ne smije nijedna šuma krčiti ili pretvoriti u drugu vrst kulture. „Dozvola za to, nastavlja dalje zakon, može se pri šumah državnih (§. 1. a, šum. zakona) podieliti samo po ministarstvih, kojim su poslovi ovi povjereni, a gdje nastanu obziri strategički ili obrambeni, samo u sporazumljenju s ministarstvom rata i to po točnom učinjenom izvidjenju od strane vlastih političkih i po posluhnuću svih dotičnika pri tom». Pri šumah obćinskih (§. 1. toč. b. š. z.) i pri šumah privatnih (§. 1. toč. c) pripada pravo podieljivanja dozvole takove vlasti okružnoj (po zakonu od 5. veljače 1886. §. 25. upravnomu odboru županija), koja će o tom najprije saslušati samoga vlastuika, a tako i one, koji pravnih zahtjeva na šumu imadu, a zatim riešiti, da li se dozvola iz javnih obzira dati može ili ne. Dok u tom ne izadje rješitba, ne smije se preduzeti u tom nikakova promjena, koja bi staležu šuma štetna bila. Tko samovlastno obrati zemljište šumsko na druge svrhe, ima se kazniti globom od 1—5 forinti od svakih 60 ara. Dotični dielovi šume imadu se, kao što potrebno bude, uz primjeren rok, koji se u smislu izreke vještaka ustanovi, opet šumom naplođiti. Ako se uz to ustanovljeni rok ne učini, ima se krivac kazniti po drugi pnt. §. 3. Dielovi šume, novo izsječeni, imadu se pri šumah državnih i obćinskih (§. 1. a i b š. z.) najduže uz pet godina doćerat, da opet drvljem obrašćeni budu. Pri šumah privatnih (§. 1. c) mogu se pod uvjeti §. 20. glede postupka, u koliko se nije dopustilo zapuštenje, dozvoliti po okolnosti i dulji rokovi, ako se ovaj propis ne izpuni, t. j . ako se izsječeni dielovi u propisano vrieme ne pošume, ima se na to primorat po §. 2. š. z. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1898 str. 38 <-- 38 --> PDF |
— 204 — §. 4. š. z. ustanovljuje na dalje: Nije slobodno šume opusto šiti, t j. nije slobodno postupati s njome tako, da time dalje p 1 odjenj e drva bude ili pogibelji izvrženo ili posve nemoguće. Ako je daljnje plodjenje drva samo pogibelji izvrženo, ima se opustošenje kazniti onako, kao što je propisano za slučaj, kad vlastnik zemljište šumsko samovlastno obrati na d r u g e s v r h e, ili kad zanemari čistinu opet naploditi; a na isti način ima se takođjer vlastnik primorati, da takovu opustošenu šumu opet naplodi. Ako je pako učinjeno, da je posve nemoguće drva dalje ploditi, može se kazan povisiti do na 10 forinti od svakih 60 ara. §. 5. š. zak. nastavlja dalje: Zabranjeno je sa šumom postupati tako, da time susjedova šuma očito izvržena bude pogibelj i ošte ćenja od vjetra. Navlastito ondje, gdje bi pogibelj takova nastala, kad bi se koji dio šume sasvim izsjekao, ima se od postojeće šume rub, barem 37 met. širok, t. j . tako zvani plaš t šumsk i ostaviti neizsječen dotle, do k susjedska šuma ne doraste na toliko, da po načelih znanosti šumarske prikladna bude za sječenje. Plašt šumski slobodno je za to vrieme samo rediti biranje m i obaranje m pojedinih stabala. §. 6. š. z. kaže: Na zemljištu, koje bi se lahko razrahliti moglo, kad bi se široke prostorine drvlja sasvim lišile, zatirana s t r m e n i h i velikih v i s i n a h, imadu se šume ili sjeći samo na uzke pruge ili prosjecati malo po malo i odmah opet nasadjivati, kao što treba mladim drvljem. Nego visoke gore (Hochwalder) gornjega ruba šumske vegetacije slobodno je sjeći samo tako, da se biraju i obaraju pojedina velika stabla. §. 7. š. z. nastavlja: Na obalah povećih voda, ako obala ne sačinjavaju možebit pećine, zatim na obroncih od gora, gdje se je bojati popuzina zemljišta, smije se drvlje ploditi i sjeći samo obzirom na mjere, koje budu učinjene za ukloniti oštetu zemljišta, a krčenje panjeva i kopanje korenja može se dopustiti samo u toliko, u koliko se prodori, time prouzročeni, odmah osjeguraju tako, da se dalje ne razširuju. Narušaji naredaba sadržanih u §. 5 , 6. i 7. imadu se kazniti po §. 8. š. z. globom od 20-200 forinti. §. 9. š. z. ustanovljuje sliedeće: Šume, koje su otegoćen e pravom drvarenj a (t. z. šuraskimi dužnostni), imadu se ne samo uzdržati, nego i neprestano nastojavati primjerenim načinom. Kako i na koliko je slododno koristiti se takovimi, ustanovljuje gospodarstvena osnova, koja se po ovom načelu sačiniti ima |
| ŠUMARSKI LIST 5/1898 str. 39 <-- 39 --> PDF |
^ 205 — na zahtjevanje ovlaštenika ili obterečenika; ovu pak osnovu sastavlja, takođjer na zahtjevanje jednoga ili drugoga vlast okružna, ili gdje takove u kojoj krunovini ne ima, najniža vlast politička po presluhnuću jedne i druge stranke i na temelju narisa, sačinjenoga ili prosudjeuoga po nepristranih vještacih. §. 19. š. z. Ako se za osjeguranje budi osoba budi dobra državnoga i privatnoga silno iziskuje osobit način postupk a sa sumarn i kao n. pr. zaštićeuje protiv urvinani, padanju stiena, odvalam kamenja, prodorom gora, popuzinam zemlje i t. d.; može se to narediti po državi i uslied toga stavit šuma u dotičnom kraju pod zabranu. Zabrana ova sastoji u tom, da se ima točno propisati i koliko moguće osjegurati potrebni osobiti način postupanja sa šumom. Ako se iz takovih naredaba podignu tražbine na odštetu, imadu se iste prosudjivati po postojećih zakonih. Zabranu ovakovih šuma valja u smislu §. 20. š z. tek nakon povjerenstvenoga izvidjeuja odrediti i to po političkih oblastih, koje su u smislu §. 23. š, z. u o b ć e vlastne nadzirati, kako se nastoji oko šuma i lugova. Pomotrimo li sada gore spomenute ustanove šumskoga zakona, to ih možemo dieliti u 4 kategorije i to: I. §. 2. i § 9. š. z. ustanovljuju naročito, da se imade s jedne strane tražiti, prije nego li se ikakov podhvat sa šumom učini u svrhu izkrčenja, za to dozvola u nadležne oblasti, ne izključujući od te dužnosti niti privatnoga vlastnika; dočim s druge strane nalaže vlastniku onakvih šuma, koje su obterećene sa šumskimi služnostmi, dužnost, da s njim a gospodari po gospodarskoj osnovi, koju mu nadležna politička oblast ustanovi. Timi dakle ustanovami stegnut je vlastnik šuma u njegovom slobodnom razpolaganju, te mora se držati stricte gornjih ustanova, jer prije ne smije da posao započuie. II. §. 3., 4. i 5. š. z. nalažu s jedne strane pošumljenje izsječenih dielova, s druge strane su pako prohibitivne naravi. III. §. 6. i 7. govori o t. z. zaštitnih šumah — a IV. §. 19. govori o zabranbenih šumah. Uporabimo li ove zakonske ustanove na samu themu ove razpravice — pa pitamo li sada, u kojih slučajevih je privatni vlastnik duža n tražiti dozvol u od nadležne političke oblasti u svrhu razpolaganja sa njegovom šumom, to razabiremo, da to šumski zakon od 3. prosinca 1852. nalaže jedino u d va si u ča ja, i to u §. 2. i §. 9. š. z,, t. j, onda, kada želi šumsko zemljište oduzeti tako, da se na njemu više drva ne plode, dakle, kad se radi o krčenju šume ili kad hoće zemljište pretvo |
| ŠUMARSKI LIST 5/1898 str. 40 <-- 40 --> PDF |
— 206 — riti u drugu vrst kulture; nadalje oula, kada je šuma otegodeaa pravom drvareuja (t. z. šumskimi služaostmi). U svih drugih slučajevib može privatni vlastnik sa sucaustvomkoristmi svoje šume slobodno i bez ikakove predhodne dozvole od političke oblasti postupati, držeć se ustanova §. 3., 4. i 5. šumskoga zakona; pošto se ustanove §. 6., 7. i 19. šumskoga zakona ne mogu protegnuti na sve privatne šume, nego samo one, koje budu takovima proglašene; pa pošto sve šume privatnika neće spasti pod udar § 6., 7. i 19. š. z., to sijedi naravna posljedica, kako to i drugo mnienje dobro iztiče, da privatni vlastnici takovih šuma, koje ne spadaju pod udar §. 6., 7. i 19. š. z., ne trebaju nikakove predhodn e dozvole od nadležne političke oblasti, već da mogu takove šume sjeći , a da za to ne zatraže ni dozvole — držeć se ustanova §. 3. š z., da u roku od B godina izsječene đjelove naplode. Tek onda, ako privatni vlustnik ne udovolji ustanovi §. 3. š. z. stupa po §. 23. š. z. politička oblast u akciju, da ga po §. 2. š. z. na pošumljenje prisili. Neizravno je s toga ono prvo mnienje, koje se navodno bazira na dojakošnjoj praksi — da je svak i privatni vlastnik dužan i za one šume, koje ne podpadaju pod udar §. 6., 7. i 19. š. z., tražiti dozvolu za sječu, jer to zakon šumski nigdje ne propisuje. Hoće li državna vlast, da šume privatnika strpa pod ustanove §. 6., 7. i 19. š. z, tad će to morati istom povjerenstvo izviditi, te dotične šume staviti prema obnašašću ili u kategoriju šumah, označenih u §. 6. i 7. š. z. u t. z. zaštitne šume ili pako uvrstiti ih u t. z. z a b r a n b e n e š u m e po §. 19. š. z. Ovakova olluka upravne oblasti imala bi se dotičnom vlastniku pismen o saobćiti — prem to naš šumski zakon od 3. prosinca 1852. nigdje izrično ne ustanovljuje, nu za to nalazimo takovu ustanovu u art. 9. Forstpolizeigesetz-a kraljevine Wiirtenberžke od 8. rujna 1879., koji je od našega štrožiji i savršeniji. Tek onda, kada državna vlast proglasi šume privatnika zaštitnima ili zabranbenima, nastaje dužnost dotičnoga vlastnika, da podnese gospodarstvenu osnovu ili program u smislu §. 1. zakona od 26. ožujka 1894., kojim se uredjuje stručna uprava i šumsko gospodarenje u šumah, stojećih pod oso bi ti m javnim nadzorom, u kojoj će osnovi odnosno programu ustavljeno biti, kako će dotičnik imati dotične šume uživati. Da je prvo mnienje neizpravno, dokazom je i §. 14. zakona od 26. ožujka 1894., gdje se naročito kaže, koje šume spadaju pod oso |
| ŠUMARSKI LIST 5/1898 str. 41 <-- 41 --> PDF |
- 207 — bit i javn i nadzor, pa u toj zakonskoj ustanovi nigdje ne nalazimo odredbu, da je i onaj privatni vlastnik šuma, koje ne padaju pod udar §. 6., 7. i 19. š. z., dužan sastaviti gospodarstvenu osnovu, pa kad to dužan nije, nije dužan tražiti ni predhođn e dozvole u svrhu razpoložbe sa svojom šumom, dakle može i bez dozvole š njome razpolagati u smislu šumskog zakona. Mačka uhvatila zečića. Na 10. ožujka t. g. nadjoh se n zagrebačkom botaničkom vrtu, gdje mi pokazaše nožice od zečića, koga je domae´a mačka dan prvo uhvatila i požđerala. Zečić je mogao biti 10—14 dana star, te se je sigurno već koncem veljače okotio; to doduše nije ništa neobičnoga, nu svakako je dokazom, da je blaga zima na razplod povoljno uplivala Pošto je k tomu mjesec ožujak više suh, nego li vlažan bio, nade je, da je prvo leglo zečje odgojeno, a to je dobar znak za izdašan jesenski lov. J. E. Za gradnju šumarskoga doma i muzeja* Uplatili su nadalje: Leopold Kern 500 for., Gradiška imovna obćina 1000 for., Marko grof Bombelles 200 for., Otočka imovna obćina 1000 for., Petrovaradinska imovna obćina (I. obrok) 1000 for., Gjurgjevačka imovna obćina 1000 for., Križevačka imovna obćina 500 for.. Šumarski činovnici državne šumske uprave područja kr. šumskog ravnateljstva u Zagrebu 58 for., Dohodarstvena komora prejasnoga kneza Thurn i Taxisa 300 for., Mijo Radošević, šumarnik turopoljske pl. obćine 15 tor. (na račun obećanog prinosa od 200 for.), Gjuro Polović, oficijal 3 for., Bozo Dojčinović, nadlugar, Nikola Cotra, Andrija Trupac i Mile Mihajlović, lugari slunjske imovne obćine, svaki po 50 nč. U Zagrebu, dne 23. travnja 1898. Predsjednietvo lirv.-slav. šumarskoga družtva. Vidi broj 2. „Šumarskog lista" od g. 1898. riecijuje Josip Kozarac,ki- điž. nađšimiar ii Vinkovcih. TisakC. Albreclita(Jos Wittasek). |
| ŠUMARSKI LIST 5/1898 str. 42 <-- 42 --> PDF |
SADRŽAJ strana Par lovorika na svježi grob Milana Dursta, Sa slikom. Piše prof. F. Ž. K—k. 169—172 Treba li nam uz akademiju u Zagrebu mugej šumarskoga družtva ? Piše Fr. Kesterčak 172 — 176 Poleđica i njene posljedice na Krasu. Piše S. S 176 —177 § 60. točka 7. š. Z. Priobćio Dr. Ernest Spies 177—182 K]elto 0 zagodi lugarskih prijavnica. Piše Stankovečki 182—185 0 biološkim podlogama sa uzgoj sastojina. Od nadšumarnika i. s. Krafta. (Konac). Sa njemačkoga preveo Jovan Metlaš 185—195 Listak. Osobne viesti: Imenovanje. — f Gustav Kraft 195—196 Šumarsko i gospodarsko knjižtvo 196 —197 Kaz ličite viesti: Državni izpiti iz šumarske struke . . . 198 —199 Sitnice : K tumačenju njekih ustanova šumskoga zakona i za kona od 26. ožujka 1894. — Mačka uhvatila zečida . . . 199—207 Izkaz 0 uplati za gradnju šumarkoga doma i muzeja 207 |