DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1895 str. 64 <-- 64 --> PDF |
— 368 — Šumarsko i gospodarsko knjižtvo. Nedavno izašle su izpod tiska sliedede knjige: Weber, Prof. Dr. E. „Die volkswirthschaftliche Bedeutung des Waldes." 4" (28 S.) Frankfurt a. M. Mahlau u. Walđschmitd. Ciena 75 fen. Erichson, Dr. W. F. „Na tur gesehi c h t e der Insecten D eu tseblanđs." 1. Abth. Coleoptera, 5 Bđ. 5 Lf. Bearbeitet von Dr. Geo. Seidlitz, gr. 8" (S. 609 bis 800), Berlin, Nikolai´s Veri. Ciena 6 mk. Niedenza, Prof, Dr. Frz. „Hanđbuch fiir botanische Be s tim m ungsubungen", 8" (VII, 451. S, m. 15 Fig.) Leipzig, W. Engelmann. Ciena 4 mk. Wagner, „Das Zeidelvesen und seine Orđnung im Mittelalter und in der neueren Zeit." Ein Beitrag zur Geschiolite der Waldbenutzung und Forstpolitik, "Wien, Wil. Frick. Ciena 1 f. 50 n. Lovstvo. u lovu. (S češkoga preveo X.) Kakovo veselje pruža lov na zečeve, trfike, gnjetle, Brnđade i jelene, znade samo onaj, koji je višeputa u njem sudjelovao. Tu skoči pred vama zec, tamo se digne jato trčaka u vis ili veličanstveni gnjetao, ovamo se opet šulja oprezno lukava teta lija šikarjem; kuna, lasica pomamno bježi, vjeverica pravi smiješne skokove; onamo opet prodire granjem srndać ili dapače snažan jelen sa nemalenim štropotom, i otimlje se kao munja ubojitom zrnu. A što je istom, kada leti na ćelu bijesnih svinja i cvileće praščadi kroktajući divlji vepar? A hitac za hitcem pada, te hohotanje i vika i zvižduci i opomene i zapovjedi i zvek lovačkih rogova, te predbacivanja i lupanje o stabla i kamenje, pa klopotanje i čegrtanje: sve ovo čini jednu smjesu zvukova, ali za čudo! buka ova nije nam nipošto mrska, baš obratno, ona se dojimlje preugoduo uha i pobudjuje našu ćud, koju obuzimlje ratoboran duh. Oj! kako sjaji kraj toga oko lovčevo, kako se veseli i taj prosti pogonič ! Bogme liepa je« zabava taj lov, osobito kad se obavlja u tako veličajnih razmjerih, kao u južnoj Češkoj. Hajke na gospoštijah kneza Schwarzenberga spadaju za cielo međju najljepše u češkoj; dapače i na cielom svietu. Godimice se ulovi ovdje do 50.000 komada zvjeradi: jelena, jelena šarenjaka, muflona, veprova, srndaća, zečeva, lisica, kuna, tvoraca, jazavaca, divljih purana, tetreba gluhana, ruževaca, jarebica, trčaka, gnjetela, prepelica, šljuka, divljih gusaka, pataka, pegasina itđ. Osobito kneževske hajke na goapoštiji „Hluboka" spadaju medju najglasovitije, a 0 hajci u predjelu „Zlatnom vrhu´, pokraj gradića Protivina, izrazio se je nadvojvoda Franjo Ferdinand d´ Este, da je on doduše prisustvovao mnogim glasovitim hajkam u cielom svietu, ali ovakovoj hajci, kakova je na „Zlatnom vrhu", da neima nigdje para. Dakako, da su češke hajke i na visini lovačke savršenosti. Češki puk podaje ovim hajkam osobito znamenovanje. Velike hajke kneza Schwarzenberga spadaju nekako u broj malih svetkovina, jer onda čitava sela, što se nalaze u blizini mjesta, koja su za hajku odredjena, ništa ne rade, već i staro i mlado i se- Ijan i gradjanin i težak prisustvuju hajci, koja pruža mnogo zanimivih doživljaja. Volja za lovom đonaša ugodno razpoloženje i zabavu, pored toga su hajke i za lovce i pogoniče zdrave, te pružaju siromašnomu puku zaslužbu. Više od 40.000 for. zasluži puk kod ovih hajka, na glavu dodje 20 do 40 novč. na dan u gotovu novcu, osim toga ima svaki dozvolu, da smije odnieti sa vlastelinskog zemljišta u dvostrukoj vriednosti granja ili trave. Pogledajmo n. pr. hajku radansku. Već u zoru stignu u selo Dražice pokraj grada Piska mnogi lugari, šum. pristavi i šumari sa šumarnikom; sa svih strana hrle čete pogoniča, noseći u rukuh debele batine i duge motke za nošenje ulovljene zečadi. Rpe liepih seoskih djevojaka |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1895 str. 65 <-- 65 --> PDF |
— 369 dolaze sa košarama od pletera na plee´ima; one imadu zadaću, da nose ubite gnjetele, trčke, šljuke i slične ptice. Na sastajalištu lovaca i pogoniSa zavlada doskora živa vreva. Moderni taboriste kao polu-lovci zabavljaju se ,,lovačkom latinicom", djevojke i momci pripoviedaju o proštenju, šale se medjusobno, te si griju i onako već vruća srdašca kraj vatre, koja plamsa na obronku brda. Napokon dojure posebnim vlakom kneževi gostovi sa mnogobrojnim! pogonići iz okolice mjesta Nakrži, Vodnjan, Tešinova i Vltavotjna. Sumarnik g. Keimer i šumar g. Spatny davaju pristavom i lugarom zadnje zapovjedi, a ovi vode zatim pogoniče i nosioce na ođređjena mjesta. Ovogodišnjoj (1894) hajci u lovištu radanskom prisustvovalo je 11 lovaca, medju njima namjestnik grof Tbun, vrhovni zemaljski maršal knez Gjuro Lobkovic, austrijski veliki poslanik na ruskom carskom dvoru knez Franjo Lichtenstein, visok po prilici tako, kao preminuli ruski car Aleksandar III. Nasljedni princ Ivan Schwarzenberg određjuje kao domaćina gostovom prema njihovu rodu i staležu više ili manje dobra mjesta. Sam pridržaje sebi vrhovno ravnanje hajke, a kad uztreba, vrši i službu pogoniča. Isto hoće da radi gost najodličniji u družtvu : Njegova kr. Visost nadvojvoda Franjo Ferdinand d´ Este, koji je kao obični pogonič došao samo sa batinom u ruci. Ratne čete, nastavljene od preko 1000 pogoniča, do 200 lugara i šumara, konačno su pripravljene; lovački se psi na remenu trzaju, sve napeto pazi. Najednom na zapovjed nasljednog princa zaori lovački rog, signal opetuju šum. pristavi u čitavom hajkaškom redu, kojim ravnaju gg. pristavi Bauer, Goulet i Nosaberger, a sve, čitavi red lovaca i pogoniča krene napred uz bojnu viku. Lovac sa nabijačima, nosiocima fišeka, zečeva, gnjetela itd. imajući uza se pristava sa psetom, ide prosjekom; pogoniči prodiru kroz šikarje i drveće, lupaju batinama o stabla i ledinu, i plaše oglušujućom bukom zvjerad, što se nalazi u krošnjah i na zemlji. Poplašeni gnjeteli, šljuke, soje, zečevi i ostali sitniš bježi u divljoj pomami sa svoga ležaja, ali ne neprodirnim šikarjem u ravnom smjeru napred, već desno i lievo k čistinam i prosjekom, ali baš ovdje dolaze na hitac lovcima, a njihova puška užasno hara medju njima. „Tu je klania, porubania, tu je plača, rađovania!" Majčice dugouhe zečadi, kad bi to gledale, za stalno bi kukale nad gubitkom bjegajućih sinčića, od kojih mnogi pogodjen u skoku pada na žutu ledinu, a drugi se skriva u visoku travu ili grabu, ali i tu ga stigne ubojiti hitac, zec se dva tri puta prekopitne, tužno vrisne i izdahne junačku si dušu; neki opet težko ranjen u zadak mučno se vuče po travi, ali drugi, dobro napereni hitac učini skoro kraj njegovoj muci. Opet neki zec, težko u trbuh ranjen tako, da utroba i pušeći se želudac iz njega izpane, juri dugimi skokovi napred, ali svakim skokom odmiče i zečja mu duša. Je li zec junačina ili kukavica? Držimo, da nema pravo onaj, koji ovo drugo uztvrdi. Zec za stalno nije veća kukavica od ostale zvjeradi. Od čovjeka bježi svaka zvijer, dakle i zec. Dočeka li lovačkoga psa u svom ležaju, ne čini to od straha, već iz lukavštine, jer predobro znade, u kakovu pogibelj dolazi, ako ostavi ležaj. Na radanskoj hajci, kojoj nije bio niti vjetar niti kiša u prilog, čekao je obično zec, dok četa pogoniča nije do njega stigla, tada im je istom srnuo pod noge, te je i pobjegao, ako je to bilo moguće. Dakako, da uz ovako izvrstnoga lovca i strjelca, kakov je nadvojvoda, nije to pošlo tako lako za rukom, jer je nadvojvoda, akoprem nije imao nabito, pogodio zekana batinom u zatiljak, da je imao za uviek dosta. Za čudo je, da se kod kneževskih hajka, kojima prisustvuje 1200 do 1500 ljudi, baš nijedna nesreća ne dogadja. Dakako da se mora paziti, da pojedini pogoniči ravnu crtu ne prekorače, te najbližemu lovcu na hitac ne dodju; stoga se u vrieme na znak lovačkoga roga redovi pogoniča zaustave. Medjutim meću u kola ubitu zvjerad |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1895 str. 66 <-- 66 --> PDF |
— 370 — koju su đo sada nosioci nosili na batini ili motci ili u košari. Kad se je crta pogoniča izravnala, zaori iznova glas lovačkih rogova i pucnjava. Veoma je zanimivo motriti zeca, kad pogoniči zečeve sa svili trijuh strana u polukrugu pred lovčevu pušku tjeraju. Što krug postaje uži, to se više zec ćuti u škripca i sve više mu raste odvažnost. Najprije nastoji, da iz polukruga pobjegne, ali viđeći, da tu neima pomoći, trci ravno prema pogoničima, koji ga užasnom vikom, grudami, kamenjem i batinam! nastoje opet prama lovcima odtjerati. Zec se toga ne plaši, naglim skokom nastoji prodrieti kroz red pogoniča, pa ili gine od njihovih batina, ili si steče zlatnu slobodu. Kod buđičevskog ribnjaka zec, kad je vidio, da ne može prodrieti kroz red pogoniča, skočio je odvažno u široki ribnjak i junački ga je preplivao. Zec se pače u trenu najveće nevolje ne žaca, da gleda u ciev pušćanu. Sa tiesno pritisnutim ušima juri prema lovcima, nemareći za njihove hitce, pa ili junački pada, ili odmiče dalje, kao da si ga solju pođprašio. Srna u ovakovoj nevolji ne zna ni savjeta ni pomoći, smeteno trči amo tamo. Zato srndać nije muž bliede bojazni, već nastoji kao odvažni katana preskočiti redove pogoniča, kojim skoči makar i na grudi, valja se s njima u jednom klupku, pa bježi dalje. U silnu zabunu tjera vika i pucnjava vjevericu. Pravi smiešne skokove, krevelji lice, najprije znatiželjno gleda drske pridošlice, što joj uznemiruju šumski mir, zatim videći, da tu nema šale, pravi zdvojne skokove, skače sa jednog stabla na drugo, napokon se neoprezno spusti na tle, te dotrči lovcu upravo pred pušku, Slično čini i poplašeni gnjeteo; istom što se je dao iz skrovišta iztjerati i zamahnuo krilima u zraku, ima već i šprihe u tielu, zđvojno tržne nogama, te udari u vedem ili manjem luku ili o tle, ili uz sveobći smieh kojemu gledaocu ravno u ledja. Težko da ima igdje ovaki lov na gnjetele, kao u predjelu „Hajku" pokraj grada Protivina. Za „Hajkom" na livadi sa obadva kraja postavilo se 10 lovaca, u samom uglu knez Trautmannsdorf. Obično stoji ovdje sam nadvojvoda, komu bi ovajput iz zdravstvenih razloga iz puške pucati zabranjeno. Kad su pogoniči, koji su nasip sa druge strane obkolili, stali zvjerad prema lovcima tjerati, nije bilo pucnjavi ni kraja ni konca; što se više pogoniči bližahu uglu, to je više poplašenih gnjetela izlietalo iz šume, i to silnija bila je vreva i pucnjava. Dva nabijača kod svakog strielca nedospjevahu, da mu puške napune. Na desno i lievo zvijer, u zraku gnjetao, dolje na zemlji zec — pif, paf, puf, bum ! — zekan se oprašta sa svietom, zrak se crni od perja gnjetela; jedan je gnjetao bubnuo gledaocu u ledja, drugi je sa prebitim krilom smjerom liika pao na ledinu, nastojeć da pobjegne; lako ranjeni kokot, šarene boje, leti dostojanstvenim mirom dalje, pada sve niže i niže i spušta se polagano na zemlju ; mirno je sjeo tako, da se čini da je zdrav, ali sa zadnjom kapljom krvi nestane mu i života. Za četvrt sata pokrivalo je bojište više od 300 gnjetela. „Oh! kolike li muke, kad čovjek ne smije pucati" — uzdahnuo je nadvojvoda Franjo Ferdinand, koji je kao strastven lovac trpio Tantalove muke stoga, što nije puške ni za čas smio uzeti u ruke. Da je nadvojvoda izvrstan lovac, komu neima para, to je u ostalom poznato. Ali je nadvojvoda pokazao, da je takodjer i izvrstan hajkač. Lupao je batinom revuije od ostalih pogoniča; savjestno je vikao: „piro!", „kokoš!", „srna!", „zec!´´ Opominjao je i upozorivao lovce tako, da su svi pogoniči priznali, da je on prema njima zavriedio dvostruku plaću. Ovako riedkoga hajkača za stalno nije jog bilo na češkom jugu, te se za cielo u Češkoj nije još dogodilo, da bi se budu(!i car i kralj u lovu zadovoljio ulogom pukoga pogoniča. Ali nadvojvoda je skroman, te je sad ovoga sad onoga hajkača uljudno nagovorio, pitao ga češki za ovo ili ono, rado obći sa narodom, sve motri i sluša, pun je života i humora, stoga ga i narod ljubi. |