DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1895 str. 38 <-- 38 --> PDF |
— 256 — Prijašnjih godina za stunđene zime dolazili bi vuci u noći 6esto do sela ili upravo u selo, te obilazeć oko dvorišta i staja tražili bi, da ulove koje blažde ili psa. Nu pređprošle i minule zime nijeau se pokazivali, nego tekar u proljeće. Minule zime bio je ovdje neobično dubok snieg i oštra studen, nu nigdje se vuci nijesu pojavili blizu sela. Nu da ih ima i da po svojoj staroj navadi love i utamanjuju srne, imao sam priliku osvjedočiti se na 5. travnja t. g. Toga dana dohrlio je u ´/2"2 sata poslie podne jedan sav umoran srnđač usred sela, bježeći u posve malih akokovih. Pošto je tada studen već popustila, a mjestimice i okopnilo, odmah sam predmjevao, da srnac nije od gladi u selo dobježao, nego da su ga vuci gonili. To moje mnienje potvrdiše na večer težaci, koji su pripovjedali, da su već blizu ruba šume vidili vukove, kako gone srnjaka. Došav do ruba šume, iztrčao je srnjak u selo, a vuci su se povratili u šumu. Kako se mnogi svakoga proljeća u šumah namjeri na ostanke vučjih gostba, gdje su se sa srnetinom častili, vjerojatno je, da ćemo po gotovo i ovoga proljeća nakon Ž3stoke studeni na mnogo mjesta naći ostanke te vučje lopovštine. Kako se iz svega toga vidi, vuk je najveći zatornik srna, te kao takav zaslužuje, da se lovac osobito brižljivo bavi njegovim uništenjem. U tu svrhu trebamo da upotrebimo valjana sredstva — naime 1. da nastojimo, da se s njim često sastanemo i da ga dobrim hiteem iz puške sa zemljom sravnimo, 2. da obdržavamo hajke i 3. da ga trujemo sa strihninom. Glede onoga, što je pod 1. spomenuto, primjećujem, da je onakovo sredstvo od slabe koristi s toga, što lovac riedko kada dolazi u priliku, da upotrebi svu svoju vještinu u pucanju. Što se pod 2. navedenoga tiče, naime obdržavanje hajka, to je i ovo sredstvo u ovih vrletnih krajevih od slabog uspjeha. Oblasti i lovci dušom i tielom gorljivi su prijatelji hajkanja na vukove, nu pučanstvo neima za takav lov pravoga smisla. Pučanstvo ne računa, da čim se više vukova u hajki ubije, da je time i njemu manje štete na ovcah i rogatom blagu. Ono misli, da mora ići hajkati s toga, da se mogu gospođa lovci zabavljati. Uslied toga biva, da pučanstvo ne dolazi na hajke, pa ako pod moraš i dodje, onda hajkači, čim hajka odpočne, neiđu označenim pravcem, nego se spuste na puteve i staze, te po više njih ide zajedno, a vuk ostane u šikari, jer se kroz nju nitko neprovlaći. Takova hajka upriličena je g. 1887. u imovnoj šumi „Hum i Babina gora". Uz sudjelovanje mnogih lovaca i okolišnog žiteljstva hajkalo se je dva dana, nu radi indolentnosti pučanstva bez ikakova uspjeha. S toga još ostaje jedini način, kako bi se vuk u ovih krajevih mogao zatrti, onaj pod 3. navedeni t. j . trovanje sa strihninom. Ja sam taj način pekušao već tri zime, nu taj način glede vukova nije uspio. Ja ću ovdje u kratko opisati moj postupak u svrhu, nebi li tim potaknuo druge, koji su u tom sretniji bili od mene, da nam priobće svoje mnienje ili izkustvo u tom poslu. Prve godine, kada sam počeo trovati sa strihninom, kupio sam volovska jetra. Ta jetra sam na mnogo mjesta nađjeo (našpikao) sa strihninom, te metnuo na rub Sume, gdje sam predmjevao. da je ondje prelaz vukova. Vuci su dolazili do blizu meke, valjda ju i ogledavali, nu zagrizao nije ni jedan. Taj slabi uspjeh pripisao sam tomu, što je bila dosta blaga zima i što sam kasno t. j . u veljači počeo sa trovanjem. Druge godine rabio sam psa. Psa sam ustrielio, a onda sam ga dao povlačiti oko 200 koraka i to radi toga, da zvjer laglje nanjuši tu meku. Zatim sam psa onako čitava nasolio sa strihninom. Prvih 14 dana bilo je dosta lisičjih tragova oko psa, nu nehtjedoše zagrizti. Napokon nadjoh njekog jutra u neposrednoj blizini kunu, a posije |