DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1894 str. 51 <-- 51 --> PDF |
~ 495 mare, koji već 9 godina slože, pa još ni danas nijesu članovi našega družtva, pa se ipak čudom čude, kad čaju, da jedan ili drugi lugar nije članom šumarskoga družtva.* Sto sam do sad pisao, bilo je učinjeno u ozbiljnih trenutcih. Sad mi dopustite, da vas pozabavim pripovjedčicom Iz prakse. Ta pripovjedača je istinita, a ne bajka. Pripovjedat ću o doživljajih jedne „zaplienjene kobile". Bijaše to negdje oko 21, kolovoza g, 1892., kada je njeki kotarski šumar, čuvši, da se u šumskom predjelu recimo Z. po štetočiniteijih šuma sječe, poslao svog nadlugara sa njekoliko lugara u taj predjel, da preprieči štetu, I zbilja zatekoše nepoznatoga štetočinca, gdje na konju prenaša ukrađjenu jelovu krovnu dasku. Stetočinac opaziv lugare pobježe netragom, a lugari zaplieniše konja i doćeraše ga u šumariju. Drugi dan u jutro došao je k šumariji S. M., te reče, da je konj njegovo vlastničtvo, nu da mu je po nepoznatom sa paše ukraden; da on dakle za tu štetu niti zna, niti može biti odgovoran za to, što je njetko drugi njegovog konja ukrao, te htjeo na njemu prenašati ukradenu dasku. Uz sav taj izgovor, konj nije povraćen. Treći dan donio je isti S. M. njekakav dopis od nadležnog obć. ureda i predao ga oružničkoj postaji, koja se nalazi u sjedištu šumarije. Taj S. M. dao je kod svog obćiaskog ureda u zapisnik spisati, da mu je konj na paši ukraden, te da je od njekih žitelja dočuo, da su toga konja odveli lugari, a uslied toga moli obćinski ured oružničku postaju, da ista shodno učini, kako bi S. M. dobio svoga konja. Medjutim je šumarija doznala, da je pravi stetočinac sin S. M-a, o čem je obavie&tila dotičnu kr, kotarsku oblast na 25. kolovoza rečene godine. Na 1. rujna dodjoše lugari opet u selo S. M-a, te ondje opazili pravoga štetočinca, koji bijaše zaista sin S. M-a, samo što se nije zvao Bozo, kako je to prvobitno javljeno kr. kotarskoj oblasti, nego Simo, te je proti istomu 4. rujna podnesena prijavnica, pofto je konj već 14 dana zaplienjen bio, a stetočinac ga odkupio nije, a podjedno umoljena je i kr. kotarska oblast, da dozvoli, da se konj proda. Jer kr. kotarska oblast na to ništa odgovorila nije, i jer je čuvanje i uzdržavanje konja šumariji od najveće neprilike bilo, odputovao je tadanji upravitelj šumarije 14. rujna u bližnji gradić s toga, da se nakon posavjetovanja sa svojimi predpostavljenimi zaplienjeni konj ipak proda i odtud kvar namiri. Na savjet svojih predpostavljenih brzojavio je šumar dvaputa kr. kotar. oblasti: Jeli se smije konj prodati." Nedobiv tog dana nikakav odgovor, povratio se je sa zaplienjeuim koujeni opet kući. Dne 15. rujna stigao je brzojavni odgovor, da se konj ima i nadalje držati u pritvoru. Na to je šumarija 19. rujna požurila riešenje, jer za 7 novč. na dan, kako je to po naredbi za hranovinu ustanovljeno, neće nitko da drži konja, * Takovi su Humarf shm\ sebi nn at-amotu. Nfidajmo se, du će i oni stupiti u naše kola, pa ćemo jioi od sri^a oprostili njihov nehaj. UrodniČtvo. |