DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 10-11/1894 str. 47     <-- 47 -->        PDF

— 491 ~
P a b i r c i.


Kako u svakoj struci, tako ima i u šumarstvu nedostataka, a pogotovo
u našem hrvatskom šuioar.->tvu, koje kr, zem. vlada preko svog novoustrojenog
odsjeka marnom dosljednosti nastoji usavršiti. Nu baš zaoto, sto smo još
daleko od oživotvorenja naših ideala, i što će svaki kamenčić, koji se gradnji
te zgrade pridonese, dobro doći, odlučio sam napisati njekoliko opa:^aka, ne u
sustavnoj cjelini, van ooako pobrkano, kako mi je što na um došlo.


Tu u prvom redu sjetiti ću se na vanjske upravljajuće šumare, koji su
ponajviše upućeni, da se do mile volje naužiju idiličkoga života ni ladanju,
jer su im sjedišta obično na selu. Sreća ako je u šumarevom sjedištu župnik,
učitelj i bilježnik, te ako ti nisu medju sobom zavadjeni, jer će moći barem
s njekimi obćiti. Inače je upućen na seljaka. A da šumar medju seljaci radi
svoje službe nije obljubljen, to će svatko rado priznati, koji naše odnošaje
ovdje poznaje.


God. 1891. imao se je obaviti popis žiteljstva. Jer se je to imalo u svih
predjelih na jedan te isti dan učiniti, trebalo je jošte više naobraženih osoba,
koje će u isto vrieme, ali u raznih krajevih obćine taj posao obaviti,


Došao u tu svrhu u obćinu izaslanik kr. kotarske oblasti, da se posavjetuje
sa obćinskim viećem, koga će 2ia taj posao izabrati. Župnik, učitelj, bilježnik
svaki od njih dobio je svoj predjel, nu trebalo je još njekoliko popisatelja. Tu
se gospođin izaslanik sjeti, pak će reći: „ta imamo još i g. šumara i njegovog
vježbenika". Ali o tom zastupnici ni da čuju. Da je samoga nečastivoga spomenuo,
nebi se bilo tohko uzvrpoljilo, koliko sad, kad je spomenuo šumare.
A zašto to? Zato, jer je ovdje riedka koja kuća, u kojoj neima što to kriomčerenih
šumskih proizvoda, pak neželi nijedan seljak, da mu šumar blizu kuće,
a još manje u kuću dođje.


A ipak mora šumar ponajviše sa žiteljima živjeti, od njih dapače većim
djelom kupovati stvari, koje su mu potrebite u kućanstvu i gospodarstvu.


Nadalje mora šumar, ako hoće imati iolo bolje odjelo ili obuću, što na
selu obično nedobije, radi toga putovati u bližnji grad, a to je uvjek sa troškom
skopčano. Ako pako oboli, treba liečnika, onda je po gotovo propao, jer za
jedan posjet traži liečnik skupa sa podvozom najmanje 10 for. Na selu tiedko
gdje ima čitaonica. Gdje je neima, tamo si šumar mora sam držati po koji časopis,
a osim toga i hrvatski strukovni organ, a za napredna je šumara takodjer
od potrebe, da si barem još koji svjetski strukovni list drži. Od šumara se
nadalje očekuje, da je članom šumarskoga družtva, gospodarske podružnice,
Hrvatske Matice, lovačkoga družtva, družtva za podupiranje siromašnih slušatelja
u Križevcih, da se pridruži strukovnim izletom i t. d. K tomu treba da
svom stališu primjereno živi on i njegova obitelj, i to sve od 600 for., — tako
barem su plaćeni šumari u gornjoj Krajini« Uz današnju skupoću i potrebe
nije kot. šumar kadar svemu tomu udovoljiti, jer uz gornja beriva nije niti
tako situiran, kako se u stručnoj teoriji minimum beriva obrazlaže. Oujmo što




ŠUMARSKI LIST 10-11/1894 str. 48     <-- 48 -->        PDF

— 492 —


0 tome piše bivši c. kr. austrijski zemaljski nadšuniarnik R, Mickiitz u svom
djelu „Forstliche Haushaltungskande" u II. izdanju. Na strani 07. piše on
doslovce ovako: „G-esteht man einem For3tverwalter (kod nas kotarski šumar)
und seiner Familie etwas bessere Gentisse zu, als uns bei dem Schutzpersonale
angemessen erscheinen mag, danu wird nothig, dass sein Einkommen ihm die
Ausgabe kleiner Geldbetrage far Bilcher maaches Opfer fdr miissige Anforderungen
der Gastfreundschafc und Wohlthatigkeit, fiir Heranbildung seiner Kinder
und wohl auch fiir das bescheidene Auftreten in gaselligen Kreisen erlaube.
Unter dieser Voraussetzung, und wenn aucb der Verwaltungsbeamte in Speise
und Trank inden Schranken sich halt, ^elche dem Hilfs-und Schutzpersonal gezogeu
sind, wird sich leicht nachrechneo lassen, dass bei den hohen Preisen
der Lebensbedlirfnisse in unserer Zeit der Forstverwalter, welcher alle seine
Beziige kaum um 50 Procent hoher als ein zum Forstschutz und Hiifsdienst Berufener
anschlagen kann, zu den schlecht besoldeten Organen gehort
und dass ihm zu einem sorgenfreien Leben wenigsten3 das Doppelt e erforderlich
wird**. (U toj knjizi na str. llO kaže se, da su onda šumari imali 900,
950 i 1000 for. plaće).


Ali reći će tko, ta šumar ima putni paušal i dobiva dnevnice. Jest
dobiva, ali nepitajte ga, kako sastavlja kraj s krajem. A osim toga nemogu se
paušal i dnevnice računati u plaću, pošto su to samo sredstva za mogućnost
ovršeoja izvanjske službe. Šumar ima paušal za uzdržavanje konja u iznosu
godišnjih 350 for. Nu šumar nemože svaki dan van ići, i on treba odmora. U
takovih slučajevih imao bi ga zamieniti vježbenik. Ali ako ide vježbenik van,
a šumar ostane kod kuće, onda se po obstojećoj naredbi ima vježbenik voziti
na šumarevom konju. Abstrahirajući od toga, kako je šumaru neugodno dati
svoga konja drugomu, a opet kako je neugodno vježbeniku voziti se na tudjem
konju, jer ako se dogodi konju kakova nesreća, tko će trpiti? mora na taj
način konj svaki dan voziti, a bogme u brdovitih predjelih dan na dan kasati,
riedko može koji konj na dulje vremena uzdržati, on će uskoro noge posve
pokvariti.


Poznajem mnoge šumare, koji imaju dva konja za službu, akoprem imadu
paušal samo za jednoga konja. Stoga bi bilo opravdano, kad bi se šumarom u
brdovitih predjelih dao paušal za dva konja, jer onda bi mogao kako tako
trošak uzdržavanja podmiriti- To mu sad nije moguće uz paušal za jednoga
konja od ciglih 29 for. 16 nvč. mjesečno, jer od tud nije kadar kupiti sieno,
zob i slamu za konja i podmiriti veterinara, kovača i kolara, a osim toga još
dozvoliti, da se njegov vježbenik badava vozi.


Ovo potonje držim da je najveća nepravda, što je nanesena šumarom. Jer
jedan konj može biti samo za jednu osobu — u ovom slučaju samo za šumara,
jer je konj njegovo vlastničtvo. Vježbenik bi samo u tom slučaju mogao imati
pravo na tog konja, kada bi taj konj bio vlastnićtvo službodavca t. j . imovne
obćiue i kada bi ga imovua obćina kupila i hranila, odnosno troškove za to
nosila, kao što to čmi vojnički erar sa avojimi konji.




ŠUMARSKI LIST 10-11/1894 str. 49     <-- 49 -->        PDF

493 —


Mnijem, da imovaa obćina nije vlastna raspolagati sa tuđjim vlastnićtvom,
jer konj, kojega šumar za svoje novce kupi, nije i iiemože biti vlastnictvo
imovne obćine. S toga bi se i šumarski vježbenici za službena putovanja imali
paušalirati, kako je to kod njekih imovnih obćina i učinjeno, ili bi se morali
na koji drugi način zato odštetiti.


Nu šumar dobiva i paušalne dnevnice od 87^2 novč. na dan i to samo
onda, ako je središte šum, sreza barem preko 8 kim. udaljeno od središta šumarije,
a inače ništa. Zaista krasna odšteta prema ostalim zemaljskim činovnikom,
gdje zadnji dnevničar imade 1 for. dnevnice.


U koliko mi je poznato, u nijednoj drugoj struci ne postoji propis, da
činovnik smije zaračunati miljarinu i dnevnice tekar onda, ako prevali put
preko 8 kim., jer mu to pravo pripada i onda, ako prevali put samo od 3 kim.
Pa ipak je tako kod šumara.


Ovakove dnevnice, koje su šumaru odmjerene sa 87^2 novč. a vježbeniku
sa 50 novč. na dan, mogle su biti dovoljne njekad, dok je na hrastu osim žira
još i što šta raslo, nu one su sada, kad je sve poskupilo, vrlo malene.


Mora se priznati, da su prošla ona vremena, kada je drvotržac dostavljao
šumaru podvoz i obskrbu u šumu, a hvala bogu, što su ta vremena prošla, jer
je tim padao i ugled šumara i jer je napokon svaki kupac nastojao, da si taj
trošak posredno nadoknadi, često put i na uštrb imovne obćine. Ovu okolnost
imale bi i imovne občine uvažiti, te svome činovniku dati takove dnevnice, da
bude neodvisan, te da bude prema svome stališu primjereno živjeti. Jer šumar
osim svojih redovitih dohodaka neima nikakovih nuzgrednih. On se nesmije baviti
mjerničkom praksom, on nesmije uzimati nikakovih pristojba za poslovanje
na privatnom posjedu u privatnom interesu n. pr. kod doznake i premjere stabala
na privatnom posjedu, kod izvidjenja gajića, koje su uzgojili pojedini žitelji na
krasu i t. d.


Za vrieme kad sam služio kod vojni(^tva, učili me, da poručnik ima, ako dobije
stan u naravi, pravo na toliko i toliko soba. Isto tako ustanovljeno je kod
satnika, četnika i sve dalje do vojskovodje. Valjda je tako uredjeno i kod
ostalih činovnika, samo šumari neznaja nikad koliko jim u to ime pripada.
Čuo sam u razgovoru sa kolegom bogate imovne obćine, da isti ima stan od pet
soba, a poznam opet šumara, koji služi kod siromašnije imovne obćine i taj je
imao tri godine stan u naravi i to od jedne sobe, jedne posve male sobice
i kuhinje.


Bilo bi s toga veoma dobro, da se ustanovi kolika je kompetencija pojedinog
činovnika. Jer imovne obćine nastoje, da se za šumare, gdje je to iole
moguće, sagradi posebna zgrada, bilo bi veoma koristno, kada bi se po gradjevnih
vještacih izradilo njekoliko uzor-nacrta s odnosnimi troškovnici. Tim bi se
višeput prištedio trošak, a nestalo bi raznih neprilika.


Uz ovakovu eksistenciju traži javno mnienje, pa i sami šumari, da se od
šumara zahtjeva akademićka naobrazba. Ako se to zahtjeva od šumara, koji
služi u gradjanskom djelu Hrvatske, neprigovaram, jer tamo je šumar sve u


34




ŠUMARSKI LIST 10-11/1894 str. 50     <-- 50 -->        PDF

494


jednoj osobi, on je upravljač, procjenitelj, geometar i t. d., a osim toga ima


on veoma obsežan djelokrug, jer mora samostalno raditi. Ali kod imovnih ob


ćina je to posve drugačije. Tu je uzakonjen tako zvani šumarnički sustav, gdje


je šumsko-gospodarstveni ured sve i sva. Bez njegove privole i naloga nesmije


upravitelj šumarije baš ništa samostalno učiniti, Prigodice podsjećam na tu


okotnost, da su šumari do nedavna morali šumske prijavnice predlagati na


preizpitanje gospodarstvenom uredu imovne obćine.


Razumjeva se samo po sebi, da se osoblje, koje stoji pod takovim skrb


ničtvom, slabo plača, ali onda nemojmo ni zalitjevati, da kandidati za takova


mjesta ulažu veču glavnicu za svoju naobrazbu. Ako zahtjevamo akademičku


naobrazbu, onda se moramo razkrstiti sa šumarničkim sustavom, koji se je i


onako već preživio i koji sa svojim skrbništvom ubija duh i svaki polet.


Kad već govorimo o akademičkoj naobrazbi, spomenuti ću njeku odredbu,
po kojoj se zahtjeva od kandidata, koji želi stupiti u državnu službu s onu
strane Lajte, da mora biti u praksi bar godinu dana prije, nego što kani na
visokoj školi u Beču učiti šumarstvo. Po mom mnienju ova je odredba u dvo´
jakom pogledu shodna, a to s toga, što slušatelj prvo predavanje s puno većim
razumjevanjem sluša i uči i što bi se okanio učiti šumarstvo mnogi i mnogi
slušatelj, koji si šumarev život predstavlja samo kao liepu šetnju po debelom
hladu, da se naužije svježeg gorskog zraka ili da lovi zečeve i srne, jer mnogi
misli još i sad, da je to glavno zanimanje svakoga šumara. Ovako nakon jednogodišnje
prakse može mladić uviditi, da li mu se život šumara svidja, a ako
ne, a on bi imao i sad dosta vremena, da se posveti drugomu zvanju. To nemože
učiniti onaj, koji je posvetio tri godine jednoj nauci, pa došav u praktičnu
službu, tekar sada bude razočaran, dakako na svoju žalost prekasno, —
da prekasno za sebe i za struku.


Svaka struka razvija se i napreduje. Tako i šumarska. S toga je za šu


mara neobhodno potrebito, da uviek uči. Nu za učenje treba knjiga, a te su


obično veoma skupe, te si pojedinac nemože iste nabaviti. Za šumara bilo bi


veoma potrebito, da može stručne knjige dobiti iz kakove knjižnice. Ovakove


knjižnice mogle bi imovne obćine za šumsko-gospodarstvene urede ustrojiti,


3 kojima bi se svaki šumar mogao okoristiti.


Mi imamo šumarsko družtvo, koje drži svake godine po jednu skupštinu.
Nu pošto je polazak ovakovih skupština i velikim troškom spojen, s toga se
slabo posjećuju. Bilo bi dobro, kad bi se birem šumari jedne okolice češće sastajali,
— recimo šumari jedne županije ili jedne imovne obćine. Tim bi se
kolegijalnost i uzajamnost u struci širila, a i mnoga pitanja bi se mogla u
prijateljskom razgovoru ugodnije i laglje razpravljati i razjasniti, nego što se
to učiniti može u skupštini, koja ima više službeni značaj.


Naše šumarsko družtvo liepo uspjeva, ali još ni s daleka ne onako, kako
bi moglo. Ima na žalost još mnogo šumara, koji nijesu članovi toga družtva.
Ja sam poznavao šumarske vježbenike, koji su već četvrtu godinu služili, a da
još nijesu bili članovi toga našega jedinoga družtva. Dapače poznam njeke šu~




ŠUMARSKI LIST 10-11/1894 str. 51     <-- 51 -->        PDF

~ 495


mare, koji već 9 godina slože, pa još ni danas nijesu članovi našega družtva,
pa se ipak čudom čude, kad čaju, da jedan ili drugi lugar nije članom šumarskoga
družtva.*


Sto sam do sad pisao, bilo je učinjeno u ozbiljnih trenutcih. Sad mi dopustite,
da vas pozabavim pripovjedčicom Iz prakse. Ta pripovjedača je istinita,
a ne bajka. Pripovjedat ću o doživljajih jedne „zaplienjene kobile".


Bijaše to negdje oko 21, kolovoza g, 1892., kada je njeki kotarski šumar,
čuvši, da se u šumskom predjelu recimo Z. po štetočiniteijih šuma sječe, poslao
svog nadlugara sa njekoliko lugara u taj predjel, da preprieči štetu, I zbilja
zatekoše nepoznatoga štetočinca, gdje na konju prenaša ukrađjenu jelovu krovnu
dasku. Stetočinac opaziv lugare pobježe netragom, a lugari zaplieniše konja i
doćeraše ga u šumariju.


Drugi dan u jutro došao je k šumariji S. M., te reče, da je konj njegovo
vlastničtvo, nu da mu je po nepoznatom sa paše ukraden; da on dakle za tu
štetu niti zna, niti može biti odgovoran za to, što je njetko drugi njegovog
konja ukrao, te htjeo na njemu prenašati ukradenu dasku. Uz sav taj izgovor,
konj nije povraćen.


Treći dan donio je isti S. M. njekakav dopis od nadležnog obć. ureda i
predao ga oružničkoj postaji, koja se nalazi u sjedištu šumarije. Taj S. M. dao
je kod svog obćiaskog ureda u zapisnik spisati, da mu je konj na paši ukraden,
te da je od njekih žitelja dočuo, da su toga konja odveli lugari, a uslied toga
moli obćinski ured oružničku postaju, da ista shodno učini, kako bi S. M. dobio
svoga konja.


Medjutim je šumarija doznala, da je pravi stetočinac sin S. M-a, o čem
je obavie&tila dotičnu kr, kotarsku oblast na 25. kolovoza rečene godine.


Na 1. rujna dodjoše lugari opet u selo S. M-a, te ondje opazili pravoga
štetočinca, koji bijaše zaista sin S. M-a, samo što se nije zvao Bozo, kako je
to prvobitno javljeno kr. kotarskoj oblasti, nego Simo, te je proti istomu 4.
rujna podnesena prijavnica, pofto je konj već 14 dana zaplienjen bio, a stetočinac
ga odkupio nije, a podjedno umoljena je i kr. kotarska oblast, da dozvoli,
da se konj proda.


Jer kr. kotarska oblast na to ništa odgovorila nije, i jer je čuvanje i uzdržavanje
konja šumariji od najveće neprilike bilo, odputovao je tadanji upravitelj
šumarije 14. rujna u bližnji gradić s toga, da se nakon posavjetovanja sa
svojimi predpostavljenimi zaplienjeni konj ipak proda i odtud kvar namiri.


Na savjet svojih predpostavljenih brzojavio je šumar dvaputa kr. kotar.
oblasti: Jeli se smije konj prodati." Nedobiv tog dana nikakav odgovor, povratio
se je sa zaplienjeuim koujeni opet kući. Dne 15. rujna stigao je brzojavni
odgovor, da se konj ima i nadalje držati u pritvoru.


Na to je šumarija 19. rujna požurila riešenje, jer za 7 novč. na dan,
kako je to po naredbi za hranovinu ustanovljeno, neće nitko da drži konja,


* Takovi su Humarf shm\ sebi nn at-amotu. Nfidajmo se, du će i oni stupiti u
naše kola, pa ćemo jioi od sri^a oprostili njihov nehaj. UrodniČtvo.


ŠUMARSKI LIST 10-11/1894 str. 52     <-- 52 -->        PDF

— 496 —


imenito s toga ne, jer se svatko boji, da će skm S. M. sa svojimi ortaci konja
ukrasti. S toga je pogodjena prehrana sa 30 novč. na dan.


Na 24. rujna bijaše rožište kod kr. kotarske oblasti, koja je od šumarije
udaljena oko 90 klmt, Nadiugar je kod razprave prisustvovao, ali radi odsutnosti
okrivljenika nije se mogla razprava dovršiti.


Šumarija je na to dne 7. listopada požurila riešenje, jer je konj već 49
dana zaplienjea bio, i jer će troškovi prehrane nadmašiti vriednost konja.
Kr. kotarska oblast odgovorila je na to, da se konj svakako preda na
čuvanje obćinskom uredu onoga mjesta, odkuda je štetočinac.


Šumarija je odgovorila, da prehranitelj neda konja, dok mu se nenamire
troškovi; nadalje je predložila izkaz troškova zapliene i prehrane, koji su onda
iznašali 18 for. 44 ne., te je podjedno umolila za podmirenje istih.


Nedobiv šumarija nikakvog odgovora od kr. kotarske oblasti, čekala je do


24. listopada, kad na jednoć dobi od predpostavljenih uputu, da u smislu zadnjega
dopisa kr. kotarske oblasti preda konja obćinskom uredu onoga mjesta,
odkuda je štetočinac. To je šumarija napokon i učinila, te je 24. listopada predala
konja obćinskom uredu.
Narodna poslovica veli: „Konac djelo krasi." Tako je bilo i a tom slučaju.
Obćinski ured, primiv konja, nije imao prečega posla, nego preda konja
samomu S. M-u, t. j . onomu, od koga je po šumskom zakonu bio zaplienjea


t. j . oduzet.
I tako se je šumarija sa zaplienjenim konjem preko dva mjeseca
mučila samo zato, da štetočinac dobije dobro ugojenog konja natrag bez ikakova
troška i to prije, nego što je razprava dovršena.


Tako je ta stvar ostala do 16 veljače 1893. Sada je šumarija pobr.la


sve spise, te jih uz popratnicu predložila predpostavljenoj oblasti.


Teda negda je šumariji od kr. kotarske oblasti ipak stigla presuda od 10.


travnja 1893., po kojoj se okrivljenik S M. obsudjuje na platež šumske od


štete od 28 for. 3 nvč., na troškove zapliene od 21 nč., na prehranbene tro


škove od 20 for. 38 novč. i napokon na platež putnog troška nadlugaru od


27 for. 86 novč. dakle ukupno na 76 for. 48 nvč.


Akoprem je od 10. travnjv 1893. kada je presuda izrečena do danas izminulo


godinu dana, te unatoč, stoje šumarija 26. rujna 1893. urgirala, nije još ni


jedan novčić utjeran t. j . S. M., koji je počinio štetu i kojemu je bila zapiie


njena kobila, nije za sve to do danns ni novčića platio, ali je ipak svoju ko


bilu natrag dobio, te se valjda još i danas šnjom služi. Šumarija imati će sreću,


da plati prehranbene troškove, a osim toga blamirala se je užasno sa nadlu


garom, koji je oko 180 kim. dugi put prevaliti morao k razpravi, a da nije


za to ni novčića dobio.


Pa recite mi, da i šumara ruže ne cvatu ! A. K.