DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1894 str. 6 <-- 6 --> PDF |
344 sječinu pada pođpimo svjetlo, onda možemo pomisliti, kolika je tu konkurencija izraedju pomladka i korovja, i koliko suša tadi škoditi može. Takovih više — manje važnih pravila naveo je B. u svemu dvanaest, nu isti ne sadržavaju ništa novoga; on sam priznaje, da predmet nije sa tih 12 pravila izcrpen, jer se nikada ne mogu sve raznolikosti nabrojiti. Što se bilježenja onih stabala tiče, koje ćemo povaditi, to je B. dao obširnu i veoma shodnu uputu iz koje ćemo samo to navesti, da posao bilježenja obavlja obično 6 osoba, naime šumar, koji po dotičnoj šumi dosta br^o koracajuć sa dugačkim lakim štapićem pokazuje, koja će se stabla uzeti; zatim dva radnika, koji zatesuju, i dva, koji dotična stabla pečate; napokon lugar, koji pazi, da radnici sbilja zatešu ona stabla, koje šumar naznači, (a ne koje drugo, koje radnicima ih trgovcu bolje konvenira). Osim toga ima lugar i po brojiti zatesana stabla, da se barem od prilike može znati, koju će drvnu gromadu zabilježena stabla representirati. Od naknadnih korektura odvraća B. jer te obično više pokvare, nego U izprave prvo bilježenje. Kao pristaša naravnog pomlađjivanja redovitom priebornom sječom (Femelschlagbetrieb) osudjuje B. više manje sve ostale načine, tako n. pr. kulisnu sječu, zatim iz novijega doba poznatu Gajerovu „Horst- und Gruppenwirthschaft", koja je potonja u Bavarskoj uvedena i koja u šumarskom svietu puno pristaša ima. B. ne osudjuje taj Gajerov način baš posvema, ali ne uviđja, zašto da bi ne jednako visoka (valovita) šuma imala prednosti pred jednako visokom. Buduć da još nisam imao prilike vidjeti šumu pomladjivanu i odgojenu u Gayerovom smislu, to nisam u stanju svoga suda o njoj izreći; nego mislim, ako bi se pojedine hrpe (Horst) u starosti i visini preveć razlikovale (odtuda ju B. zove valovitom) onda moraju pokrajna stabla takovih hrpa biti preveć granata, što je svakako na uštrb tehničkoj vriednosti tih stabala. Prelazeći k drugomu glavnomu odsjeku svoje knjige, razpravlja B. o sjetvi (Holzsaat). Tom prilikom saznajemo, da je sjetva mladja od sadnje, jer ova potonja počela se je u Njemačkoj prvo prakticirati. Način i uspjeh sjetve razpravlja B. kod svake važnije vrsti drvlja, te se tom prilikom napominju razne metode sačuvanja sjemena, zatim postotak klicavosti i t. d. Za spravljanje žira svakako je najbolji Alemanov način; što se mene tiče, ja sara doduše već doživio nekoUko izjalovljenih jesenskih kultura, ali za to sam ipak pristaša jesenske, a ne proljetne sjetve, i to s toga, jer je terain na kojem se žir sije obično jednak kao u jesen tako i u proljeće: ako je jeseni vlažan, sigurno će biti i u proljeće još vlažniji; ako je suh, onda su misi na njemu prezimiU, ih bio posijan žirom ili ne, pa što bi bili uradiU na jesenskoj, to će sada uraditi na proljetnoj sjetvi. Uzme h se u obzir da spravljanje ovećeg kvantuma žira ipak stanoviti trošak zahtieva, pa da se i uz najbolju pažnju ipak najmanje 207o žira pokvari, onda mislim, da je jesenska sjetva svakako sigurnija. Inače ne ima u ovom odsjeku ništa, što bi se kao vanredno iztaknuti moglo. Na koncu napominje B. uživanje ratarskih bilina na šumskom tlu, te osudjuje taj način go |