DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1894 str. 23 <-- 23 --> PDF |
— 361 — 4. 0 praktiguom službovanja, a to je obzirom na raznovrstoe moguće slučajeve posve opravdano. Prvi državni izpit, uređjen ovom naredbom, obdržavao se je pod predsjedanjem savjetnika ministarstva Ludwiga Dimitza u vriemenu od 2 —U. prosinca prošle godine. U izpitnora povjerenstvu bili su sljedeći povjerenici: odjelni savjetnik Dr. Friedrich Wildgans, šumarski nadpovjerenik Julius Pokornj te šumarski upravitelj Theodor Miklitz. Izpit obdržavao se je u ministarstvu poljodjelstva sa excursijom u bečku šumu. Izpit bio je obavljen na sveobće zadovoljstvo. Oo 17 kandidata bila su dvojica odliSno, 3 veoma dobra, 11 dobro osposobljeni,. dočim je jedan bio reprobiran. Opazilo se je još i to, da se je uspjeh znatno poboljšao odkada su uvedeni theoretski državni izpiti na visokoj školi za kulturu tla u Beču (1881). i da se je umanjio broj popravnih izpita. Po „Forst^ i Jagd-Ztgu." — M. Gj, Lovačko pismo. Zadnji zimski lov nije bio baš najljepši u našim posavskim krajevima, jer je zima većinom mokra bila; uz to je i novi zakon o lovu skratio lov nasrne za šest — i to najljepših — dana, a košute uzeo posve u zaštitu. Slavonskomu je lovcu novim zakonom puno oduzeto, jer u gustim hrastovim branjevinama* jedva da se prvim studenom može s uspjehom loviti, kada naime list opadati podje, te se divjač bar na 10—15 koračajah uočiti može; a pošto srnjaci u to doba već poćimaju bacati rogove, to je uprav nemoguće [razpoznati jarca od koze u onom momentu, kada sune izpred lovca, da ga već u isti čas nestane u gulježu**. Drugo je što u brdskim bukovim šumama, gdje se daleko vidi i jarac od koze puno lakše razabrati može, Nu zato kao pravi lovci ipak veseljem pozdravismo novi zakon, jer samo na taj način će nara lovišta oživiti plemenitom divljači. Zakon imamo dakle, sada nam manjka još ono drugo, ono, rekao bih, važnije, — a to je: valjano lovačko, odnosno lugarsko osoblje; a dok toga ne budemo imali, ne će ni zakon, ma kako dobar bio, postići svoju željenu svrhu. Kao što je zakon branitelj, tako se može reći, da je valjao lo * Mi smo stali u gvili branjevinah našeg službovnog podrU(^ja prosjecati prosjeke, radi snaženja, prorede i izvoza. A kod državne gumske uprave, dalo bi se prosjecanje prosječne mreže opravdati osim razlogah veće pristupnosti, još i motivacijom intenzivnijeg Čuvanja, obrane od požara i t. d. Ti prosjeci dobro bi poslužih i lovu, UredniČtvo, ** Zato imademo preljepu odštetu u ustanovi §. 15. L z. u lovu vrebanjem, koja kad prodje našim lovcem jednom u krv, odštetiti će ih podpunoma za lov u zimi, kadno divjać valja čuvati i hraniti, Urednidtvo. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1894 str. 24 <-- 24 --> PDF |
— 362 vačko osoblje hranitelj racijonalnog lovišta; ovaj ga goji, a onaj ga štiti, nu gdje se ništa ne odgaja, tu se ne ima ništa ni zaštititi. Da budemo jasniji: naše dosadanje lugarsko osoblje ne ima ni pojma o raeijonalnom lovu i lovištu, ODO misli, da je već udovoljilo svojoj dužnosti, ako danas obidje svoje lovište, a ako ovaj ili onaj još umije ubiti srnu na 30—40 koraka (ali ne tanetom) onda se već drži, da je lovac nad lovce. One lugare, što ih ja poznam, a poznam ih dosta, mogu razdieliti u dva razreda: ili mare za lov i za pušku, ili nose pušku samo da ju nose na ramenu. Oni prvi zanimaju se doduše ponešto za zvjerad i divjač nu imaju i tu veliku pogriešku, da ne mare, jeli lovostaja ili ne, nego pucaju na sve i u svako doba, što im na oko dodje, sve iz pasije za pucanjem, ti se dakle ne razlikuju baš puno od zvjerokradica. Oni drugi idu posve indolentno svojim srezom: niti ih zanima srna, niti lisica, niti zvjerokradica, puška je li puna, iU prazna, to neznaju svakiputa ni sami. S takovim osobljem ne da se ni misliti na racionalno gojenje lova, nu zato ipak ne imamo prava kriviti to osoblje, nego sami sebe. Naš lugar ne može imati pojma o lovu, kada mi ne imamo ni najprimitivnije knjige o racionalnom gojenju lova. Što više, ja sam opazio, da i mnogi naši šumari, koji niesu podpuno vješti njemačkomu jeziku, da si usvoje njemačku lovačku znanost, ne mare puno za gojenje plemenite divjači. Dakle, prvo što nam iza lovskog zakona treba, jeste lovačka knjiga. Zato najtoplije preporučam upravi našega šumarskoga družtva, da uznastoji što prvo naše lugarsko osoblje obskrbiti takovom knjigom*. Drugo, što bi valjalo, jeste to, da se kod lugarskih izpita posveti veća pažnja lovu, odnosno, da se dotične ustanove o izpitu u tom smislu nadopune. Valjano lovište zavisi više od lugara, nego od šumara, šumar je obterećen raznim tehničkim i uredovnim poslom, te mu ne dostaje uviek vremena, da i plemenitoj divjači posveti onoliko pažnje, koliko bi trebalo Usuprot lugar, koji je svaki dan u srežiu, ako ima smisla za racionalno gojenje divjači, kadar je za 3—4 godine lovište podići bolje, nego ikoji zakon. Valjana lovačka knjiga mora lugaru usaditi ljubav napram koristnoj divljači; divjač mora njemu biti malo ne isto, što i domaća životinja, valjana lovačka knjiga ima ga uputiti o koristi divjači u narodno-gospodarstvenom pogledu, imade mu uciepiti mržnju proti svim dlakatim i perjatim grabežljivcem, imade ga dovesti do spoznaje: tkogod je neprijatelj koristne divjači, da je ujedno i njegov neprijatelj. Za sada su najveći neprijatelji racijonalnomu lovu kod nas razai grabežljive!, naše su šume pune vukova, lisica, kuna, jastrebova i t. d., da bi se sbilja već nešto moralo učiniti, da se taj gad iztriebi. Sa hajkami nije dan danas ništa, jer su branjevine tako guste i tako velike, da ih nije moći obkoliti i valjano zasjesti. Po- Upravni odbor gum. družtva učinio je svoju u tom pogledu već u zadnjoj sjednici, preporuSiv kr. zem. vladi na izdanje rukopis p, n. g. J. E. „Hrvats. slav. Lovdjia", pak tog predmeta više s vida pustiti neće, jer je potrieba za takovom knjigom danomice sve to čutljivija. Uredn. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1894 str. 25 <-- 25 --> PDF |
— 303 — jedinac sam ne može ništa, jer ako i oSistiš ieđan srez od „domaćilr^ grabežljivaca, eto za kratko vrieme „tudjih" iz susjednog sreza, čim opaze, da ovdje ne ima toliko konkurencije za životni obstanak. Ne preostaje ino, nego da se što izdašnije latimo strihnirm. Ovdje ne mogu prešutiti da sam opazio, da naše oblasti ne rado daju dozvolu za trovanje sa strihninom*, — nu ja ne vidim razloga tomu, u našim javnim glasilima javljaju se svakojake nesreće i nezgode, nu ja još niesara čitao, da se je dogodila kakova nesreća sa trovanjem. Da vidimo, kojoj domaćoj životinji može otrovana mrcina naškoditi? Nijednoj, do li krmetu i psu. Nu pošto se trovanje obavlja po najvećoj zimi (o božicu), kada ni svinje u šumu ne zalaze, pa pošto se takove otrovane mrviue izlažu u najgušćim branjevinama, kamo osim lisice i vuka riedko živ stvor u to doba godine zalazi, to je očevidno, da je bojazan od trovanja posve neosnovana. Da se naši, oblastnici jednom na licu mjesta pred lisičjom jamom osvjedoče, koliko je zečeva, trčaka i domaće živadi, lisica za ono 3—4 mjeseca, dok je odhranila ono 5—8 štenadi, uništila, sigurno se nebi nikojih sredstava žacali, da ju utamane. Neka se na jedno lisičje leglo računa za ono 100 dana samo 20 novčića na dan (što potamani koristnih životinja), to samo za to kratko razdobje šteta 20 for. iznaša, a koliko takovih legla ima u svakoj obćini! Neka se sada proračuna šteta za cielu Hrvatsku, pa će izaći nevjerojatna svota, — a ipak je tomu tako. A što da tek reknemo o vuku, koji najmanju štetu počini, ako odnese tromjesečno prase ili razdere srnu! Nijedna njegova šteta ne iznaša izpod 5 forinata! U mojih srezovih odnieli su ovog proljeća oko 20 komada krmaka, to je, što sam saznati mogao, a biti će ih sigurno i više. Dakle, učinimo mi svoje, a strihnin svoje, pa kod naše izvrstne klime i bogate paše, ne će za desetak godina nitko u Hrvatskoj biti željan niti trčke, niti srnetine. Napokon smo, bogu hvala, dobili i ribolovnu naredbu, a bilo je već skrajne vrieme. Ja, koji sam od prve svoje mladosti imao prilike vidjeti, kako se riba kod nas tamani, uviek se čudim, da je u obće još u našima vođama ima. Pa da bi se bar u pravo vrieme tamanile, nego baš u travnju, svibnju, lipnju za vrieme mriestenja. Hvata se, ili da bolje rečem, ništi se riba na sve moguće načine; nu nijedan način nije mi tako mrzak, kao onaj sa tako zvanim prebojem. Dotični potok se naime tako zagradi su debelom, katrajsanom mrežom, koja je razapeta o čvrste stupove, da nikakova riba, osim najsitnije, tuda proći ne može. Kada se pred prebojem djbrano ribe nakupi (riba se naime vraća natrag u Savu), onda ribari, koji na bregu imaju svoju koljebu, sa drugom mrežom, alovora, tako nakupljenu ribu jednostavno van izgrnu. ^Na taj način * To 8U lokalne i pođpuno neopravdane tiesnogrudnosti ođ strane dotičnih zvaničnikah. Medjutim se je na^e okretno družtvo za zaštitu lova i ribolova već dogovorilo, da se u tom predmetu, uz predlog obrađen naredbe o postupku kod trovanja sa striebninom, obrati na kr. zem. vlada za posredovanje u tom predmetu, što <^e i izvesti, eim pristigncmo dotični obrazne naredbe izraditi. Uredu. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1894 str. 26 <-- 26 --> PDF |
- 364 — pohvatanana riba čeka na petak, taj dan se vozi u Sisak i Zagreb na prodaju, a ona, koja taj dan ne dočeka živa, ili se baca natrag u vodu te zasmradjuje cielu okolicu, ili se s njome svinje hrane. Drugi isto tako surov način hvatanja jeste taj, da se riba po razlivenoj vodi u polju sa ostvama (bodvama) nabada; a to budu obično najkrupniji šarani i većim dielom ženke, koje su zašle u polje, da se mrieste. Rečena naredba stala je jednim mahom svemu tomu na kraj; bilo je doduše ponešto natezanja i prijavnica, nu buduć da je prodaja ribe na trgovih zabranjena, to su samo pomanji ribari — dii minorum gentium — došli kradom do kojeg šarana. U ostalom, ribara je puno lakše uhvatiti, nego li zvjerokradicu, te će zakupnici ribolova već sami nastojati, da se rieše takovih pijavica. ~ Što se raka tiče, to mogu s veseljem javiti, da se već pomalo pojavljuju u brdskim potočićima; a bilo bi ih već dosta, da nije nesretne vidre, koja ih uzastopce sliedi. Ja sam se osvjedočio, da se taj gad zadržava i u najmanjim brdskim vodama, gdjegod samo kakav klenić ili ina bjelica eksistira. Nu da se vidra ne drži samo ribe i raka, o tora znaju najbolje naši mlinari pripoviedati: jedna patka za drugom, jedno gušće za drugim — sve to na očigled tone a da više ne izrone. Zimi, kada potočići zamrznu, onda eto vidara pod sam mlin, da u gatu, gdje je pred kolesom voda ostala ne smrznuta, unište i zadnju ribicu. Uz ribolovni zakon, koga ćemo po svoj prilici uskoro dobiti, nadam se pouzdano, da će naši potoci uz ribu oživiti i opet racima, na kojima su negda toliko obilovali. Strpljivost u lovljenju, a nepopustivi mar u gojenju, neka su prva pravila lovcu! J. K. UJISTJLKI- Osobne viesti. Imenovanja. Ban kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije obnašao je imenovati šumarskog pristava Obrada Peiži(5a, kotarskim šumarom II. razreda, a šumarskog vježbenika Gjorgju S toj ano vi <$a, gumarskim pristavom kod petrovaradinake imovne ob(Sine sa sustavnimi berivi. Ban kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije obnašao je imenovati šumarskog vježbenika Josipa Gulinu, kotarskim šumarom II. razreda kod gradiške imovne obćine sa sustavnimi berivi. Gosp. Jovan Metlaš , abiturienta visoke škole za kulturu tla u Beču, imenovan je privrem. šum. vježbenikom kod II. banske imovne ob(5ine„ Ban kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije obnašao je imenovati kr. županijske nađšumare: Ivana KadleČeka , županijskim šumarskim nadzornikom T. razreda za područje županije sriemske i Vilima Dojk o vica , županijskim šumarskim nadzornikom I. razreda za područje županije zagrebačke sa sustavnimi berivi. |