DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1894 str. 45 <-- 45 --> PDF |
— 175 Što se tiče šumah, nema sumnje, da je kod njih obći javni interes, koji nedopušta, da se prepuste one pođpunom slobodnom razpolaganju i diobi. Danas se obćenito uvidja, koliko je štete uzrokovala ona sloboda razpolaganja, kojoj su šume bile prepuštene pod konac 18. stoljeća i početkom 19. stoljeća pod uplivom ideja fiziokratskih i ideja francezke revolucije. Jedan stručnjak, dr. Danckelmann, director jedne šumarske akademije, veli o toj slobodi ovo: „Neograničena sloboda šumskoga vlastničtva zadala je narodnomu gospodarstvu i narodnom blagostanju mnoge težke i đielomice neizlječive rane. Ona je šume čitavih predielah pretvorila u pustare, pogoršala klimu, uništila plodovitost tla, osušila vj-ela, uzrokovala silne poplave, umanjila brodivost riekah, uzrokovala skupe regulacije riekah, u obče težko oštetila poljodielstvo, obrt i trgovinu". Te štetne posliedice prinukale su napokon države, da su se zauzele za šume i zabranile slobodnu razpološbu, imeuito slobodnu diobu šumah. Polazeći sa stanovišta, da sama narav šumskoga gospodarstva neđopušta slobodne diobe šumah, svi noviji zakoni ograničuju diobu Šumah, jedni u većoj, drugi u maloj mjeri. Imade zemaljah gdje je dioba zajedničkih šumah izključena; no u većini dopušta se dioba samo na temelju dozvole oblasti, koja ima izpitati, da li se može šumsko gospodarstvo nastaviti, ako se razdieli šuma. Kao primjer navodim Prusku. Po pruskom zakonu 14. ožujka 1881. zajedničke su šume redovno nedielive. Dioba se dopušta samo onda, ako šuma nije sposobna za racionalno šumsko gospodarstvo ili ako bi se tlo dalo koristnije upotrebiti za drugu kulturu, nego za šumsku. Takov je dakle okret nastao u Pruskoj, gdje su prije bile diobe šumah sasma slobodne. Dakako priznajem, da sama nerazdieljivost šumah, zajedničko gospodarstvo još nije dovoljno za prosperiranje šume, dapače može imati i mnogo manah, šuma se može zanemariti. Ali ovako zajedničko gospodarstvo treba urediti, a to je intencija naše osnove. Pitanje o dielivosti pašnjakah takodjer se nemože riešiti sa stanovišta abstraktnog pojma vlastničtva, već s obzirom na gospodarske prilike. Prvo je pitanje za nas, da li naše gospodarstvo treba pašnjakah? Držim, da po mišljenju većine gospodarah naših i po načinu, kako timare stoku, treba, j*er su riedki, koji hrane stoku na jaslima, nego je većina hrani na paši. Ako dakle stoji, da naše gospodarstvo treba pašnjakah, onda držim, da će potrebu bolje zadovoljavati zajednički pašnjaci nego razkomadani. Zajednički pašnjaci pružaju različite probitke, mogu se prištediti pastiri, ograde i t. d. Dopuštam i opet, da kao što pašnjaci u obće, tako zajednički imadu i svojih manah, ali radi tih manah, ako pašnjakah treba, netreba ih dieliti, već treba te mane odstraniti na drugi način, naime kultiviranjem pašnjakah, dobrom upravom i t. d., a to hoće da postigne naša osnova. Nek se djele pašnjaci, gdje ih netreba, gdje to iziskuju pretežiti gospodarski interesi; imenito ondje, gdje ima volje i sposobnosti, da se počme novo, intensivno gospodarstvo. Glede toga pitanja da spomenem samo Roschera. Roscher, pošto je sam pokazao mane i zle posljedice pašnjakah, veli: „Aber ja nur kein blindes |