DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 12/1893 str. 33 <-- 33 --> PDF |
— 525 — Na taj zadnji dan zaključio je lov sam princ Bordou sa svojom svitom. Na badnji dan donio je prinčev podvornik četiri zapečaćena pisma, koja su nosila naš naslov, a u njima je bila nagrada u novcu, te nas je tako za naš trud obilno nagradjivao. I našemu jagaru Venclički skakalo je srce od radosti poput kakovog jarca, kad vidi brst. Ja i moj kolega bili smo obterećeni ne samo čuvanjem divljači u lovištu, nego smo imali i šumske poslove u šumi obavljati i to ponajviše u susjednoj šumariji, koja je glede gospodarenja pod ured našega principala spadala. Morali smo osim toga obavljati procjenu, te doznaku stabala, a preko zime više put radnike nadgledati i od istih drva po sortimentu preuzimati, te o tom račune voditi. Naša služba bila je tegotna, jer smo dan na dan u jutro morali ići u lovište, 0 podne kući doći, a po podne opet sve nadgledati. Samo na prvi dan Uskrsa prije podne bili smo prosti od službe inače nikada, pa ma padala kiša ili snieg, jer se zato ni marilo nije. Vjerna pratilica bila je puška i torba na ledji, a borami nije se zaboravilo ni na lulu. Zima nam je dosta dodijala, jer smo morali često i to zorom na lisice u zasjedu ići, koje su se, ako jih i nije bilo u lovištu, doselile iz brdskih šuma, pak se namečile na zečeve i trčke. Takove pridošliee ubili smo na zasjedi mnogo, a osim toga postavljali smo i zamke na vidre, tvoriće, lasice, a hvatali srao zvjerad i sa lovnimi sandučići, te ubijali iz zasjede pokraj vode, na koju je zvjerad dolazila na polje. Čim je proljeće ogranilo imali smo pune šake posla sa sijanjem crnog bora i to samo ja i moj kolega. Sadilo se je s motikom u hrpice. Svaki je dobio po jednu veliku vreću borovog sjemena. Da se brže riešimo tog posla, a da nam sjetva bude ipak uspješoa, metali smo u hrpice i po punu šaku sjemena. Tlo je bilo pjeskovito. Oko mjeseca svibnja iznikle su biljke kao četke na gusto, jer je sjeme bilo friško, pošto smo ga sami iztrebljivali. Ja sam se pohvalio principalu, kako naša kultura liepo napreduje, samo što je nješto pregusta, te ga umolih, da vidi, na što je on posmjehom i privolio. To je čuo i naš jagar Vencličko, te primjetio, da se samo strpim, jer čim dodje mjesec srpanj, da ću već viditi, da će stajati dvie tri biljke ondje, gdje jih po mome kazivanju ima na hrpi koja stotina. Tako je i bilo, jer je do jeseni ostalo na jednoj hrpici po jedna ili dvie biljke, doćim na mnogih hrpica nije bilo baš ništa, pošto su se osušile. Principal je već unapred dobro znao, šta će biti, pa nam je zato i rekao, da ne štedimo sa sjemenom. čim je šuma prolistala i priroda oživila, bio nam je prvi posao, da sa jagarom Venclom one pse prepeličare, koji su u sobi dresirani, dresiramo i u polju, a često moradasmo otići na zasjedu i u jejinu kolibu, da tamo ubijamo grabežljive ptice grabilice. Jednog dana u proljeće zasjeo sam ja i moj kolega u jejinoj kolibi, da ptice streljamo. Jagar Vencel preporučio nam, da dobro pazimo na sovu jejinu, da ju nebi orleš uhvatio, pošto je orleša moći svaki dan vidjeti, gdje okružuje u |