DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 12/1893 str. 32     <-- 32 -->        PDF

— 524 —


su me na to upozorili, da se i divokoze druže u čoporih. Naš kolega nadšumarov
sin ubio je jednu divokozu od onih, koje su mimo mene protrčale. Kad
smo se sakupili, pitahu me sa svih strana, zašto nijesam pucao, kad su divokoze
mimo mene prošle. Ja sam se izpričavao, da sam gks kopova čuo s druge
strane goniti, pak sam se onamo okrenuo, odkuda sam mislio, da će divokoze
udariti, a one su valjda u onaj čas iza mojih ledja projurile. Meni se je samom
koža ježila od Ijutosti, što sam mogao lasno iz svake cievi po jednu divokozu
srušiti, jer su defilirale pokraj mene na 30 do 40 koraćaja. Treći dan vratismo
se kući, da raportiramo principalu o lovu i o uspjehu istoga, ali ja ne htjedoh
kazati, što sam ja u tom lovu doživio.


Čim je počeo snieg po poljih prašiti, počeli smo i mi po šumi hajkom
loviti, jer su se zečevi povukli u šumu. Bilo je lasno i sa malim brojem pogonića
loviti, jer je šuma bila prosjeci prosječena, te tako u naravne pogone
razdieljena. Stoga su kavaliri mogli samo na prosjecih stajati i pucati. Jednoč
u hajki stajah do princa. Tekar počeše hajkači vikati, ukaza se teta lija, šuIjajuć
gustarom po šumi. Princ ju opazi i ubije, te kamerdiner odtrča po nju,
donese ju i baci na prosjek iza naših ledja, gdje smo stajali. Princ je bio veseo,
što je ubio lisicu liepom dlakom, te mi reče, da će ju dati nadjeti. Ja sam se
obazreo po koji put na lisicu, te opazih, da ona s očima na mene miže, pak
sum ju htio po glavi udariti. To ne htjedoh ipak učiniti, da joj glavu ne razlupam,
pošto će ju princ dati nadjeti. Nu nebilo ni tri časa, kad al eto zeca,
kako brza uprav na princa. On opali, a zec se prikopitnuo. U taj tren skoči
i lisica i uteče u guštaru, da od nas nitko nije za njom pucati mnogo, a to
je i princ opazio. Pobrzah ja i kamerdiner za njom, ali ne ima lisice, te ne
ima. Hajkači su se odmah zaputili, da ju iztjeraju iz krovišta, ali sve bijaše
bez uspieha.


U lovu nije kavalire ni najmanje smetalo, ako je snieg ili kiša padala, a
ako je bilo močvarno i po polju se buširalo, onda su streljači jahali na malih
konjih. Ali smo bili više put do kože mokri, te nam je jagar Vencel savjetovao,
da podnipošto nedamo osjetiti, da smo zlovoljni, nego da budemo uviek hitri,
kao vjeverice. Primjetio je još, da će nas princ liepo nagraditi. Tako je i bilo,
jer kad god smo pokisli u lovu, dao je njegov kamerdiner nam četvorici po
10—15 fr. na čašu vina, da se okriepimo.


U mjesecu prosincu bijaše nam zadaća nakon friškog sniega, da se rano
u šumu´zaputimo, te da ju obidjemo i da pobrojimo, koliko je zečeva u šumu
unišlo, a koliko opet iz šume u polje izašlo. Ovo se je moralo više put obaviti
nakon prvienca (novog sniega) i to sve dotle, dok nijesmo prilično razmjerje
pronašli, koliko imamo zečeva i koliko će u pričuvi u lovištu za razplod ostati,
a koliki se višak mora postreljati. Kad je snieg zapao, ograničen je bio lov
samo na šumu. Lovilo se je svaki tjedan po jedanput i to sve do pred badnjak.
Taj dan bio je obićno zadnji za lovnu saisonu.