DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1893 str. 31 <-- 31 --> PDF |
— 523 — Osim lova, koji se je skoro svakog tjedna obdržavao, imali smo i tu zadaću, da svaki dan zorom pregledamo lovište, da nitko puškom ne lovi ili zamke ne namješta, jer se je to činilo. Morali smo paziti, da nitko u zasjedi na srnjake ne čeka, kad oni u večer na šumske livade izlaze. Tom prigodom nam je Vencel pokazivao, kakav je vjetar za zasjedu dobar, a kakav je ne povoljan i kako ga divljač osjeća, te od njega bježi kao pomamna. Mi smo se osvjedočili, da se i u lovu na zečeve u zasjedi mora paziti na dobar vjetar. Osim toga bila je naša zadaća, da u jeseni kod proleta šljuka buširamo sa prepeličarom, mreže oko šumice razapinjali i u jutre rano pregledati, da li se je što pohvatalo. U proljeće morali smo šljuke iz zasjede s večera čekati, te mreže opet razapinjati. Bio je običaj, da je onaj, tko je do velikog petka ubio šljuku, od gospoje principala dobio na uskrs haringu sa crvenom vrpcom nakićenu na tanjuru. U jesensko doba imali smo često u kolibi sove buljače zasjesti i ubijati grabežljive ptice, koje su na sovu jurišale, a takove kolibe imali smo tri oko šume priredite. Osim toga hvatali smo i u koš na goluba grabežljive ptice. Kad je snieg zapao, hvatali smo bravenjake i drozdove u zamke sa mekom t. j . sa plodom od jarebike, a taj trud izplatio se je više piita vrlo dobro. Bilo je početkom mjeseca studenoga, kad nas dvojicu poslao principal njekomu nadšumaru i c. kr. dvorskom lovcu u predjel štajerskog Sniežnika, da vidimo kako se na divokoze lovi, a baš toga nadšumara sin bijaše s nama na naucih u Mariabrunu, pak smo i mi kao dobri znanci njemu dobro došli. , Zorom oko četiri sata krenusmo od kuće nas šest lovaca i toliko pogonića sa kopovi, a moradosmo se do tri sata pješke uz planinsko brdo penjati, dok smo dospjeli do mjesta, gdje će nag na busije postaviti. Mene postaviše, kako mi rekoše, na najbolje mjesto, jer po njihovom mnienju moraju divokoze na mene udariti, čim se koja krene. Moja zasjeda bijaše na jednoj uzvišenoj pečini, gdje sam se dobro mogao sakriti i na daleko viditi. Niže mene bijaše mala poljana, a okolo nje koje kud porasla kosodrvina. Posvud zaprašio je ponješto snieg. Pogonići sa kopovi, koji su se sa pol puta s nami razstali, znah su dobro, gdje će lovci zasjesti. Nebilo dugo, a pogonići izpustiše kopove i podigoše silnu halabuku. Na zasj^i čekajući, moglo je biti 9 sati, opazio sam iz daleka bježati cieli čopor koza prama meni. Pripravih pušku i čim dodjoše koze blizu mene, pade mi na um, da li nijesu to domaće koze, ali ipak ne htjedoh vjerovati, da bi jih toliko u čoporu bilo, a bilo ih je preko osam. Kad su koze preko male poljane projurile, nijesam jih mogao razpoznati, te sam samo vidio, kad sam za njima gledao, da su crveno-smedjaste boje. S toga ne htjedoh pucati, jer sam se bojao, da bi mogao ubiti domaću kozu, pa onda gle belaja, ako bi morao kozu platiti i kojekakve rugalice čuti. Tekar onda, kad su kopovi pokraj mene prebrusili, uvidio sam, da to nijesu bile pitome koze, nego prave pravcate divokoze. Nijesam bo znao, niti |