DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 8-9/1893 str. 18     <-- 18 -->        PDF

— 328 —


ai^Selo. Mesto da se taj ogromni kapital naše zemlje razumno eksploatirao;
mesto toga, da nra se otvorila nžijveca mogućna potrošnja m podizanje tim načinom
posečenih sama; na mesto dakle, da se taj ogromni kapital obrtao u što
kraćem, naukom o šumskom gazdovanju propisanome vremenu, kod nas je vladalo
načelo štednje: neka se što je mogućno manje sece, to je bila žalostna
devina srpskih nazovi-šiimara. Na ime toga načela i sam je izvoz drveta
iz Srbije otežan raznim formalnostima, pa čak i izvoznom carinom, Medjutim
štednje u samoj stvari nije bilo; jer je narod, kome su po izveštaju tii:; nazovišumara
sarne vlasti na ruku išle, najlepše i najpristupačnije šume šatro, a nove
nigde ne podigao.


Neumetnim eksploatisanjem šuma mi smo danas dočekali, da se u našu
sa svojih šumfi daleko čuvenu zemlju drvena gradja već donosi ne samo Savom
i Dunavom iz Kranjske i Štajerske, nego čak iz Nemačke Dunavom i iz gornje
Madjarske Tisom. Uvozi se čak i samo drvo za gorivo iz Slavonije. Tako je
Srbiji propao jedan nemerno veliki kapital, a od njega nije niko koristi video.


Naš učeni i za šumsku floru vrlo zaslužni starina Dr. Paučić rekao je:
„Naš je narod radio kao prava raspikuća, koja iz pune kese
neprestance vadi, a nikad ništa u nju ne domeće.


Srpsko je šumarstvo žali bože na tako nisku stepenu, da Čovek, koji iole
imade pojma o racionalnom šiimarenja, ne može ni mislitij a nekmo li govoriti
0 bog zna kakvu dosadaniem šumskom uredjenju u Srbiji. Tome su pak krive
razne prilike kao: političke trzavice, promene vladS, oskudica na stručnim šumarima,
a vrbu svega kao što gore spomenusmo nemar; jer se je mislilo, da
šuma u Srbiji nikad nestati neće. No u posiednje vreme počela se ozbilnija
pažnja posvećivati šumama i šamarstvu, e da bi ono, što još propalo nije, spasli.


(Nastavit će se).


Opasni tat riba.


Naravoslovna crtica od prof. Dr. W . ScSSa.


Veliki kvar, koji čaplja ijudem čini, hvatajuć i utamanjujuć silesiju riba,
opravdava razlog, da se i:^vi posjednici ribnjaka i gojitelji riba tuže na čaplju,
ter da ju progone kao zakletog neprijatelja riba. Oni traže gnjezda tog tata
i uhode njegovom legUL Tako n, pr, u držav, šumab Stado, gdje su bila dva
gnjezda u šuraarijah I^obo i Harselocb, poubijano je pcsliednjili 6 godina 3877
čaplja, a lanjske godine po naredbi nadležne oblasti utamanieno je 65 gnjezda
sa 2^J0 čapljica i jaja.


Posve je pojmljivo, da se Je na način takovog tamanjenja, umanjio i broj
sivib čaplja.




ŠUMARSKI LIST 8-9/1893 str. 19     <-- 19 -->        PDF

— 329
Ali unatoč, fomu ipak ćeš čaplju posvud naći, gdje god ima rieka, potoka
i jezera, koja teku kroz doline. Nadajmo se, da će i čaplje nestati iz kulturnih
zemalja, ako joj se bude svojski o glavi radiJo, a to će biti zaista na uhar
ribogojstva.


Prijatelji prirode žaliti će, ako nestane ta inače liepa ptiea, koja u carstvu
prirode na ures služi«


Čaplja je u svojem kretanju spora i težka, a osim toga stupa ona vrlo
oprezno.^ Kad leti, onda svede krila, koja su joj duga, široka i rek bi kao okljaštrena.
Čaplja drži glavu nauznak, a vrat joj je poput S. Kad leti, onda drži
noge natrag, a kad hoće poletit, onda uzieputa jako krilima, a imenito tada,
kad se uplaši, jer onda upravo smiešnom brzinom i žurbom nastoji poletiti.
Pri tom izbljuje svu hranu, što ju je prije progutala,


llano u jutro ostavi čaplja ono drvo, na kojemu je prenoćila, te leti na
puškomet visoko u svoje jur poznato lovište. Kad dospije na mjesto, kud hoće,
onda kruži visoko u zraku, te pomnjivo motri svu okolinu, dok se ne spusti
u polje, Ponosnimi koraci ide ona polako uz obalu phtke vode, a gdje ima lovine,
ide ona i do trbuha u vodu. Kad kad popostaje, te pruži vrat daleko,
gtedajuć oko sebe, e da ii je gdje što sumnjiva ili opasna za njezin život.


Ako nadje prikladno mjesto za svoj lov, onda gazi vodu posve polagano,
metne vrat posve unazad, dočim joj glava i kljun stoje razito na žvatu (patači),
a kad smotri plien, onda ga motri i oštro u nj pilji.


Često se primakne riba ni nesluteći opasnost, koja joj prieti, Videć čaplja
ribu, hita se na nju kao munja, te svojim kljunom zaroni u vodu i brzoplovku
pastrvu u jedan tren oka uhvati. Pri tom zagrize ju dva do tri puta, da ju
ubije, te ju glavom napred požudno proguta.


Tako radi čaplja po cio božji dan.


Ništa neumače njezinoj silnoj poždrljivosti Svako i najmanje kretanje u
vodi ili sušanj u obližnjem grmlju motri čaplja i pazi, te zato ništa ne uskoci
njezinoj hajdučkoj ćudi i požudi, jer sve što vidi i uhvati, živo umori i
proguta.


Prem je čaplji riba najsladja hrana, ipak ona proždire i žabe, školjke,
kukce i njihove ličinke, pijavice i druge crve i gamad. Isto tako proždire čaplja
i mlade vrabce, mlade patke, kokoške i drugu perad. Ona osobito s voljom
lovi zmije, imenito ljutice, pa čak i brzonoga miša; dakako njeke vrsti životinja
lovi santo od nužde, ako ne ima šta boljega. Poždrijivost i lakomost čaplje
je ogromna, pače nezasitljiva. Kad nadje svoj plien, onda si natrpa pun želudac
i vrax upravo do kljuna.


M. von dem Borne našao je u čapljinom želudcu i žvatu 12 ko ruka duge
saraue, a banm von Droste-Hillshoff u drugoj nekoj čaplji pet jegulja, koja je
svaka dc "A stope dugačka bila.
Č^r^lm želudac vrlo žurno (brzo) probavlja, jer cieiu ribu skupa sa Ijuskami
i kosti upravo raztvori i to tako brzo. da je čaplja kadra u jednom




ŠUMARSKI LIST 8-9/1893 str. 20     <-- 20 -->        PDF

imn šestdesetak riba požderati, a ako inia mladiće, onda uništi još veću koli


činu životinja.


Zaniinivii uzajamaost izmeđju sulca i izmedju čaplje spominje prof. Jager.


U dunavskora poriečju nalazeći se sulci veliki su grabežljivci.


Pa i onda, kad se zasite i kad počivaju, ae mogu trpiti, da pokraj njih
propliva koja riba, jer svaku napadaju i ujedu, koja god se približi. Razumjeva
se, da sulac po gdje koju ribu tako ugrize, da aije kadra dalje plivati, te ide
onda niz vodu. Tako nosi voda ribu sve dalje. Čaplja to dobro zna, te se stoga
postavi onamo, gdje sulac svoje mjesto (čckalicu) ima t. j . niz vođu u piesak,
gdje voda preko [ueskii i kamenja pada i rominja. Ovdje čaplja čeka po sulcu
ozliedjene ribe, te si nahvata riba po miloj voljici.


U ostalom čaplja je vrlo plašljiva i ne povjerljiva ptica. Tako n. pr.
hitac i2 puške, sievanje i grmljavina natjeraju nju u rog (u strah).


Neumann, koji je motrio cesto čaplje, pripovieda, da se one hrpimice kod
bure i grmljavine uvuku u rupe ili pođrivine uz obale, koje je voda podlokala,
te veli, da je upravo smiešno, kako se čaplje boje kod svakog sievanja munje
ili grmljavine. IT takovih piilikah najprije počnu čaplje drečiti, te polete u vis,
nu pošto jih bude po broju više, udara u tom strahu jedna drugu o krila, te
se opet spuste dole i posakrivaju u kakovu rupu ili izdubinu.


U tom položaju nije kadar čaplje iztjerati iz svog skrovišta nikakav
hitac iz pužke, jer valjda misle, da je i takav hitac grmljavina.


Prem je čaplja nepristupna i svadljiva, ipak ona s voljom živi i gnjezdi
se u drnžtvu i to ne samo sa svojimi srodnici, nego i u družtvu sa crnimi
rodami, pa čak i sa brijci, vranami i t, d. Tako primjerice ima u Njem.ačkoj
cielih kolonija čaplja u Pomeranskoj, Meklenburžkoj, Hanoveru i t d., te se
ondje mogu viditi gnjezda na stotine. Istina je, da ima i čaplja, koje same za
sebe žive, gradeć si gnjezda raztrešeno na svih mjestih.


U mjesecu travnju dolaze čaplje u svoja gnjezda. Većina probavi zimu u
južnom toplom predjelu, a samo malo ostane preko 2ime kod mas.


Čaplja gradi svoje gnjezdo na različitom drveću, i to na hrastu, bukvi,
sinreki, boru i t. d., a odabere si u tu svrhu samo onakovo stablo, koje je na
kakovom briegu, a ne u dolini. Mnoge čapljs gnjezde i blizu vode, a druge
cpet udaljeno od vode po koju milju.


Čapljino gnjezdo veliko je po prilici 1 metar u širini, plitko i jednostavno.
Sagrađjono je od čvrstih kitina. (šiblja), koje su na nutri tanje, a obloženo je
Sasom, trstikoui ili slam.oroj te onda izpunjeno vunom, dlakom ili perjem.


U mjesecu travnju izleže čaplja tri do četiri svietlo-zelena jaja, velika
poput gušćeg jajeta, iz kojih se za B tjedna izlegu veoma nespretni i ružni
mladići (čaoljice).


Mlado čapijice veoma su poždrljive, a rek bi, da jih mori težki glad, jer
branu tako lakomo grabe, da jim. često iz gnjezda pada na zemlju.
Adojf Muiler pr;ča, da male čaplje imaju već onaj njim- prirodjeni ukočeni
pogled oka, koje je obtočeno sa svietli^^.ii vedjami, dočim jim Je tielo obrasteno




ŠUMARSKI LIST 8-9/1893 str. 21     <-- 21 -->        PDF

— S31 —


sa gadnim zelenim perjem. Ovo mlado leg]o ima već sada preko očiju i hrbta
ZBacajnu prugo, koja još više odaje prirodjenu jim podmuklost i tatiina.


Mladim capljam poeme skoro perje rasti, da pokriju gadnu i Bespretmi golotiBJu,
te sad počimaju i ustajati, a zatim i peBJati se od grane m granu drveta
leputajuć sa krili, dok se napokon odvaže i letiti od jednog drveta na drugo.
Za 6 tjedana ostave jih roditelji s^me. Sad si čapljice same traže hranu u
bližnjih močvarah, a u večer vraćaju se opet u svoje staro gnjezdo, gdje prenoće
čućeći na rubovih gnjezda.


U blizini ovakovog đružtva čaplja nije ba5 ugodno počivati, imenito ne
onda, kad ima mnogo mladih čaplja, jer pogade drve(!e i grmlje svojimi izmetinami,
koje su jedke i biele poput vapna. Nježne i slabe grančice izgaze mlade
čaplje tako, da uvene lišće i četinje, a pod drvećem izumre i mladikovina uslied
otrovanih i jedkih izmetina.


Profesor Altum sabrao je zanimive podatke o takovoj koloniji čaplja. On
kaže, da već iz daleka ovakova kolonija neugodno dira gledaoca, jer mu se
pričini, kao da gleda kakovo požarom postradano selo, gdje još po koje golo
brvno iz izgorjelih slamnatih kuća strši.


U blizini, piše Altum. razabrao sam, da su ta stršeća brvna ovr^ci starih
hrastova i jela, a kupovi slame da su gnjezda čaplja, kojih je bilo na okupu
oko 90, pače na jednom jedincatom hrastu moglo je biti do 13 gnjezda. Na
tlu oko tog hrasta, koji je bio sav posut izmetinami, ležalo je sijaset udavljenih
žaba, gnjilih riba, miševa i druge gamadi, a od tih Iješina bio je upravo okužen
zrak. Na tlu ležalo je prosipano perje, ljuske od jaja i po gdje koja mrtva
čapljica, koja je izpala iz gnjezda i poginula, a tud se je sakupilo i bezbrojni
roj druge gamadi, da Iješine poždere.


Isti pisac kaže, da čaplja u brigi za mladima zaboravi na običnu opreznost,
te da tako pada lovcu lako u ruke. Uz svu brigu, da mladiće svoje nahrani,
odkiđajuć si hranu iz vlastitih svojih usta, ipak da je čaplja tako kukavno
stvorenje, da se ne usudi braniti svoje mladiće, kad jim opasnost prieti. Upravo
je čudnovato, piše Baldamus, da su čaplje tako plašljive, prem imaju opasno
oružje u kljunu, pače mnogo Jače, nego što ga imaju druge ptice grabilice, ´
kao n. pr. vrane i svrake. Čaplja zna, da je jaka, te da se lako može u koštac
uhvatiti sa svakom drugom pticom, a osim toga je okrutna i vanredno drzovita,
jer kad ide u tatbinu, onda ponestaje joj opreznosti, te na prosto vadi iz tudjega
gnjezda jaja, mlađe ptice i t. d= ma da bude sijaset drugih ptica u blizini i
ma da sjedi u gnjezđu ženka i mužak. U tatbini ne boji se ona ni dreke drugih
ptica, niti lupanje s krili, niti se boji od ugriza njihovog; oaa harači dalje po
svojoj miloj voljici. Pače čaplja izbaci iz gnjezda i samu svraku, poznatu pticu
grabilicu, ako brani svoju nejaku mlađjađ


U obrani prama čovjeku napada samo mlada čaplja, dočim stara čaplja
pobjegne, a kad se hoće mladu čaplju iz gnjezda izvaditi, onda se ona brani
zdvojao, ali čim odraste, bježi od čovjeka, jer se ga boji




ŠUMARSKI LIST 8-9/1893 str. 22     <-- 22 -->        PDF

— 332 —


Oapijii dosta dugo živi. Kušali su metnuti kolobar (obruč) oko vraUi luladiin
čapljam, na kojemu je urezana bila godina, kad je kolobar postavljen na vrat.
Ovakove čaplje polivutali sii kasuije, te po naznačenoj godini astanovljeno je,
da su od onda biie 50 do GO g^jdina stare. Jedna čaplja uhvaćena je god. 1723.
u Luksenburgu, koja je imala i-akav kolobar, koga joj je o vrat pričvrstio Ferdinand
IIL god. 1652., te je po tom bila 72 god. stara. U lovu na čapije lovili
sunjekad iste sa sokolovi, a Njemci zvali su takav lov „Reilierbeize". Tragovi
takovog lova vide se jos i danas u Njemačkoj i to u šuniarijali Duberover kod
Konigs\vusterchusena blizu Brlina.


Za lov na čaplje rabili su prije sokola, te su se lovci užasno izmučili, dok
su naučili sokola za takav lov.
Lov sa sokoli veoma je star. Takav lov opjevali su pjesnici skoro u svih
jezicih. Tako n pr. opjevao je takav lov u Njemačkoj njeki Ktireiiberg g. 1150.


U srednjem vieku smatrali su za njeko umieće, dapače kao znanost dresiranje
sokola za lov na čaplje, pače car Fridrih IL napisao je na latinskom
jeziku razpravu o umjetnosti dresiranja sokola za lov.


Obietom baruta i puške prestao je malo po malo i lov sa sokolom na
čaplje. Takav lov dan danas obstoji samo u njekih pređjelih. Tako o. pr. lovi
se još danas na čaplje sa sokolom u sjevernoj Bosni. Medjutim su i ovdje sad
riedki sokoli—selci, koji su se rabili za lov na čaplje. God. 1889. bio je takav
sokol u njekog bosanskog posjednika, te se je šnjim upravo ponosio. Sad rabe
ondje za lov na manje ptice kragujea (kobca), aii i to čine iz zabave samo pojedini
bogataši.


U Holandiji uzdržao se je još lov sa sokoli na čaplje i to najviše u predjelu
Gelderu, te ima tamo još i sad sokolarnica oko 50 na broju.
U Englezkoj počeli su u novije vrieme opet uvadjati lov na čaplje sa
sokolovi.
Sadašnji njemački car Vilim IL namjerava takođjer u Njemačkoj uvesti
lov sa sokolom.
Hoće li se uvedenjem lova sa sokoli kao u staro doba uzkrisiti opet sjaj
i divota lova sa sokoli? Mi dvojimo.


Naravno je, da je današnji moderni viek uz silesiju bržeg i spretnijeg načina
lova, o.sobito uz ubojito uruzje, posve napustio starog vitežtva manje više
zabavni lov sa sokoli.


Tako pisac dr. W. Sess o čaplji. Ja ću na to nadovezati, da naš narod
ima 0 čaplji ovu poslovicu: j,čaplja je svaku pticu učila da pliva, a
sama se udavilu^ Yuk, Ovo je živa istina, jer čaplja voli doduše vodu i
močvare, ali plitk u vodu, a ne dubljinu i jer ona nikad ne pliva, nego samo
gazi vodu, buduć njeziiie duge noge nisu za plivuaje. Pr, V, ll-^č —.