DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 16 <-- 16 --> PDF |
— 230 , 0+50 rn f/l OSIIB r^ L3 9 a -2 >-´ u *E ca ^ ^ o P. li M ^ c« a) g a4 on tSJ bc os =a a.s I—^.^ T3 ^o o o o ai O) rrv 1) o Vrst drveć ´5* =1 a^ a S ^ M Pl ^o .^ p, . o P3 & 2 1=! 3 S 2. a t° S d o «J !>´ ?a T 3 -.5 llil « N P3 ^H ri^ ft ft-^" g» 0 Jabuka divlja 24 40 80 Kruška divlja 38 60 120 Bagrem 10 80 50 100-150 Brekinja 12 36 60 120 Oskoruša .... 18 o4 90 180 10 30 50 Dren 100 48 80 Klen 16 160 45 75 Dud 15 150 24 40 Kurkovina . . . 8 80 18 30 Ljeska 6 60 21 36 Trnjina 7 70 24 40 Glog 80 Pauk. Prirodoslovna crtica. Mi Šumari, prolazeć skoro svaki dan po dubravah i iikarju, vidimo često po drveću i grmlju razapete mrežice od paučine, kako š njimi vjetar amo tamo niše i previja. Ali malo koji od nas motrio je pobliže te tanahne mrežice od sićušnih končića zapredene, prem se ovakove mrežice na žarkom suncu sjaju i ljeskaju, kao da su iz najtanjih končića biele svile izpredene. Šumar, koji bi donjekle morao biti i prirodoslovac, letimice prolazi često pokraj paučine, koja je razpeta od jedne grančice do druge; on vidi i pauka, kako prede svoju mrežicu; kako sjedi u zasjedi ili kako se muajevitom hitrinom hita na svoj plien, koji se je u paučinu zaletio i t. d., ali riedko koji od šu |
| ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 17 <-- 17 --> PDF |
— 231 — mara motri život i zanimanje te male živinice, prem bi on morao znati o životu svake i najmanje životinjice, koja u šumi i oko njega prebiva. 0 pauku ima naš narod po gdje koju poslovicu, koja se osniva upravo na prirodoslovnoj istini glede njegovog načina živovanja. U prirodopisu čitamo, da pauci žive od životinja t. j . od kukaca- I naš pauk kućar plete svoju mrežu sbog hrane, jer se u njegovu paučinu zalete razni kukci, te jih onda kao plien za svoju hranu upotrebi. Odtud su postale sliedeće narodne poslovice: „i pauk mrežu plete a za hranit se" (Daničić); „muha u paučini ostaje* (Daničić); ,u paukovoj mreži samo male muhe ostaju" (Daničić). Poznato nam je, da je pčela marljiva i radina. To se kaže i o mravu, a prirodoslovci tvrde, da je i pauk marljiv i radin, jer on neumorno po čitave sate prtde svoju mrežu, prem od njegove marljivosti i radinosti ne imamo nikakove koristi, osim što gamad uništuje. Stoga dobro kaže naš narod u poslovici: ,paučinami bogat" (Daničić), a prlspodabljajuć korist pauka sa korišću pčele i bube (svilca) veU naša poslovica: „buba svilu pređe, a ne paučinu" ili „pauk bere jied, a pčela sakuplja med" (Vuk). I zaista je tako, jer od marljivosti i radinosti pčele imamo med, dočim od marljivosti i radinosti pauka ne imamo nikakove hasne, a osim toga poznato je prirodoslovcem, da pauci imaju u sebi jieda t. i. njekakav jedak sok, a njeki i pravi otrov. Još je jedna narodna poslovica o pauku, koja se osniva na prirodoslovnoj istini 0 životu istog, a ta je: „paukom kudjelju vrag ukrade, da iz repa predju vade". Prirodopisci naime uče, da paukom iz bradavke, koja jim je od otraga, izlaze konci za predivo paučine. Tako narodne poslovice o pauku. Sad priobćujem njeke zanimive crtice iz života pauka u obliku pripovjedčice, kako ju je napisao pisac Narcis Damin o pauku zrakoplovcu (Dom i Sviet br. 1 t. g.), pošto mnijem, da će naši šumari u dokolici svojoj radje čitati zanimive crtice o pauku u obliku pripovjedčice, nego da jim se o pauku nacrta strogo znanstvena, često suhoparna razprava, koja bi uz ozbiljno ostalo gradivo u „Šum. listu" mogla umoriti duh i pamet čitaoca. Poznato je, da je i glasoviti Jules Verne pisao prirodoslovne i ine znanosti u obliku pripovjesti, pa su njegova djela te ruke nedostiziva, jer ne umaraju duh i pamet, a osim toga može jih svaki neučenjak čitati i razumjeti. Narcis Damin piše o pauku zrakoplovcu sliedeće: Koliko li nismo puta motrili za krasnih sunčanih dana, kad no povjetarce jedva Hsće na stabarju giblje, kako množina tanahnih ntti o suncu leskajući se prepliće grmlje i stabla. Pretanahne te ntti, koje samo onda opaziš, ako ti ih božje sunašce povoljno razsvietli, užeta su vitka, koje pauci prave, a preko kojih prelaze, tražeći si udobnije mjestance, da mrežu razapnu ili da — bar nekoje vrsti — nadju bolje stanište, odkuda će na lovinu vrebati. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 18 <-- 18 --> PDF |
- 232 — T)k, tako se kaže, ali je teže, reći će tko, dokazat. U istinu, riedko će te slućaj nanieti, da toga okretnog i čudnovatog vještaka svojim očima pratiš, kako si taj most gradi. Ja ću s toga čitaoca u svoj pokus, koji mi je skoro svaki put uspio, uputit, neka se skm osvjedoči. Uzmi, bolje će uspjeti, nezrela pauka, a budući mnogome je težko razabrati, koji je zrio, recimo čim manjega. Nastoj, da su u blizini ma kakvi predmeti. Daj, da ti se životinjica po upravljenomu kažiprstu uspne do vrha, počekaj, nu ako ti se sam ne spusti na niti strmoglavce, potresi rukom i on će pasti, ali neće, neboj se, na zemlju, jer mu je prva bila, čim je došao na vrh, pritisnuti preljke na svoje stanište i tako se ujamčio — past će, rekoh, desetak centimetara i visiti časak na svojoj ntti, koju pravo niti ne možeš viditi. Ako je za toga duvao vjetrić, opazit ćeš, da se paučić potreso, zatku nadigo — budi strpljiv, — i za kratko ćeš vidjeti paučića, gdje pliva u vodoravnom pravcu tvoga prsta, te se moraš čuditi, kako je tamo došao. Je li ti loša razsvjeta, makni glavom lievo i desno i uočit ćeš tanku nit — most. Pauk viseći malo prije na ntti o prstu, čim je osjetio dah vjetra, spustio je iz preljaka Ijepčiv sok, koji se na zraku skrutne u nit, što ju sad vjetar puče iz preljaka i nosi — nosi do prvog predmeta, gdje se, budući je veoma Ijepčiva, sigurno zaljepi. Pauk oćutivši to, nategne nit i eto mu mosta — on ti po njem hoda kao kakav „ballerino da corda", pa došav na drugu stranu, traži ako mu i tuj nije po volji, bolje mjesto. Ali ne duva uviek povoljni vjetrić u onom času, kad se pauk spustio na niti. Zato će on počekavši časak uzpeti se, motajuć nit u klubašce, natrag na svoje stanište, gdje će ono klubko ujaračiti. Ako se ne vrati na vrh prsta, potresi opet, dok visi, pak ćeš viditi, da se za drugih 5—10 cm. niže spustio, a ako je za vremena huknuo ćuh, opazit ćeš (al potraži povoljnu razsvjetu) od točke, gdje je prije visio, do točke, gdje sad visi, dvie niti, jednu na kojoj on sam visi, drugu koju odmiče nožicom, da se za onu prvu ne uhvati, pa ako je vjetrića, puštat će iz preljaka i nadalje ovu drugu nit — nit će vjetar nositi u slici hyperbole, koja se, čim se više dulji, u parabolu promeće, te vidiš naskoro dvie usporedne niti: dvostruki most, koji se na najbližem predmetu zaustavi, ali se ponajčešće i prekine, a u takovom slučaju zaliepi se samo onaj kraj, koj iz preljaka još sveudilj izlazi, dok ne dospije do kakvog predmeta. A što onda, kad povjetarca nema ili je vjetar prejak? Ponesi pauka kući, obrati se prema prozoru i pokušaj ono isto, nu čim ti se životinjica na prstu objesila, puhni u nju blagim dahom i vidjet ćeš za stalno, kako nit lebdi u zraku, a za čas bit će paučić, recimo, na prozornih zastorih. Tako se eto sele pauci, tako prelaze od grane na granu, od kuće na kuću. Nemojmo se dakle čuditi, kad ugledamo razapetu paukovu mrežu od jednoga stabla preko vode na drugo stablo pitajući: kako je tamo došao? Ovaj pokus, ne znajući za slične rezultate svojih predšastnika, priobćih prijatelju đr. Varićaku, a on me nakon desetak mjeseci upozori u »Revue |
| ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 19 <-- 19 --> PDF |
— 233 — scientifique" br. 48 od 10. listopada 1891., što no ga je sbor nautike upravo primio bio. Gosp. F. Ferbi crta tuj u glavnome isti pokus. Na ovom se osniva „vi li na kosa". Mnogi je već motrio za liepih proljetnih, a još češće jesenskih dana, kako množina zamrljane paučine po zraku leti. To su zrekoplovi naših pauka, mnogo prije poznati od balona braće Mongolflera i nama poznatog Merighi-a. Ali pita se, Čemu te male aeronaute brode zrakom? Arachnolozi dugo su umovali, što je tome uzrok. Ausserer mnije, da bi to moglo stajati u savevu s razplodom — seoba mužakS,. Ali „vilinu kosu" vidjamo po najčešće u jeseni i to od inladih, nezrelih pauka; vrieme je dakle za ono odmaklo, pače to je doba, kad imade najviše mladih. S toga upravo mnijem, da to nije ništa drugo, nego seoba i mladi se razilaze tražeći širje područje, borba za ostanak! Herma n to ovako od prilike crta: Za liepih dana jesenskih vidi se množina obično nezrelih pauka, gdje se uzpinju tražeći visoke predmete: vršak lišća, grančice, kolce, krize na grobovih, ograde na mostovih itd. Došavši na vrh razapne nekoliko usporednih niti, da se o nje oprieti može; čeka na ćuh vjetra, a tad se okrene proti vjetru, pritisne preljke o tlo, nadigne zatku i upre se o popriečne niti, a vjetrić nosi iz preljaka izdazeću nit u slici hiperbole, da, budući je jedan kraj zaliepljen o tlo, a drugi se sveudilj produžuje izlazeć iz preljaka. Ako hjperbola sama ne pukne, okrene se pauk naglo, i pregrize ju — nit dakle lebdi i dulji se vjetrom onako, kako već opisasmo. Kad nit dosegne 2—3 metra, kadra je već nositi pauka, a on sguri noge i odleti — u zrak! Vjetrić nosi i nit i njega daleko, dok je njega volja, jer kad mu je dosta, spusti se na posebnoj niti na zemlju, odgrize spoj sa balasta i traži prečesto, da se opet digne, dočim ostavljeni zrakoplov brodi dalje vjetrom i zamrljava se s ostalom paučinom. Svaki put, dakako, ne uspje otisnuti se na prvi pokus u zrak; tad prekine niti, koje leprše često u velikoj množini po zraku. Naš narod gata o toj „vilinoj kosi" ili svili za babjeg lieta koješta i dovodi ju u svezu sa zračnim vilami; nu, kako vidjesmo, to je seoba pauka. Seoba, ali svakako zanimljiva seoba, jer vilina kosa, a na njoj pauci vide se u velikoj visini daleko od kopna Ch. D a r w i n izvješćuje („put jednoga prirodopisca"), da je na otoku La Plate u daljini od 96 km. od kopna susreo množinu viline kose za veoma lagana vjetra. Arachnolog C o o k (u American Spiders) navadja, da su pauci sa svojimi niti zatekli jedan brod u daljini većoj od 300 kim. od kopna: jarboli i užeta napuniše ih se najedan put, te pauci malo po malo izčeznuše. Meni je pak kapetan Vazmoslav Marochini iz Bakra pripoviedao, da je on putujući brodom sreo u Atlantiku takovu množinu paučine, koja se u oputo od broda uplela, na kakvih 200 m. milja od kopna, sjevero iztočno od Buenos-Ajres, kad je duvao vjetar od kraja. Mnogo su arachnolozi morali umovati i prepirali se o postanku i uzlazu viline kose. Od starijih spomenut ću Blackwalla, jer je njegovo opažanje zanimljivo. God. 1827., šečući okoUcom Manchestera u p6 dana opazi, da je 18 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 20 <-- 20 --> PDF |
— 234 — polje i živica puoa paukova i blištećih se kouaca. Stavši proraa trati taj pojav opazi, da se ntti dižu, tvoreći pramove od 1—2 m, a široke na osnovuici i po više centimetara. Kako je sunce ugrijalo tlo, dizali se pramovi u g r i j a n i m zrako m u visinu. Posije podne, kad se smanjilo ugrijavanje zraka, počeše se mreže spuštati na zemlju. Sad je B. stao posmatrati pauke: ti su bježali po zemlji na tisuće, penjali se na stršeće predmete, a kad dodjoše na vrh, ukočiše se na svojih nožicah, izpružeuim posve ravno, spustiše glavu, uzdigoše abdomen i spuštahu silu konaca. Struja je zraćna upravljala nitima, pa kad bi životinja vidjela, da je dosta osukala, spustila bi nožice i otišla na svoj put, nošena uzlazećim ugrijanim zrakom, a kad tog nije bilo, pauk bi zadnjim nožicama odkinuo konaci izpuštao drugi, čemu bila dosta koja sekunda. M u r r a y pako, koji proučavaše (London Magazin of nat. Hist. 1828.) skoro u isto vrieme ovaj predmet, veli, da nije potrebito za to ugrijana zraka, ko što Blackwall mnije, jer da pauk posjeduje neku posebnu snagu, koja ga upravlja i u protivnomu smjeru od vjetra, a ta je — elektriciteta. I bješe učinjena u tom smjeru kuriozna opažanja. Niti se ne dižu, a da se ne miešaju; ovo bi se tumačilo lime, što su ntti nabite istom vrsti elektriciteta. Kad im se primakne pečatna voska, bivaju odbijane — dakle su nakrcane negativnim elektricitetom. Dvie se ntti odbijaju uzajamno ; komad natrta stakla privlači ih. Tako Murraj. Vriedno bi bilo, da se ti pokusi opetuju. Ali jezuvita Bab a (Etudes religieuses 1867.) tvrdi — uz ostalo, što se ne može usvojiti, da vlastita ascesionalna s´^naga ntti , njezina gustoć a manja od zraka povod je, što ona lebdi, što se diže. Godard opet i Rog ero n (v. Revue scientifique 1. aug. 1891.) idu dalje umujući: Kad pauk spušta ntt, pa ako u isto vrieme prolazi oblak izpod sunca, tad se smanjuje napetost ntti; ta napetost ovisi ointensitet i sunčani h zraka: jače sunce nit napinje i samoga pauka bolje priteže, a on se tad i spusti u zrak, čim osjeti, da mu je nit dosta duga. Ako naproti sunce potamni, gubi se napetost ntti, atrakcija je manja. Dospjevši, tvrde oni, na ovakav način na tisuće konaca u visinu, spuštaju se tek onda na zemlju, ako predje oblak ili dospiju u hladniju struju. Nu ovo su duhovite teorije, a mi se vratimo na jednostavnije, pa iztaknimo onaj glavni motor, što no ga u gornjem našem pokusu opazismo, a to je zračna struja, ćuh vjetra, a onda ćemo uvažiti i to, što je g u s t o ć a nit i veoma malena, o čem će se svaki lako osvjedočiti, ako uzme pauka-krstaša (osobito ako je tek obumro od zime ili česa) pa se dodirne bilo čim samo jedne njegove preljke, vidjet će : sok će se zaliepiti za taj predmet, i moći će izvući iz pauka čitav snop veoma Ijepčivih ntti, koje se jedna druge dotiče, a koje se prcduživanjem nešto bolje spoje, ali snopić ostaje uviek libav, ako ga sam pauk čajorcima bolje ne zasuče. K tome nadodajmo i razmjerno veliko trenje ntti o zrak, koje svakako nađmašuje onu silu, kojom zemlja pri |
| ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 21 <-- 21 --> PDF |
— 235 — vlaCi istu, dk uz to, bar u mnogih slučajevih, uraČunajmo´i upliv na%einlji ugriJan a zraka , tad smo skoro na čistu, te se možemo umireni razstati od naših čudaka — zrakoplovaca. Pismo iz stubičkoga l u našem dičnom „Šumarskom listu" javio sam jednoč, što je u prvom početku ustrojstva stubičke kotarske šumarije učinjeno na polju šumarstva. Nakon trogodišnjeg obstanka šumarije mogu sada priobćiti, da je i ovdje ~ šumarstvo na bolje pokrenulo. Trebalo je tu mnogo truda i muke, dok si neukom seljaku dokazao, da šumar mora sa šumami upravljati. »Stubičani" misliše, da samo oni imaju šumara za kazan, jer su se kod segregacije opirali dieljenju „gore". Da je ovdje težko šumariti, može si svatko predstaviti, ako pomisli, da ima ovdje još ljudi, koji misle, da će se provedena segregacija ukinuti i njima „gora" opet povratiti. I sad se još predlažu tužbe u tom poslu. Površina. Cieli stubički kotar zaprema po katastralnoj izmjeri 56.819 rali šuma, oranica, livada i t. d. Od ove površine odpada na same šume 25.980 rali, a na ostale kulture 30.839 rali. Šuma ima u obćini: Dol. Stubica . . . 8.495 rali. Bistri 7.675 „ Bistrici 5.143 , Gor. Stubici . . . 4.667 „ Ukupno . . 25.080 rali. Od ove površine odpada više nego ^js na posjed urbarnih imovnih obćina. Tako posjeduju urbarne imovne obćine šumskog tla (šuma i obraštenih pašnjaka) u upravnoj obćini: Bistra . . 4.976 jut. 970 " Dol. Stubica 2.031 „ 648 0 " Mar. Bistrica 1.429 „ 239 D" Gor, Stubici 575 , 970 0 ° Ukupno 9.012 jut. 1.227 " a od ove površine ima jošte ne segregiranih 4.340 rali. Ako odbijemo posjed obćina od cielokupne šumske površine, onda se pokazuje, da posjed privatnika zaprema 16.978 rali, od koje površine odpada sigurno na vlasteline i veleposjednike */.5, a ostatak na seljake ratare. Gospodarstveno stanje privatnih šuma. Pošto većina posjednika sa svojimi šumami sami gospodare, to se ne može reći „da su racionalnim gospodarstvom" bar na njekim mjestima dobro uzdržane, već se samo * Ovo pismo zametnulo ae je nehotice, te ga sad priobcSujemo, a g. pisca molimo, da nas izpričs. Uređničtvo. |