DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5/1893 str. 19     <-- 19 -->        PDF

— 185 —


Ijice; dizanjem kraka f diže se nedvojbeno i objektiv s. Čim objektivne ntti
pokriju vrh debla, obustavi se dizanje tako, da se spomenuta krugljica k sebi
ili od sebe potegne, čim se krak f nepomično u položaju vizure ustavi. Sam
šaraf, kojim se dizanje kraka f regulira, nalazi se na protivnoj strani ploče.
Vertikalnim smjerom prerezane su ove ploče tako, da nastavak šarafa i igla tim
protezom prolaziti može. Ovaj vertikalni prorez ima po strani male nastavke,
koji na njem okomito stoje. (Na liku IV. je m glavni prorez, kojim se igla diže,
a n njegovi nastavci, u koje igla prama dogotovljenoj vizuri u vrh upada). Krak
f stoji uviek na igli, te se uslied toga miče u smjeru, u kojem ga igla diže.


Kada ntti pokriju vrh debla, valja iglu, koju smo do sada viziranjem dizali,
potegnuti na koju god stranu prorezića w, u kojih se tada igla, a s njome
krak f i s njime objektiv s ustavi. Da jedan šaraf s iglom (koji je u prostom
stanju, te ga i posebno u žepu prenašati možemo) i jedan prorez za sva 4
okulara dostaju, netrebam ni spominjati, jer tko si iz preduavedenog točno stvori
jasnu sliku stroja, shvaćati će to samo posebi.


Kada smo ovako i ova zada(5u dovršili, valja na prosto stupiti k dotičnoj
mjedenoj pločici, te pročitati brojku, preko koje točno krak f prolazi. Da ta
brojka točno označuje visinu predmeta, sliedi iz posliedojih redaka, kojimi sam
odsjek 0 sustavu hypsometra zaključio.


Podkornjaci (Scolytidae).


Sastavio Bogomir Karakaš.


I.
Način života i razvoj podkornjaka te obranbena sredstva
proti istim.


Podkornjaci mogu se punim pravom smatrati kao najškodljiviji bilinski
zareznici. Izuzara ono malo vremena što lete, te koje za razplod upotriebljuju,
sprovadjaju oni skoro svoj cieli život u nutarnjosti biljke. Većina podkornjaka
živi na drveću, manje njih živi na grmlju, a samo iznimno dolaze oni na zelenju.
Jedini list i cviet ostavljaju netaknut. Svi drugi dielovi biline, kao što
su korieo, deblo, grane i grančice izvrženi su oštećenju njihovom. Većina vrsti
prezimi kao razvijen zareznik (kukac), mnogo puta još kao posve sviež i blieđ;
mnogo njih opet prezimi kao kukuljica ili opet kao napola ili posve razvijena
ličinka. Nekoji tvrde, da ima slučajeva, gdje kao jaje prezime, nu svakoko je
vjerojatno, da će jajašca izležena kasno pred zimu, dolazkom smrzavice pozebsti,
te tim i uginuti. Iz svog zimskog mrtvila bude se aekoje vrsti već kod 10—12"


C. danje toplote, dakle kad kad već i koncem mjeseca veljače; obično pak u
ožujku ili istom u travnju. Rano leteće vrsti (piniperda, minor, ater, cunicularius,
palliatus, i t. d. izraedju Hjlesina, te curvidens, domesticus, lineatus i
15




ŠUMARSKI LIST 5/1893 str. 20     <-- 20 -->        PDF

— 186 t,
d. izmeđju Tomiciđa) većinom su rano vani, te lete, da se oplode. Kasno
leteće vrsti, kao da trebaju veći stupanj toplote za oplod, jer dolaze tekar u
mjesecu travnju ili svibnju, a u većih visinah tekar u mjesecu lipnju Ako dodju
na sunce, onda se dignu oni, te letaju tromo naokolo, tražeći prikladna drveća
za oplod, koji malo zatim počimlje. Kada takova drveća nadju, sjedaju na njih,
tražeći brižno mjesto, u koje će se ubušiti. Od kraja bušotine počimlje ženka
izgrizati ovalni prohod tako zvani legući prohod (Brut ili Muttergang). Taj
prohod je veoma različit, te najviše ovisi o veličini i o obliku kukca. Diljem
tog prohoda unese ženka sa svake strane jajašca. Izvali vše se ličinke grizaju
u drvu i to pojedince ili više njih skupa. Ako grizaju pojedince, onda je cieli
razvoj prohoda prilično pravilan. To grizanje traje tako dugo, dok se ličinka
podpuno ne razvije; tada se ova zakukulji, a za neko vrieme eto kukca. Taj
progrize drvo, te poput svojih otaca izleti van, da se brine za dalnje potomstvo.


Naravno je, da se po tom, kako kukac leće i traži prikladna drveća za
razplod i bušotine, po obliku prohoda, po načinu kako prezimi i po mnogom
drugom, lako dade označiti ili prepoznati pojedini podkornjak, ako ga inače
po njegovom izvanjskom obliku upoznati nebi mogli.


Kad se iz kukuljice razvije kukac, onda on obično u svojoj koljevci ne
ostaje dulje od njekoliko dana (2—4), osobito ako je vrieme i godišnja doba
za let prikladna. To kratko vrieme upotriebi kukac, da mu još tanana gornja
krila otvrdnu, te da zadobe tamniju boju. Način kojim pravcem i kako kukac
izlazi iz drva, različito je kod različitih vrsti. Najviše to ovisi o tom, gdje se
razvoj kukca zbio. Oni kukci, koji se razvijaju u kori drveta, progrizaju se
poput drugih kukaca živućih u drvu pojedince iz svoje koljevke okomito prema
vanjskoj strani kore. Kod ovih ima svaki kukac svoju izletnu rupu. To se barem
đogadja uviek onda, kada je vrieme za to prikladno. Poznato je naime, da podkornjaci
neizlaze iz drveta kod hladnog vremena ili kod oblačnog neba. Nevrieme
zadrži već podpuno razvijenoga kukca više puta i nedelje dana dugo u
kori. Zato vrieme mora se kukac i hraniti, pa zato griza amo tamo izpod kore,
praveć time svakojake nepravilne prohode. Kad se više put namjeri na već
rabljenu izletnu rupu, onda će on izaći kroz nju na polje. Tim se dakle zaista
razlikuje od prije navedenog u toliko, da je promjenjen pravac izlaza i da je
broj izletnih rupa mnogo manji.


Posve je drugačije kod kukaca, koji se razvijaju u drvu samom. Kod ovih
su svi prohodi jednako široki, te ne ima obično u njima crvotoča. Kukci ovdje
neprave posebnih prohoda za izlet, nego oni rabe već izdubene leguće prohode
te bušotine. S tog razloga ne vidimo kod ovih vrsti izletnih rupa na kori.


Malo pošlie izlaza iz drveta ostavljaju kukci svoje rodno drvo, te letaju
okolo, tražeći za novi razplod druga drveća. Posve je naravno, da prolazi ovo
cielo letanje skoro neopazice. Ali onda, kada iza poduljeg nevremena dolaze
topli sunčani dani, tada izlaze podkornjaci u veliiiom broju iz drveta, te letaju
naokolo poput roja pčela.


Doba dana za let čini se po učinjenih opažanjih, da jim je najpriklad




ŠUMARSKI LIST 5/1893 str. 21     <-- 21 -->        PDF

— 187 —


nija po podne i to 2—3 sata prije zapada sunca, a traje samo tako dugo, doklem
si kukci nadju zgodna mjesta za razplođ. Kod toga si oni traže tople i
suhe šumske predjele.


Kod izbora drveća su podkornjaci veoma pažljivi i zbirljivi. Izbor taj neproteže
se samo na vrst drveća nego i na pojedine dielove istog. Da sjeda na
koju drugu vrst drveća, nego obično, na to ga može natjerati samo velika nužda.
Kukci živući na bjelogorici riedko ili bolje rekuć nikada se neće zaletiti na
crnogoricu, a tako isto neće ni kukci živući na četinjaćami naletiti na listače.
Ne ima samo svaka vrst drveća, već i pojedini dielovi drveta (izuzam list, cviet
i plod) stalne vrsti podkornjaka, koji ih napadaju. Tako na pr. dolazi stalno
Hjlastes ater na korien od bora, a njemu posvema slični cunicularius na korien
od omorike. Kako tjpographus najradje dolazi na dolnjem debelokorom dielu stabla
starijih omorika, to opet chalcographus najvoli gornje tanane i sočne d´elove tako,
da se posvema jasno opaziti može granica njihovog razprostranjenja na drvetu.
Više se puta nalazi na jednom te istom boru ater (Hyl.) na korienu, piniperda
(Hyl.) na dolnjem dielu stabla, minor na gornjem, bidens (Tom.) na grauama,
a minimus (Charphob) na grančicama prst debelim.


Koliko jih se god ovdje nalazi, ipak jedan drugomu nesmeta. Trjpođendron
lineatum dolazi n. pr. samo u drvu četinjača, dočim njemu veoma slični
quercus i domesticus samo u drvu listača, i to prvi na hrastu i brezi, a potonji
najviše na bukvi. Imade slučajeva, gdje dolaze podkornjaci njih više u
družtvu na jednom te istom dielu drveta, medju inimi osobito vrsti typographus,
polygraphus i micr ographus; ater, augustatus, attenatus i opacus; Scolytus rugulosus
i pruni i t. d. Dogadja se takodjer ne riedko, da manje vrsti rabe za
ulaznu rupu ili bušotinu izletni otvor većih prije letećih vrsti.


Koliko god su podkornjaci zbirljivi glede vrsti drveća, toliko isto oni paze
na kakvoću prikladne jim vrsti drveta. Posve stara i trula drveća nenapadaju
oni stoga, jer jim u njima manjka hrane, koja je potrebita za nje i na njihove
potomke. Isto tako izbjegavaju oni posve zdrava i soćna drveća, jer bi im se
kukac ili ličinka u množini soka udavila. Onim vrstim, kojim je tielo više
dlakom obraslo (micans, ligniperda, typographus i polygraphus) neškodi toliko
smola, pa makar ih i posvema obavije, koliko više nagim vrstima (piniperda,
bidens, chalcographus). Najmilija su jim boležljiva drveća (nastradala od požara,
sniega, gusjenica ili od vjetra), te će samo u nuždi napadati na posve zdrava.


Podkornjaci ne imaju kao drugi zareznici rilo, žalac i t d., kojim bi jaja
u drvo unesli, za to imaju više posla, dok rupu izbuše, koja jim bi bila prikladna
za unašanje jajašca. Čim sjednu na koje drvo, odmah počimlju neumorno
tražiti prikladna mjesta, na kojih će se u drvo ubušiti. Za 2—3 sata već je rupa
tako velika, da se kukac bez pogibelji sakriti može pred svojimi neprijatelji,
kao što su ptice i grabežljivi zareznici (Clerus formicarius). Ako ga kod toga
posla zateče nevrieme, onda se on sakrije u pukotine kore. Bušotine kao i izletne
rupe podkornjaka uviek su okruglog oblika, te naliče rupam, koje načini
olovo iz puške. Veličina njihova zavisi o veličini dotičnog kukca, koji ju iz




ŠUMARSKI LIST 5/1893 str. 22     <-- 22 -->        PDF

— 188 —


buši. Kod drugih zareznika je to različito. Tako su na pr. bušotine Cerambycida
jajastog oblika, a Buprestina plosno-bokatog (plancovex), pa je i važan taj
različit oblik, kod razpoznavanja zareznika.


Malo prije ili nešto iza toga što kukac leti i što se ubuši u drvo započimlje
oplod. I ovo je veoma različito. Mužjaci Xyleborus vrsti neposjeduju dolnjih
krilašca ili ako ih imadu, to su jim ona posve zakržljala. Ovi se oplodjuju
kod starih izletnih rup^, jer mužjak nemože letiti. Kod drugih obično
ženka načini bušotinu, pa ondje dočeka svog nestrpljivog mužjaka. Kod onih
vrsti, koje živu u mnogoženstvu, kod tih obično mužjak načini bušotinu. Kad
dodje do kraja bušotine, izgrize malo oveči prostor, u kojem se kukci oplodjuju.
Prostor taj mogli bi nazvati oplodionicom ili kotioDicom (po prof. Kiseljaku).
Katzenbuig ga je njemački nazvao „Rammelkammer". Kod ovih su prohodi
zviezdoHkog izgleda. Za oplod ženke podkornjaka potrebno je valjda kao i kod
drugih zareznika samo jednokratno sdruženje. Poslie oploda ostaje mužjak obično
u družtvu svojih ženka, te je skoro uviek manji i slabiji od ovih. Zadaća mužjaka,
kao da je jedino ta, da vrtočinu, koju ženka pravi, izbacuje iz prohoda.
Tako je barem kod onih vrsti, kod kojih oba spola lete. Kod vrsti, gdje je
ženka sama u svom novom stanu, ondje ona taj posao obavlja (po Nordlingeru).
Kod prije spomenutih vrsti izlazi mužjak nakon nekog vremena, te pogine gdje
god vani; dočim ženka pogine obično na kraju legućeg prohoda (Brutgang).


Podkornjaci pokazuju veliku vještinu i spretnost kod pravljenja njihovih
prohoda u drvu. Osobito pak može nas začuditi marljivost i vještina ženke kod
izgrizavanja legućeg prohoda. Sličnoga šta ne nalazimo kod nijednog zareznika.
Ženka počima taj prohod iz nutarnje strane bušotine. Ako imade kotionica iU
oplodionica, onda ženke počimlju grizti od ovih na sve strane. (Krivo su nekoji
prije uzimah, da to mužjak čini). Duljina i širina tog legućeg prohoda
stoji obično u upravnom razmjerju sa veličinom i vanjskim oblikom kukca.
Prohod ličinke je izprva veoma tanan, dočim se pod kraj sve više širi. Kako
prije spomenusmo počimlje ženka legući prohod iz nutarnjeg kraja bušotine ili
kotionica, te izgrizavajuć taj prohod, izdube ujedno sa svake strane (više puta
i gore i dole) male udubine, u koje tada iznese jajašca. Ta jajašca umeće
ženka po svoj prihci ustima, pošto ih prije u prohodu izleže (po Eichhofifu).
Pravac i krivudanje, vanjski oblik i razgranjenje prohoda veoma su razHčiti.
Svaka vrst podkornjaka ima u tom svoje osebujnosti. Po njima moći će praktičan
šumar i entomolog na drvetu brže i laglje razpoznati vrst podkornjaka,
nego li učeni entomolog sa povečalom i sa duljim iztraživanjem zareznika
samog. Ima vrsti podkornjaka, koji su si veoma slični tako, da je razlučenje
jedne vrsti od druge veoma tegotno.


Po namještaju i pravcu razlikujemo leguće prohode I. u leguće prohode
u kori, ako se nalaze u kori u sS.moj ili tik izpod nje, zatim medju
bjelikom i likom ili ako su u potonjem samo neznatno odozgor utisnuti; II. u
leguće prohode u drvu, ako bušotina neide samo kroz koru, nego i dalje
u nutarnjost drveta tako, da se tekar od ovudu prohodi razgranjuju.




ŠUMARSKI LIST 5/1893 str. 23     <-- 23 -->        PDF

- 189 —
Obe spomenute vrsti prohoda, osobito pak prvu nazivamo osovnim prohodo
m (Langsgang), ako ide uzpoređno sa duljinom drveta, ili ju nazivamo
popriečnim prohodom (Quergang), kad ide uzpoređno sa širinom drveta.
Kao sredinu medju obima možemo uzeti kos i proho d (Schraggang).
U zviezdolikom prohodu (Sterngang) imademo obično sva tri pravca
zastupana, jer mu kraci idu na sve strane. Ovi nastaju iz tk. zv. kotionica
(Kammelkaramer). Skupnim i prohod i (Familiengang) nazivamo one, koji
nastaju time, da zareznici u velikom skupu bez ikakvog reda živu i amo tamo
grizaju, pa se time pojedini prohodi ličinka razpoznati nedaju. Kod prohoda u
kori nalazimo još i posebne zračne rupice (Luftlocher). Ljestvičasti m
prohodo m (Leitergang) nazivamo onaj prohod, kod kojega iz legućeg prohoda
idu kratki prohodi ličinka okomito na prvi, te time naliče Ijestvam. Rašljast
i prohod i (Gabelgang, Klammergang) su oni, koji oblikom svojim naliče
rašljam, jelenjem rogu, dvostrukim zaporkam i t. đ.


Prohodi ličinka su izprva veoma tanani, ali pod kraj šire se oni sve više


t. j . čim ličinka dalje raste i čim veća bude. Iz prva su obično ovi prohodi
posve jedan do drugoga stisnuti. Pošto se oni pod kraj šire, to se takodjer
njihov pravac mnienja tako, da ti prohodi ličinka uzimlju pravac gore ili dole
duljinom drveta.
Kad ličinka na kraj prohoda đodje, tada ona izgriza nešto oveći prostor,
koji joj služi kao kolievka. Ta je kolievka više puta izgladjena, a više puta
obložena sa vrtočinom. U kolievci se pretvori ličinka u kukuljicu, a ova se opet
razvije poslie nekog vremena u kukca. Tako je kod onih podkornjaka, koji žive
u kori ili tik pod njom*.


Kod prohoda onih podkornjaka, koji u drvu žive, neima takovih prohoda,
koje bi ličinke načinile, nego jedino kod vrsti Trypodendron. Tako dokazuje
Eichhoif sliedeće. „Svi prohodi kod podkornjaka živućih u drvu, sastoje se iz
jednako širokih prolaza, dakle svi oni, počam od početka, pa sve do pođpunog
razvoja zareznika. Sve ove prohode izgrizava ženka sama, dakle ne ličinka ili
novi kukao. Izvalivše se ličinke ne grizaju drvo, nego se hrane sokom, koji
curi iz prohodnih stiena". Novo izgrizani prohodi (naravno po ženki) izgledaju
kao i drugo drvo, jedino ako su nešto tamniji od soka, što obilno curi na svakom
oštećenom mjestu. Istom poshe nekog vremena potamne ovi prohodi, pa ih obično
kao takove i nalazimo. Za vrst Trjpodendron (lineatum, domesticum i quercus)
tvrdi nadalje Eichhoff, da kod istih tobožnji prohodi ličinka nisu ništa drugo,
nego li kolievke, a ličinke da se hrane samo sa sokom, koji curi iz drva u
legućem prohodu. Hess navadja, da se ličinke ovih vrsti hrane ponajprije sokom,


* Stog razloga i nije posve prikladan naziv „podkornjak" za sve one zareznike
(akoprem je bolji od njemačkog „Borkenkafer"), koje pođ tim imenom nazivamo, jer
ima medju njih takovih, koji u drvu žive, kako je to već u početku spomenuto.
(Opazka pisca).




ŠUMARSKI LIST 5/1893 str. 24     <-- 24 -->        PDF

— 190 —


a onda da izgrizaju te prohode, te se u njih podjedno zakukulje. Ratzeburg
tvrdi opet, da ličinke prave prohode, te da se kao takovi i smatrati imaju.


Liko je (po Eichhoffu) za ličinke mnogo hranivije, uego li bjelika i kora.
Zato i opažamo, da su prohodi onih zareznika, koji više u liku žive kraći od
prohoda onih, koji žive u bjeliki ili u kori. Nadalje je spomena vriedno, da
podkornjaci vole kod deblijeg drveta popriečae prohode, a na tanjem drvetu
prave više osovne prohode t. j . prohode, koji idu duljinom drveta.


Kad se ličinka zakukulji, tad ide ona skoro kod svijuh u kori živućih
vrsti dublje u koru, a kod nekojih opet u bjeliku.


Koliko je u podkornjaka opreznosti i naravnog nagona, vidi se kod izgrizavanja
prohoda u tom, što oni u drvu oćute odmah blizinu kojeg susjednog prohoda,
pa će mu uviek prikladnim načinom izmaći. EichhofF si to predstavlja
na sliedeći način: Tanka drvena stiena, koja se nalazi izmedju jednog i drugog
susjednog prohoda brzo se osuši. Pošto tim osušenjem ponestaje u njoj hrane,
to ličinka udari drugim pravcem, kojim nalazi drvo sa više soka, a time i više
hrane. Ličinke, koje su susjednimi prohodi na malen prostor stisnute, obično
zakržljaju, a više puta i uginu. Svakako se može uzeti, da je podkornjaku bilinski
sok hrana, a ne drvo samo. Suho i posve uginulo drvo neće uzeti nijedan
podkornjak. Čim ima drvo manje soka, tim se i zareznik slabije razvija.
Svakako je za njih od potrebe sok, pa makar taj dolazio i kišom u drvo, jer
će u osušenom drvetu ličinke poginuti. Mnoge vrsti pogibaju već time, ako se
kora sa drveta oguli, te tako drvo osuši. Važno je to kod tamanjenja nekojih
osobito škodljivih vrsti.


Poslie toga kako je načinjena bušotina i ulazni prohod, odnosno kako je
izgrizana kotionica, te pošto se kukci oplodiše, pripravlja se ženka na pravljenje
legućeg prohoda i nesenje jaja. Nesenje jaja počimlje kad kad već iza
3—4 dana, te traje 3—6 tjedana. Izmedju ostalih navadja Eichhoff sliedeći
razvoj. „Poslie duge i oštre zime godine 1878./79. počelo je rojenje piniperde
oko polovice ožujka. 20. istog mjeseca ubušiše se kukci, njih sve po dvoje do
bjelike u drvo. Na 2. travnja nalazio je već 4 do 4"o cmt. duge leguće prohode
sa prilično mnogo iznesenih jajašca, 20 prve ličinke, a početkom lipnja
izletili su već mnogi kukci. Razvojna doba trajala je kod ovih po prilici 10


tjedana, računajuć od dobe, kad kukci na drvo naletiše.
Ratzeburg navadja opet drugi jedan razvoj iz svojih opažanja. Prvoga
svibnja nalet, 3. se već izlegoše prva 4 jajašca, 7. već 20, 14. 58 jajašca i
prve ličinke, 20. bijahu u 15 cmt. dugom legućem prohodu 82 jajašca (posliedna).
Prvoga lipnja pokazaše se prve kukuljice, a 12. zadnje; 22. istoga mjeseca
ugledaše svietlo žuti kukci, a 30. bijahu ti kukci posve smedji. Nesenje
jajašca po ženki trajalo je u ovom slučaju 17 dana; a ciela razvojna doba B´/a
tjedana, računajuć od naleta kukaca na drvo, pa sve do onog vremena, kad se
pokazaše smedji kukci.
Po jednom i drugom može se dakle uzeti, da je popriečno vrieme od 8
tjedana nuždno, da se iz jajašca razvije za let sposoban kukac.




ŠUMARSKI LIST 5/1893 str. 25     <-- 25 -->        PDF

- 191 -


Kako smo vidili već iz ova dva navedena razvoja, nesenjc je jaja po ženki
prilično različito. Za nas je pako od osobite važnosti, da saznademo, kako dugo
traje taj razvoj kod podkornjaka ili koliko generacia dolazi u jednoj godini.
Važno je to za nas stog razloga, što ćemo moći samo onda, ako to saznademo,
uspjehom upotrebljivati sredstva tamanjenja ili obranbena sredstva proti podkornjakom.
Što se tiće generacije pojedinih podkornjaka, to se sadanji entomolog!
za sve još ne mogoše složiti. Ratzeburg je uzimao kao pravilo jednostavnu generaciu
(t. j . u jednoj godini razvije se samo jedan zareznik), te je samo kod
laricisa, a poslie i kod tjpographusa dopuštao dvostruku generaciu, ali i to iznimno.
On je mislio, da je kod ovih podkornjaka dvostruka generacia znak
izrodjenja; dakle i time dobar znak. Nadao se on, da će ovako izrodjenih podkornjaka
naskoro nestati. To se i u pravilu đogadja, ali u ovom slučaju nema
nikakovog izrodjenja. Izrodjenje se opaža izmeeju ostalih kod leptira, tako je


n. pr. kod liparis monacha (omorikov prelac. None) u nekojih priedielih opažaju
razne zarazne bolesti, nerazmjerje u broju obih spolova i t. d. To su dakle ona
sigurna sredstva utamanjenja, koja nam pruža sama narav. Ratzeburg a i drugi
uza nj, držali su, da Dendr. raicans i Hyl. ater imadu dvogodišnju generaciu,
t. j . da je za razvoj zareznika potrebito dvie godine, dočim se danas može sa
stalnošću tvrditi, da im je generacia jednostavna, a kad kad i dvostruka. Velika
je pogrieška, koja se počinila tom tvrdnjom, jer su mnoga sredstva utamanjenja
dovedena na krivi put, a time i ostala bezuspješna. Eichhoff dokazuje,
da je u pravilu kod podkornjaka dvostruka generacia, a da nije izključena niti
trostruka. Njegovo dokazivanje temelji se na mnogobrojnih opažanjih i na pomnom
proučavanju života podkornjaka.*
(Nastavit

K preustrojstvu šumarske nastave."^"^


Ovo odavno viseće pitanje konačno je sada dozrielo, te će mu skoro
osnova po kr. zemaljskoj vladi ustanovljena biti. Ali prije nego meritornost
stvari pretresam, biti će uputno na kratko orisati:


* Sakupljeno i izdano u djelu: „Die Europaischen Borkenkafer", Berlin 1881.
Svakako je ovo priznato kao najbolje djelo te vrsti. Iz istog djela crpljeno je mnogo
podataka, sadržanih u ovom opisu. (Opazka pisca).
** Dozvolom uvaženog našeg stručnjaka priobdujemo u slobodnom prevodu ovu
zanimivu razpravu, koju je ,Agramer Zeit." u br. 67 i 69 t. g. priobdila i želimo,
da se i ostali naši stručnjaci sjate u jedno jato, pa da po mogućnosti doprinesu svaki
po koje zdravo zrnce, e da bude onako, kako naš uvaženi stručnjak iz plemenitog osjećaja
svoga srca želi postidi. Mi ćemo drage volje u ,Šum. listu" njihove želje i nazore
priobditi. Uredničtvo.