DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1892 str. 40 <-- 40 --> PDF |
«» 496 — Dalje ipak Dije se u Eimljanab razvio pojam prava na 3ov, naror^to oepoznavahu pravo vlastnika na divljač, nakzeću se unutar granica čijega posjeda.- Divljač smatrahu poput ostalih za lov oesposobmb životinja kao stvar bez gospodara, te je svakomu slobodno posvojiti je, U činu pcsvojenja ne ima kriterija kradje (furtum), jer kod krađje predmojeva se, da je odnosna stvar već bila čije vlastničtvo. Đivijač je pako stvar bez gospodara (res nullius), te je prema tomu posve logično, kad Paulus poriče tužbu vlastniku, na čijem si je" zemljištu okupant posvojio roj pčela. ´"´.´´´ Sriednji viek razvio je u velike kraljevštine te feudalna prava, koja su zavladala starim svijetom, dala su posve drugi oblik pravu na lov, koje je najuže svezano zemljištnim vlastničtvom. U hrvatsko-Hgarskom pravu nalazimo prvi trag u članku 18. petoga dekreta, kralja Vladlslava IL od god. 1604. ^Venatio et aucupium rusticis pro- Mbitum" (lov i pticolov zabranjuje se seljacima). U uvodu toga dekreta razlaže se podrobno, kako su se biskupi i baruni te ostali državljani gorko tužili na seljake, da zanemaruju obradjivanje zemlje, već da se radje bave lovom; kako ih je to dovelo na prosjački štap, pače i na vješala, jer su u neradu smišljali i izvađjali razne opačine, pa im se za to pod osjetljivim kaznama zabranjuje loviti jelene, košute, zečeve i veprove, dalje od peradi fazane. Mnogo širi i podpuniji je članak 22., trećega dekreta Karla VI. kao rimskoga cara i III. kao kralja ugarskoga od god. 1729, „De moderandu Venatioae et Aucupio". U tom dekretu proteže se zabrana lova i na gradjanstvo, na sve neplemiće i na sve stanovnike kraljevine ma kakova roda, ako nisu inđigene. Tu se posve točno iztiče staležka opreka, koja pravo lova ograničava na plemstvo i na one, koji uživaju prerogativa poput plemstva, dakle imenice na svećenstvo, dočim su svi ostali državljani izključeni bili od toga prava. To podpuno odgovara pojmu feudalne države. U ostalom znamenit je napredak u tom članku, jer već zabranjuje lov za veću obranu razploda divljači u stanovito vrieme, opredieljeno raznovrstno za svaku vrst divljači poseb, Dalnji napredak polučen je u članku 24., trećega dekreta kralja Franje IL od god, 1801, „De venatione et aucupio´´, jer su po tom dekretu zemaljska gospođa vlastna bila pridržati polovicu svoga posjeda kao posebno, odieljeno lovište, dočim je u drugoj polovici slobodno bilo loviti plemićima i ovim ravnim osobama. I tu se opetuju propisi o lovostaji, koji su ustanovljeni bili za jelene od 15. rujna do 1. lipnja; za košute od 1. siečnja do 1. rujaa; za srne od 1. ožujka do sredine svibnja; konačtio za zečeve od 1. veljače do konca ožujka. Eeforma francezkoga lovskoga prava, koja datira iz vremena revolucije od god. 1789, nije a kasnije doba ostala bez upliva ni na razvitak našega lov skoga prava, akoprem je pošla svojim putem. U izvršenje zaključaka glasovite noćne sjednice staleža od 4. kolovoza 1789., likiuut je regal lova zakonom od 3. studenoga 1789., a tiem prestala su i sva prava lova na tudjem zemljištu. Od ono doba može svaki francezki |