DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 9 <-- 9 --> PDF |
383 — Munja je udarila: god. 1879., 1880., 1884., 1885., 1890. na vapnenini . . 1.0 1.(1 1.0 1.0 1.0 na šarun laporu. 1.66 1.60 1.0 1.0 1.0 na glinenom tlu . 4..´´)4 5..´52 2.41 3.00 — na ilovini . . . 31.66 22.81 14.92 8.3.5 17.45 Ako sad promotrimo množinu udaraca munje na ilovini, odnosno na pjeskulji, te ako onu množinu udaraca sravnimo sa množinom udaraca munje na lapornom tlu, onda ćemo odtud razabrati, da munja udara na ilovatom tlu odnosno na pjeskulji mnogo više, dapače 30 put više, nego la lapornom tlu. Ali odtud nesmijemo izvoditi, da udarci munje zavise od vrsti tla t. j . da vrst tla možebit privlači munju, jer ako je po gornjem izkazu udaraca munje više bilo na ilovini, nego na svakom drugom tlu, to može biti samo odtud, što takovo tlo osobito prija hrastu ili smreki, u koje munja najrađje udara. Bukva je uspievala u području motrilišta na kneževskom dobru kako na ilovini, tako i na vapnenovini, a zapremala je 70 postotaka ciele površine. Ako bi česti udarci od munje zavisili od vrsti tla, onda bi morala munja često i u bukve udarati, ali tomu nije tako, kako je to gore više dokazano. Mi vidimo dakle, da se eksperimentalni posljedci i teoretička razmišljavanja podpuno podudaraju sa statističkim motrenjem, a to nas kriepi u vjeri, da ćemo i glede mnogih prirodnih tajna jednoč posve na čistac doći. IY.=^ Šume i šumarstvo u bivšoj vojnoj Krajini prije i sada. Piše Ivan Kolar, kralj, nadšumar. U davninipo svoj prilici obilovala je bivša vojna Krajina na šumah, kojih ima danas na tom teritoriju 1,154.672 jut. Osobito gornja Krajina mora da je bila skoro sva šumovita, jer pretežni dio površina bivše ogulinske i otočke pukovnije zapremaju i dan danas manje više dobro sačuvane šume, kojih je ponestalo samo u ravnicah i u svih onih predjelih, koji bijahu iole sposobni za poljodjelstvo. Da je šumš, u obilju bilo, svjedoče nam i te činjenice, što su morali Krajišnici pod prietnjom tjelesne kazne šumom obraštena zemljišta u manjem obsegu na pr. po 2, 3, 7, 10 i t. d. rali primati u tu svrhu, da jih izkrče i u drugu vrst težitbe pretvore. Mnogi se oprieše takovomu preuzimanju pod moraš, ali to sve nije ništa koristilo, jer nalozi gospodara onog absolutističkog vremena moradoše se bezuvjetno vršiti. Da li su se tako pojedinim zadrugam opredieljene šumske čestice dragovoljno ili pod moraš krčiti morale, nezna se; nu ako se uzme u obzir to, da u ono doba nije drvo tako rekuć nikakove ciene imalo, onda je sva prilika, da se je to krčenje prisilnim načinom i to * "Vidi opazku uređničtva na strani 24. broja I. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 10 <-- 10 --> PDF |
— 384 — tim više obavljati moralo, jer ne bijaše onda sbog slabo razvitih ljudskih potreboća i sbog još slabe napučenosti dotičnih krajeva nikakove nužde, da se takove šumske čestice u kakvu drugu vrst težitbe pretvore. S toga je ostalo takovih graničarom za krčenje opredieljenih šumskih čestica dosta neizkrčivih, kojima se isti i sada liepo koristiti mogu. Pak i isto hrvatsko Primorje nije bilo njekoč takovo, kako ga danas vidimo, jer je šuma sizala sve do mora. A da je šumS, nestalo i da je i na tom mjestu goli krš postao, krivi su tomu ne samo Rimljani i Mletčani, koji su šumu sasjekli u svrhu, da si grade iz posječenih hrastova galije, nego je tomu opustošenju mnogo doprinielo i domaće stanovničtvo, dapače ono je zadalo nerazumnom pašom obstanku primorskih šuma smrtni udarac, jer bi se inače ondje na svaki način šuma opet podigla bila, izbijajuć iz panjeva oborenih stabala nove izbojke (živice). U mjesto, da se je kraj takovih okolnosti šuma opet podigla, nastao je u onih predjelih, gdje su njekoč bujne hrastove šume stajale, tako zvani primorsk i kra s sa svimi svojimi strahotami i groznimi posljedicami. Glede posjedovnih šumskih odnošaja iz starijeg doba nije nam baš ništa poznato. Ali sva je prilika, da se je koristila svaka obćina prema svojim potreboćam u najbližih šumah, pak pošto je množina šumž., udaljenost pojedinih obćina jedna od druge i još malobrojno pučanstvo doshedno tomu svaku konkurenciju kod tog užitka priečilo i pošto u tom pogledu medju pojedinimi obćinami nikakove razmirice nastati mogle nisu: to je sva prilika, da su se obližnje šume, koje su dotičnu obćinu obkružavale, kao k toj obćini pripadajuće smatrati morale, a u takovih šumah mogli su obćinari po volji drvariti, svoju stoku pasti ili stanoviti dio za poljsko-gospodarske svrhe izkrčiti. Isto tako nije nam ništa poznato, kako su se dalnjira tečajem vremena privatni odnošaji na šume u pogledu vlastničtva razvili, kao što u obće neima nikakovih podataka iz starijeg doba niti glede šumskih odnošaja, tičući se teritorija bivše vojne Krajine. Svakako će biti, da se je onda i pučanstvo bez vezanja na kakav propis sa šumami koristilo tako, da su se stabla za gradju i ogriev sjekla ondje, gdje se je komu svidjelo. Tekar od godine. 1737. imamo njekoje viesti o krajiških šumah. Te godine naime izdana su pravila, kojima se zabranjuje krčenje šume i šipraka za pretvorenje istih u oranice, livade ili vinograde — osim, da se je za to dobila dozvola od zapovjednika. Izrično bijaše u svrhu konzerviranja šuma zabranjeno klaštrenje i gulenje stabala. Naprotiv tomu dozvoljava se Graničarom žirovina bezplatno, koja se ali nije smjela vršiti u drugom tudjem okružju bez predhodne prijave na dotičnoga zapovjednika uz naznačenje kolikoće dotične stoke. Već god. 1744. podvrgli su se Graničari u Slavoniji odredbi glede uplaćivanja za žirovinu i za drvlje, u koliko se je s tim trgovina tjerala. Pobliže viesti, tičući se šumž,, dopiru nam pako od god. 1755., 1765. i 1787. God. 1755. dobiše naime slavonsko-sriemske, a god. 1765. i god. 1787. karlovačko - varaždinske pukovnije „šumski red" tako zvani „"VValdordnung", |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 11 <-- 11 --> PDF |
- 385 — kojim se je nastojalo, da se nastavše zloporabe odstrane. Najvrieđnije prašume bijahu bo vandalskom pustošenju izvrgnute, a od kakvoga šumskoga gospodarenja, pa makar i u najprimitivnijem obliku, nije bilo ni spomena. Mi ćemo se potanje osvrnuti na za ono vrieme vrlo karakterističan šumski red od g. 1787., ali prije toga vriedno je spomenuti, da su po karlovačkom šumskom redu od god. 1765. posjedovale obćine u istinu svoje vlastite šume, 0 čemu je jurve gore govora bilo, no nije se moglo iz arkiva bivšeg vojnog zapovjedništva konštatovati, koje su bile i kad su se obćinske šume spojile sa državnimi šumami. Od takovih obćinskih šumž ostadoše jedino sačuvane one grada Petrinje i Karlovaca sve do danas. Uvod sam »šumskoga reda" od god. 1787. glasi ovako: „Pošto je dobro i stalno uređjenje c. i kr. krajiških šum^ znatnim i bitnim uvjetom novog ustrojenja i uzpostavljenja kantona, ter se potreboća tog uredjenja u ob(5e priznaje, jer će iz istog proiztičuće koristi ne samo eraru, nego ponajviše stanovnikom zemlje kao sada, tako i u buduće u prilog doći, koje se uređjenje u ostalom po postojećoj okolnosti mimoići ne može s toga, što u zemlji, u kojoj se pučanstvo ne samo vlastitim naraštajem, nego i naseljivanjem pomnožava, potreboća na drvu, kao za čovječji obstanak vrlo nuždno sredstvo godimice raste, a s druge strane, što je poznato, da hrast lužnjak treba dok izraste 200, cer 150 a bukva 120 god., prirast dakle sporo napreduje, dočim se drvlje brže posjeći može, to će dakle svaki, komu je stanje erarskih šumS, i sadašnji postupak sa istirai poznat, lako uvidjeti, da se ima brižljivo promišljavati o tom, kako će se šume sačuvati. Nadalje valja promišljati i o tom, kakova bi se sva sredstva poprimiti imala, da se predstojećoj nestašici na drvu ne samo za sada, nego i u buduće predusretne u svrhu, da se tako sve do sada postojeće zloporabe posve uklone. Postupak s drvljem imao bi se u dva diela porazdieliti, kako bi se naime obaranje drvlja najmogućnijim oprezom obavljalo, te kako bi se u obće šumariti imalo, da se ipak podmladak ne samo brižljivo uzdrži, nego da se i mlada šuma osnuje i sačuva, pošto bi se u protivnom slučaju, ako bi se samo godimice Šume sjekle, a nebi se nikakav obzir na pomladak uzimao, cielim okružjem proći moglo, bez da bi se samo jedan cigli hrastić pronaći mogao. To bi zaista neizbježivom i podjedno žalostnom posljedicom bilo, ako bi krajiških šumft godimice nestajalo i ako bi iste posve sa vidika izčeznule." Podjimo sada, da se upoznamo sa bitnimi ustanovami toga šumskoga reda. Po tom redu pripada pravo doznake gradjevnog drva: 1. za erarske sgrade, 2. za neobhodno potrebiti lies za Graničare i 3. za ono drvo, koje će se po ustanovljenih šumskih ciena prodati. / Već se je sada posvetila hrastovom drvu osobita pozornost s razloga, što se je do sada za sve erarske sgrade bez razlike uključivo i za crkve, te škole samo hrast upotrebljavao. Po spomenutom redu odredjuje se, da se odsad neima hrastovo drvo doznačivati osim u onih slučajih, u kojih bi to obzirom na mokrinu i vlagu neobhodno potrebito bilo. Previšnjom odlukom vladara |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 12 <-- 12 --> PDF |
— 386 — dozvoljuje se doduše, da Graničari potrebito im gradjevno i ogrievno drvo dobiti mogu, ali tako, da doznačeno drvo mpže graničar upotrebiti za palenje ugljena, za obručeve, držala za kose, grablje, za kola i to za svoju vlastitu porabu, ali ne za prodaju. Isto tako zabranjuje se izradba ogrievnih drva, kako od suhog tako i od sirovog drveta za prodaju, a nije dozvoljeno, da se bezplatno doznačeno gradjevno drvo proda. U koliko bi se to ipak događjalo odnosno, ako bi dotičnik uz premjerbu drvo dobio, onda je dužan šumsku pristojbu platiti, a onaj, koji bi se tomu protivio, podpada bez milosrdja ustanovljenoj kazni. Od te kazne nisu izključeni ne samo zanatlije, kao: kovači, kolari, tokari i bačvari, nego i posjednici mlinova, ,jer bi sa prodajom za vlastitu porabu dobivenim drvom na lahak način mnogo privriediti mogli." U čem se sastoji ta kazan, nespominje se nigdje. Glede gradje, koja je graničaru potrebita, odredjuje se, da se imadu častnici kao i podčastnici kantona na licu mjesta osvjedočiti o potreboći gradje t. j . oni su dužni bili, da idu od kuće do kuće i da potreboću gradje popisu. Razumjeva se samo po sebi, da se osim za podsjeke i za onu gradju, koja bi bila mokrini i vlagi podvržena, nesmije nikakovo drugo drvo popisivati osim hrastovine. Da se pako trajnost podsjeka povisi, odredjuje se, da se isti imadu postaviti na jednu nogu iznad tla bilo od kamenja ili opeke podignutog zida, jer će tako i sgrada mnogo zdravija biti. U izkaz vrhu potreboće gradje zabranjeno je bilo upisivati proste krovne daske, šindru, kolce i t. d. ili mlinske konopce od mladih hrastića. Isto tako imalo se je postupati i glede popisivanja gradje za gradjane vojničkih komuniteta, koji imadu pravo na takovu gradju, ter se je odnosni izkaz kao takodjer i izkaz o popisanoj gradji za Graničare u rujnu predložiti ima. I magistratom je naloženo bilo, da strogo na to paze, da se nebi takovo drvo prodavalo, a ako bi se prodalo, imala se je šumska pristojba u gotovom uplatiti. Sve bezplatno gradjevno drvo moralo je u mjesecih studenom, prosincu i siečnju doznačeno i posječeno biti. Što se tiče stabala za brodove ili za gradju, ako jih je želio kupiti Graničar ili vanjski trgovac, morala se je u tom slučaju sbog doznake drvlja od zapovjedničtva kantona najprije dozvola izhoditi, jer se nikakovo hrastovo stablo bez takove dozvole posjeći smjelo nije. Sječnja morala se je obaviti samo u spomenuta 3 zimska mjeseca. Ipak je bilo dozvoljeno Waldberajteru, da proda ležeća ili plod nenoseća stabla za slučaj, ako se ne radi o prodaji velike količine stabala, jer u protivnom slučaju bila je takodjer potrebita dozvola zapovjedničtva kantona. Zatim je odredjeno bilo, da se imadu najprije u šumi nalazeća se ležeća stabla kako za potreboće pravoužitnika, tako i za potreboće erara izdavati i tekar onda, ako takovih stabala nebi više bilo, da se po Uvađah i po poljih stojeća stabla doznačivati smiju, a ako bi i takovih ponestalo, mogla su se i u šumi nalazeća se stabla doznačivati, ali samo onakova, koja su oštećena bila. Drvosjek mogao se je otvoriti tek onda, ako su bila sva ovakova stabla izsječena. Svaki drvosjek morao je biti uzak, da se nebi drveće suviše sušilo i da se pogibelji |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 13 <-- 13 --> PDF |
— 387 — od vjetroloma i izvaljivanja stabala predusretne. Oko 16 do 20 najljepših stabala moralo se je za pomladjivanje pričuvati. Doznaka se je obavljala tako, da se je sa šumskim čekićem udaralo na panj stabla i o stablo i to na onih mjestih, koja su u tu svrhu zatesana bila. Osobita pozornost obratila se je na to, da odpadci neostanu u drvosjeku, nego da ih dotičuik sakupi i u vlastite svrhe upotrebi. Izvažanje drvlja bijaše dozvoljeno samo na kolih ili na saonicah. Odpadci drvlja smjelf´-su se izvažati samo ponedjelkom, utorkom i sriedom, a tko svoja drva najdulje do Josipova izvezao nebi, propala bi mu na korist erara. Da se drvosjek opet pošumi, morali su dati lugari sjemenje sakupljati i početkom travnja u drvosjeku posijati odnosno posaditi. U drvosjeku nije smjela marva niti boraviti, niti pasti. Osim toga bilo je zabranjeno u mlade šume marvu ugoniti sve dotle, dokle god takove šumice nisu porasle u tohko, da nije mogla marva vrhunce drvlja obrstiti. Pod prietnjom težke tjelesne kazne nije se smjelo nikakovo mlado stablo posjeći. U koliko se je pokazala neobhodna potreba držanja koza, bijaše siromašnim žiteljem dozvoljeno, da smiju koze i ovce u opredieljenom šumskom predjelu pasti, a ako su koze i ovce bile zatečene u drugih zato neodredjenih predjelih, onda su se morale bez obzira zapheniti. Glede ogrievnih drva opređieljeno je bilo, da se nesmije nikakovo zdravo drvo doznačivati sve dotle, dokle god ima u daljini od 2 sata ležećeg, suhog, podpaljenog ili podbieljenog drvlja, a ako bi neobhodno potebito bilo, da se i zdrava stabla izdati moraju, onda je bilo ipak dozoljeno, da se samo onakova zdrava stabla u tu svrhu doznače, koja plodom rode. Doznaku o bezlatnom ili kupljenom drvetu oba´Vljao je podčastnik kantona u prisutnosti šumskog kaprala na temelju po percipientu donesene doznačnice, koja se je po njezinom reahzovanju šumaru, a od ovud zapovjedničtvu kantona dostaviti morala. Tko je bezplatnu đoznačnicu izgubio, morao je trećinu vriednosti u doznačnici izkazanog drvlja platiti, a za izgubljene doznačnice na kupljeno drvo morao je graničar polovicu, a negraničar podpunu jur plaćenu šumsku pristojbu uplatiti. Podbieljivanje i zapaljivanje stabalja kao i odsjecanje njihovih vršika, zatim gulenje lipa, prikrčivanje i krčenje šumišta bez predhodne dozvole bijaše najstrože zabranjeno. U koliko nebi bilo dovoljno trnja i topolovine za ogradjivanje livada, vinograda i t. d., nije se smjela druga vrst drveća za to upotrebiti, nego su se morale za prepriečenje kvarova okolo dotičnih ogoja grabe izkopati. Od Gjurgjeva do jeseni bijaše zabranjeno u šumi vatru ložiti, a ako bi se ipak koja šuma zapalila, onda su stanovnici svih obližnjih mjesta morali požar trniti. Obkresivanje stabala za brst marve u zimsko doba bilo je posve zabranjeno, a, pastiri nisu smjeli sjekirice u šumi nositi. Za obruče nije bilo dozvoljeno rabiti nikakova vrst drveća, osim Ijeske i breze. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 14 <-- 14 --> PDF |
— 388 — Pošto su sve krajiške šume još onda spadale pod upravu države, zato se je moralo pobrinuti, da se što bolja korist iz žirovine izcrpi. Stanovitu množinu krmađi mogao je svaki Graničar bezplatno u žirovinu ugoniti (koliko, to nije naznačeno), a za suvišak žira morala se je šumska pristojba uplaćivati. Negraničari morali su plaćati od komada 18. 12 i 9 novč. t. j . prema veličini krmčeta naime, da li je bilo veliko, srednje ili maleno. Svaki pastir morao je kod sebe žirovnu cedulju imati. Negraničarom, koji se nisu takovom ceduljom legitimirati mogli, zaplienila jim se je njihova krmčad, te je i dražbom prodana bila, dočim je Graničar o takovom slučaju morao dvostruku pristojbu platiti. Krmad negraničara smjela je do konca siečnja, a graničarska krmad do konca veljače u žirovini ostati. Tko bi se usudio stablo guliti, podbjeljivati ili zasjecati u svrhu, da kuša, da li su sposobna za ciepanje dužice ili za šindru, imao je graničar podpunu, a negraničar dvostruku šumsku pristojbu platiti. Od šumara se je zahtjevalo, da znade ne samo čitati, pisati i računati, nego da je takodjer vješt zemaljskom jeziku i da je vješt u šumskih poslovih. Lugari morali su biti takodjer vješti u čitanju, pisanju i računanju, a osim toga zahtjevalo se je, da budu prokušani, pošteni i uztrajni muževi. Šumski kaprali morali su znati čitati i pisati, ali su se mogli za takove kaprale uzeti i takove osobe, koje neznadu niti jedno niti drugo. Šumski kaprali bijahu podredjeni lugarom, te su sa lugarima svaka dva mjeseca za čuvanje opredieljena jim okružja pregledavati morali, dočim su šumari šume ciele pukovnije morali pregledati svaka tri mjeseca, te su o pronadjenom stanju šuma predpostavljenog šumarskog ravnatelja, ako ga je bilo, kao i zapovjedničtvo kartona izvješćivali. Za nedozvoljenim načinom pribavljena drva morali su graničari jednostavnu šumsku pristojbu, a negraničari dvostruku pristojbu platiti, a od takove uplaćene pristojbe dobivalo je šumarsko osoblje trećinu. Da se je moglo službenim dužnostim čim uspješnije zadovoljiti, morali su kako šumari, tako i lugari konja držati, a pošto je poznato bilo, da se šumski štetočinitelji opiru, bilo je dozvoljeno, da šumsko osoblje smije pušku nositi. Šumsko osoblje nije smjelo vino točiti ili u obće kakovim se drugim poslom baviti. U ovih službenih poslovih kontrolisao je nadšumar podčinjenog šumara. Stalnu plaću imao je šumar od godišnjih 200 for.; osim toga dobivao je isti 12 hvati ogrievnih drva, zatim trećinu, unišlu od ukradjenih drva, te od svih prodaja drva po 2 for. od svake stotine. Osim trećine od drva, koja je lugar uhitio, dobivao je lugar još i mjesečnu plaću od 7 for. U pukovniji služeća 4 šumska, kaprala II. razreda dobivala su mjesečno po 2 for., a ako su bili iz graničarskih kuća, onda je bila jedno čeljade od ukućana od robote prosto, a tako i jedan konj. Šumsko osoblje moglo je po 15 komada krmadi u žirovinu ugoniti. U brodskoj pukovniji bijaše namješten šumarski nadravnatelj kapetan i to, ne samo zato, da isti obavlja službu šumara pukovnije, nego da takodjer pre |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 15 <-- 15 --> PDF |
— 389 — gleda svake godine šume gradiške i petrovaradinske pukovnije, da stavlja predloge glede većih prodaja šume i da se pobrine o tom, kako bi se najbolje propisani „šumski red" u praksi izvadjao. Osim spomenutih nuzgrednih beriva pukovnijskog šumara dobivao je isti mjesečno 36 for. i 3 for. za dva konja God. 1811. izdalo je c. kr. dvorsko ratno vieće na c. kr. vojna zapovjedničtva za varaždinsku, slavonsku i banatsku voj^nu Krajinu novi šumski red, kojemu je bila ta svrha, da šumarstvo u Krajini unapriedi. Nu dotične odredbe, spisane u 50 paragrafa, nerazlikuju se ipak bitno od ustanova gore navedenog šumskog reda. Mimogred spominje se ondje ipak izmedju ostaloga, da se tim „šumskim redom" vriednost tehničko sposobnog drveta opredieliti ima prema tomu, da li je naime drvo staro ili mlado, ter da uslied toga valja sva stabla do 15 palaca debljine medju mlado, a iznad 15 medju staro drvlje brojiti. Za mlado drvlje bijaše veća ciena udarena, nego za staro i to s razloga, što se je imalo takovo mlado drvlje kao još nedozrelo osobito čuvati. Dočim se je prije tehnički sposobno drvlje po komadu prodavalo, počelo se je odsad prodavati po kubičnom sadržaju, u koju su svrhu za obračunanje kubičnog sadržaja stabala skrižaljke izdane bile. Svakako je to bio mnogo pravedniji način prodavanja, nego prijašnji, dapače isti je jedino pravedan. Godine 1839. bio je izdan službeni šumarski naputak, kojim se opredieljuje službeni odnošaj šumarskog osoblja i iztiču njegove dužnosti, ter se podjedno u njemu označuje djelokrug pukovnija, bataljuna i satnija u poslu šumarstva. Sad su bili kod karlovačke, bansko-varaždinske, slavonske i banatske brigade postavljeni šumarski ravnatelji u svrhu, da vrhovni nadzor sveukupnog šumarstva vrše. Kod svake pukovnije bje pako jedan "VValdberajter kao prvi pukovnijski šumarski činovnik namješten, a za detailnu kontrolu i nadzor revira u više satnija bijahu postavljeni jašeći lugari, a kod satnija za pojedine revire nejašeći lugari. Kod njekojih pukovnija dozfoljeno je bilo, da se radi ogromnog posla đodieli Waldberajteru po jedan šumar kao pomoćnik, a kod vlaško - banatske pukovnije dodieljeni su bili sbog vanredno vehkog obsega tamošnjih šuma jedan šumarnik uz više Waldberajtera i šumara. Kod njemačko-banatske pukovnije i ilirsko-banatskog bataljuna bio je postavljen takodjer mjesto "VValdberajtera jedan šumarnik. Svrha namještenja pukovnijskih "VValdberajtera ili šumarnika bijaše ta, da rukovode šumarstvo unutar ciele pukovnije pod zapovjedničtvom iste, da doznačuju drvlje u koliko je to moguće bilo za slučaj, ako jim je takav posao opredieljen bio, te da se pobrine za povećanje dohodaka iz šume i da svrate svu svoju pozornost na dobro uzdržanje i pomladjivanje šumž,. \ Jašeći lugar bio je po sredini izmedju "VValdberajtera i nejašećih lugara. On je zamjenjivao kad kada Waldberajtera i to onda, kad je isti zapriečen ili bolestan bio; on je obavljao sve veće šumske doznake; on je izvršavao sve |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 16 <-- 16 --> PDF |
— 390 — glavnije odredbe pukovnijskih naloga; inšpicirao je njemu podredjeno šumarsko osoblje; podučavao je isto i bio je odgovoran glede šumskog gospodarstva i šumskog redarstva u cielom šumskom okružju skupa sa svimi u šum. predjelih namještenimi lugari. Napokon je izdan ministarskom okružnicom od 7. veljače 1860., odjel 16., broj 474. šumski zakon za c. kr. vojnu Krajinu, zatim propis za mjerenje i procjenjivanje erarskih šuma, ter reglement za šumarsku službu u c. i" kr. vojnoj Krajini. Akoprem se tajiti ne može, da se je timi novimi inštitucijami znatno na bolje pokrenulo, nije se ipak u Krajini šumarstvo moglo podići na onaj stupanj, na koji se je u drugih pokrajinah Austro-Ugarske jur podiglo bilo. Uslied šumskog naputka od 18. studenoga 1839. podčinjena je bila šumska uprava zapovjedničtvu pukovnija i podredjenim satnijam (pa ni prije toga nije bilo u tom pogledu drugačije). Tako je to ostalo sve do god. 1872. Pod uplivom tih zapovjedničtva, u kojih se je sva moć koncentrirala, bijaše šumarskim činovnikom oduzeta potrebita jim samostalnost. Oni se niesu mogli u svom radu i poslovanju slobodno kretati, a osim toga stavljale su jim se svakojake zaprieke po pukovnijskih zapovjedničtvih, koja nisu bila kadra prosudjivati važnost i svrhu šumsko-tehničke struke, niti se je to od njih zahtjevati moglo. S toga je lako pojmljivo, zašto je mnoga za unapredjenje šumarstva koristna namjera, zasnovana po kojem šumarskom činovniku, bez obzira na šumarske odnošaje netragom propala, dočim su se baš protivna i posve kriva sredstva poprimala i izvadjala To je bila rak-rana, na kojoj je cielo šumarstvo u Krajini trpilo. Da nisu takova zapovjedničtva na razvoj šumarstva uplivala, danas bi i u Krajini šumarstvo zaista drugačije cvalo, nego što to vidimo. Osim toga bile su šume u Krajini pod silnim pritiskom servituta. Gruntovnim zakonom od god. 1850. bijahu sve krajiške šume kao državno dobro proglašene, — samo što su bile sa raznimi servitutima obterećene, a ti se servituti sastajaše iz shedećega: aj u obvezi krajiških oblasti, da nabavljaju za sve erarske sgrade u krajiškom području potrebitu gradju od svake vrsti u postojećih šumah, u koliko bi zato prikladnog i sposobnog drveća bilo; b) imale su pravo krajiške, mjestne i crkvene, zatim školske obćine dobivati svakovrstno gradjevno drvo za sve crkvene i obćinske sgrade; c) imale su se krajiške oblasti pobrinuti za pokriće sveukupne erarske i obćinske potreboće na ogrievnih drvih i napokon d) imale su krajiške obitelji pravo na bezplatno gradjevno i ogrievno drvo za kućne potreboće, zatim na bezplatnu pašu i žirenje svoje stoke izvan branjevina po predhodno obavljenom popisu iste, a osim toga mogle su krajiške obitelji sakupljati ležikovinu, a imale su pravo na pobiranje žira, bukvice i kestena u toliko, u kohko je za njihovu stoku potrebito bilo, te jim je dozvoljeno bilo rabiti bujad izvan branjevina i stelju od lišća ili od granja. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 17 <-- 17 --> PDF |
— 391 — Da se sa servitutnim drvljem nije baš ništa štedilo, razumjeva se samo po sebi, te se je ovdje obistinila ona poslovica, koja veli, ,kako došlo, tako i prošlo". Akoprem u Krajini, barem u gornjoj Krajini nije bilo oskudice na kamenu za gradnju kuća i drugih nuzgrednih sgrađa, gradili su krajišnici svoje kuće, a osobito gospodarske sgrade od drveta, a krov od šindre. Krajišnik vario je jelo na otvorenom ognjištu, na kojemu je vatra dan i noć plamsala, dočim su i ogromne peći krajišnika, većinom pod vedrim nebom popalile ogromnu množinu drva. Vatra se nije ložila sa suhim, uego sa sirovim drvljem, jer se nije nitko postarao, da ima drva u zalihi, da mu se osuše. Iz svega toga se vidi, pod kojim su teretom bile krajiške šume, osobito ako se uzme u obzir, da su se mnoge zloporabe sa bezplatno dobivenim drvom činile. Doduše bilo je zabranjeno prodavati takovo drvo, jer se je imalo jedino u vlastite kućne svrhe upotrebiti, ali su se često takove odredbe mimoišle. Dogadjalo se je i to, da su servitutna drva, neizvežena u šumi potrunila, ako se nisu mogla drugomu prodati. Takova šta nebi se bilo moglo dogadjati, bar ne u toliko, u koliko je to tako bivalo, da se je proti krivcu strogo postupalo, no službenici držali su se napram krivcu ravnodušno, dočim je i sama kontrola otegoćena bila, jer nije bilo dovoljno službenika. To se je najbolje odtud opažalo, što je jašeći lugar morao čuvati preko 100.000 jutara šume, dočim je bilo nejašećemu lugaru do preko 10.000 jutara za čuvanje opredieljeno. Dan danas je i u tom pogledu drugačije. Danas su reviri za mnogo i mnogo manji, ali se obseg istih ipak nije u toliko umanjio, koliko bi to pogledom na bolje čuvanje potrebito bilo. Kao što je kod svakog gospodarskog poduzeća slobodno kretanje glavnim uvjetom za uspješni razvitak, isto tako je, dapače neobhodno je potrebito ovakovo shodno kretanje i za razvitak šumskoga gospodarstva. Ali takovog kretanja nije bilo za šumarenje u vojnoj Krajini, jer je bio u istoj, kako gore vidjesmo, inauguriran sustav, koji se nipošto neslaže sa načelima zdravog narodnog gospodarstva. Posljedice toga niesu izostale, jer manjkaju do u najnovije doba dobromu uredjenju šuma bitni elementi, kao što omedjašenje šuma, izmjera istih, kartiranje, proračunanje prirasta i prema tomu ustanovljenje etata, shodno razredjenje u gospodarske jedinice, opredieljenje najpriličnije obhodnje, poredanje drvosjeka i t. d. Cielo gospodarenje bijaše dakle bez ikakovih osnova i bez cilja, drvlje se je doznačivalo i uzimalo ondje, gdje se je našlo i odkle se je izvažati moglo, pak ako je i bilo ovdje ondje za sječnju opredieljenih drvosjeka, nije se ipak dovoljni obzir uzimao niti na stojbinske odnošaje, niti na vladajuće drvlje glede odgojiti se imajućeg pomladka, nego se je to sve prepustilo pukom slučaju. S toga se je često dogadjalo, da je u šumah više koristna vrst drveća nastala i odstupila svoje mjesto manje vriednijoj vrsti. A što da reknemo glede prometnih obćila, tomu glavnomu faktoru za omogućenje uspješnog eksploatiranja drvnih proizvoda, osobito onih iz gorskih krajeva? |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 18 <-- 18 --> PDF |
— 392 — Od šumskih cesta nije bilo ovdje ni govora, jer jih nigdje ni ne bijaše, a šumski putevi, nastavši od nužde, nalaziše se u najprimitivnijem stanju i to samo u predjelih, u kojih se je prekomjerno drvo sjeklo, dočim su dublje ležeće šume radi njihove nepristupnosti, akoprem za sječnju jur prezrele, netaknute ostale. I tako kud se godjer okrenemo, posvud nas susretaju manjkavosti na šumarskom polju u izobilju. U to bude izdan zakon od 8. lipnja 1871. u svrhu provedbe izlučenja servituta krajiških žitelja. Njegovo ces. i kr. apostolsko Veličanstvo odobrilo je previšnjim riešenjem od 30. prosinca 1871. po odpisu c. kr. državnoga vojnoga ministarstva od 7. siečnja 1872. naputak za provedbu izlučenja tih servituta. Prema tomu zakonu imala se je krajiškim obćinam izlučiti i u podpuno vlastničtvo predati polovica od onih državnih šumS,, u kojih su Krajišnici do sada imali pravo drvarenja, dočim je druga polovica šumS, ostala vlastničtvo države. Dioba sama pako imala se je obaviti izmedju države i skupnosti svake pojedine pukovnijske obiiine. Malo kasnije, kad se je to izlučivanje zasnovalo, t. j . pod konac 1871. god. ustrojio se je samostalni odsjek za šumarstvo kod bivšeg c. kr. vojnog zapovjedničtva, kao krajiške zemaljske upravne oblasti, pak eto nas sada ondje, gdje se počimljemo opraštati sa starimi inštitucijami, dočim se nove uvadjaju. Za šumarstvo nastaje nova era preobrazbe, koja se sukcesivno razvija na temelju zdravih, po znanosti akceptiranih načelih. I gle! koliki znameniti napredak opažamo već sada na polju te naše važne struke. Razterećenje šuma od servituta postalo je činom glede svih bivših krajiških pukovnija — do jedine ličke pukovnije. Razlog tomu je ta okolnost, što se ni dan danas ne može lička imovna obćina radi nemogućnosti uzdržavanja iz vlastitih svojih dohodaka ustrojiti, ter stoje za tu obćinu izlučeni šumski predjeli još i sada pod upravom kr. šumskog ureda u Otočcu. Nadalje vidimo sad priUčno dosta izgradjenih cesta i u onih šumskih predjelih, koji su do sada za sječnju nepristupni bili, a izgraditi će se s vremenom još i druge takove ceste, u koju svrhu su zato njekoji operati jur priredjeni. Znajući, od kolike su važnosti šume za narodno-gospodarske ođnošaje, pak uvažavajuć njihov znameniti upliv na higieničke, zdravstvene i klimatičke okolnosti, svraća se sad sve to veća pozornost našim šumam, imenito glede kultiviranja i njegovanja istih, ter se vide i s te strane prema sadašnjim okolnostima takovi uspjesi, koji nas donjekle zadovoljiti mogu. Medju najznamenitije momente u razvitku našega šumarstva spadaju i ona sredstva, kojima se je u drugoj polovici 70 godina odredilo pošumljivanje primorskoga Krasa, koji zaprema više četvornih milja onkraj Velebita u područjih bivše oguhnske, otočke i ličke pukovnije, a za to pošumljenje doprinaša država znamenite novčane žrtve. U kratko reći ću: požrtvovnom voljom i neutrudivim marom pokročili smo u ova zadnja dva decenija liepo napried. Još je ostalo po gdjekoje pitanje |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 19 <-- 19 --> PDF |
— 393 — neriešeno, nu valja nam priznati, da se sve na jedan dušak ni učiniti dalo nebi, ali dosta je, da imamo čvrste nade, da nećemo na pol puta stati, jer je šumska uprava povjerena prokušanim muževom šumarstva, koji će doista brižljivo nastojati na usavršenje šumarske struke sebi na čast, domovini na uhar, a šumarstvu na slavu. U takovoj kobi i u tom izgledu možemo mirnom dušom gledati u dalnju budućnost naših šuma. Šumska procjena hrastovine za prodaju."^ Još kao djaci učili smo, da su na oko (okularno) izvedene procjene cielih porastlina nevaljane, ako pogrieška prekoračuje 10 postot. i da sa strojevi i odnosnimi matematičkim! formulami izvedene procjene 1 postot. differencije pokazivati nesmiju. Mnogo je mučnije procieniti deblovinu praktično, nego teoretično, osobito za onu vrst građje, koja se u velike promiće, kao što je to dužica, podvaljci i rezana gradja. Da je tomu tako, vidi se to najbolje od tud, što ciena udarena po trgovcih za 10, 20, dapače kadkada i za 50 postot. po šumarih naznačenu cienu nadmaši. Povod ovim redcima dala mi je posljednja prodaja u državnih šumah: Sočiva, Zib, Desićevo. Naši drugovi kod državne šumske uprave procienili su te šume na 3,342^531 for. a prodane su za 4,520.000 for., dakle za 26-1 postot. vrh procjene t. j . 26 postot. više, nego što su procienili stručari, a ipak su u školi učili, da niti okularna procjena za 10 postot. diferirati nesmije. Po mojem sudu je to žalostna činjenica. Priznajem, da su proizvađjanje, izradba i izvoz robe tečajem decenija podvrženi promjenam i da ciene robi rastu i padaju. Tako je na pr. meni poznato, da je od god. 1882.— 1890. obrtnik tako daleko proizvađjanje dužica usavršio, da je absolutno nemoguće više ih od iste kolikoće materijala načiniti; dapače mogli bi reći, da obrtnik upravo iz danog mu materijala 100 postot. dužica izkala. Prije toga, naime u razdobju od g. 1874. —1882., proizvadjao je obrtnik iz iste količine tek 68 postot., god. 1866.—1874. 46 postot., a god. 1820.—1866. samo 27 postot. * Mi ovu razpravu štovanoga pisca po narožitoj njegovoj želji priobćujemo bez stilističke ili druge kakove promjene ovako, kako ju je sam pisac zamislio i napisao. Moramo u ostalom po duši kazati, da nam je nazočna razprava dosta nerazumljiva, a to ce biti odtuđ, što je slog i jezik u razpravi težak i što se g. pisac ne drži našega naputka, da treba pisati onako, kako bi se stvar, o kojoj se piše obično drugomu nanstice pripo vj ed ala. U ostalom rado ćemo primiti stvarn u kritiku na ovu razpravu, jer želimo, da se takav važan predmet do kraja izcrpi i razbistri. 27 |