DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 64 <-- 64 --> PDF |
— 438 — inakoj krivnji porode štete ođ vatre, ima onaj, koji tomu bude kriv, naknaditi štetu od tuda nastavšu. IzreSenje kazni nije pređuslov za naknadu štete, jer takova može, ali nemora da bude izreSena. Neima naročito zakonske ustanove, koja bi odredjivala, da su političke oblasti nadležne izricati presude glede šumskih odšteta samo u takovih slučajevih, gdje izrifiu kazneno-redarstveao presudu Takovo tumačenje zakona stajalo bi posve u opreci s gore razloženom 2. stavkom § 44. šum. zak., a osim toga i a § 72., iz kojega jasno proizlazi, da se u njem sadržana, ustanova glede naknade štete proteže i na takove slučajeve, gdje pređleži učin, koji je doduše objektivno kažnjiv po šumskom zakonu, nu gdje ipak subjektivno neima mjesta kažnjivosti. „Mjesečnik" . Sa drvarskog tržišta. Bužice u Prancezkoj. „Echo forestier" javlja, da je u Francezku importirano god. 1891 66,499.617 kom. hrastovih dužica u vriednosti od 60,649.640 franaka i 12^884.922 komada dužica od raznog drugog drveda. God. 1890. importirano je 55,640.765 komada u vriednosti od 50,544.050 i 854.528 kom. dužica od ostalih vrsti drveća. Po tom jo uvezeno 1891. u eielom za 15,198.494 dužica više, nego god. 1890. Dužice su te uvezene najviše iz Austro-Ugarske monarkije, naime god. 1891. 58,087.612., kom. a god. 1890. 44,517.195. kom. Ostali dio uvezen je iz Belgije, Amerike i iz drugih zemalja. Praneezko tržište. U nodi 2, svibnja t. g. bio je veliki mraz po cieloj Prancezkoj. Okolišu Bordelaisa, Bourgogne i Chareutesa nastradale su vrlo, a i iz drugih pokrajinah dolaze slične vriesti. Naši proiz voditelj i dužica moraju dakle biti spremni na nepovoljne viesti sa francezkoga tržišta. Medjutim ćemo gledati ovdje statističkim! podatei dokazati, da možda nikakove bitne promjene biti neče. God. 1869. dala je berba u francezkoj ^1*|^^ milijuna hktlr., a god. 1875. 84 milijuna hkltr. vina. God. 1869. pala je ta količina na cigla 42 mil., a god. 1887. uslied zaraze trsnog ušenca na 25 mil. htl. Od god. 1881. počeli su se opet vinogradi saditi, te je već god. 1891. bilo 400.000 hktl. novih vinograda. Ciela u god. 1889. vinogradima pokrita površina u francezkoj iznašala je 1,938.360 hvt., a po Conanonu narasti će ista do god. 1893. na 2,600 000 dakle biti će više vinograda, nego što ih je ikada prije bilo. Iz toga se vidi, da se od godine 1887. vinogradi dišu, a uslied toga da je i prihod veći. Ako dakle momentano ciena dužicam i padne, podići će se opet brzo jer će sada još mladi vinogradi kašnje všie groždja dati. „Holz-Zeitung" izriče nadu, da će ciena hrastovini u hrvatskoj krajini poskočiti uslied veće produkcije vina u francezkoj i s toga je Amerika sa svojimi dužicama potisnuti sa evropeskoga tržišta. Osobne viesti. Imenovanje. Ban kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije imenovao je dosadašnjega šumara II. banske imovne obćine u Dvoru Andriju Borošića kr. šumarskim povjerenikom kod kr. zemalj, vlade, odijela za unutarnje poslove. Umro. Početkom rujna umro je član družtva kot. šumar u Dolnjem Miholjcu Guido S u 11 e r. Sitnice. Svjetlo bez vatre. Bog zna, ali ljudi nevjeruju, da mi šumari moramo svaki bogoviti dan i po noći i po danu našu težku službu željeznom voljom savjestno obavljati, bez da nas tko miluje ili pohvali. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 65 <-- 65 --> PDF |
— 439 — Šumar se nežaca ni od sunčane žege, ni ođ mraka i ljute studeni, niti od zla vremena: oluje i vihra, koji mu nad glavom u šumi krši i lomi suharke i suharice, niti ođ treskanja munje, koja stolietne dubove obara, niti od pljuska kiše, padanja sniega, riečju: gumar nebojša neplaši se od niSesa do ođ samoga boga. Pa koliko put se događja, da šumara zateče u šumi debeli mrak kao u rogu, takav mrak, da nevidi ni svog vlastitog nosa izpređ sebe. Još bože pomozi, ako ima pri ruci komadić luči ili ako nije daleko do ljudskog stana, do kojega može do nevolje kako tako doterati. Ali jao i naopako, ako šumar neima ni zere fitilja, ognjila i kresiva, ni svjetiljke, ni blaženog petroleja, ako stoji u debelom mraku kao drug mu panj u šumi. Metneš li prst u oči, nevidiš ništa, imaš li svjetiljku, a ono ti omokri kiša i kresivo i ognjilo ili ti ju ugasi žestok vjetar, koga ni sva ljudska sila slomiti nemože, pa tako moraš po mraku tumarati od nemila do neđraga. Svoj toj nedaći možeš ipak na labak način kraj i konac učiniti, jer je znanost moć, koja nemiruje, nego stvara neviđjena čudesa, pa se je ona i nam ubogim šu marom smilovala, da nam olahkoti naš buram život u zaista burnom životu. Ta hvala bogu, da se bar njetko za nas šumare brini! Da ne lutaš u mraku kao izgubljena ovca i da te potrebito svjetlilo u nikojem slučaju neostavi na cjedilu, uzmi biel u staklenku (bočicu), ali ođugačku, pa metni u nju onoliki komadić pranika (fosfora), koliko je dobar grašak, te u nju nali skoro do vrelišta ngrijano lovorikovo ulje, s kojim napuni bočicu do polovice pfaznine, a onda ju dobro plutom začepi. Ako trebaš u mraku svjetla, a ti ođčepi bočicu, te pusti, da u nju uzduh (zrak) unidje i onda ju opet dobro začepi. Pa gle čuda! Sva u bočici preostala praznina počne svjetlucati, te ovakovo svjetlo veoma liepo razsvjetljuje. Ako ti svjetlo oslabi, a ti opet ođčepi bočicu, da u nju može zrak unići. U cičoj zimi (studeni) potrebito je, da se bočica u ruci ugrije, a to s toga, da se ulje uzdrži kao tekućina. Takovom bočicom možeš se poslužiti pol godine, a ovo čudesno svjetilo možeš bez straha u džepu nositi i kad trebaš rabiti. Ovakovo svjetlilo prepuruča se svakomu, imenito onim, kojim treba da unidje u onakove prostorije, u kojih su pohranjene razprskajuće tvari, koje bi se od svakog drugog ognja ili plamena užeći mogla samo ne ođ onakove bočice. S toga se nemoj bojati, da češ se ti sam upaliti, ako takovu bočicu u džepu nosiš. Svjetlo u bočici svjetlucati će ti u toliko, da možeš viditi, kud ti noga stupa, a to je posve dovoljno. Takovom bočicom možeš mirnom dušom unići i u staju, sjenik ili u komoru, u kojoj pohranjuješ barut ili dinamit, jer se neboj požara. Kušaj tako, pa se osvjedoči! Trstenski makljeni (Acer Monspessulanum). „Pučki list", koji izlazi u Splitu, priobćuje u br. 8 o. g., da se oko 18 kilometara podaleko od Dubrovnika prama sjevero-zapadu nalazi malo i liepo selašce Trsteno. Ovo malo mjestance na glasu je sbog svojih orijaških makljena. Ondje se nalaze dvie grdosije ođ makljena, a neima inostranca, koji bi đošav u Dubrovnik, pak da nebi išao pogledati to čudovište. I naš kralj, kad je obilazio Dalmaciju god. 1875. bio je vanredno iznenadjen, kad jih je ugledao. Tko je te makljene posadio, ođkud jih donesoše, nezna se ni danas još za stalno; nu nagađja se, đa jih je pred tri stotine godina onamo đonio iz Carigrada njeki Matković, te jih posadio s lieve i s desne strane maloga potočića, koji izvire posrieđ sela Trstenova. U visini čevječjoj jedan je makljen debeo lO´/^ metara, a drugi 11*^2. Sedam ljud i da se za ruke uhvate jedva jih mogu naokolo opasati. Grane šibaju u duljini ođ preko 40 metara tako, da svaki makljen zastire l´´/4 vrta. Pod oba stabla može stati u hladu 8 do 10 hiljada ljudi, a visoki su 65 metara t. j . skoro toliko, koliko je visok zvonik sv. Duje u Splitu. Za sunčane žege liepota je u hladu tih makljena plandovati. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 66 <-- 66 --> PDF |
— 440 — Vilina siga. (Vilina brada, Hexenbe3en). Prof. đr. Sađebeck tumaSio je u botaničkom odsjeku naravoslovnog družtva u Hamburgu o Čudnovatom izrodu ili izmetku mnogih voćaka i šumskih drveća, naime o takozvanoj vilinoj sigi. Do pred koju godinu mislilo se je, da takova vilina siga postane vanjskim zrafiištnim uplivom (atmosferičkim) ili po zarieznicih, prem se je o postanku takovog izroda moglo zaključiti na upliv gljivica po činjenicah, što primjerice vilina siga trešnjevog ili šljivovog stabla samo listove tjera, na kojih se opaža njeka zaraza od gljivica. Izpitivanje ovakove viline sige od velike je praktične važnosti u šumarstvu, a isto tako i u voćarstvu, buduć takova siga zarazno napada u mnogih okolicah šljivova i trešnjeva stabla u velike i to tako, da mnoga takova stabla više ni nerede, pošto sa vilinom sigom zaražene grančice nemogu zrelim voćem uroditi. Takova vilina siga može se iztriebiti samo na taj način, da se podkrešu do samoga staroga drva ne samo sve grančice, nego da se odstrani i sav zaražen list od stabala i čim prije sažge, da nemogu truske gljivica dozrieti. Trusovi od gljivica razprostranjuju se u proljeću po mladih jedva iztjeranih grančica i listova, te zametnu svoja plođišta (trusišta) na đolnjoj strani istih, a iz tih plođišta postanu truske. Vilinu sigu vidimo osim na ostalih listnjaćah osobito još i na brezah, te takove sige imaju u stanovitih slučajih u promjeru po 2 metra u svih omjerah. Manje viline sige nalazimo mnogo na grabru i na jolvi U njekih pređjelih vidi se mnogo viline sige na jeli i smreki, a vać iz daleka prikazuje se takova siga svojimi četinami žuto-zelene boje, koje Cetine obkružuju grančice i u zimi opadaju, dočim su na zdravih grančicah u dva reda razporedane. Starost kukaca. Ako se prošetamo u zimi poljem ili šumom, onda nećemo tako reknć vidjeti ni živog stvora, samo ovdje ondje proleti poplašena ptičica. Kolike li promjene, kada tim predjelom u ljetu prošećemo! Sve zuji i vrvi od bezbroja muha i mušica, od leptira i leptirića, od ptica i kukaca. Kad bi preveć milosrdni bili, nebi smjeli po zemlji ni koraknuti, jer bi skoro svaki stupaj noge učinio kraj života kojoj od tih životinjica. Sve je na svietu prelazno, pak i ta vreva i veselje — dodje zima i života je iz šume i polja nestalo. Mi velimo, da su kukci umrli, ali smo se u istinu prevarili. Pomislimo samo ni našega hrulta. I za njega običajemo reći, da živi samo mjesec ili dva dana, a kad tamo hrust živi u istinu četiri podpune gođ´ne. Neživi on dakako kao savršen kukao, ali dok se izlegu ličinke i dok iz njih postane hrušt, prohuje četiri proljeća. Rogafi treba za svoj razvoj 5—6 godina, a jedna sjevero-amerikanska cikada podpunih 17 godina. Ova cikada septemdecim izleže svoja jaja u grančice, iz kojih se za 2 mjeseca izlegu ličinke, koje na zemlju padnu, pod korienje se zavuku i hrane se sokom iz korienja. Poslie toga se zakukulje ličinke i naskororo izidju kao cikade na površinu zemlje. Na zemlji jim je život vrlo kratak, jedno mjesec dana, a onda opet traje 17 godina dok se njihovi potomci svjetu pokažu. Prof. NiekerI u Pragu pravio je pokuse sa kukcima, te je našao, da trčak (Carabus auroniks) može do pet godina živiti. On je trčka (ženku) metnuo u zdjelu, napunjenu pieskom i mahovinom, a pokritu travom. S početka ga je hranio giisjenicami, kasnije sa komadići mesa. Poslie treće godine pokazala se je starost na kukcu, njegova sjajna krila izgubila su svjetlost, članci ticala ođpadali su jedin za drugim, noga za nogom dotle, dok mu se napokon nisu stražnje noge ukočile. Pošto razvoj samoga trčka traje 2 god., bio je taj eksemplar u svemu star 7 god,, a to je zaista liepa starost za jednoga kukca. Ružični kukac (Cetonia) hranjen voćem uzdržao je 4 godine, a ženka od kukca Calosoma sjcophanta tri godine. Obadva su pokazivala znakove starosti. U naravi nežive kukci tako dugo, kao u zatvoru, što je dokazom, da jim se sile u borbi za obstanak troše. Liko. S lipe se ođrežu po mogućnosti dugačke grane i oguli kora s istih. Granje se sveže u snopove i metne u potok. Za njekoliko nedjela dade se liko posve lagano |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 67 <-- 67 --> PDF |
— 441 — od kore oguliti. Mogli bi metnuti koru i u stajadu vođu, ali ovakovo liko prije trune i zaudara. Akacija, briest, jablan i jalša daju takođjer dobro liko. Velika riedkost. Kraj Badena u Dolnjoj austriji ima neobigno velika lieska, kakova će se malo gdje naći. Ta lieska je 10 m. visosa, a u promjeru ima 87 cm. te je k tomu podpuno ravno izrasla. Zaista velika riedkost u današnje vrieme! Opet nova uporaba drveta. Dan na dan ođkriva nam znanost tajne prirode u svrhu, da se njima čovječanstvo okoristi. Nedavno smo objelodanili izum Mitscherlitcha o uporabi drveta za pravljenje vlakanaca odnosno za pravljenje odiela, a danas evo javljamo, da je ravnatelju učione za slagare „Ecole Guttenberg" Desormesu uz sudjelovanje kemičara E. Bironarđe i tiskara L. Lenoira pošlo za rukom drvo stopiti — sjegurno našaš(Se, kojemu se nitko ni nadao nebi. Kako god se je stvar sama po sebi nevjerojatnom činila ipak nije bila nemoguća, jer po kemiji moraju zaostatci, koje dobivamo poslie izpiranja drva alkoholon, biti topivi. Ti zaostatci jesu: organske kiseline, ter voda, silikati, sulphati, magnesia, matron. ugljičina kiselina i t. d. Ko što je obično u Životu da se svatko najviše za sebe brine odnosno, da se od onoga, što načini najprije sam okoristi tako su i ovi izumitelji, članovi spomenute škole upotrebili svoje iznašašće u slagarske svrhe. Prof. Dormes ima već godinu dana kod sebe na iztraživanju komadić takovog stopljenog drveta, te kaže, da će isto upotrebljeno u slagarstvu mnogo bolje svrsi odgovarati, nego do sad uporabljivani materijal kositar, antimon i olovo. Dapače i proti vatri je uprav tako sjegurno, kao što navedene materialije. Pokusi sa bojađisanjem i pranjem uspjeli su posve povoljno za novi izum, je se stopljeno drvo pranjem nemienja, a boju posve lagano prima. Izumitelji misle najprije sve slagarske stvari, što su jih do sada iz običnog drva pravili, načiniti iz stopljenog drveta, a istom onda, kad jim podje za rukom izmisliti način, na koji će iz stopljene tvari načiniti židku tekućinu, koja se brzo oblađniti dade, praviti će pokuse sa Ijevaujem tiskarskih pismena (slovaj. Desormes javlja, da vrst drva nije odlučujuća, jer svako drvo postane jednako, kad se stopi. U koliko je u tom istine neznamo, te nam nepreostaje ništa drugo, nego čekati nove viesti, koje je ravnatelj Desormes objelodaniti obećao ili jednostavno cielu viest đementirati. Uporaba kestenovine za pražnice (podvaljke). Nepobitna je istina, da su željezničke pražnice izvržene svim mogućim štetnim uplivom atmosphere, i još k tomu vrlo mnogo trpe od čavala, kojima su tračnice na njih pribite. Iz navedenoga slieđi, da se prigodom biranja drveća za pražnice takovo drvo izabrati mora, koje će najviše tim štetnim uplivom odoljevati moći. Od dosada upotrebljivanih vrsti drveća pokazala se je hrastovina najsposobnijom za željezničke pražnice, pak se s toga najviše i upotrebljava. Čudnovato je ipak, da se kesteuovina u tu svrhu neupotrebljava, a pogled samo na drvo iste i na ono hrastovine osvedočit će svakoga, da bi jedno drvo drugo dostojno zamjeniti moglo. Uzrok tomu neupotrebljavanju ležati će svakako u tom, što je kestenovina većini nepoznata; dapače i samim kapacitetom šumarstva. Kestenovina raste naime u južnih pređjelih Italije, Grčkoj, Španjolskoj, u južnoj Francezkoj, južnoj Ugarskoj a da je kod nas u Hrvatskoj i susjednoj nam Kranjskoj u izobilju imade netreba mi ni spominjati, jer gdje raste vinova loza, tamo raste i pitomi kesten, a mi hvala Bogu imamo — ako nam je trsna uš neutamani — dosta vinove loze. Spomenuti predjeli odaljeni su pako od glasovitih šumarskih škola Njemačke i Francezke, te se s toga na liepo drvo kestenovo nikakov ili vrlo malen obzir uzima. Po iztraživanju ingenieura Birka upotrebljuje se do sad, za pražnice 60 postot. hrastovine, koja traje do 8 godina, borovine 20 postot., koja traje 6 godina, a kestenovine samo 5 postot., a traje joj drvo 7´5 godina. Nadalje se vidi iz Norđlingerovih iztraživanja, da hrastovina ima spec. težinu 0´75, čvrstoću proti tlaku na kg./cm* 511, a čvrstoću proti prevoju 10´23, dočim kestenovina ima spec. težinu 0*55, odpor 30 |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 68 <-- 68 --> PDF |
— 442 — proti tlaku 5"07, a ođpor proti prevojn 10´33. Ti nam brojevi svjeđoCe, da se kestenovina, koja akoprem nije bolja ođ hrastovine, ipak može istoj uz bok staviti, te se razmjerno više za pražnice upotrebljavati. I druga tehnička svojstva govore za ovu želju: kalavost je prilično dobra, drvo je kestenovo žilavo, a iz toga slieđi, da je sposobno za ođpor proti udarcem. Za brodogradnju je kestenovo drvo uprav tako sposobno kao i hrastovo. U Tirola ima kestenovih stupova, koji već 50 godina u zemlji stoje, a da od truleži netrpe. Da se kestenovo drvo u sjevernoj Njemačkoj za željezničke pražnice upotrebljavati ima, nemože se nipošto zahtjevati, dapače bi to posve neumjestno bilo, jer dalek je put iz Hrvatske do sjeverne Njemačke, a troškovi su za prevoz veliki. Ali kod nas u naših južnih pređjelih, koje je majka priroda kestenom obilato obdarila, morao bi se uzeti obzir kod željezničkih gradnja, a i kod drugih gradnja u zemlji malko više na kestenovinu, koju se sbog toga, što nikakove prodje neima za svašta upotrebljuje i u bezeienu prodaje, a ipak bi mogla uviek zamjeniti hrastovinu. Kad bi se kestenovina upotrebljavati počela, nastojalo bi se takođjer mnogo više o njezinom racionalnijem uzgoju; hrastovina bi se više čuvala, a mi bi od naših šuma više koristi imali, jer bi ciena kestenovini poskočila. Da ne nastane bludnja spominjem ovdje, da se navedeno tiče pitomog kestena, a ne divljega, jer drvo potonjeg absolutno nije za nikakove gradjevine. Izumiranje jablana populus pyramidalis. Kad sam pročitao vješticu pod gornjim nadpisom u listu „Cbltt. f. d. g. Forstwesen", pala mije na um epizoda, koju sam doživio na našem izletu u Tirolu godine 1890. Bilo je to na podnožju krasnog vrhunca t. z. „Geislerspitzen". Sjedeč na tratini i đived se liepim priedjelom alpinskim, koji su nam se pred očima prostirali, rečem nuz mene sjedećem kolegi G., da bi velika blagodat za tamošnje siromašno pučanstvo bila, ako bi bilo na onih vrhuncih zemlje, jer onda bi na njima uzrasla šuma, od koje bi pučanstvo koristi imalo, a nebi bilo ni toliko bujica, koji mu svaki čas usjeve i kuc´e unište. E moj dragi, reče mi on, to je baš ono, čega mi neimamo a nemožemo ni imati, jer da može tamo na vrhuncu drvo rasti, bilo bi već zemlje gore! Sad mi je tek puklo pred očima i uvidio sam, da nije kriva nestašica zemlje a po tom i nestašica drveča goliui onih litica, nego da uzrok leži u liticah samih, naime u njihovoj prevelikoj visini. Naveo sam ovu crticu s toga, što sumnjam u istinitost nazora Vuillenima, koji veli, da populus pjramidalis neizumire sbog toga, što se nerazplođjuje sjemenom, nego s tog*, što su se u najnovije doba počele pokazivati na njemu gljivice od Diđymosphoeria populina Vuill. Svi učenjaci ovoga stoljeda uztvrdili su, da pop. pyramidalis izumire upravo s toga, što se nepomnožava sjemenom, nego sadjenicami, a po tom bi Vuilleminovo mnijenje osamljeno bilo. Pozivajuć se na navedenu crticu mnijem, da bi moglo i ovdje biti sa gljivicami, kao Sto sa zemljom na vrhuncu Geislerspitzen, jer nije izkjučena mogućnost, da gljivice upravo zato dolaze na jablanu, jer isti sam od sebe izumirati počima. One dakle po tom nebi bile pravi uzrok smrti spomenutog jablana, nego samo pospjeSitelj iste. Da nam kako to krasno drvo i nadalje na životu ostane, treba ga uzgajati iz sjemena, a dok se ono uzgoji, moglo bi se upotrebiti sredstvo Vuilleminovo koji preporuča da se za uztuk proti širenju gljivice Diđymosphveria populina dolnje granje i izbojci okresavati mora. K. Picea omorica. Za tercieme dobe izgledala je površina zemlje drugačije, nego danas. Druge biline i druge životinje gospodovale su zemljom. Kada je nastalo ledeno doba povlačile su se njekoje biline i životinje prama juga, a njekoje prama sjeveru. U terciernoj dobi bitisala je u Europi četinjača Picea Engleri, ođ koje smolu još dan danas rabimo za ures pod imenom jantara. Bilo je još i drugih vrsti četinjača, koje su nastupom ledenog doba izumrle, a ostale su jedino Picea ajanensis, P. sitkaensis i P. omorica. Kako su se ove vrsti uz |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 69 <-- 69 --> PDF |
— 443 — držale, nezna se pravo, ali se misli, da su te vrsti osim po alpah i po onih predjelih razširene bile, do kojih ledenjaci dopirali nisu Ti predjeli imali bi biti đanaSnja domovina spomenutih vrsti Setinjafia, a ta je za P. ajanensis iztočna Azija, za P. sitkaensis zapadna Amerika, a za P. omorica iztočna Bosna (sjeverna granica 44"), jugozapadna Srbija i južna Bugarska. Još nije ustanovljeno, da li je ima i u Crnoj gori. Pokojni Pančid našao je P. omoricu u jugozapadnoj Srbiji, te ju prvi opisao. Kasnije su se još nekoji učenjaci mimogredce dodirnuli te_ vrsti četinjače u svojih razprava dok ju nije napokon dr. Richard Wett8tein pobliže iztražio. P. omorica razlikuje se od smreke (Pinus picea) u obliku iglica, cvieta i češera Iglice njezine sjedaju na oblik jele, a imaju na licu 2 biele strike (puci). Češeri su joj mnogo manji od češera smreke, te jim je obična duljina 56 cm. Sjeme je takodjer manje, nego kod smreke. Stablo joj je izpravno, razmjerno dosta tanko sa visoko nasadjenom krošnjom piramidalnog oblika. Ogranci su tanji od smrekinih ogranaka te uslied toga vise, po čemu se upravo lako omoriku razpoznati dade od ostalih drveća. Visina stabla je velika, te obično nađmašuje visinu bukve, bora, jele i javora. Na kamenitih obroncih nadi ju je u hrpah u đružtvu sa crnim borom, bukvom, smrekom, grabom, jasikom i t. d. Raste u visini od 950 —1120 m. nad morem u šumi Igrisnik vedinom na vapnini (vapnenastom tlu). Kadkađa znade P. omorica, osobito ako je uzrasla u gustom sklopu ili na okrajku poprimiti oblik smreke, te ju je onda vrlo težko od iste razlikovati. Po morphologičkih razlikah lahko ju je ali od smreke prepoznati. Da ptice sjeme ne jedu najbolje je uzeti minium, namočiti ga malo vođom i onda sa sjemenom smješati. Sjeme se zaodjene crvenim slojem toga spoja, te ga ptice nede napadati. Jedva se nadje po gdje koja nakljuvana sjemenka. Po iztraživanjih Cieslara nema minium upliva na klicavost sjemena, dočim su ostala sredstva kao petrolej i razredjena karbolna kiselina po klicavost štetna. 1 klgr. miniuma stoji 70 novč., a može se s njim namazati 6 — 8 kg. sjemenja. Šumski radnici u stranom svietu. Radničko je pitanje danas na dnevnom redu, pak mislim, da nede biti suvišno, ako se ovdje u kratko dodirnemo ovoga pitanja. Nemislimo dakako usvojiti ili pobijati programe radničkih družtva, nego jedino opisati uzroke, s kojih kadkada radnika ponestaje, te sredstva, kako se tomu zlu predusresti može. Svi mogudi obrti, koji dan danas na svietu postoje, imaju u izobilju ne samo majstora, nego takodjer i radnika, a mi šumari moramo se često put tužiti, da nam radnici manjkaju. I u prošlom stoljedu čule su se slične jadikovke, akoprem se za tadanje estensivno šumarenje nije zahtievalo bog zna kakovih uvježbanih radnika. K tomu zlu pridružilo se je još jedno i to mnogo vede zlo: radnici su naginjali na kradju i prevaru. Nije dakle ništa drugo gospodaru preostalo, nego po naputku oblasti raditi i radniku dati stan u naravi i ponješto zemlje, e da bi se isti u šumi nastanioudomadio. Kako god se ova uredba dobra čini, ipak nije svrsi odgovarala. Radnici su dođuže životarili u šumi, radili su doduše, ali su malo po malo osiromašili, te napokon državi na teret pali, a mi opet ostali bez radnika. Pita se sad: „Na koji je način mogude ovomu zlu doskočiti?" Šumarnik Bock misli, da povišenje plade nebi bilo umjestno, nego da de mnogo bolje biti, ako se radnici nekako uviek u šumi zabavljaju i to poslom za gospodara ili poslom za svoju obitelj, U tu svrhu veli on, moralo bi se 1 ha. zemlje oranice dati radnikom, dati im uživati livade i stelju za marvu, dozvoliti im šumsku pašu, dozvoliti im skupljanje jagoda i gljiva kao i suharica ili barem njekoje đielove za nje pričuvati. Tim bi si radnici mogli za svoje vlastite potrebe što šta privriediti. NađSumar Erbert misli, da mnogo doprinosi slaboj radinosti radnika slabo njihovo oruđje, te da bi za to trebalo dobro oruđje za radnike bezplatno nabaviti. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 70 <-- 70 --> PDF |
_ 444 — Hranjenje stoke sa granoieami (brstom). Dr. Ramaun i posjednik Jena- Cothen pronašli su naCin, na koji se mogu grančice sasjeckati i sgnježiti, te onda za hranu stoke upotrebiti. Krave muzare hranjene sa granCicama daju više mlieka i bolje se ugoje, nego krave, koje su hranjene sa slamom. Korist ima ođtud i gospodar i šumar, jer prvi dobije dobru krmu, a drugi proda suvišne grančice. Samo se po sebi razumije, da Šumarske prilike u Rumunjskoj. U novije doba podigla se je silno trgovina hrastovinom u okolici Krajove. Uzrok tomu je potreba hrastovine kod gradnja kuda, potreba za željezničke podvaljke te potrošak na drvih gradova Galca i Bukarešta. Prodaje se po kubičnom metru i po komadu. Ciena je daskama, koje se u stolarstvu izrađjuju 60-—80 franaka po m*, a hrastovim kusovom 40—50 franaka. Za ogriev rabi se takođjer izključivo hrastovina, a stoji loco Krajeva 7 — 8 franaka po m^. Okružja Balcea i Uorjin imala su najdragocjenije i najliepše šnme prije gradnje željeznice Piatra Balcea i Pila-Jin. Čim se je počela spomenuta željeznica praviti počeli su šumovlastnici na vrat na nos šume prodavati samo đa novac dobiju. Najljepši hrastovi pali su žrtvom lakomosti pojedinaca, a upotrebljeni su za kojekakve malenkosti, kao traverse itd. Da nepriteče vlada u pomoć, bilo bi valjda nestalo šume u tih predjelib. Ministarstvo izdalo je naredbu, kojom se zabranjuje prodavati i sjeći šume bez vladine dozvole. Sad se vladin povjerenik izašalje na mjesto, te ođređjuje kako se drvo upotriebiti ima i koliko ga se upotriebiti smije. Na tržišta dolazi hrastovina, jasenovina, javorovina, bukovina i dr. i već gotova roba, kao stolovi, stolci, krizi, žlice, tačke, kola itd. Smrekovine ima malo, a i ta je slabe vrstnoće. Naručivaju srarekovinu iz Bukovine, ali sbog spekulacije stoji 1 m´ na 60—65 franaka. Jelovine ima takođjer malo, pak prem je ista vrlo prikladna za gradjevine, nerabi se ipak toliko, koliko hrastovina. Uzrok tomu leži u naviki. Ciena 1 m´ jelovih dasaka je samo 30 franaka. U brdovitih predjelih ima mnogo pilana staroga kroja, ali ove režu daske vrlo lošo, zato i jesu daske tako jeftine. Velike; po novom kroju sagradjene pilane nalaze se u Slatini, Valcea i Brezvinu. Tehnička uporaba bukovine. Da se prodja bukovini poveća, potrebito je koliko moguće porabni postotak iste povisiti. Porabni ili užitni postotak drva zavisi, o prikladnosti za porabu i o tražnji. Prikladnost za porabu zavisi opet o svojstvih drva i o svrsi uporabe. Bukovina spada međju težka drva, kad je sirova, onda ima 42´6´´/(, vode, speccifična težina joj je 0´71—098, a 1 puni metar važe 720 kg. Bukovina je prilično tvrda, lako se kala. malo je pruživa, a neđa se savijati. Čvrstoća joj je vrlo mala, pak se sbog toga niti nerabi za nošenje tereta kod gradjevina. Najlošije pako svojstvo bukovine je to, da upija vlagu, te se uslied toga izvitoperi (werfen des Holzes) i puca. Kazne gljivice raztroše takođjer bukovinu, a kad je suva, napadaju kukac Anobium i Ptilinus — vrsti. U vlažnoj zemlji strune bukovina skoro, drži se jedino posve dobro pod vodom ili na suhom zraku. Ako se ostavi lišće na oborenomu stablu njekoliko nedjelja onda se uzčuva drvo od takovih bukava bolje. Za gorivo je bukovina od ostalog drveća najbolja. Iz toga se vidi, đa se bukovo drvo za gradjevine upotriebljavati nesmije, jer nije trajno, niti čvrsto. Naprotiv se posve dobro upotriebiti može za taracanje ulica i željezničke podvaljke. U ruđokopju upotriebljuje se bukovina za izgrađjivanje hodnika, a kod mostogradnjah za mostnice. Nadalje se upotrebljuje kod strojeva i mlinova, a ponješto i u brodogradnji. Bukovina se rabi u mnogih obrtih za sitnije predmete, a tu je tako rekuć neobhodno potrebita. Ti obrti jesu: stolarstvo, tvornice pokućtva. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 71 <-- 71 --> PDF |
— 445 — baSvarije, te ža zdjele, lopate, drvene cipele (klomke), sedla, kundake, kuhinjske daske za sjeckanje itđ. Parenjem bukovine promiene se njezina svojstva znatno, drvo postane mnogo jače proti uplivom vlage i topline. Za primjer du navesti kamin u obrtnom muzeju u Beču. Taj kamin se grije plinom, a načinjen je iz pećnjaka. U gornju ploču tog kamina urezana je daščica ođ prave bukovine. Od kad obrtni muzej postoji, nalazi se i taj kamin, a grije se svake godine, te bukova daščica niti se je savila niti popucala. I savijeno pokučtvo, koja se samo iz parene bukovine pravi, odoljava uplivu vlage i topline. Bukovina bi se mogla upotrebljavati i u fabrikaciji cellulose, ali se mnogo radje u tu svrhu rabi smrekovina, pošto se bukovina težko izradjuje, a neđaje dovoljno cellulose. Ingenieur — šumar. „ Centralblatt fiir das gesammte Forstwesen" u broju 5. od t. g. priobćio je, da je poznata molba svijuh tehničkih školž, austrijskih (medju koje spada i velika škola za kulturu tla u Beču), koja je molba još u travnju prošle godine predložena ministarstvu, sad pretresivana bila u bečkoj zastupničkoj kući 28. travnja. Samu debatu i pretresivanje ove po naše šumare naročito važne predstavke može svaki šumar čitati u gore rečenom broju „C. f. đ. g. Fw.", a onim štovanim drugovom, koje će to zanimati, a neimaju prigode čitati onu cielu debatu u svoj njezinoj obširnosti, priobćiti ću evo ovdje u kratko sve ono, što je najglavnije. Izvjestitelj i poslanik dr. G o t z priobćio je zastupničkoj kući dvie peticije i to: peticiju slušatelja svijuh austrijskih tehničkih velikih škola i peticiju slušatelja velike škole za kulturu tla u Beču. Prva peticija na zastupničku kuću završuje sa molbom : 1. „da se svakoj velikoj školi dade pravo, da može naslov „Ingenieur " bez razlike struka svakom onom podieliti, koji je sa dobrim uspjehom položio državne izpite. Ovakav naslov da se zakonom zaštiti tako, da ga samo oni nositi mogu, koji su od tehničkih zavoda osposobljeni." 2. „da se ovakav naslov i svim onim pođieli, koji su državne izpite položili, odkad su ovi ustrojeni. Isto tako da se podieli ovakav naslov i onima, koji su prije ustrojenja državnih izpita dobili absolutorium kao dokaz o podpunom tehničkom osposobljenju." 3. da se sa ovakim naslovom spoje i sva ona politička prava, koja su spojena i sa naslovom „Doktor". Druga peticija, koju su podnieli slušatelji velike škole za kulturu tla u Beču, završuje sa molbom : „Neka visoka zastupnička kuda izvoli zaključiti, da se velikoj c. i kr. školi za kulturu tla u Beču dade pravo, da svojim absolviranim slušateljem, koji su položili diplomne ili državne izpite, može podieliti za obćenje prikladan i zakonom zaštićen naslov, komu će jednaka prava pripadati, koja pripadaju i naslovu „Doktor. " Isti poslanik referisao je u bečkoj zastupničkoj kudi i peticiju udruženja austrijskih Ingenieura i Archtekta, koju su podnieli 26. lipnja god. 1891, U glavnome je ova peticija istoga sadržaja, kojeg i ona, koju su podnieli slušatelji austrijskih tehničkih škola, jer i ona zahtjeva, da se znanstveno obrazovanim tehničarom podieli zakonom zaštićen naslov. U pojeđinostih pako neslaže se ova predstavka sa onom tehničara- Dok tehničari kao što znamo žele naslov „Ingenieur" , želi udruga Ingenieura i Arhitekta naslov „Ingenieur" i „Architekt", ovaj potonji naslov samo za one slušatelje velike škole, koji su svršili graditeljstvo. „Ingenieur- und Architekten- Verein" želi, da se onim tehničarom, koji su položili diplomne izpite, dade naslov „doktor´", i dodaje, da se naslov „Ingenieur" dade i onim, koji su takav po oblasti autorisan naslov i do sad imali. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 72 <-- 72 --> PDF |
— 446 — Poslanik đr. Gr 61 z navađja izmeđju ostaloga, kako je ovo pitanje već skoro posve dozrelo, te da ga treba što prije definitivno riešiti. Nadalje dokazuje, da akoprem i obrazovani dio naroda pođpuno pojmi važnost znanstvenih disciplina koje služe u svrhu obrazovanja u velih školah na polju tehnike i kulture t!a, za moderni kulturni život i dobrobit pučanstva, te akoprem poštuje i visoko cieni stališ znanstveno obrazovanih tehničara i znanstveno fakultetski obrazovanih gospodara i šumara isto onako, kao i one stručnjake, koji su njihovo znanstveno obrazovanje polučili na sveučilištu, ipak je vrlo potrebit jedan tehnički shođan naslov, kao što je naslov Ingenieur. Rečeni poslanik dokazao je, da je predznanje (matura) za tehničke velike škole ono isto, koje je i za sveučilište i da slušatelji tehničkih velikih škola i velike škole za kulturu tla neki stepen sveučilištno znanstvenog obrazivanja isto tako, kao i slušatelji sveučilišta — i to slušatelji tehnike na podlozi matematičkih i prirodnih znanosti — polučiti moraju, koji je podpuno ravan onomu na sveučilištu polučenom stepenu, te da absolventi tehničkih škola i oni velike škole za kulturu tla imaju isto toliko prava obzirom na njihov socialni, javni i družtveni položaj i obzirom na njihova građjanska i politička prava, koliko ga imaju i absolvirani slušatelji sveučilišta. Dr. G 0 t z preporučujući najtoplije podnesene i opravdane peticije zastupničkoj kući, da ih primi i da ih preporuči vladi, obratio je pažnju zastupničke kuće i na dvie brošure, koje su u tu svrhu za vrieme pretresivanja ovih peticija izpod štampe izašle i medju zastupnike porazđieljene. 0 istom predmetu govorili su još i zastupnici dr. Habermann, dr. Exner i đr. Hofmann-Wellenhof. Svi ovi govorili su za predstavke, te su vrlo obširno predstavili zastupničkoj kući važnost i prešnost ovih peticija, pri čemu se je osobito odlikovao dvorski savjetnik dr. E X n e r, profesor velike škole za kulturu tla u Beču, koji je naučnom osnovom i mnogobrojnim! primjeri dokazivao, kako je velevažna tehnička znanost po kulturni razvoj i napredak država i naroda, Dr. E X n e r navađja izmedju ostaloga, kako je tehničar već dan danas važan i neobhođno potrebit član đružtva, kako i izvan državne službe može samostalno raditi i još pri tom podpuno zadovoljan biti. Zaista je težko tehničaru, kad priznati mora, da se u obsegu državne kariere u ovoj monarkiji ne može onoga cilja dokučiti, koga bi u svakoj inoj zemlji lako postići mogao. Zanimivo je, da narodi italijanske rase (Italiani i Francuzi) posve drugi pojam o tom imadu. Upravo nasljednici Rimljana ne nalaze, da je latinski jezik u onom obliku, kako se u gimnazijah uči, glavni uslov za najviše državne službe. Sa sveučilišta u P a đ u i i iz institucija u Francuskoj znamo, da su tehničari sposobni i da se upotrebljavaju za sve službe u državi, šta više^ tehničari se doviuuše i iste časti predsjednika francezke republike! Govori savjetnika dra. Exnera, kao i ostalih govornika o tomu predmetu popra ćeni su pravim uzhitom u bečkoj zastupničkoj kući. Gore navedene peticije sa nekimi manjimi nadopunjci primljene su jednoglasno u zastupničkoj kući, te su predložene vladi na uvaženje i na Sto skorije riešenje. Tako će napokon i proti nečijoj volji i nenaklonosti biti odlikovani i nazivom i političkimi i građjanskimi pravi i velikoškolci i šumari, te će uslied toga dobiti ugledniji i socialni javni i družtveni položaj. Tomu netreba nikakva komentara, jer i svako diete već znade, da imađemo ve like, srednje i osnovne škole, a po tom da se đieli te cieni obrazovanje dotičnika. To je eto vidljiv i jasan dokaz, da niesu bile samo blagorečene „želje", koje smo prošle godine u „Šumar, listu" priobćili, nego oživotvorena fakta, koja su već i drugi korak prevalila, a trećim će korakom, ako bog dk, koraknuti i do samog naslova „Ingenieur " i do političkih i gradjanskih prava, koja su s tim naslovom |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 73 <-- 73 --> PDF |
- 447 — spojena. Tako demo se razlučiti ođ srednjoškolaca velikim nepremostivim jazom, koga nede ni jedan srednjoškolac prekoračiti modi, ma se on hvatao sa stotinu izpitnih povjerenstva u koštac. Naglasujemo pako i opet ono: „od koga se zahtieva druga kvalifikacija, nekaimaiđrugaprava!" M. O.-Ličanin. Prijateljstvo životinja. Kod ljudi nalazimo tri vrsti prijateljstva: praktično, koje nastaje iz koristoljublja s jedne i druge strane; moralno, koje nastaje uslied toga, što ljudi uvidjaju, da su svi stvoreni, da rade za jednu te istu ciel, i napokon takovo prijateljstvo, koje nastaje iz nagnuća čovjeka prama čovjeku. Svaka vrst prijateljstva može kadkada biti trajna i čvrsta, a onda ju običajemo zvati „pravo prijateljstvo". Osobito cienjeno je ono pravo prijateljstvo, u kom su vrstnode svih trijuh vrsti prijateljstva sjedinjene. Ali ne samo međju ljudima, nego i medju životinjami nalaze se sve tri vrsti prijateljstva, koje prijateljstvo u pojedinih slučajevih upravo iskrenim nazvati možemo. Najviše je pako kod životinja razvijeno prijateljstvo iz koristoljublja, kako se iz aliededeg primjera vidi: Junghuhn pripovjeda naime, da tigar i paun u obde u velikom prijateljstvu živu. Paun prati tigra ođ jednog razboj išta na drugo, iz doline na vrhunce gora, iz polja u Sumu i u obde posvuda. Ako se uvaži činjenica, da tigar mnogu i mnogu nedužnu životinju razdere, te jedva okusiv joj meso, ostavi ju da trune, onda de biti svakomu jasno, da ne tigra radi, nego sebe radi paun sa tigrom prijateljstvo sklapa. Žrtva tigrova počne trunuti, iz nje se izlegu crvi, a paun, koji je velik ljubitelj crvi, vuče na taj način korist iz toga prijateljstva. Sličan je odnošaj međju nojem i zebrom, samo što ovdje obje stranke ođ prijateljstva korist crpe. Zebra naime neima dobrog vida, koji je opet u noja osobito oštar. Čim se noj pusti u bieg, eto odmah za njim i zebra, jer ona dobro zna, da je noj mnogo oprezniji i da bolje vidi, kako i kuda de pogibelji izbjeći. Ali ni noj nede se sjegurno iz gizđanja pridružiti zebri. Kao na svakoj marvi, tako i na zebri zadržaju se milijuni muha i drugih kukaca, koji su noju osobita poslastica, dakle i nagrada za njegovo stražarenje. U Moravskoj je njeki posjednik htjeo odgojiti posebnu vrst kunida, te je u tu svrhu ogradio prostor zidom. Da očuva kuniće od tatova, postavio je slugu na stražu. Jednoga dana dodje sluga i reče, da je unatoč pažnji jedan zec ukraden. Sutradan opet zec ukraden. Tredega dana zamoli sluga ođpust, jer da on nikoga neviđi, a ipak da je ved po treći put zeca nestalo. Gospodaru se pričini stvar čudnovata i reče slugi, neka čuva do 11 sati, a on de sam od 11 sati dalje. Upravo je bilo iztuklo na selskom tornju 12 sati, kad gospodar, koji je obilazio oko ograde, opazi, đa iz susjedne šume trče dva druga, jedan dostojanstveno, a drugi brzo. Bio je to pas „ptičar" i jedan „jazavćar". Gospodar se čudom začudi tomu nenadanomu posjetu, a još više čudnovatom družtvu. Kako ga je stvar zanimala, sakrije se da vidi, što de ti gosti. Kad su došli psi do zida, nasloni se „ptičar" prednjimi nogama na nj, a „jazavčar", pošto se je malo zaletio, djikne po „ptičaru" u obor; ptičar zatim skoči za njim. Za njekoliko minuta eto skoči „jazavčar" na isti način van, nosed u zubih zeca, a ptičar za njim. Drugu noć opetovao se je točno u isto vrieme isti prizor, samo prijatelji gosti ostali su mrtvi kraj obora, jer su sluga i gospodar dobro iz puške nišanili. Dočulo se je napokon, da su psi bili iz susjednog mjesta jedan od njekog šumara, a drugi od njekog drugog žitelja. Oba psa sjedinila su se, te je sbilja nepojmljivo, kako su na tu ideju došli, da iz drugoga sela zečeve kradu, pa još k tomu na taj način, i da ih onda u šumi pođiele. Poznata su prijateljstva medju psi takodjer što se lova tiče. Ne rieđko dogodi se, da dva psa kasno u zoru bez svoga gospodara lov obave. T)k, znadu se psi raznih gospodara takodjer složiti, da love bez gospodara. Pri tomu sjedne jedan u zasjedu — |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 74 <-- 74 --> PDF |
— 448 — mjesto, na kojem bi mnogi lovac prije ulovio, nego na mjestu, Sto ga sam izabere —, đo6im drugi pas tjera. Ako se psi nauče na lov u vlastitoj režiji, onda nepreostaje gazdi nižta drugo, nego da jih ustrieli. Ima mnogo primjera, da se životinje u toliko sprijatelje, da svoje gnjezdo medjusobno diele. Tako n. pr. njeka vrst jazavaca i njeka vrst guštera. „Hohleneule" (vrst sove) oponaša glas svog stanodavca divljeg psa (Prairiehund). Morski orao dozvoljava štakorom ledi u vlastitom gnjezdu. Smiešan je prizor viditi prijateljstvo medju prasetom i svrakom. Kad više takovih prijatelja ide, mislio bi fiovjek, da su to njekakvi starovjegni konjanici, koji upravo sa dalekog puta dolaze. Prasci igraju naime ulogu blatnih konja, a svrake ulogu konjanika, obnSenih u crno-bielo sukno. Zanimiv je takodjer prijateljski ođnošaj medju mravi i ušenci. Ušenci rado jedu hranu iz ustiju mravi, dofiim mravi rado sišu sok, što ga ušenci izlučuju, kad se po trbuhu škaklje. Isto je sa kukcem topurlija, samo što ovaj neide dobrovoljno u mravinjak, nego ga mravi moraju silom odvući. Kao što ljudima, tako se i mnogim životinjam smile mladi od drugih životinja. Kamanes je u tom smjeru činio pokuse tako, da je braminki (kokoš) metnuo za izleči paunovo jaje. On je htjeo da vidi, da li de kokoš, koja je već njekoliko puta vodila piliće, dakle i više puta legla, imati strpljivosti, da dugo sjedi na paunovom jaju i da pauniea vodi. Kezultat je bio taj, da je kokoš jaje izlegla i mladoga paunića posve odhranila. Ovo dvoje nije se nikad kašnje razstajalo. Dapače opazilo se je, da kokoS svojemu gojenčetu češlja perje na glavi, što inače samo paunice svojim mladim čine. Kokoši, koje inače plivati neumiju, vode mlađe patke, ako su jih izlegle, do bare, da u njoj plivaju. Isti iztražitelj podmetnuo je kokoši, koja je upravo na jajih sjedila, dvie još sliepe vretice (vrst lasice), i gle čuda, kokoš je razumjevala njihov glas s vremenom tako, da je odmah dolećela, čim bi ju u pomoć zvali, ^-amo joj nepojmljivo bilo, kad su ju htjeli sisati, te je onda puna straha znala pobjeći, ali bi se odmah vratila, čim bi zacvilili. Inače veliki mudrijan i sebičnjak, domaći mačak upušta se takodjer kađkada u prijateljstvo sa životinjami drugoga roda. U njekoj kući, pripovjeda Perty, sjedila je kokoš na jajih, a čim bi ustala, da pije vode ili da se nahrani, odmah bi domaći mačak skočio na njezino gnjezdo i ležao na njemu tako dugo, dok se nebi kokoš povratila. Da i patka, koja inače skoro za ništa smisla neima, nego za gackanje po blatu, znade sklopiti upravo veliko prijateljstvo s kojom životinjom; evo ovdje dokaza. Tako je jedna đielila sve, što je imala, sa morskim prasetom; druga je opet posvuda pratila mesarskoga psa, a kad bi se umorila, nosio ju je pas na ledjih, pri čem bi mu se ona kljunom za vratnu kožu primila. Iz orlovog gnjezđa uzeli su pokusa radi dvoje jaja van, a metnuli mjesto njih guščja. Orao je izlegao guske. Jedno gušće je crklo doskora, dočim je drugo ostalo živo, samo nije htjelo s početka jesti meso, ali kašnje se je priučilo. Još i onda, kad je guska odrasla bila, znao joj je orao donieti mesa za jesti, a ona bi željno doletjala k njemu. Boda i pelikan zaljubili se jednoč jedno u drugo, te se nisu nikad jedno od drugoga odalečivali. Isti slučaj opazio se je medju žđralom i volom. Pas i gavran sprijateljili se jednoč i išli skupa u lov na zečeve i vjeverice. Sličan primjer je medju psom jazavčarem i lijom (lisicom) opažeu kao i medju košutom i volom. Psi nam čuvaju obično kuću od tatova, ali oni znadu stoku sami čuvati. U tu svrhu meću se štenci pod kravu, da ju sisaju, pak se s vremenom tako na stoku pri vikau, da nemogu bez nje živiti. Na isti način odgoje se psi za čuvanje ovaca. Da se kurjaci neusudjuju na te pse navaliti, razumjeva se samo po sebi, jer psi brane svoje. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 75 <-- 75 --> PDF |
— 449 — Psima se u obde nije Suditi, zaSto su ovakovi, jer su od naravi vrlo nauSljivi. Jedna kuja ođhraniia je u zoološkom vrtu u Berlinu uz štence i 2 mlada tigra, te su ju ovi i kašnje, kad bi god k njima dolazila, uvjek ljubili i prema njoj se tako ponieli, kao da su znali, da jim je ona druga mati. Karlo Russ odgojio je ždrala iz jajeta medju ostalimi kokoši. Zđral bi odletio u bližnju baru tražiti crve i t. i^., ali bi odmah došao, čim bi njegov gospodar zažviždao ili iz kubure puknuo. Sestru gospodarevu volio je fakodjer, jer mu je davala muhe. Samo sluškinje nije trpio, jer ga je iz vrta od jagoda tjerala. S gospodarom išao je žđral u lov, te je osobitu radost pokazivao, kad bi što ulovili. Jednoč ga je gospodar poturio u stran, da mu nesmeta, pak ga je to tako opametilo, da nije nikad više došao u blizinu gospodaru, nego je otišao k psu u grm i tamo čekao na rezultat lova. Prije, nego zaključim, navesti ću jedan osobito komičan primjer. Njeka prava pravcata guska bila se zaljubila ne u jednoga vojnika, nego namah u cielu satniju. U jutro rano prije, nogo de vojnici izaći na vježbu, došla bi ona pred vrata vojarne i čekala, dok bi došla njezina satnija. Kad je satnija pošla, išla je ona dobar komad puta 8 njom uzpored, pak bi se opet svojoj kući vratila. U pravo vrieme znala je ona otići pred satniju i voditi ju dostojanstveno u vojarnu. Kad je u dvorištu bila, stala bi na stranu, da vojnici pred njom defiliraju, a onda bi otišla kući. Vojnici su ju napokon zadržali kod sebe, a dobila je ime „Eegiments-Gans". Našlo bi se još mnogo i mnogo takovih primjera, samo bi se moralo životinje pobliže motriti. Napokon bi mogli umjetnim načinom tako daleko dotjerati, da pas, mačka i mig iz jedne zdjele jedu i isti ležaj prijateljski diele. Lieeenje znojnih noguh. Dr. J. V. Brandau, sada liečnik u Hamburgu, bavio se je mnogo liečenjem znojnih noguh, te mu je rad na tom polju podpunoma uspjeo. Ne samo da mu je pošlo za rukom ođkriti sredstvo, kojim se znojne noge lieče, nego i dokazati, da mnoge druge bolesti upravo od znojnih noguh potječu. Znojne noge ohlade se naime brzo, te uslied toga nastane hunjavica, grlobolja, astma, migrane itd. Prof. Brandau opazio je, da bi uviek, kada bi se bolestnik od znojenja noguh izliečio, ove bolesti prestale. Dosada su rabljena mnoga sredstva proti znojenju, ali su sva samo privremeno zlo odkloniti mogla. Liquor antihidrorrhoicus Brandau je do sada jedino sredstvo, kojim se znojenje nogu a po tom i u savezu s istim stojeće druge bolesti Iječe; a izumio ga je spomenuti liečnik Brandau. Liek se može dobiti u svakoj liekarni i bez liečničkog prepisa. Uporaba je vrlo jeđntstavna. Trpi li tko od znojenja pod pazuhom, neka uzme lanenu krpicu, umoči ju u liquor i pozorno mjesto nariba. Za jedno dvie minute oćutiti će dotičnik, da ga to mjes^to peče. Cim to oćuti, mora to mjesto oprati sapunicom. — Slična je uporaba sredstva za znojne dlanove. Dlan se umoči u nerazređjeni liquor i čim se oćuti žeženje, opere se dlan u mlakoj sapunici. Uporaba liquora za liečenje znojnih noguh nije tako jednostavna. Noge se moraju prije uporabe sredstva dobro izprati u vrućoj vodi, a zatim saavime osušiti. U plitku zdjelu ulije se na to 300 grama Iiquora i umoči noga u nj ali tako, da prsti još van vire. Od vremena do vremena zamoče se i prsti ali ne sasvim, nego samo njihova dolnja strana. Cielo močenje nogu traje oko 10 minutah. Poslie toga operu se noge u mlakoj sapunici i obrisu krpom. Poslie 10 —12 kupanja je znojenje nestalo i skupa s ujime hunjavice i grlobolje. (Neue 111. Ztg. Nr. 38, 1890.) Odstranjenje kurjih očiju. Šumari i onako mnogo hodaju, te će ih sjegurno mnogo biti, koji unapred pogode, da će biti kiše t. j . imati će mnogi kurjih očiju. Kurje oči su ali posvema suvišne, te će sjegurno svatko, koji ih posjeduje, gledati da ih se ma na koji goder način rieši. Sada se preporiiča slieđeće sredstvo: Najprije se prst omota tankom kožom, na kojoj je probušena luknja u veličini kurjego oka. Na |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 76 <-- 76 --> PDF |
— 450 — to se na svedi ugrije zelenog voska (Grunwachs) i kapne kroz luknju na kurje oko. Poslie 14-đnevnog opetovanja vele da nestane kurjeg oka sasvim. Tko se hoće osvjedoSit, neka kuša! — Smrt miševom! U bakteoroložkom institutu za bakteorologiju u Greifswalđu bilo je njekoliko bielih miševa, koji su naglo počeli pogibati od nekakve bolesti. Profesoru F. Loeffieru pošlo je za rukom konstatirati, da su svi miševi pocrkali od jedne te iste bolesti, koja se razširuje bacilli. On pokuša odmah umjetnim načinom te bacille uzgajati i ucjepljivati ih poljskim miševom. Uspjeh je bio povoljan, jer su miševi pokrepali za 2—4 dana. Na to je metnuo spomenuti profesor liešine tih mrtvih miševa n veliku posudu i pustio njekoliko živih poljskih miševa u nutra. Po svom običaju počeli su ovi grizti Iješine svojih drugova, ali na svoju nesredu — jer su svi do jednoga poginuli. Svi pokusi uspjeli su za rukom, te je tim profes. Loeffler dokazao, da bacillus, koji smrt miševah prouzročava, prelazi iz liešinah na žive miševe. Bacillus je prozvan imenom: Bacillus typhi murium. Dalnji pokusi su pokazali, da inim životinjam taj bacillus nahuditi nemože. Početkom ove godine dokazao je profes. Loeffler, da to sredstvo za tamanjenje miševah sbilja uspješno djeluje, čuvši naime grčka vlada za taj izum, pozove odmah Loeflfiera, da svoje sredstvo upotrebi na poljanah Thessalije, gdje je žito rodilo, ali se i miševi silno nakotili. Sva sredstva naplava, otrov itđ. nisu ništa pomogli. Professor Loeffler ođazva se pozivu, te je dao tekudinom, u kojoj su se nalazili bacilli, namočiti komadide kruha. Seljaci su mrmljali proti upotrebi toga sredstva, jer su se bojali, da bi ovce ili druge domade životinje mogle kruh pojesti i od njega uginuti. Zato je on đavao pred seljacima svim vrstim životinjam za jesti toga kruha te se na nijednoj bolest pokazala nije. U svaku mišju luknju metnut je po komadid kruha. Uspjeh je bio neočekivan. Ved nakon 7 dana prestalo je odgrizanje vlatova, mrtvih miševa bilo je silesija, a polumrtvih takodjer. 26. svibnja o. g, dobi Loeffler iz Larisse telegram: ,Uspjeh izvanredan, zemlja vam je zahvalna." Po tom bio bi uspjeh toga sredstva podpuno zasvjedočen, te bi sad imali napokon najbolje sredstvo za tamanjenje naših velikih neprijatelja. Hrvatskim šumarom. Od velevriednog dopisnika našega „Šumarskoga lista" dobili smo ovaj poziv na hrvatske šumare, te ga ovdje priobdujemo, akoprem strogo uzeto samo pitanje na nas šumare nespada. * Poziv ! Dvie bolesti vinove loze, peronospora i filoxera, koje su u zadnje vrieme ne samo naše vinograde, nego i vinograde ciele Evrope proriedile, a na njekojih mjestih posve uništile, mogu se izliečiti jedino djelovanjem i iztraživanjem gospođarah i šumarah. Pošto gospodarom, kojih se vinogradi najviše tiču, do sada za rukom pošlo nije pronaći sredstvo, kojim bi se propasti naših vinograda doskočiti moglo, držim, da bi se šumari, koji i onako indirektno korist od vinogradah crpe prodavanjem dužicah, mogli latiti iztraživanja, da nam vinogradi nepropadnu. Da iztraživanje šumarom olahkodeno bude, sastavio sam sliededa pitanja: 1. U kojih pređjelih su dvie spomenute bolesti najprije opažene, u kojem đesetgođištu, kako su se dalje širile i koji predjeli Europe još zaraženi nisu? 2. Kakvo je bilo zdravlje iz sjemena uzgojene vinove loze naprama zdravlju na drugi način uzgojenih čokotah ? Kakovo je bilo stanje tih čokotah, ako su isti a) godimice okresivani bili do panja; b) ako su virnice ostavljene bile uz kuću i plot t. j ako su samo djelomično pri kraćeni bili; c) ako nisu okresivani bili? * Sve listove i novine, koje ovoga poziva dobile nisu, a stalo im je za spas vinograda, umoljavamo, da bi ovaj poziv otisnuli. |