DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 64     <-- 64 -->        PDF

— 438 —


inakoj krivnji porode štete ođ vatre, ima onaj, koji tomu bude kriv, naknaditi štetu
od tuda nastavšu.


IzreSenje kazni nije pređuslov za naknadu štete, jer takova može, ali nemora
da bude izreSena. Neima naročito zakonske ustanove, koja bi odredjivala, da su političke
oblasti nadležne izricati presude glede šumskih odšteta samo u takovih slučajevih,
gdje izrifiu kazneno-redarstveao presudu Takovo tumačenje zakona stajalo bi posve u
opreci s gore razloženom 2. stavkom § 44. šum. zak., a osim toga i a § 72., iz kojega
jasno proizlazi, da se u njem sadržana, ustanova glede naknade štete proteže i na takove
slučajeve, gdje pređleži učin, koji je doduše objektivno kažnjiv po šumskom zakonu,
nu gdje ipak subjektivno neima mjesta kažnjivosti. „Mjesečnik" .


Sa drvarskog tržišta.


Bužice u Prancezkoj. „Echo forestier" javlja, da je u Francezku importirano
god. 1891 66,499.617 kom. hrastovih dužica u vriednosti od 60,649.640 franaka i
12^884.922 komada dužica od raznog drugog drveda. God. 1890. importirano je
55,640.765 komada u vriednosti od 50,544.050 i 854.528 kom. dužica od ostalih
vrsti drveća. Po tom jo uvezeno 1891. u eielom za 15,198.494 dužica više, nego
god. 1890. Dužice su te uvezene najviše iz Austro-Ugarske monarkije, naime god.
1891. 58,087.612., kom. a god. 1890. 44,517.195. kom. Ostali dio uvezen je iz
Belgije, Amerike i iz drugih zemalja.


Praneezko tržište. U nodi 2, svibnja t. g. bio je veliki mraz po cieloj Prancezkoj.
Okolišu Bordelaisa, Bourgogne i Chareutesa nastradale su vrlo, a i iz drugih
pokrajinah dolaze slične vriesti. Naši proiz voditelj i dužica moraju dakle biti spremni
na nepovoljne viesti sa francezkoga tržišta. Medjutim ćemo gledati ovdje statističkim!
podatei dokazati, da možda nikakove bitne promjene biti neče.


God. 1869. dala je berba u francezkoj ^1*|^^ milijuna hktlr., a god. 1875.
84 milijuna hkltr. vina.


God. 1869. pala je ta količina na cigla 42 mil., a god. 1887. uslied zaraze
trsnog ušenca na 25 mil. htl. Od god. 1881. počeli su se opet vinogradi saditi, te
je već god. 1891. bilo 400.000 hktl. novih vinograda. Ciela u god. 1889. vinogradima
pokrita površina u francezkoj iznašala je 1,938.360 hvt., a po Conanonu narasti
će ista do god. 1893. na 2,600 000 dakle biti će više vinograda, nego što ih
je ikada prije bilo. Iz toga se vidi, da se od godine 1887. vinogradi dišu, a uslied
toga da je i prihod veći. Ako dakle momentano ciena dužicam i padne, podići će se
opet brzo jer će sada još mladi vinogradi kašnje všie groždja dati. „Holz-Zeitung"
izriče nadu, da će ciena hrastovini u hrvatskoj krajini poskočiti uslied veće produkcije
vina u francezkoj i s toga je Amerika sa svojimi dužicama potisnuti sa evropeskoga
tržišta.


Osobne viesti.


Imenovanje. Ban kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije imenovao je dosadašnjega
šumara II. banske imovne obćine u Dvoru Andriju Borošića kr. šumarskim
povjerenikom kod kr. zemalj, vlade, odijela za unutarnje poslove.


Umro. Početkom rujna umro je član družtva kot. šumar u Dolnjem Miholjcu
Guido S u 11 e r.


Sitnice.


Svjetlo bez vatre. Bog zna, ali ljudi nevjeruju, da mi šumari moramo svaki
bogoviti dan i po noći i po danu našu težku službu željeznom voljom savjestno obavljati,
bez da nas tko miluje ili pohvali.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 65     <-- 65 -->        PDF

— 439 —


Šumar se nežaca ni od sunčane žege, ni ođ mraka i ljute studeni, niti od zla


vremena: oluje i vihra, koji mu nad glavom u šumi krši i lomi suharke i suharice, niti


ođ treskanja munje, koja stolietne dubove obara, niti od pljuska kiše, padanja sniega,


riečju: gumar nebojša neplaši se od niSesa do ođ samoga boga.


Pa koliko put se događja, da šumara zateče u šumi debeli mrak kao u rogu, takav


mrak, da nevidi ni svog vlastitog nosa izpređ sebe. Još bože pomozi, ako ima pri ruci


komadić luči ili ako nije daleko do ljudskog stana, do kojega može do nevolje kako


tako doterati. Ali jao i naopako, ako šumar neima ni zere fitilja, ognjila i kresiva,


ni svjetiljke, ni blaženog petroleja, ako stoji u debelom mraku kao drug mu panj u


šumi. Metneš li prst u oči, nevidiš ništa, imaš li svjetiljku, a ono ti omokri kiša i


kresivo i ognjilo ili ti ju ugasi žestok vjetar, koga ni sva ljudska sila slomiti nemože,


pa tako moraš po mraku tumarati od nemila do neđraga.


Svoj toj nedaći možeš ipak na labak način kraj i konac učiniti, jer je znanost


moć, koja nemiruje, nego stvara neviđjena čudesa, pa se je ona i nam ubogim šu


marom smilovala, da nam olahkoti naš buram život u zaista burnom životu. Ta hvala


bogu, da se bar njetko za nas šumare brini!


Da ne lutaš u mraku kao izgubljena ovca i da te potrebito svjetlilo u nikojem
slučaju neostavi na cjedilu, uzmi biel u staklenku (bočicu), ali ođugačku, pa metni u
nju onoliki komadić pranika (fosfora), koliko je dobar grašak, te u nju nali skoro do
vrelišta ngrijano lovorikovo ulje, s kojim napuni bočicu do polovice pfaznine, a onda
ju dobro plutom začepi.


Ako trebaš u mraku svjetla, a ti ođčepi bočicu, te pusti, da u nju uzduh (zrak)
unidje i onda ju opet dobro začepi. Pa gle čuda! Sva u bočici preostala praznina
počne svjetlucati, te ovakovo svjetlo veoma liepo razsvjetljuje. Ako ti svjetlo oslabi, a
ti opet ođčepi bočicu, da u nju može zrak unići. U cičoj zimi (studeni) potrebito je,
da se bočica u ruci ugrije, a to s toga, da se ulje uzdrži kao tekućina. Takovom
bočicom možeš se poslužiti pol godine, a ovo čudesno svjetilo možeš bez straha u
džepu nositi i kad trebaš rabiti.


Ovakovo svjetlilo prepuruča se svakomu, imenito onim, kojim treba da unidje u
onakove prostorije, u kojih su pohranjene razprskajuće tvari, koje bi se od svakog
drugog ognja ili plamena užeći mogla samo ne ođ onakove bočice.


S toga se nemoj bojati, da češ se ti sam upaliti, ako takovu bočicu u džepu
nosiš. Svjetlo u bočici svjetlucati će ti u toliko, da možeš viditi, kud ti noga stupa,
a to je posve dovoljno. Takovom bočicom možeš mirnom dušom unići i u staju, sjenik
ili u komoru, u kojoj pohranjuješ barut ili dinamit, jer se neboj požara.


Kušaj tako, pa se osvjedoči!


Trstenski makljeni (Acer Monspessulanum). „Pučki list", koji izlazi u Splitu,
priobćuje u br. 8 o. g., da se oko 18 kilometara podaleko od Dubrovnika prama
sjevero-zapadu nalazi malo i liepo selašce Trsteno. Ovo malo mjestance na glasu je
sbog svojih orijaških makljena. Ondje se nalaze dvie grdosije ođ makljena, a
neima inostranca, koji bi đošav u Dubrovnik, pak da nebi išao pogledati to čudovište.
I naš kralj, kad je obilazio Dalmaciju god. 1875. bio je vanredno iznenadjen, kad jih
je ugledao. Tko je te makljene posadio, ođkud jih donesoše, nezna se ni danas još
za stalno; nu nagađja se, đa jih je pred tri stotine godina onamo đonio iz Carigrada
njeki Matković, te jih posadio s lieve i s desne strane maloga potočića, koji izvire
posrieđ sela Trstenova.


U visini čevječjoj jedan je makljen debeo lO´/^ metara, a drugi 11*^2. Sedam
ljud i da se za ruke uhvate jedva jih mogu naokolo opasati. Grane šibaju u duljini ođ
preko 40 metara tako, da svaki makljen zastire l´´/4 vrta. Pod oba stabla može stati u
hladu 8 do 10 hiljada ljudi, a visoki su 65 metara t. j . skoro toliko, koliko je visok
zvonik sv. Duje u Splitu. Za sunčane žege liepota je u hladu tih makljena plandovati.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 66     <-- 66 -->        PDF

— 440 —


Vilina siga. (Vilina brada, Hexenbe3en). Prof. đr. Sađebeck tumaSio je u botaničkom
odsjeku naravoslovnog družtva u Hamburgu o Čudnovatom izrodu ili izmetku
mnogih voćaka i šumskih drveća, naime o takozvanoj vilinoj sigi. Do pred koju godinu
mislilo se je, da takova vilina siga postane vanjskim zrafiištnim uplivom (atmosferičkim)
ili po zarieznicih, prem se je o postanku takovog izroda moglo zaključiti na upliv
gljivica po činjenicah, što primjerice vilina siga trešnjevog ili šljivovog stabla samo
listove tjera, na kojih se opaža njeka zaraza od gljivica.


Izpitivanje ovakove viline sige od velike je praktične važnosti u šumarstvu, a
isto tako i u voćarstvu, buduć takova siga zarazno napada u mnogih okolicah šljivova
i trešnjeva stabla u velike i to tako, da mnoga takova stabla više ni nerede, pošto
sa vilinom sigom zaražene grančice nemogu zrelim voćem uroditi.


Takova vilina siga može se iztriebiti samo na taj način, da se podkrešu do
samoga staroga drva ne samo sve grančice, nego da se odstrani i sav zaražen list od
stabala i čim prije sažge, da nemogu truske gljivica dozrieti. Trusovi od gljivica razprostranjuju
se u proljeću po mladih jedva iztjeranih grančica i listova, te zametnu svoja
plođišta (trusišta) na đolnjoj strani istih, a iz tih plođišta postanu truske. Vilinu sigu
vidimo osim na ostalih listnjaćah osobito još i na brezah, te takove sige imaju u stanovitih
slučajih u promjeru po 2 metra u svih omjerah. Manje viline sige nalazimo
mnogo na grabru i na jolvi U njekih pređjelih vidi se mnogo viline sige na jeli
i smreki, a vać iz daleka prikazuje se takova siga svojimi četinami žuto-zelene boje,
koje Cetine obkružuju grančice i u zimi opadaju, dočim su na zdravih grančicah u
dva reda razporedane.


Starost kukaca. Ako se prošetamo u zimi poljem ili šumom, onda nećemo tako
reknć vidjeti ni živog stvora, samo ovdje ondje proleti poplašena ptičica. Kolike li
promjene, kada tim predjelom u ljetu prošećemo! Sve zuji i vrvi od bezbroja muha i
mušica, od leptira i leptirića, od ptica i kukaca. Kad bi preveć milosrdni bili, nebi
smjeli po zemlji ni koraknuti, jer bi skoro svaki stupaj noge učinio kraj života kojoj
od tih životinjica. Sve je na svietu prelazno, pak i ta vreva i veselje — dodje zima
i života je iz šume i polja nestalo. Mi velimo, da su kukci umrli, ali smo se u istinu
prevarili. Pomislimo samo ni našega hrulta. I za njega običajemo reći, da živi samo
mjesec ili dva dana, a kad tamo hrust živi u istinu četiri podpune gođ´ne. Neživi on
dakako kao savršen kukao, ali dok se izlegu ličinke i dok iz njih postane hrušt, prohuje
četiri proljeća. Rogafi treba za svoj razvoj 5—6 godina, a jedna sjevero-amerikanska
cikada podpunih 17 godina. Ova cikada septemdecim izleže svoja jaja u grančice, iz
kojih se za 2 mjeseca izlegu ličinke, koje na zemlju padnu, pod korienje se zavuku i
hrane se sokom iz korienja. Poslie toga se zakukulje ličinke i naskororo izidju kao
cikade na površinu zemlje. Na zemlji jim je život vrlo kratak, jedno mjesec dana, a
onda opet traje 17 godina dok se njihovi potomci svjetu pokažu.


Prof. NiekerI u Pragu pravio je pokuse sa kukcima, te je našao, da trčak
(Carabus auroniks) može do pet godina živiti. On je trčka (ženku) metnuo u zdjelu,
napunjenu pieskom i mahovinom, a pokritu travom. S početka ga je hranio giisjenicami,
kasnije sa komadići mesa. Poslie treće godine pokazala se je starost na kukcu,
njegova sjajna krila izgubila su svjetlost, članci ticala ođpadali su jedin za drugim,
noga za nogom dotle, dok mu se napokon nisu stražnje noge ukočile. Pošto razvoj
samoga trčka traje 2 god., bio je taj eksemplar u svemu star 7 god,, a to je zaista
liepa starost za jednoga kukca. Ružični kukac (Cetonia) hranjen voćem uzdržao je 4
godine, a ženka od kukca Calosoma sjcophanta tri godine. Obadva su pokazivala znakove
starosti.


U naravi nežive kukci tako dugo, kao u zatvoru, što je dokazom, da jim se sile
u borbi za obstanak troše.
Liko. S lipe se ođrežu po mogućnosti dugačke grane i oguli kora s istih. Granje
se sveže u snopove i metne u potok. Za njekoliko nedjela dade se liko posve lagano




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 67     <-- 67 -->        PDF

— 441 —


od kore oguliti. Mogli bi metnuti koru i u stajadu vođu, ali ovakovo liko prije trune
i zaudara. Akacija, briest, jablan i jalša daju takođjer dobro liko.


Velika riedkost. Kraj Badena u Dolnjoj austriji ima neobigno velika lieska,
kakova će se malo gdje naći. Ta lieska je 10 m. visosa, a u promjeru ima 87 cm.
te je k tomu podpuno ravno izrasla. Zaista velika riedkost u današnje vrieme!


Opet nova uporaba drveta. Dan na dan ođkriva nam znanost tajne prirode u
svrhu, da se njima čovječanstvo okoristi. Nedavno smo objelodanili izum Mitscherlitcha


o uporabi drveta za pravljenje vlakanaca odnosno za pravljenje odiela, a danas evo
javljamo, da je ravnatelju učione za slagare „Ecole Guttenberg" Desormesu uz sudjelovanje
kemičara E. Bironarđe i tiskara L. Lenoira pošlo za rukom drvo stopiti —
sjegurno našaš(Se, kojemu se nitko ni nadao nebi. Kako god se je stvar sama po sebi
nevjerojatnom činila ipak nije bila nemoguća, jer po kemiji moraju zaostatci, koje dobivamo
poslie izpiranja drva alkoholon, biti topivi. Ti zaostatci jesu: organske kiseline,
ter voda, silikati, sulphati, magnesia, matron. ugljičina kiselina i t. d.
Ko što je obično u Životu da se svatko najviše za sebe brine odnosno, da se
od onoga, što načini najprije sam okoristi tako su i ovi izumitelji, članovi spomenute
škole upotrebili svoje iznašašće u slagarske svrhe. Prof. Dormes ima već godinu dana
kod sebe na iztraživanju komadić takovog stopljenog drveta, te kaže, da će isto upotrebljeno
u slagarstvu mnogo bolje svrsi odgovarati, nego do sad uporabljivani materijal
kositar, antimon i olovo. Dapače i proti vatri je uprav tako sjegurno, kao što navedene
materialije. Pokusi sa bojađisanjem i pranjem uspjeli su posve povoljno za novi izum,
je se stopljeno drvo pranjem nemienja, a boju posve lagano prima.


Izumitelji misle najprije sve slagarske stvari, što su jih do sada iz običnog drva
pravili, načiniti iz stopljenog drveta, a istom onda, kad jim podje za rukom izmisliti
način, na koji će iz stopljene tvari načiniti židku tekućinu, koja se brzo oblađniti
dade, praviti će pokuse sa Ijevaujem tiskarskih pismena (slovaj.


Desormes javlja, da vrst drva nije odlučujuća, jer svako drvo postane jednako,
kad se stopi. U koliko je u tom istine neznamo, te nam nepreostaje ništa drugo, nego
čekati nove viesti, koje je ravnatelj Desormes objelodaniti obećao ili jednostavno cielu
viest đementirati.


Uporaba kestenovine za pražnice (podvaljke). Nepobitna je istina, da su
željezničke pražnice izvržene svim mogućim štetnim uplivom atmosphere, i još k tomu
vrlo mnogo trpe od čavala, kojima su tračnice na njih pribite. Iz navedenoga slieđi,
da se prigodom biranja drveća za pražnice takovo drvo izabrati mora, koje će najviše
tim štetnim uplivom odoljevati moći. Od dosada upotrebljivanih vrsti drveća pokazala
se je hrastovina najsposobnijom za željezničke pražnice, pak se s toga najviše i upotrebljava.
Čudnovato je ipak, da se kesteuovina u tu svrhu neupotrebljava, a pogled
samo na drvo iste i na ono hrastovine osvedočit će svakoga, da bi jedno drvo drugo
dostojno zamjeniti moglo. Uzrok tomu neupotrebljavanju ležati će svakako u tom, što je
kestenovina većini nepoznata; dapače i samim kapacitetom šumarstva. Kestenovina raste
naime u južnih pređjelih Italije, Grčkoj, Španjolskoj, u južnoj Francezkoj, južnoj Ugarskoj
a da je kod nas u Hrvatskoj i susjednoj nam Kranjskoj u izobilju imade netreba mi ni
spominjati, jer gdje raste vinova loza, tamo raste i pitomi kesten, a mi hvala Bogu
imamo — ako nam je trsna uš neutamani — dosta vinove loze. Spomenuti predjeli
odaljeni su pako od glasovitih šumarskih škola Njemačke i Francezke, te se s toga na
liepo drvo kestenovo nikakov ili vrlo malen obzir uzima.


Po iztraživanju ingenieura Birka upotrebljuje se do sad, za pražnice 60 postot.
hrastovine, koja traje do 8 godina, borovine 20 postot., koja traje 6 godina, a kestenovine
samo 5 postot., a traje joj drvo 7´5 godina. Nadalje se vidi iz Norđlingerovih
iztraživanja, da hrastovina ima spec. težinu 0´75, čvrstoću proti tlaku na kg./cm*
511, a čvrstoću proti prevoju 10´23, dočim kestenovina ima spec. težinu 0*55, odpor


30




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 68     <-- 68 -->        PDF

— 442 —


proti tlaku 5"07, a ođpor proti prevojn 10´33. Ti nam brojevi svjeđoCe, da se kestenovina,
koja akoprem nije bolja ođ hrastovine, ipak može istoj uz bok staviti, te se
razmjerno više za pražnice upotrebljavati. I druga tehnička svojstva govore za ovu
želju: kalavost je prilično dobra, drvo je kestenovo žilavo, a iz toga slieđi, da je
sposobno za ođpor proti udarcem.


Za brodogradnju je kestenovo drvo uprav tako sposobno kao i hrastovo. U Tirola
ima kestenovih stupova, koji već 50 godina u zemlji stoje, a da od truleži netrpe.


Da se kestenovo drvo u sjevernoj Njemačkoj za željezničke pražnice upotrebljavati
ima, nemože se nipošto zahtjevati, dapače bi to posve neumjestno bilo, jer dalek je put
iz Hrvatske do sjeverne Njemačke, a troškovi su za prevoz veliki. Ali kod nas u naših
južnih pređjelih, koje je majka priroda kestenom obilato obdarila, morao bi se uzeti
obzir kod željezničkih gradnja, a i kod drugih gradnja u zemlji malko više na kestenovinu,
koju se sbog toga, što nikakove prodje neima za svašta upotrebljuje i u
bezeienu prodaje, a ipak bi mogla uviek zamjeniti hrastovinu. Kad bi se kestenovina
upotrebljavati počela, nastojalo bi se takođjer mnogo više o njezinom racionalnijem
uzgoju; hrastovina bi se više čuvala, a mi bi od naših šuma više koristi imali, jer bi
ciena kestenovini poskočila.


Da ne nastane bludnja spominjem ovdje, da se navedeno tiče pitomog kestena, a
ne divljega, jer drvo potonjeg absolutno nije za nikakove gradjevine.


Izumiranje jablana populus pyramidalis. Kad sam pročitao vješticu pod
gornjim nadpisom u listu „Cbltt. f. d. g. Forstwesen", pala mije na um epizoda, koju
sam doživio na našem izletu u Tirolu godine 1890. Bilo je to na podnožju krasnog
vrhunca t. z. „Geislerspitzen". Sjedeč na tratini i đived se liepim priedjelom alpinskim,
koji su nam se pred očima prostirali, rečem nuz mene sjedećem kolegi G., da bi velika
blagodat za tamošnje siromašno pučanstvo bila, ako bi bilo na onih vrhuncih zemlje,
jer onda bi na njima uzrasla šuma, od koje bi pučanstvo koristi imalo, a nebi bilo ni
toliko bujica, koji mu svaki čas usjeve i kuc´e unište. E moj dragi, reče mi on, to je
baš ono, čega mi neimamo a nemožemo ni imati, jer da može tamo na vrhuncu drvo
rasti, bilo bi već zemlje gore! Sad mi je tek puklo pred očima i uvidio sam, da nije
kriva nestašica zemlje a po tom i nestašica drveča goliui onih litica, nego da uzrok
leži u liticah samih, naime u njihovoj prevelikoj visini. Naveo sam ovu crticu s toga,
što sumnjam u istinitost nazora Vuillenima, koji veli, da populus pjramidalis neizumire
sbog toga, što se nerazplođjuje sjemenom, nego s tog*, što su se u najnovije doba
počele pokazivati na njemu gljivice od Diđymosphoeria populina Vuill. Svi učenjaci
ovoga stoljeda uztvrdili su, da pop. pyramidalis izumire upravo s toga, što se nepomnožava
sjemenom, nego sadjenicami, a po tom bi Vuilleminovo mnijenje osamljeno bilo.
Pozivajuć se na navedenu crticu mnijem, da bi moglo i ovdje biti sa gljivicami, kao
Sto sa zemljom na vrhuncu Geislerspitzen, jer nije izkjučena mogućnost, da gljivice
upravo zato dolaze na jablanu, jer isti sam od sebe izumirati počima. One dakle po
tom nebi bile pravi uzrok smrti spomenutog jablana, nego samo pospjeSitelj iste. Da
nam kako to krasno drvo i nadalje na životu ostane, treba ga uzgajati iz sjemena, a
dok se ono uzgoji, moglo bi se upotrebiti sredstvo Vuilleminovo koji preporuča da se
za uztuk proti širenju gljivice Diđymosphveria populina dolnje granje i izbojci okresavati
mora. K.


Picea omorica. Za tercieme dobe izgledala je površina zemlje drugačije, nego
danas. Druge biline i druge životinje gospodovale su zemljom. Kada je nastalo ledeno
doba povlačile su se njekoje biline i životinje prama juga, a njekoje prama sjeveru.
U terciernoj dobi bitisala je u Europi četinjača Picea Engleri, ođ koje smolu još dan
danas rabimo za ures pod imenom jantara.


Bilo je još i drugih vrsti četinjača, koje su nastupom ledenog doba izumrle, a
ostale su jedino Picea ajanensis, P. sitkaensis i P. omorica. Kako su se ove vrsti uz




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 69     <-- 69 -->        PDF

— 443 —


držale, nezna se pravo, ali se misli, da su te vrsti osim po alpah i po onih predjelih
razširene bile, do kojih ledenjaci dopirali nisu Ti predjeli imali bi biti đanaSnja
domovina spomenutih vrsti Setinjafia, a ta je za P. ajanensis iztočna Azija, za P. sitkaensis
zapadna Amerika, a za P. omorica iztočna Bosna (sjeverna granica 44"), jugozapadna
Srbija i južna Bugarska. Još nije ustanovljeno, da li je ima i u Crnoj gori.
Pokojni Pančid našao je P. omoricu u jugozapadnoj Srbiji, te ju prvi opisao. Kasnije
su se još nekoji učenjaci mimogredce dodirnuli te_ vrsti četinjače u svojih razprava
dok ju nije napokon dr. Richard Wett8tein pobliže iztražio.


P. omorica razlikuje se od smreke (Pinus picea) u obliku iglica, cvieta i češera
Iglice njezine sjedaju na oblik jele, a imaju na licu 2 biele strike (puci). Češeri su
joj mnogo manji od češera smreke, te jim je obična duljina 56 cm. Sjeme je takodjer
manje, nego kod smreke. Stablo joj je izpravno, razmjerno dosta tanko sa visoko nasadjenom
krošnjom piramidalnog oblika. Ogranci su tanji od smrekinih ogranaka te
uslied toga vise, po čemu se upravo lako omoriku razpoznati dade od ostalih drveća.
Visina stabla je velika, te obično nađmašuje visinu bukve, bora, jele i javora. Na
kamenitih obroncih nadi ju je u hrpah u đružtvu sa crnim borom, bukvom, smrekom,
grabom, jasikom i t. d.
Raste u visini od 950 —1120 m. nad morem u šumi Igrisnik vedinom na vapnini
(vapnenastom tlu).


Kadkađa znade P. omorica, osobito ako je uzrasla u gustom sklopu ili na okrajku
poprimiti oblik smreke, te ju je onda vrlo težko od iste razlikovati. Po morphologičkih
razlikah lahko ju je ali od smreke prepoznati.


Da ptice sjeme ne jedu najbolje je uzeti minium, namočiti ga malo vođom
i onda sa sjemenom smješati. Sjeme se zaodjene crvenim slojem toga spoja, te ga ptice
nede napadati. Jedva se nadje po gdje koja nakljuvana sjemenka. Po iztraživanjih
Cieslara nema minium upliva na klicavost sjemena, dočim su ostala sredstva kao petrolej
i razredjena karbolna kiselina po klicavost štetna. 1 klgr. miniuma stoji 70 novč., a
može se s njim namazati 6 — 8 kg. sjemenja.


Šumski radnici u stranom svietu. Radničko je pitanje danas na dnevnom
redu, pak mislim, da nede biti suvišno, ako se ovdje u kratko dodirnemo ovoga pitanja.
Nemislimo dakako usvojiti ili pobijati programe radničkih družtva, nego jedino opisati
uzroke, s kojih kadkada radnika ponestaje, te sredstva, kako se tomu zlu predusresti
može. Svi mogudi obrti, koji dan danas na svietu postoje, imaju u izobilju ne samo
majstora, nego takodjer i radnika, a mi šumari moramo se često put tužiti, da nam
radnici manjkaju. I u prošlom stoljedu čule su se slične jadikovke, akoprem se za
tadanje estensivno šumarenje nije zahtievalo bog zna kakovih uvježbanih radnika.
K tomu zlu pridružilo se je još jedno i to mnogo vede zlo: radnici su naginjali na kradju
i prevaru. Nije dakle ništa drugo gospodaru preostalo, nego po naputku oblasti raditi
i radniku dati stan u naravi i ponješto zemlje, e da bi se isti u šumi nastanioudomadio. Kako god se ova uredba dobra čini, ipak nije svrsi odgovarala. Radnici su
dođuže životarili u šumi, radili su doduše, ali su malo po malo osiromašili, te napokon
državi na teret pali, a mi opet ostali bez radnika.


Pita se sad: „Na koji je način mogude ovomu zlu doskočiti?" Šumarnik Bock
misli, da povišenje plade nebi bilo umjestno, nego da de mnogo bolje biti, ako se
radnici nekako uviek u šumi zabavljaju i to poslom za gospodara ili poslom za svoju
obitelj, U tu svrhu veli on, moralo bi se 1 ha. zemlje oranice dati radnikom, dati im
uživati livade i stelju za marvu, dozvoliti im šumsku pašu, dozvoliti im skupljanje
jagoda i gljiva kao i suharica ili barem njekoje đielove za nje pričuvati. Tim bi si
radnici mogli za svoje vlastite potrebe što šta privriediti. NađSumar Erbert misli, da
mnogo doprinosi slaboj radinosti radnika slabo njihovo oruđje, te da bi za to trebalo
dobro oruđje za radnike bezplatno nabaviti.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 70     <-- 70 -->        PDF

_ 444 —


Hranjenje stoke sa granoieami (brstom). Dr. Ramaun i posjednik Jena-
Cothen pronašli su naCin, na koji se mogu grančice sasjeckati i sgnježiti, te onda za
hranu stoke upotrebiti. Krave muzare hranjene sa granCicama daju više mlieka i
bolje se ugoje, nego krave, koje su hranjene sa slamom. Korist ima ođtud i gospodar
i šumar, jer prvi dobije dobru krmu, a drugi proda suvišne grančice. Samo se po sebi
razumije, da budu čim manji tako, da ova krma bude jeftinija, nego slama i sieno.


Šumarske prilike u Rumunjskoj. U novije doba podigla se je silno
trgovina hrastovinom u okolici Krajove. Uzrok tomu je potreba hrastovine kod gradnja
kuda, potreba za željezničke podvaljke te potrošak na drvih gradova Galca i Bukarešta.
Prodaje se po kubičnom metru i po komadu. Ciena je daskama, koje se u stolarstvu
izrađjuju 60-—80 franaka po m*, a hrastovim kusovom 40—50 franaka. Za
ogriev rabi se takođjer izključivo hrastovina, a stoji loco Krajeva 7 — 8 franaka po
m^. Okružja Balcea i Uorjin imala su najdragocjenije i najliepše šnme prije gradnje
željeznice Piatra Balcea i Pila-Jin. Čim se je počela spomenuta željeznica praviti počeli
su šumovlastnici na vrat na nos šume prodavati samo đa novac dobiju. Najljepši
hrastovi pali su žrtvom lakomosti pojedinaca, a upotrebljeni su za kojekakve malenkosti,
kao traverse itd. Da nepriteče vlada u pomoć, bilo bi valjda nestalo šume u tih predjelib.
Ministarstvo izdalo je naredbu, kojom se zabranjuje prodavati i sjeći šume bez
vladine dozvole. Sad se vladin povjerenik izašalje na mjesto, te ođređjuje kako se
drvo upotriebiti ima i koliko ga se upotriebiti smije.


Na tržišta dolazi hrastovina, jasenovina, javorovina, bukovina i dr. i već gotova
roba, kao stolovi, stolci, krizi, žlice, tačke, kola itd.
Smrekovine ima malo, a i ta je slabe vrstnoće. Naručivaju srarekovinu iz Bukovine,
ali sbog spekulacije stoji 1 m´ na 60—65 franaka.


Jelovine ima takođjer malo, pak prem je ista vrlo prikladna za gradjevine, nerabi
se ipak toliko, koliko hrastovina. Uzrok tomu leži u naviki. Ciena 1 m´ jelovih
dasaka je samo 30 franaka.


U brdovitih predjelih ima mnogo pilana staroga kroja, ali ove režu daske vrlo
lošo, zato i jesu daske tako jeftine. Velike; po novom kroju sagradjene pilane nalaze
se u Slatini, Valcea i Brezvinu.


Tehnička uporaba bukovine. Da se prodja bukovini poveća, potrebito je
koliko moguće porabni postotak iste povisiti. Porabni ili užitni postotak drva zavisi, o
prikladnosti za porabu i o tražnji. Prikladnost za porabu zavisi opet o svojstvih drva
i o svrsi uporabe.


Bukovina spada međju težka drva, kad je sirova, onda ima 42´6´´/(, vode, speccifična
težina joj je 0´71—098, a 1 puni metar važe 720 kg. Bukovina je prilično
tvrda, lako se kala. malo je pruživa, a neđa se savijati. Čvrstoća joj je vrlo mala,
pak se sbog toga niti nerabi za nošenje tereta kod gradjevina. Najlošije pako svojstvo
bukovine je to, da upija vlagu, te se uslied toga izvitoperi (werfen des Holzes) i puca.
Kazne gljivice raztroše takođjer bukovinu, a kad je suva, napadaju kukac Anobium
i Ptilinus — vrsti. U vlažnoj zemlji strune bukovina skoro, drži se jedino posve
dobro pod vodom ili na suhom zraku. Ako se ostavi lišće na oborenomu stablu njekoliko
nedjelja onda se uzčuva drvo od takovih bukava bolje. Za gorivo je bukovina
od ostalog drveća najbolja.


Iz toga se vidi, đa se bukovo drvo za gradjevine upotriebljavati nesmije, jer
nije trajno, niti čvrsto. Naprotiv se posve dobro upotriebiti može za taracanje ulica i
željezničke podvaljke. U ruđokopju upotriebljuje se bukovina za izgrađjivanje hodnika,
a kod mostogradnjah za mostnice. Nadalje se upotrebljuje kod strojeva i mlinova, a
ponješto i u brodogradnji. Bukovina se rabi u mnogih obrtih za sitnije predmete, a
tu je tako rekuć neobhodno potrebita. Ti obrti jesu: stolarstvo, tvornice pokućtva.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 71     <-- 71 -->        PDF

— 445 —


baSvarije, te ža zdjele, lopate, drvene cipele (klomke), sedla, kundake, kuhinjske daske
za sjeckanje itđ.


Parenjem bukovine promiene se njezina svojstva znatno, drvo postane mnogo
jače proti uplivom vlage i topline. Za primjer du navesti kamin u obrtnom muzeju u
Beču. Taj kamin se grije plinom, a načinjen je iz pećnjaka. U gornju ploču tog
kamina urezana je daščica ođ prave bukovine. Od kad obrtni muzej postoji, nalazi se
i taj kamin, a grije se svake godine, te bukova daščica niti se je savila niti popucala.
I savijeno pokučtvo, koja se samo iz parene bukovine pravi, odoljava uplivu vlage i
topline. Bukovina bi se mogla upotrebljavati i u fabrikaciji cellulose, ali se mnogo
radje u tu svrhu rabi smrekovina, pošto se bukovina težko izradjuje, a neđaje dovoljno
cellulose.


Ingenieur — šumar. „ Centralblatt fiir das gesammte Forstwesen" u broju 5.
od t. g. priobćio je, da je poznata molba svijuh tehničkih školž, austrijskih (medju koje
spada i velika škola za kulturu tla u Beču), koja je molba još u travnju prošle godine
predložena ministarstvu, sad pretresivana bila u bečkoj zastupničkoj kući 28. travnja.


Samu debatu i pretresivanje ove po naše šumare naročito važne predstavke može
svaki šumar čitati u gore rečenom broju „C. f. đ. g. Fw.", a onim štovanim drugovom,
koje će to zanimati, a neimaju prigode čitati onu cielu debatu u svoj njezinoj
obširnosti, priobćiti ću evo ovdje u kratko sve ono, što je najglavnije.


Izvjestitelj i poslanik dr. G o t z priobćio je zastupničkoj kući dvie peticije i to:
peticiju slušatelja svijuh austrijskih tehničkih velikih škola i peticiju slušatelja velike
škole za kulturu tla u Beču.


Prva peticija na zastupničku kuću završuje sa molbom :


1. „da se svakoj velikoj školi dade pravo, da može naslov „Ingenieur " bez
razlike struka svakom onom podieliti, koji je sa dobrim uspjehom položio državne izpite.
Ovakav naslov da se zakonom zaštiti tako, da ga samo oni nositi mogu, koji su
od tehničkih zavoda osposobljeni."
2. „da se ovakav naslov i svim onim pođieli, koji su državne izpite položili,
odkad su ovi ustrojeni. Isto tako da se podieli ovakav naslov i onima, koji su prije
ustrojenja državnih izpita dobili absolutorium kao dokaz o podpunom tehničkom osposobljenju."
3. da se sa ovakim naslovom spoje i sva ona politička prava, koja su spojena
i sa naslovom „Doktor".
Druga peticija, koju su podnieli slušatelji velike škole za kulturu tla u Beču,
završuje sa molbom :
„Neka visoka zastupnička kuda izvoli zaključiti, da se velikoj c. i kr. školi za
kulturu tla u Beču dade pravo, da svojim absolviranim slušateljem, koji su položili diplomne
ili državne izpite, može podieliti za obćenje prikladan i zakonom zaštićen naslov,
komu će jednaka prava pripadati, koja pripadaju i naslovu „Doktor. "


Isti poslanik referisao je u bečkoj zastupničkoj kudi i peticiju udruženja austrijskih
Ingenieura i Archtekta, koju su podnieli 26. lipnja god. 1891,


U glavnome je ova peticija istoga sadržaja, kojeg i ona, koju su podnieli slušatelji
austrijskih tehničkih škola, jer i ona zahtjeva, da se znanstveno obrazovanim
tehničarom podieli zakonom zaštićen naslov. U pojeđinostih pako neslaže se ova predstavka
sa onom tehničara-


Dok tehničari kao što znamo žele naslov „Ingenieur" , želi udruga Ingenieura
i Arhitekta naslov „Ingenieur" i „Architekt", ovaj potonji naslov samo za
one slušatelje velike škole, koji su svršili graditeljstvo. „Ingenieur- und Architekten-
Verein" želi, da se onim tehničarom, koji su položili diplomne izpite, dade naslov
„doktor´", i dodaje, da se naslov „Ingenieur" dade i onim, koji su takav po oblasti
autorisan naslov i do sad imali.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 72     <-- 72 -->        PDF

— 446 —


Poslanik đr. Gr 61 z navađja izmeđju ostaloga, kako je ovo pitanje već skoro
posve dozrelo, te da ga treba što prije definitivno riešiti. Nadalje dokazuje, da akoprem
i obrazovani dio naroda pođpuno pojmi važnost znanstvenih disciplina koje služe
u svrhu obrazovanja u velih školah na polju tehnike i kulture t!a, za moderni kulturni
život i dobrobit pučanstva, te akoprem poštuje i visoko cieni stališ znanstveno
obrazovanih tehničara i znanstveno fakultetski obrazovanih gospodara i šumara isto
onako, kao i one stručnjake, koji su njihovo znanstveno obrazovanje polučili na sveučilištu,
ipak je vrlo potrebit jedan tehnički shođan naslov, kao što je naslov Ingenieur.


Rečeni poslanik dokazao je, da je predznanje (matura) za tehničke velike škole
ono isto, koje je i za sveučilište i da slušatelji tehničkih velikih škola i velike škole
za kulturu tla neki stepen sveučilištno znanstvenog obrazivanja isto tako, kao i slušatelji
sveučilišta — i to slušatelji tehnike na podlozi matematičkih i prirodnih znanosti


— polučiti moraju, koji je podpuno ravan onomu na sveučilištu polučenom stepenu, te
da absolventi tehničkih škola i oni velike škole za kulturu tla imaju isto toliko prava
obzirom na njihov socialni, javni i družtveni položaj i obzirom na njihova građjanska
i politička prava, koliko ga imaju i absolvirani slušatelji sveučilišta.
Dr. G 0 t z preporučujući najtoplije podnesene i opravdane peticije zastupničkoj
kući, da ih primi i da ih preporuči vladi, obratio je pažnju zastupničke kuće i na
dvie brošure, koje su u tu svrhu za vrieme pretresivanja ovih peticija izpod štampe
izašle i medju zastupnike porazđieljene.


0 istom predmetu govorili su još i zastupnici dr. Habermann, dr. Exner i đr.
Hofmann-Wellenhof.


Svi ovi govorili su za predstavke, te su vrlo obširno predstavili zastupničkoj kući
važnost i prešnost ovih peticija, pri čemu se je osobito odlikovao dvorski savjetnik dr.
E X n e r, profesor velike škole za kulturu tla u Beču, koji je naučnom osnovom i
mnogobrojnim! primjeri dokazivao, kako je velevažna tehnička znanost po kulturni razvoj
i napredak država i naroda,


Dr. E X n e r navađja izmedju ostaloga, kako je tehničar već dan danas važan
i neobhođno potrebit član đružtva, kako i izvan državne službe može samostalno raditi
i još pri tom podpuno zadovoljan biti. Zaista je težko tehničaru, kad priznati mora,
da se u obsegu državne kariere u ovoj monarkiji ne može onoga cilja dokučiti, koga
bi u svakoj inoj zemlji lako postići mogao. Zanimivo je, da narodi italijanske rase


(Italiani i Francuzi) posve drugi pojam o tom imadu. Upravo nasljednici Rimljana ne


nalaze, da je latinski jezik u onom obliku, kako se u gimnazijah uči, glavni uslov za


najviše državne službe.


Sa sveučilišta u P a đ u i i iz institucija u Francuskoj znamo, da su tehničari


sposobni i da se upotrebljavaju za sve službe u državi, šta više^ tehničari se doviuuše


i iste časti predsjednika francezke republike!


Govori savjetnika dra. Exnera, kao i ostalih govornika o tomu predmetu popra


ćeni su pravim uzhitom u bečkoj zastupničkoj kući.


Gore navedene peticije sa nekimi manjimi nadopunjci primljene su jednoglasno u
zastupničkoj kući, te su predložene vladi na uvaženje i na Sto skorije riešenje. Tako
će napokon i proti nečijoj volji i nenaklonosti biti odlikovani i nazivom i političkimi
i građjanskimi pravi i velikoškolci i šumari, te će uslied toga dobiti ugledniji i socialni
javni i družtveni položaj.


Tomu netreba nikakva komentara, jer i svako diete već znade, da imađemo ve


like, srednje i osnovne škole, a po tom da se đieli te cieni obrazovanje dotičnika.


To je eto vidljiv i jasan dokaz, da niesu bile samo blagorečene „želje", koje
smo prošle godine u „Šumar, listu" priobćili, nego oživotvorena fakta, koja su već i
drugi korak prevalila, a trećim će korakom, ako bog dk, koraknuti i do samog naslova
„Ingenieur " i do političkih i gradjanskih prava, koja su s tim naslovom




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 73     <-- 73 -->        PDF

- 447 —
spojena. Tako demo se razlučiti ođ srednjoškolaca velikim nepremostivim jazom, koga
nede ni jedan srednjoškolac prekoračiti modi, ma se on hvatao sa stotinu izpitnih povjerenstva
u koštac.


Naglasujemo pako i opet ono: „od koga se zahtieva druga kvalifikacija,
nekaimaiđrugaprava!" M. O.-Ličanin.


Prijateljstvo životinja. Kod ljudi nalazimo tri vrsti prijateljstva: praktično,
koje nastaje iz koristoljublja s jedne i druge strane; moralno, koje nastaje uslied toga,
što ljudi uvidjaju, da su svi stvoreni, da rade za jednu te istu ciel, i napokon takovo
prijateljstvo, koje nastaje iz nagnuća čovjeka prama čovjeku. Svaka vrst prijateljstva
može kadkada biti trajna i čvrsta, a onda ju običajemo zvati „pravo prijateljstvo".
Osobito cienjeno je ono pravo prijateljstvo, u kom su vrstnode svih trijuh vrsti prijateljstva
sjedinjene. Ali ne samo međju ljudima, nego i medju životinjami nalaze se sve
tri vrsti prijateljstva, koje prijateljstvo u pojedinih slučajevih upravo iskrenim nazvati
možemo. Najviše je pako kod životinja razvijeno prijateljstvo iz koristoljublja, kako se
iz aliededeg primjera vidi:


Junghuhn pripovjeda naime, da tigar i paun u obde u velikom prijateljstvu živu.
Paun prati tigra ođ jednog razboj išta na drugo, iz doline na vrhunce gora, iz polja u
Sumu i u obde posvuda. Ako se uvaži činjenica, da tigar mnogu i mnogu nedužnu
životinju razdere, te jedva okusiv joj meso, ostavi ju da trune, onda de biti svakomu
jasno, da ne tigra radi, nego sebe radi paun sa tigrom prijateljstvo sklapa. Žrtva tigrova
počne trunuti, iz nje se izlegu crvi, a paun, koji je velik ljubitelj crvi, vuče
na taj način korist iz toga prijateljstva.


Sličan je odnošaj međju nojem i zebrom, samo što ovdje obje stranke ođ prijateljstva
korist crpe. Zebra naime neima dobrog vida, koji je opet u noja osobito oštar.
Čim se noj pusti u bieg, eto odmah za njim i zebra, jer ona dobro zna, da je noj
mnogo oprezniji i da bolje vidi, kako i kuda de pogibelji izbjeći. Ali ni noj nede se
sjegurno iz gizđanja pridružiti zebri. Kao na svakoj marvi, tako i na zebri zadržaju se
milijuni muha i drugih kukaca, koji su noju osobita poslastica, dakle i nagrada za
njegovo stražarenje.


U Moravskoj je njeki posjednik htjeo odgojiti posebnu vrst kunida, te je u tu
svrhu ogradio prostor zidom. Da očuva kuniće od tatova, postavio je slugu na stražu.
Jednoga dana dodje sluga i reče, da je unatoč pažnji jedan zec ukraden. Sutradan
opet zec ukraden. Tredega dana zamoli sluga ođpust, jer da on nikoga neviđi, a ipak
da je ved po treći put zeca nestalo. Gospodaru se pričini stvar čudnovata i reče slugi,
neka čuva do 11 sati, a on de sam od 11 sati dalje. Upravo je bilo iztuklo na selskom
tornju 12 sati, kad gospodar, koji je obilazio oko ograde, opazi, đa iz susjedne
šume trče dva druga, jedan dostojanstveno, a drugi brzo. Bio je to pas „ptičar" i
jedan „jazavćar". Gospodar se čudom začudi tomu nenadanomu posjetu, a još više
čudnovatom družtvu. Kako ga je stvar zanimala, sakrije se da vidi, što de ti gosti.
Kad su došli psi do zida, nasloni se „ptičar" prednjimi nogama na nj, a „jazavčar",
pošto se je malo zaletio, djikne po „ptičaru" u obor; ptičar zatim skoči za njim. Za
njekoliko minuta eto skoči „jazavčar" na isti način van, nosed u zubih zeca, a ptičar
za njim. Drugu noć opetovao se je točno u isto vrieme isti prizor, samo prijatelji gosti
ostali su mrtvi kraj obora, jer su sluga i gospodar dobro iz puške nišanili. Dočulo se
je napokon, da su psi bili iz susjednog mjesta jedan od njekog šumara, a drugi od
njekog drugog žitelja. Oba psa sjedinila su se, te je sbilja nepojmljivo, kako su na
tu ideju došli, da iz drugoga sela zečeve kradu, pa još k tomu na taj način, i da ih
onda u šumi pođiele.


Poznata su prijateljstva medju psi takodjer što se lova tiče. Ne rieđko dogodi
se, da dva psa kasno u zoru bez svoga gospodara lov obave. T)k, znadu se psi raznih
gospodara takodjer složiti, da love bez gospodara. Pri tomu sjedne jedan u zasjedu —




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 74     <-- 74 -->        PDF

— 448 —


mjesto, na kojem bi mnogi lovac prije ulovio, nego na mjestu, Sto ga sam izabere —,
đo6im drugi pas tjera. Ako se psi nauče na lov u vlastitoj režiji, onda nepreostaje


gazdi nižta drugo, nego da jih ustrieli.


Ima mnogo primjera, da se životinje u toliko sprijatelje, da svoje gnjezdo medjusobno
diele. Tako n. pr. njeka vrst jazavaca i njeka vrst guštera. „Hohleneule" (vrst
sove) oponaša glas svog stanodavca divljeg psa (Prairiehund). Morski orao dozvoljava
štakorom ledi u vlastitom gnjezdu.


Smiešan je prizor viditi prijateljstvo medju prasetom i svrakom. Kad više takovih
prijatelja ide, mislio bi fiovjek, da su to njekakvi starovjegni konjanici, koji upravo
sa dalekog puta dolaze. Prasci igraju naime ulogu blatnih konja, a svrake ulogu konjanika,
obnSenih u crno-bielo sukno.


Zanimiv je takodjer prijateljski ođnošaj medju mravi i ušenci. Ušenci rado jedu
hranu iz ustiju mravi, dofiim mravi rado sišu sok, što ga ušenci izlučuju, kad se po
trbuhu škaklje. Isto je sa kukcem topurlija, samo što ovaj neide dobrovoljno u mravinjak,
nego ga mravi moraju silom odvući.


Kao što ljudima, tako se i mnogim životinjam smile mladi od drugih životinja.
Kamanes je u tom smjeru činio pokuse tako, da je braminki (kokoš) metnuo za izleči
paunovo jaje. On je htjeo da vidi, da li de kokoš, koja je već njekoliko puta vodila
piliće, dakle i više puta legla, imati strpljivosti, da dugo sjedi na paunovom jaju i da
pauniea vodi. Kezultat je bio taj, da je kokoš jaje izlegla i mladoga paunića posve
odhranila. Ovo dvoje nije se nikad kašnje razstajalo. Dapače opazilo se je, da kokoS
svojemu gojenčetu češlja perje na glavi, što inače samo paunice svojim mladim čine.


Kokoši, koje inače plivati neumiju, vode mlađe patke, ako su jih izlegle, do
bare, da u njoj plivaju.


Isti iztražitelj podmetnuo je kokoši, koja je upravo na jajih sjedila, dvie još
sliepe vretice (vrst lasice), i gle čuda, kokoš je razumjevala njihov glas s vremenom
tako, da je odmah dolećela, čim bi ju u pomoć zvali, ^-amo joj nepojmljivo bilo, kad
su ju htjeli sisati, te je onda puna straha znala pobjeći, ali bi se odmah vratila, čim
bi zacvilili.


Inače veliki mudrijan i sebičnjak, domaći mačak upušta se takodjer kađkada u
prijateljstvo sa životinjami drugoga roda. U njekoj kući, pripovjeda Perty, sjedila je
kokoš na jajih, a čim bi ustala, da pije vode ili da se nahrani, odmah bi domaći
mačak skočio na njezino gnjezdo i ležao na njemu tako dugo, dok se nebi kokoš povratila.
Da i patka, koja inače skoro za ništa smisla neima, nego za gackanje po blatu,
znade sklopiti upravo veliko prijateljstvo s kojom životinjom; evo ovdje dokaza. Tako
je jedna đielila sve, što je imala, sa morskim prasetom; druga je opet posvuda pratila
mesarskoga psa, a kad bi se umorila, nosio ju je pas na ledjih, pri čem bi mu
se ona kljunom za vratnu kožu primila.


Iz orlovog gnjezđa uzeli su pokusa radi dvoje jaja van, a metnuli mjesto njih


guščja. Orao je izlegao guske. Jedno gušće je crklo doskora, dočim je drugo ostalo


živo, samo nije htjelo s početka jesti meso, ali kašnje se je priučilo. Još i onda, kad


je guska odrasla bila, znao joj je orao donieti mesa za jesti, a ona bi željno doletjala


k njemu.


Boda i pelikan zaljubili se jednoč jedno u drugo, te se nisu nikad jedno od drugoga
odalečivali. Isti slučaj opazio se je medju žđralom i volom. Pas i gavran sprijateljili
se jednoč i išli skupa u lov na zečeve i vjeverice. Sličan primjer je medju psom
jazavčarem i lijom (lisicom) opažeu kao i medju košutom i volom.


Psi nam čuvaju obično kuću od tatova, ali oni znadu stoku sami čuvati. U tu


svrhu meću se štenci pod kravu, da ju sisaju, pak se s vremenom tako na stoku pri


vikau, da nemogu bez nje živiti. Na isti način odgoje se psi za čuvanje ovaca. Da se


kurjaci neusudjuju na te pse navaliti, razumjeva se samo po sebi, jer psi brane svoje.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 75     <-- 75 -->        PDF

— 449 —


Psima se u obde nije Suditi, zaSto su ovakovi, jer su od naravi vrlo nauSljivi.


Jedna kuja ođhraniia je u zoološkom vrtu u Berlinu uz štence i 2 mlada tigra,
te su ju ovi i kašnje, kad bi god k njima dolazila, uvjek ljubili i prema njoj se tako
ponieli, kao da su znali, da jim je ona druga mati.


Karlo Russ odgojio je ždrala iz jajeta medju ostalimi kokoši. Zđral bi odletio u
bližnju baru tražiti crve i t. i^., ali bi odmah došao, čim bi njegov gospodar zažviždao
ili iz kubure puknuo. Sestru gospodarevu volio je fakodjer, jer mu je davala muhe.
Samo sluškinje nije trpio, jer ga je iz vrta od jagoda tjerala. S gospodarom išao je
žđral u lov, te je osobitu radost pokazivao, kad bi što ulovili. Jednoč ga je gospodar
poturio u stran, da mu nesmeta, pak ga je to tako opametilo, da nije nikad više došao
u blizinu gospodaru, nego je otišao k psu u grm i tamo čekao na rezultat lova.


Prije, nego zaključim, navesti ću jedan osobito komičan primjer. Njeka prava
pravcata guska bila se zaljubila ne u jednoga vojnika, nego namah u cielu satniju. U
jutro rano prije, nogo de vojnici izaći na vježbu, došla bi ona pred vrata vojarne i
čekala, dok bi došla njezina satnija. Kad je satnija pošla, išla je ona dobar komad
puta 8 njom uzpored, pak bi se opet svojoj kući vratila. U pravo vrieme znala je ona
otići pred satniju i voditi ju dostojanstveno u vojarnu. Kad je u dvorištu bila, stala
bi na stranu, da vojnici pred njom defiliraju, a onda bi otišla kući. Vojnici su ju napokon
zadržali kod sebe, a dobila je ime „Eegiments-Gans".


Našlo bi se još mnogo i mnogo takovih primjera, samo bi se moralo životinje
pobliže motriti. Napokon bi mogli umjetnim načinom tako daleko dotjerati, da pas,
mačka i mig iz jedne zdjele jedu i isti ležaj prijateljski diele.


Lieeenje znojnih noguh. Dr. J. V. Brandau, sada liečnik u Hamburgu, bavio
se je mnogo liečenjem znojnih noguh, te mu je rad na tom polju podpunoma uspjeo.
Ne samo da mu je pošlo za rukom ođkriti sredstvo, kojim se znojne noge lieče, nego
i dokazati, da mnoge druge bolesti upravo od znojnih noguh potječu. Znojne noge
ohlade se naime brzo, te uslied toga nastane hunjavica, grlobolja, astma, migrane itd.
Prof. Brandau opazio je, da bi uviek, kada bi se bolestnik od znojenja noguh izliečio,
ove bolesti prestale.


Dosada su rabljena mnoga sredstva proti znojenju, ali su sva samo privremeno


zlo odkloniti mogla. Liquor antihidrorrhoicus Brandau je do sada jedino sredstvo, kojim


se znojenje nogu a po tom i u savezu s istim stojeće druge bolesti Iječe; a izumio ga


je spomenuti liečnik Brandau. Liek se može dobiti u svakoj liekarni i bez liečničkog


prepisa. Uporaba je vrlo jeđntstavna. Trpi li tko od znojenja pod pazuhom, neka uzme


lanenu krpicu, umoči ju u liquor i pozorno mjesto nariba. Za jedno dvie minute oćutiti


će dotičnik, da ga to mjes^to peče. Cim to oćuti, mora to mjesto oprati sapunicom. —


Slična je uporaba sredstva za znojne dlanove. Dlan se umoči u nerazređjeni liquor i


čim se oćuti žeženje, opere se dlan u mlakoj sapunici.


Uporaba liquora za liečenje znojnih noguh nije tako jednostavna. Noge se moraju


prije uporabe sredstva dobro izprati u vrućoj vodi, a zatim saavime osušiti. U plitku


zdjelu ulije se na to 300 grama Iiquora i umoči noga u nj ali tako, da prsti još van


vire. Od vremena do vremena zamoče se i prsti ali ne sasvim, nego samo njihova


dolnja strana.


Cielo močenje nogu traje oko 10 minutah. Poslie toga operu se noge u mlakoj


sapunici i obrisu krpom. Poslie 10 —12 kupanja je znojenje nestalo i skupa s ujime


hunjavice i grlobolje. (Neue 111. Ztg. Nr. 38, 1890.)


Odstranjenje kurjih očiju. Šumari i onako mnogo hodaju, te će ih sjegurno


mnogo biti, koji unapred pogode, da će biti kiše t. j . imati će mnogi kurjih očiju.


Kurje oči su ali posvema suvišne, te će sjegurno svatko, koji ih posjeduje, gledati da


ih se ma na koji goder način rieši. Sada se preporiiča slieđeće sredstvo: Najprije se


prst omota tankom kožom, na kojoj je probušena luknja u veličini kurjego oka. Na




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 76     <-- 76 -->        PDF

— 450 —


to se na svedi ugrije zelenog voska (Grunwachs) i kapne kroz luknju na kurje oko.
Poslie 14-đnevnog opetovanja vele da nestane kurjeg oka sasvim. Tko se hoće osvjedoSit,
neka kuša! —


Smrt miševom! U bakteoroložkom institutu za bakteorologiju u Greifswalđu
bilo je njekoliko bielih miševa, koji su naglo počeli pogibati od nekakve bolesti. Profesoru
F. Loeffieru pošlo je za rukom konstatirati, da su svi miševi pocrkali od jedne
te iste bolesti, koja se razširuje bacilli. On pokuša odmah umjetnim načinom te bacille
uzgajati i ucjepljivati ih poljskim miševom. Uspjeh je bio povoljan, jer su miševi pokrepali
za 2—4 dana. Na to je metnuo spomenuti profesor liešine tih mrtvih miševa
n veliku posudu i pustio njekoliko živih poljskih miševa u nutra. Po svom običaju
počeli su ovi grizti Iješine svojih drugova, ali na svoju nesredu — jer su svi do jednoga
poginuli. Svi pokusi uspjeli su za rukom, te je tim profes. Loeffler dokazao, da
bacillus, koji smrt miševah prouzročava, prelazi iz liešinah na žive miševe. Bacillus je
prozvan imenom: Bacillus typhi murium.


Dalnji pokusi su pokazali, da inim životinjam taj bacillus nahuditi nemože.


Početkom ove godine dokazao je profes. Loeffler, da to sredstvo za tamanjenje
miševah sbilja uspješno djeluje, čuvši naime grčka vlada za taj izum, pozove odmah
Loeflfiera, da svoje sredstvo upotrebi na poljanah Thessalije, gdje je žito rodilo, ali se
i miševi silno nakotili. Sva sredstva naplava, otrov itđ. nisu ništa pomogli. Professor
Loeffler ođazva se pozivu, te je dao tekudinom, u kojoj su se nalazili bacilli, namočiti
komadide kruha. Seljaci su mrmljali proti upotrebi toga sredstva, jer su se bojali, da
bi ovce ili druge domade životinje mogle kruh pojesti i od njega uginuti. Zato je on
đavao pred seljacima svim vrstim životinjam za jesti toga kruha te se na nijednoj bolest
pokazala nije. U svaku mišju luknju metnut je po komadid kruha.


Uspjeh je bio neočekivan. Ved nakon 7 dana prestalo je odgrizanje vlatova,
mrtvih miševa bilo je silesija, a polumrtvih takodjer.


26. svibnja o. g, dobi Loeffler iz Larisse telegram: ,Uspjeh izvanredan, zemlja
vam je zahvalna." Po tom bio bi uspjeh toga sredstva podpuno zasvjedočen, te bi sad
imali napokon najbolje sredstvo za tamanjenje naših velikih neprijatelja.
Hrvatskim šumarom. Od velevriednog dopisnika našega „Šumarskoga lista"
dobili smo ovaj poziv na hrvatske šumare, te ga ovdje priobdujemo, akoprem strogo
uzeto samo pitanje na nas šumare nespada. *


Poziv ! Dvie bolesti vinove loze, peronospora i filoxera, koje su u zadnje
vrieme ne samo naše vinograde, nego i vinograde ciele Evrope proriedile, a na njekojih
mjestih posve uništile, mogu se izliečiti jedino djelovanjem i iztraživanjem gospođarah
i šumarah. Pošto gospodarom, kojih se vinogradi najviše tiču, do sada za
rukom pošlo nije pronaći sredstvo, kojim bi se propasti naših vinograda doskočiti moglo,
držim, da bi se šumari, koji i onako indirektno korist od vinogradah crpe prodavanjem
dužicah, mogli latiti iztraživanja, da nam vinogradi nepropadnu. Da iztraživanje šumarom
olahkodeno bude, sastavio sam sliededa pitanja:


1. U kojih pređjelih su dvie spomenute bolesti najprije opažene, u kojem đesetgođištu,
kako su se dalje širile i koji predjeli Europe još zaraženi nisu?
2. Kakvo je bilo zdravlje iz sjemena uzgojene vinove loze naprama zdravlju na
drugi način uzgojenih čokotah ?
Kakovo je bilo stanje tih čokotah, ako su isti
a) godimice okresivani bili do panja;
b) ako su virnice ostavljene bile uz kuću i plot t. j ako su samo djelomično pri


kraćeni bili;
c) ako nisu okresivani bili?


* Sve listove i novine, koje ovoga poziva dobile nisu, a stalo im je za spas
vinograda, umoljavamo, da bi ovaj poziv otisnuli.