DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 10 <-- 10 --> PDF |
— 384 — tim više obavljati moralo, jer ne bijaše onda sbog slabo razvitih ljudskih potreboća i sbog još slabe napučenosti dotičnih krajeva nikakove nužde, da se takove šumske čestice u kakvu drugu vrst težitbe pretvore. S toga je ostalo takovih graničarom za krčenje opredieljenih šumskih čestica dosta neizkrčivih, kojima se isti i sada liepo koristiti mogu. Pak i isto hrvatsko Primorje nije bilo njekoč takovo, kako ga danas vidimo, jer je šuma sizala sve do mora. A da je šumS, nestalo i da je i na tom mjestu goli krš postao, krivi su tomu ne samo Rimljani i Mletčani, koji su šumu sasjekli u svrhu, da si grade iz posječenih hrastova galije, nego je tomu opustošenju mnogo doprinielo i domaće stanovničtvo, dapače ono je zadalo nerazumnom pašom obstanku primorskih šuma smrtni udarac, jer bi se inače ondje na svaki način šuma opet podigla bila, izbijajuć iz panjeva oborenih stabala nove izbojke (živice). U mjesto, da se je kraj takovih okolnosti šuma opet podigla, nastao je u onih predjelih, gdje su njekoč bujne hrastove šume stajale, tako zvani primorsk i kra s sa svimi svojimi strahotami i groznimi posljedicami. Glede posjedovnih šumskih odnošaja iz starijeg doba nije nam baš ništa poznato. Ali sva je prilika, da se je koristila svaka obćina prema svojim potreboćam u najbližih šumah, pak pošto je množina šumž., udaljenost pojedinih obćina jedna od druge i još malobrojno pučanstvo doshedno tomu svaku konkurenciju kod tog užitka priečilo i pošto u tom pogledu medju pojedinimi obćinami nikakove razmirice nastati mogle nisu: to je sva prilika, da su se obližnje šume, koje su dotičnu obćinu obkružavale, kao k toj obćini pripadajuće smatrati morale, a u takovih šumah mogli su obćinari po volji drvariti, svoju stoku pasti ili stanoviti dio za poljsko-gospodarske svrhe izkrčiti. Isto tako nije nam ništa poznato, kako su se dalnjira tečajem vremena privatni odnošaji na šume u pogledu vlastničtva razvili, kao što u obće neima nikakovih podataka iz starijeg doba niti glede šumskih odnošaja, tičući se teritorija bivše vojne Krajine. Svakako će biti, da se je onda i pučanstvo bez vezanja na kakav propis sa šumami koristilo tako, da su se stabla za gradju i ogriev sjekla ondje, gdje se je komu svidjelo. Tekar od godine. 1737. imamo njekoje viesti o krajiških šumah. Te godine naime izdana su pravila, kojima se zabranjuje krčenje šume i šipraka za pretvorenje istih u oranice, livade ili vinograde — osim, da se je za to dobila dozvola od zapovjednika. Izrično bijaše u svrhu konzerviranja šuma zabranjeno klaštrenje i gulenje stabala. Naprotiv tomu dozvoljava se Graničarom žirovina bezplatno, koja se ali nije smjela vršiti u drugom tudjem okružju bez predhodne prijave na dotičnoga zapovjednika uz naznačenje kolikoće dotične stoke. Već god. 1744. podvrgli su se Graničari u Slavoniji odredbi glede uplaćivanja za žirovinu i za drvlje, u koliko se je s tim trgovina tjerala. Pobliže viesti, tičući se šumž,, dopiru nam pako od god. 1755., 1765. i 1787. God. 1755. dobiše naime slavonsko-sriemske, a god. 1765. i god. 1787. karlovačko - varaždinske pukovnije „šumski red" tako zvani „"VValdordnung", |