DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 10     <-- 10 -->        PDF

— 384 —


tim više obavljati moralo, jer ne bijaše onda sbog slabo razvitih ljudskih potreboća
i sbog još slabe napučenosti dotičnih krajeva nikakove nužde, da se
takove šumske čestice u kakvu drugu vrst težitbe pretvore. S toga je ostalo
takovih graničarom za krčenje opredieljenih šumskih čestica dosta neizkrčivih,
kojima se isti i sada liepo koristiti mogu.


Pak i isto hrvatsko Primorje nije bilo njekoč takovo, kako ga danas
vidimo, jer je šuma sizala sve do mora. A da je šumS, nestalo i da je i na
tom mjestu goli krš postao, krivi su tomu ne samo Rimljani i Mletčani, koji
su šumu sasjekli u svrhu, da si grade iz posječenih hrastova galije, nego je
tomu opustošenju mnogo doprinielo i domaće stanovničtvo, dapače ono je zadalo
nerazumnom pašom obstanku primorskih šuma smrtni udarac, jer bi se inače
ondje na svaki način šuma opet podigla bila, izbijajuć iz panjeva oborenih
stabala nove izbojke (živice). U mjesto, da se je kraj takovih okolnosti šuma
opet podigla, nastao je u onih predjelih, gdje su njekoč bujne hrastove šume
stajale, tako zvani primorsk i kra s sa svimi svojimi strahotami i groznimi
posljedicami.


Glede posjedovnih šumskih odnošaja iz starijeg doba nije nam baš ništa
poznato. Ali sva je prilika, da se je koristila svaka obćina prema svojim potreboćam
u najbližih šumah, pak pošto je množina šumž., udaljenost pojedinih
obćina jedna od druge i još malobrojno pučanstvo doshedno tomu svaku konkurenciju
kod tog užitka priečilo i pošto u tom pogledu medju pojedinimi obćinami
nikakove razmirice nastati mogle nisu: to je sva prilika, da su se obližnje
šume, koje su dotičnu obćinu obkružavale, kao k toj obćini pripadajuće smatrati
morale, a u takovih šumah mogli su obćinari po volji drvariti, svoju stoku pasti
ili stanoviti dio za poljsko-gospodarske svrhe izkrčiti.


Isto tako nije nam ništa poznato, kako su se dalnjira tečajem vremena
privatni odnošaji na šume u pogledu vlastničtva razvili, kao što u obće neima
nikakovih podataka iz starijeg doba niti glede šumskih odnošaja, tičući se teritorija
bivše vojne Krajine. Svakako će biti, da se je onda i pučanstvo bez
vezanja na kakav propis sa šumami koristilo tako, da su se stabla za gradju
i ogriev sjekla ondje, gdje se je komu svidjelo.


Tekar od godine. 1737. imamo njekoje viesti o krajiških šumah. Te godine
naime izdana su pravila, kojima se zabranjuje krčenje šume i šipraka za pretvorenje
istih u oranice, livade ili vinograde — osim, da se je za to dobila
dozvola od zapovjednika. Izrično bijaše u svrhu konzerviranja šuma zabranjeno
klaštrenje i gulenje stabala. Naprotiv tomu dozvoljava se Graničarom žirovina
bezplatno, koja se ali nije smjela vršiti u drugom tudjem okružju bez predhodne
prijave na dotičnoga zapovjednika uz naznačenje kolikoće dotične stoke.


Već god. 1744. podvrgli su se Graničari u Slavoniji odredbi glede uplaćivanja
za žirovinu i za drvlje, u koliko se je s tim trgovina tjerala.


Pobliže viesti, tičući se šumž,, dopiru nam pako od god. 1755., 1765. i
1787. God. 1755. dobiše naime slavonsko-sriemske, a god. 1765. i god. 1787.
karlovačko - varaždinske pukovnije „šumski red" tako zvani „"VValdordnung",