DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1892 str. 26 <-- 26 --> PDF |
. — 78 " Djelovanjem vlažnog vazđuha bivaju ovi biljcini ostanci u kraćem ili du žem vremenu sve slabiji i mekši, a posije sve to tamniji, te se pretvore naj poslje u garavu prašiaasta zemlju, koju humus na^ivljemo. I ova se sitna crnica razstvara sve više i više, pošto se u nevidljive plinove pretvara, kao: u ugljičnu kiselinu, vodenu paru i amoniak, koje tvari dje lomice tlo pridrži, a djelemice se sa vazduhom spajaju. U zemlji ostane po tom samo pepeo od biljkine sastavine i mineralni djelovL Ovo raztvaranje možemo opaziti na pokrovu tla u svakoj zatvorenoj šumi. Najgoinju naslagu sačinjava svježe opalo lišće i ćetinje. Malo nižu naslagu sačinjavaju tvari, ali te tvari su već mekše i vlaknaste, dočim u najnižjih naslaga postaju takove tvari, prašnaste i crne, te prelaze u pravi humus. U zemlji oranici, u kojoj je humus postao iz poderanog gnoja, strnjike, trave i korienja, pomješaa je humus sasvim sa korom zemlje t j . sa gornjom finom naslagom tla. Poznato je, da se uzgojom šume na mršavom tlu ovakovo tlo popravi tako, da se količina humusa poveća čuvanjem i uzdržavanjem šušnja. Pa ako i nije humus posredna hrana biljkina, to se pravljenjem i dalnjim pretvaranjem istoga tvori ugljična kiselina, voda i amoniak, a ove ubrajamo medju najvažnije djelove biljkine hrane. Prof. Dr. Ebermayer dokazao je, da količina uglji´^ne kiseline, koja se na hektaru godimice proizvadja iz opala lišća (šušnja), iznaša 4800 do 5200 klgr., a pošto porastlina drveća potrebuje za rast drveta i lišća na hektar godimice 11.50 klgr, ugljične kiseline, to vidimo odtuđ posve jasno, da se dobiva oko polovicu ugljične kiseline^ koja je potrebita za hranu šumskog drveća samo od opalog Hšća, koje svake godine opada, dočim onu drugu polovicu ugljične kiseline crpi drveće iz vazđuha. Nije humus važan samo za pravljenje ugljične kiseline, nego i za pravljenje druge biljkine hrane, naročito azota (gušika). Da može poljodjelac što bolju žetvu imati, mora od vremena na vrieme da svoju njivu gnoji, te da joj time potrebitu azotovu hranu dade. A kako šumar da šumu gnoji? Šumar mora da se ođreče svega toga umjetnoga gnojenja šume? Sto bi naš poljodjelac na to kazao, kad bi mu njegovu slamu i sieno oduzeli i za gnojenje šume upotriebili?! Pa ipak neteži šumar za ovim dragocienim blagom poljodjelstva, naprotiv on dobro zna, da sva ta sredstva potrebuje s^m poljodielac. Ali jedno je što šumar može pravom zahtievati, a to je, da se šumi njezin pokrov poštedi, koji ju hrani i od neprilika brani, jer je on jedini gnoj jedino sredstvo, da šuma u cvatu i rastu uzdržimo. . Od godine na godinu okiti divno zelenilo našu šumu, a od godine na godinu opada opet osušeno lišće blagođarno na zemlju, na podnožje drveća, da mu tako sredstva i snage dade, da može opet nove potomke radjati. Pokrov tla raztvori se s vremenom, a ostanci pepela raztvaraju se i dolaze kao biljkina hrana opet u drvo, te se na taj način nalazi biljna tvar n vječnom kolanju. Biljka sagradjuje svoje stablo iz djelova atmosfere i iz neorganskih (mrtvih) materija tla. Bez dovoljne ove materije nije u stanju da se razvija ni |