DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1891 str. 15 <-- 15 --> PDF |
— 541 — ovuda vladala ponajpače u dobi, kako se narodi počeše seliti poglavito oko 375 god. po I. i da su hrastici hrvatsko-srbski itd. po Panoniji sadjeni bezuvjetno u dobi rimskih careva od gcd. 58. pr. I. — 375 po I. da ih je sadio Probus ili Justinian, ili koji drugi car, to prepuštam povjestničaru kao specijalisti, neka to dokaže. Mi smo dakle onuda, kuda danas hrastici stoje, imali čiste bukvike kao prašume, a hrastovih prašuma izim navedenih pojasa šume ne ima; nu imali smo takodjer i jelovih i omorikovih prašuma, kojih još i danas obilno imađe. Da je pako lipa iz ruskih šuma k nama vjetrovi donesena, što se polag današnje geografije bilinstva ta vrst samo tamo u porastlinah nalazi, i to mi je jasnije od svetog pisma. 0 uporabi. Rimljani dakle zatekli su u našoj domovini samo bukovih, jelovih i smrjekovih šuma, koje su bile uštrkane sa briestom, jasenom, lipom, javorom i grabom, kako gdje. Usljed toga dakle nisu mogli prvobitno gojiti svoje svinje, osim na svojih majurih, dok u II., III. i IV. stoljeću po I. ne đorastoše umjetno zasijani hrastici za žirenje. Ovi su dakle mnogo prije dolazka Hrvata i Srba po današnjoj našoj domovini svinje već na veliko po šumah žiriti mogli, a to im bijaše tada i glavna šumska privrjeda uz pašu. Da su Hrvati i Srbi odmah tu unosnu granu u svoje marvogojstvo poprimili, naučivši ju od Rimljana, ne smijemo sumnjati, budući su se još tada, ma i ratari bili, jamačno još vrstnije pastirstvo razumjevali. čuli smo, da su Rimljani i pepeo za gjubre oranica rabili. Bukovina im bijaše za to najvrstnija. Da li su i to naši pradjedovi prihvatili, ne može se zaključiti. Pepeo vinuo se do znamenite proizvodnje tek u staklarstvu. Pretvaralo ga se u pepeljiku okolo g. 1757. Do Stassfurtske pepeljike (K. 0.) proizvadjao se širom naših šuma od jadranskoga mora do Zemuna. To nam dokazuju humci pepelana na sve strane, pa i bolesti šuma nastavše pepelarenjem, koje bijaše skopčano s požari. Rimljani nisu mnogo šuma za kućo-gradnje trošili, jer po ostatcih zoamo, da su dapače do vratnike i doprozornike gradili iz kamena. U pečenju opeka bijahu majstori, pa su poglavito iz opeke kanale sastavljali, a i drumove zidali. Brodarnarica pako na Dunavu, Savi i Dravi malo je drva trošila. 0 drvarskoj trgovini nema inog traga, već što se spominje u Sisku, nu to se protezaše samo na lokalnu porabu. Onda ne bijaše niti drvotrošnih tvornica. Zato se može ja mačno reći, da uz tadanje stanje porabe, pa i komunikacije izvoz drva iz naše domovine ne pružaše Rimljanom nikakve koristi. Rimljani su počeli rabiti najbliže šume tek uz jadransko more u I. i II. stoljeću pr. I., kad u Italiji bolja gradja pomanjkavaše. Scharnagel tvrdi u svom djelcu 0 Krasu, da je Istra za Rimljana bila presretna zemlja imajući izobilnih žitarica, ulja, koje bijaše najizvrstnije za kampanskim, te neizmjerno mnogo gradjevna drva za kuće i ladje. Sječine, veli Scharnagel, da su odpočele tek u ovom polustoljeću; g. 1150. da je Istra podložena Mljetkom izim Piše doda |