DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1891 str. 8 <-- 8 --> PDF |
- 486 — Lovstvo. Ono je bilo u istom odnošaju, kao što je to već prije rečeno. Nu Strabo pripovieda, da su Albanci bili osobito hrabri i vješti lovci, te da su u lov polazili sa velikimi oklopi i obučeni u zvjerska odiela te kacigom pokriveni. Majoratna imanja. Takvih imanja stari narodi sve do sada ne poznahu. U toj periodi spominje Plinius, da je u Macedoniji 150 narodnih plemena pobrojeno, a to je dokaz, da su i susjedne zemlje poput Macedonije već u prastaro vrieme mnogo naroda imati morale. Svi pisci tvrde, da su se narodi iz predjela oko Hindustana selili u Europu. U tu svrhu bijaše im najpreči prelaz morem kod Carigrada ili pako preko Kavkaza kroz ruske južne ravnice, te uz sjeverne obale crnog mora na Moldaviju i Vlašku a odavle zapadno, jugo-zapadno i spram sjeveru dalje, širom Europe. Dolazeći narodi po kopnu zadnjim pravcem, ako se uvaži, da još tada lađja ne poznavahu, nego samo splavu i čamčić, sigurno su većinom na Carigrad svoje selenje upravili, pa bi se onda i jedni i drugi putnici ponajviše u današnjoj Srbiji i u bivšoj Panoniji sustavljali. Ti krajevi morali su biti u prastaro doba vrlo napučeni. Tu se naseliše ykyti pa Sarmati, naši pradjedi, a da ih je moralo biti mnogo sliedi odtud, što se niti Cyru8 niti Alexander ne usudi svojimi velikimi vojskami na nje udariti a tobožnji izgovor, da su ovi pred njima uzmicali, puka je taština u prilog za onda najprosvietljenijim narodom. Ni Rusi nisu pred Napoleonom bježali, već se skupljali, da ga posve poraze, a to i učiniše. Takov poraz doživili bi i Perzi i Grci, da nisu bili mudriji od Napoleona, te sramotno uzmakli. Mi ćemo u ostalom o tom još koju poslije reći, te sad prelazim na rimsku uredbu, a to je nuždno za to, da budu moji konačni zaključci svakomu jasni. Carevi rimski imenom Caesar ili imperator, birani su za četu po senatu, te su već za ove dobe imali pravo konfiscirati za se ili za svoje suborce u podloženoj zemlji stanovita imanja (vlastelinstva), koja bijahu svojina dotične osobe, od koje su potomci takova imanja opet nasliedili. Čim je moć tih imperatora veća bivala, tim se toga više plienilo, a to bijaše osobito u dobi, kad se rimsko carstvo u dva priestolja razdvojilo i to jednim carem u Byzantu, a drugim u Rimu (posliedaji su premjestili prestolje u VI. stoljeću pr. I. u Milan, a u V. stoljeću u Ra venu). Osobito su se confiscacije pomnožale u dobi, kad su vojnici sami, a ne senat svoje careve proglasili i kad ih je još više bilo. Ta u jedno vrieme bilo je u bivšem rimskom carstvu 30 imperatora. Ti su, carevi uživali i mnoga imanja progonjenih Rimljana, a k jednom carskom imanju pripadalo je i mnogo šuma za pašu zvanih: saltus, koje su se obično za pašu iznajmile tako, da je uz marvu najamnika i carska marva pasti |