DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1891 str. 35 <-- 35 --> PDF |
- 613 — ostanaka onih šumskih vrsti, koje se nahode u stepama južne Rusije", a pokazuju, da tamo još i danas raste brest, divlja jabuka i kruška, šipak i trn. „Nije li si bodno posmatrati te šumske vrsti kao antike, nepatvorene drevne novce, što smo ih našli na pepelištu silnoga carstva šuma, što no su nekada obuzimali današnji novoruski kraj." „Zaista, nastavlja Palimpsestov, tih je novaca ostalo i ostaje svagdje, gdje god se srušilo ili se ruši šumsko carstvo, sastojeći iz pojedinih vrsti, koje su rasle i rastu na jugu Rusije." Sve to potvrdjuje i ta okolnost, što na svim onim mjestima, gdje no se iztriebe šume, obično na koncu svega „stoji jedina divlja jabuka", a kadkada i divlja kruška, koje ostaju nedirnute kao stabla, koja su manje nuždna za životnu potrebu čovjeka, a domaća ih živina ne voli." Toga pojava bilo je u maloj Rusiji, u donskom području, na desnoj obali Volge, od Voljska te skoro do Caricina i napokon pače u Sibiru — u guberniji Tomskoj. Nu žalibože on, dočim iznosi, to dokazano sredstvo o bivšim šumama u stepi, zadovoljava se jedino samim opaženim faktom te ne unilazi u razmatranje pitanja: „usljed česa se te vrsti uzčuvaše i ne mogoše li i samo od sebe pojaviti se u stepi", budući bi to daleko vodilo, a jedva bi se stiglo k bivstvu posla. Taki pogled stvari silno kvari važnost navedenog dokaza. Neki pisci, koji se zanimahu iztraživanjem tog pitanja, držahu, da ono stoji u tiesnom savezu sa samim pitanjem o mogućnosti pošumljenja južnih stepa. Ako je takovo mnienje i imalo jošte donekle tenielja u četrdesetim i pedesetim godinama, danas se ono ukazuje podpuno nemoćnim: posvema izvedivi pokusi uspješnoga pošumljivanja kako u državnim stepnim šumarničtvima, osobito u Veliko-Anadoljskom, tako i u onima privatnih vlastnika, služe dobrim i uvjerljivim dokazom, da šuma može rasti u stepi, akoprem još ne dokazuju, da je ona tamo rasla nekoliko stoljeća natrag. Upravo fako i noviji zastupnici vajkadanjeg bezšumlja u stepi, ili se hrdjavo razumiju sa svojim protivnicima, ih pako pokazuju samo na potežkoće, s kojima je skopčano pošumjjivanje stepe. Za dokaz tomu neka budu ova dva primjera: akademik Ruprecht u svojim „geo-botaničkim izpitivanjima" govori: „opazilo se, da šuma ne voli crnice" (str. 11); njegov antagonista pako J. U. Palimpsestov, citujući to brza, da mu doprimetne: „čini se, da ove kratke rieči možemo ovako izraziti: crnozemno tlo nije sposobno za život šumske rastline." Ne biva jasno, zašto se priznaje mogućnest takovog samovoljnog samovoljnog tumačenja. Uz nepristranost nije ipak mogućno taki zaključak povući iz rieči prof. G. E. Šurovskova, koji ne poriče mogućnosti zavođenja šuma u stepama, nu smatra ga samo veoma otežčanim: „Uspješni pokušaji (pošumljivanja), na koje se obično pozivaju, ne samo da ne oprovrgavaju ono, što smo mi u tom pogledu iztaknuli (vajkadanje bezšumlje južnih stepa), nego to jošte više potvrdjuje. Oni jasno dokazuju, da izbivanje šuma iz južne Rusije zavisi ne od tla, nego jedino od nedostatka iz atmosfere padajuće vlage. Da tu prirodnu vlagu nadomjestimo umjetnim orosivanjem tamošnjeg tla (ili da doprinesemo k tomu, da se podhvate mjere za očuvanje prirodne vlage brižljivim 33 |