DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7/1891 str. 13     <-- 13 -->        PDF

301


Na koncu kažem: „Dok se fizikalni i luSbeni i s timi u savezu stojeći
fiziologično matematički resultati u prašumi za svaku domaća vrst drveća ne
izpitajii, dotle neće ni biti neoborivih, temeljnih gojitbenih nauka.


Starodavno pitanje ~ ,Je !i, y histončko doba, u Južnoj
stepnoj Rusiji bilo šume^^ te novije riešenje toga pitanja.


Ima toiBu skoro pol vieka, da se pokrenulo pitanje o tom, kako je tečajem
vremena nastala ona promjena na jugu Busije, da su se nekada šumoviti
krajevi preobratili u bezšumlje. Već tada bila su mnienja učenjaka različna.
Jedni su dokazivali (Gtlo, Germanu), da su naše južne stepe bile nekada pokrivene
prostranim šumama, a da su ih iztriebili oni drevni narodi, koji 5u
prohodili južnom Rusijom te imali navadu, da upaljuju šumu, samo da si odatle
prinarede pašnjake. Da je usljed paše takodjer i stoka pri haranju šuma svoje
učinila, ne treba spominjati. Drugi su pako protivno i toli autoritetno tvrdili
(Leple, Baer), da je južna Rusija kroz čitavo historičko doba bila bezšumna
stepa. U tom sporu učestvovali su tečajem vremena: Skaljkovskij, Norđman,
Neuman, Bajman, Černjajev, Ruprecht, Strukov, Veselovskij, Kemc, M. Bogđanov,
Bekemov, Majkov, Vojejkov i drugi, a u posljednjem deceniju posvetili
svoj trud riešenju toga pitanja: pokojni profesor G. E. Šturovskij,* i profesor


V. V, Dokučajev/^* Ipak ne manje i danas ima se smatrati, da to pitanje niti
je izcrpljeno, a niti podpuno riešeno, premda je za nj sabrana množina faktičkoga
materijala, a u naučnom pogledu izkazano ne malo veoma cienjenih
nazora. Uzrok takove nedaće glede riešenja pitanja o šumovitosti ili bezšumlju
ruskih južnih stepa u historičko doba, krije se izključuo^ kako to opravdano
opaža Dokucajev, „u neobičnoj težkoći samoga pitanja te u znatnoj netočnosti
onih metoda, koje su pri tom iztraživanju bile upotrebljavane"„ a da se to
ukloni, treba da se ovamo navrati pozornost učenjaka, koji žele da se u buduće
tim pitanjem bave.
Sva mogućna sredstva, koja su se do danas praktikovala za riešenje pitanja,
je li u južnoj stepnoj Rusiji bilo šuma, mogu se po mnienju vrloga profesora
razdieliti u dvie grupe: A) indirektne metode i B) direktne metode, a
jedna i druga razpađaju se na više tipova.


^´ E,efcmfc; „Je U u hiijtoričko doba biio u južnoj stepuoj Rusiji šuma?" ugledao
je svietlo m Izvjostijama Iniperat. družtva za ljubitelje prirodnih znanosti, antropologije
i etiiografije, evczak XXXVn. , dio L, str. 168—173.


**f= Je.su li stepe na jugu Rusije od iskona stepama i je li mogućno, da ib se
poSumi«. ijesnoj Žuraal 1882. g. kuj. 2., str. 97.-141. i knj. 3, str. 229.-249.
te Zapisci laiperat. Jružtva r.a gohiioclarstvo ji^žne Eueije 1889. g. br. 3., str. 113.
do U4., br. 4, Btr. 17.-48.; br„ 5.—^., Btr. 17.—48., br. 7.-8 , str. l.~32,t
br. 11.. sir. 3a. —G4. i br„ 12., str. 83.-^22.




ŠUMARSKI LIST 7/1891 str. 14     <-- 14 -->        PDF

— 302 —


Tako medju A) indirektne metode spada: a) apriorni način Palimpsestova
i b) navodi, da je južna sLepoa Rusija u prvanje doba bila vlažnija, Bego sada
(Ejhvaljd, Borisoak, Palimpsestov). B) direktne metode diele se na historičku
i prirodco-bistoriokii. Na prve se odnose: c) pismeni spomenici savreraenika,
Ijetopisaea, putnika, geografa, mjestnih žitelja, oficijelnib lica i t. đ. (Veselovskij,
Majkov, Keppen, Golubovskij i drugi) te ustmena narodna predaja; d)
nazivi sela, zaselaka, rieka i t. d. (F, Keppen) i e) mogile te naročito drvni
ostatci u lijiina (Dokučajev). K prirodno-historičkim spada f) biologičko pomagalo
(Baer, Keppen); g) paleontologlčki ostatci stablja i šumskih životinja (Palimpsestov,
Semeriov i F. Keppen); h) krtovine i tragovi drvene kore (Dokučajev
i Heijniersen) i i) metoda o tlu i strukturi šumske i stepnc zemlje (Dokučajev).
Sada da razmotrimo u samih obćenitih crtah svaki od ovih tipova,


Indirektm putevi za riešenje naučnih pitanja´ vazda se smatraju nemogućnima,
da udovolje zahtjevima stroge analize. Takima se oni ukazuju i u
pitanju, kojim se mi bavimo.


a) Pri rješavanju pitanja o bivanju šuma u stepah postavlja Palimpsestov
pitanja: je li mogućno, da ih nije bilo i je li bilo mogućno, da ih se ne iztriebir
TJ koliko on tomu doprinaša te se mogu svi fakti, ili jasnije, svi glavniji
fizički, fiziologički, topografički i djelomice historički uslovi tako sgrupisati,
da uz njihov bitak ne bi bilo mogućno, da nije bilo šuma i da se ne bi
bile mogle iztriebiti, dužni smo i mi saglasiti se u tome, da je šuma bilo već
usljed jedincatoga toga, što nije mogućno, da ih nije bilo i što nisu mogle da
se podrže do naših vremena ili do historičke spomene. Očevidno je, da je
svaki apriorni način rješenja skoro bez svake naučne osnove, Nu ako se i slaže
ono, što je Paiimpsestovu pošlo za rukom, da pomoću mnogobrojnih zapisaka
oprovrgne Raprechta i pribere fakta, na osnovu kojih se može zaključiti, da
su i klinca i tlo i prijašnje stepske rastUne stabaljnom rašću bile mnogo prijatnije,
ipak ostaje neobjasnjeno, kaki su imenice ti uslovi, isto tako kao što
i sve do danas jošte podpunoma točno ne znamo, kakovi se odnošaji temperature,
vlage i tla imadu smatrati najpovoljnijima za stabaljne i travnjate rastline u
obće, a u južnoj Rusiji napose, tim više, što ove posljednje nesumnjivo treba
razlikovati od onih, koje mi držimo normalnima u srednjoj i sjevernoj Rusiji.


Osim prenavedenoga dokaza o prvanjem bivanju šuma u stepah, doprinosi
Palimpsestov i drugi dokaz, koji je u ostalom s prvim jednokarakteran:
„Pravo nam se veli; kad bi se šume bile sačuvale i unatoč starodrevnom naseljenju
toga kraja te unatoč svim njegovim političkim prevratima, trudnije bi
bilo rješiti zadaću: kako su mogle, da se sačuvaju, ili barem uzdrže n većoj
količini, nego li što to sada vidimo na naših golih stepah?"


b) Malo dokazuju i mnogobrojni primjeri, što ih Palimpsestov navodi, da
su jurve u historičko doba u južnih stepah bile mnogobrojaije rieke i jezera,
vrutci obilabji vođoui, a tiovite vode, da su bile bliže površju te bile izobilnije,
jednom rječju, da su stepe bile daleko vlažnije nego li sada, što sve da se




ŠUMARSKI LIST 7/1891 str. 15     <-- 15 -->        PDF

~ 303 —


može objasniti jedino tako, đa je onuda bilo prije prostranih šuma, kojih je do
danas nestalo.


Mi ne ćemo, đa podrobno razmatramo, je li opravdana predpostava o
većoj vlažnosti u ranijih dobah i kako je to nastalo, te je nestalo tolikih
vrutaka, nego moramo primjetiti, da kad se tko glede onoga prvoga poziva na
historička svjedoćansta, treba da ih promatra obćenito i cjelovito, a ne djelomično,
kako to čini Palimpsestov, navodeći za dokaz svoga mnienja svjedočanstvo
Herodotovo, đa je u zemlji skitskoj (današnje naše južne stepe) bilo j^toliko
rieka, koliko u Egiptu kanala", dočim mu ne vjeruje tamo, gdje veli, da
su ti krajevi u historičko doba bili bezšumni, na što se poziva i akademik
Baer.* U koliko se to ne saglašava s njegovim vlastitim mnienjem, u toliko
ignoruje novija naučna iztraživanja, koja čitavom tom pitanju podavaju drugu
sliku. „Ja mislim, veli Izmaljskij,*´^" da je prijašnja stepa svojim gigantskim
rastlinama (travnjatim) morala imati za kraj ne manje znamenovanje, nego li
je ono, što ga se pripisuje šumama; ona je morala, primjećuje prof. Dokučajev´S
^^ tlovite vode i na rieke proizvoditi onaki blagotvorni izticaj, kako
su ga proizvodile i šumske rastline u drugih stranah Rusije.


c) Prelazeći k drugoj grupi načina, kako da se rieši pitanje, da li je bilo
šume u južnoj stepnoj Rusiji, naime k direktnim metodama, prije svega ćemo
se zaustaviti pri historičkih iztraživanjih te ćemo razmotriti resultate, do
kojih su dospjeli učenjaci na temelju dokada savremenika te narodne ustmene
predaje.


Po vremenu prvo iztraživanje toga pitanja pripada K. L. Veselovskomu,
koji se je u svomu djelu: ^0 klimi Rusije" 1857. g. okoristio ponajglavnijim
historičkim spomenicima, djelima Herodota (450. g. do R. J.)- Strabona, Plinija
Rubrikvista (1263, g.) ierodjakona Zozima (1420. g.), Kontorina (1474. g.),
Bonlana i drugih spisatelja te je došao do zaključka, da su stepe udilj bile
stepama, t. j . pridržale na sebi vazda pretežni karakter bezšumlja, premda su
sred njih šumske oaze tu i tamo prije bile i miiogobrojnije i obširnije ncL^o
li sada.


A. Majkov u svojih j,Opažanja giedom na geografiju drevne Rusije"*´´*
posvećuje pozornost teoriji akademika liuprechta o proizhođu zemlje crnice ])a
razmotrivši sve poznate tlo — karte evropejske Rusije, prilazi k zaključku, da
u savremenoj južnoj Rusiji ima šume samo na onih nekolikih mjestih, gdje
tlo nije crnozemno, nego ilovasto, pomješano pjeskom ili pako posvema pjeskovito.
Prosljedivši iza toga ljetopise XLj Xn. i XIIL stoljeća, drevnu razdiobu
* Idem 1880- g. Br. 7.-8., atr. 18. i br. S — G., str. 31. i takodjer: hvltr^
ge aur Kentaiss des russ. Kcicliee herausgcgcbca vou licimcrseu u. Baer, Baial
X?III. (1850.) str. 114.
^´* „Važnost tla u svezi a ujcaii-um kulturulm stuujcut 1882. g." — LJGBBUJ
Žumai, br., 1890. g.


^tjjMt Žurnal raiuistarjiva za iiarođau prosvjetu, 1874. br. 8., str, 25D.—1^7G. RK:ferat
c tom pitaaja jjiociian je na W. urLouloglekcj ski^pSiiui n Kamnu (tderii 1378. g )


ŠUMARSKI LIST 7/1891 str. 16     <-- 16 -->        PDF

.^uma po cjiavom r]a dr/aviiih okružja drevne Eosije te oziuicivji sve historički
pozpate ostrove u ja/.no-ruVkoj crnozemnoj stepi, prinijećuje : da se rezultati,
polučeni obim pinevima izsljeuovanja sastaju veoma na blizu, dakle potvrdjajn. Oba puta jednaka privode k tomu, da se udare gvamca Izmedju
necriiozeninoga pojasa satne i croozemnoga pojasa stepe te oba ubjedjuju
Li tome. da sjever predočava odvajkadanje obilje šumskih rastiina, docira
ju^^ jur od davrjine itun samo šumskih ostrova, i to samo r.a onih r^ekoiikih
nijc^tih, gdje se pretežna crnica izmje^ijiije bilo kakim m\i drago drugim tlom,
drugoga sastava i ibrniacije.


Autor „Historije južno-niskih stepa IX.—XIII. vieka" P^ Golubovskij,
navodeći cieli niz zapisaka iz ljetopisa, drevnih izprava, ,,knjige nazivane velika
crtaljka (oo^cniOH ´^epneatveT.)" te različitih historičkih pronalazaka i historičko-
statisti^kih opisa, osobito važnim smatra jedan direktni kažiput, da je i
u saTnih stepah bile i dubrava i šuma. To je obavjest, koja se nahodi u spisu
VasiUja Tjapkina, poslanika u Kriinu 1581. god.: „. . . . Na svih pomenutih
vršcia iznad Konskih, Samarskih i Oreljskih voda mogućno je pograditi jake
gradove . . za to, što okolo tih rieka i po stepah ima velikih dubrava i šuma,
glogovine, vrbe, trske i zvjeradi u žumah. . . . .^ Ova obavjest, po mnienju
Gclubovskova, oprovrgava teoriju nekojih učenjaka, da gdje je stepa, tu je crnica,
a gdje je crnica, tariio da ne n^ože biti šume, U ostalom taj autor izjavljuje:
„inisilm. da je na temelju svoga prenavedenoga neotporno, da su nazad
nekoliko stoljeća sume zauzimale daleko veća prostranstva. Za nas je važan
jednostavni posljedak, da su šumska prostranst.va bila daleko veća, nego sada
u doba historičko, u doba, kad su se ovuda selila slavenska plemena, a da se
nisu spotakla o pitanje o bezSumlju stepe iii o njenom, neđovidnom dosegu
šuma, u dobistoričko doba. ^ Takim načinom pušta Golubovskij promatrano
pitanje kao da je objasneno.


Veoma bogatim historickim materijalom pogledom na to pitanje obskrbio
se Tb. Keppen u sv(.m djem: ^Geograliika razprostranjenost listnjača u evropskoj
Eusijl i na Kaukazu" g. 1885. Južna granica ostrovne razprostranjenosti
omorikovine u stepnoj česti, kako je tuj udarena obćenito dosta na blizu pada
s onom. JBzr.om granicom, što ju je Veselovskj ustanovio o razprostranjenosti
šuma u obće.


d) Autor, da ustanovi južni prediel proizrasta omorike, utiče se posebnom
historičkom. pomagalu — nazivima (ua tom iii drugom jeziku, kadkada već izčeznuiom
u stanovitom mjestu) rieka, medja, naseljenika, koji potiču od naziva
stabalu. Keppen je oprezan te se tim pomagalom služi najvećom, pažnjom, u
koliko biva, te preseljenici svojoj novoj koloniji davaju ime onoga sela, odakle
su doi^li, a koje ie kadkada i po sto vrsta udaljeno od njihovog novog prebivališta.
Tako može biti i to, da su prenieli seoske nazive, koji potiču od poznatili
vrsti stabala^ akoprern; da i ve rastu u novoni prebivalištu. Osim toga
može i)iii, da su nazivi ;se!a uzeti od obitelji prvoga doseljenika (na pr. Eijnikov,
Sasnovskv, .r^e^´ozln, Jelvjca, Borovac, Brezovica i t. d,), a ova su pro




ŠUMARSKI LIST 7/1891 str. 17     <-- 17 -->        PDF

" " ^ ™´ 305 ~,


izverlena od imena poznatih vrsti .stabala. Usljeđ toga ta ^ metoda sama po
sebi nezavisna .od drugih pomagala, dobiva, kako to opaža prol DokuSajev,
ako i Be vazda, ali ipak u velikoj većini slučajeva sumnjivi karakter te je ^postojano
podvrgnuta sporu" =


, Takovim, pako sumnjivim karakterom odlikuju $e, žalibože, i neki histori5ki
pismeni dokumenti, a to i je jedan izmedju nedostataka svih historičkih
metoda. Drugi još važniji nedostatak dokumenata postoji u tom, što oni po
riecih toga autora opredjeluju samo fakf bivanja-šuma, a skoro nikada (stariji
dokumenti) ne . podavaju točnoga broja o njihovom razmjerju te ne opredjeluju
ni površine, kakovu su kada zauzimale .ove ili one šume. Pa kakav je
s,jedne strane pojam,o stepi, a s druge, strane pojam, koji ne izključuje šume
pri riekah, u prođolih, te i u povećih oštrovih srieđ visokih stepnih postranaka,
to proizhodi, da različiti autori n jednom te istom historičkom dokumentu
vide jedini dokaz za bivovanje šuma, a drugi stepe. Napokon historičke
metode, kako se to samo sobom razumije, nisu u stanju, da nas upoznaju s nazemnim´
.rastlinama u dohistoričkih´ vremenih^ a ta okolnost i u mnogim slučajevih
i u pitanju o našim stepama ima nesumnjivo veoma važno značenje".


e) Nedostatak meterijala, koji bi mogao, da objasni stanje zemne površine
u stanovitom kraju u dohistoričkoj dobi, može se djelomično popuniti
razkopavanjem nekih mogila, što ih se dosta često susreće n južnih stepah,
a spadaju u periodu vremena izmedju željezne i kamene dobe- U ostalom nalaz
mogila u stepah poput stražar^^j ili putnih znakova i utvrda služi jur po
mnienja statistika Skaljskovskova, što ga Iprof. Dokučajev dieli, dokazom, da tamo
već od pamtivieka, nema šume, jer inače mogile usried šuma bile bi bezkoristLe.


f) Akademik Baer,* čije mnienje- dieli i profesor Šturovskj, dokazuje da
su stepe od pamtivieka bezšumne pomoću biologičkih podataka. U iistnjačah,
koje ograničuju naše južne stepe sa sjevera i sa zapada (po Th. Keppenu
pače i u šumah bassina Samari, koji spada u Dnjepar niže Aleksanđrovska)
uspjeva obična vjeverica, a nema je u šumah Krima, koje leže stepi na jugu,
i bez obzira na sve posvema blagoprijatne uvjete njezinom bitku. Da su naše
stepe bile ikada šumom pokrite, vjeverica bi bila prešla i u Krim, a bila bi tamo
živjela pače i posije toga, iza kako su današnje stepe bile lišene šuma. Budući
da vjeverica živi na stablu i hrani S6 stabaljoim plodom, nije mogla da kroz
žarku i travom pokritu stepu pređje u &im, dakle sliedi, da je južna ruska
stepa bezšumna od onog vremena, od kako se je u šumah,´ stepi na sjeveru,
pojavila vjeverica, t j . za dugo do historičke dobe.


Manjkanje vjeverice u Krimu potvrđjuju i novija istraživanja Th. Th.
Keppena, koji tamo nije jošte našao niti puha, ni divlje mačke i još nekih


"^ K. von Baer: Die uralte Waldlo8igkeit der Sudrussisclieii Steppe n, Beitrage
žur Ketniss des russJschen Eeichea etc, svez. XVIIJ., str. 114.—115. 0 tom govori
i Oskar PeŠelj. — „Novija zadada sravnjujućega zemljozuanstva kao pokušaj morfologije
zemne površine´^. Prevod drugoga izdanja od K. J. Turčakovskova. Odessaj g, 1879.,


ti% 231.—232. ´
20




ŠUMARSKI LIST 7/1891 str. 18     <-- 18 -->        PDF

ouo —


drugih šumskih zvieri. Branioci prijašnjega bivasja šuma u stepah ne smatraju
taj biologički dokaz vjerodostojnim, buđud treba da se potvrdi, da se
sjeverna vjeverica nei´e napokon i naći u Krimskili šumah pri boljem iztraživanju
tamošnjih visokih ptovalija (Strukov); sađanje manjkanje vjeverice u
Krimu jošte ne dokazuje, da je prije nije tamo bilo (Palimpsestev), tim više,
što se po izkazivatiju arabskoga spisatelja Ibn-el-Atira, početkom XIIL vieka,
kad no je Sugleja (današnji Suđak) bila važnim trgovačkim gradom, tamo prihodilo
s robom, koju se kupovalo i zamjenivalo sia robove, tamnošmedje lisice,
đabrove, vjeverice i drugu robu, koja se u toj zemlji nahođila". Napokon, saglasivši
se s mmenjem Baera te susretivši vjevericu na Kavkazu, moramo dopustiti,
da su kavkazke šunie prije bile spojene sa šumama unutarnjih gubernija
evropske Rusije, stoje još sumnjivije, nego li prijašnja šumovitost južnih stepa.


g) Još više obećaje za nauku u buduće primjena prirođno-historičke metode
paleontologičke, koja se sastoji u točnom i svestranom iztraživanju onih
različitih rastlinskih ostanaka i životinjskih forama, koji se nahode u slojevih
zemlje pretežno novije formaeijel


Ti organički ostatci na dugo će, ako ne vazda, veli prof. Dokučajev, ostati
živim i neosporivim svjedocima bivših fizikografičkih uslova kraja. Prolaze vjekovi
i tisućljeća, jedni narodi mogu ustupiti mjesto drugima, nu u zemlji ukopani
rogovi jelena ili lubanja medjeđova, trupac hrasta ili omorike ostat će
neizmjenjeni. Nu „u velike je sažaliti, da je to najinteresnije područje historičkoga
i prirodno-historičkoga znanja u pogledu južne Rusije podpuno neobradjeno*´ i
Samo u´posljednjih godinah, kad no se počela izvoditi specijalna istraživanja
tla u Poltavskoj guberniji pod rukovodstvom prof. Dokučajeva svraćena je i
nužđna pozornost na sabiranje prigodnoga materijala.


,h) Akademik Heljmersea opisujući proizhodište smedjega ugljena u Kijevskoj
i Hersonskoj guberniji napominje, da je u jelisavetgradskom diiuviju u
razrezih i jamah opazio podzemne rukave s gladkim stienama, „zavinutog
cilindričkog oblika^ koji proviru u zemlju do 10 i više stopa te se niže suzuju
i razgranjuju u raznih pravcih. Šupljine ovih rukava izpunjene su tamnosvjetlom
tvarinom, koja sastoji iz gline i crnice te prixnjesa rastlinskih vlakanacaj
a same njihove crte odavaju oblik i razmjene drevnog korenja, po čem
bi se moglo dopustiti, da je ovdje prije bilo šuma, koje su davno izčezuule te
iza sebe ostavile podzemne tragove.


, Suzivanje tih rukava, pa okolnost, da pri izlazu na površje nema nikakih
nahrpina zemlje ne dopuštaju, da ih se smatra rupama glodavaca, koji obitavaju
u stepi, Mnienje Heljmersena dieli i I. U, Pahmpsestov,


Prof. Dokučajev, ne odričući mogućnosti, da iuia u nekojih krajevih takovih
rukava slabaljižog korenja, m u opisanom slučaju jeiisavetgradskoga diluvija
drže ih nesumnjivo ^ rupama stepnih glodavaca hrtova, krčaka, svizaca
i t. d. koje se prostonarodno zovu krtovinama. To zaključuje on na temelju
sljedećih kombinacija. (^,.,^jt de se.)