DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 6/1891 str. 20 <-- 20 --> PDF |
— 258 — Svakom prijatelju lova i prirode mora riedko bogata zbirka rogova magjarskog odjelenja zanimivost pobuditi. Liepota i bogatstvo ovih tropheja dokazuje, da usuprot godini 1848. još bogatih predjela za lov imade. Prašume karpatske i milje na daleko prostirući se reviri Bakonjsk e šum e pružaju prilike, da kralj šuma svoju krunu od godine do godine postavljati i mirno nositi može, dok ga tutanj puškometa ne podsjeti, da mu se njegov neprijatelj približuje. Ovaj mu je opasniji, nego svi njegovi ostali protivnici kao: medjed, ris i vuk, koji se dakako u prepariranom stanju ovdje nalaziše. U Galičkor a odjelenju osobito se iztieaše grabežljiva zvjerad. Tu vidjasmo risova i vukova u cielim redovima obješene, kao tik po dovršenoj hajci. Medju mnogobrojnim divljim svinjama nalazi se mlada medjedja obitelj, koja je tako naravno poredana, da se na ovakove panorame nevičan gledaoc mora da zgraža, gledajući oštre zube ove družine. U prostoru, u kojem je bio gornjo- i dolnjoaustrijski lov izložen, vidjesmo pored množine interesantnih tropheja dvie riedke zoologijske prirodnine: jedna šljuka jednake sjajno-mrke boje, i jedna sa pokraćenim oštrim kljunom. Iz Bukovin e bilo je originalno lovno oružje izloženo, sve radovi domaćih lovaca, a uz to bilo je gorostasnih rogova, medju kojima se i jedan jelenov rog nalazio, koji je vrlo sličan bivolskom rogu. U Češko m odjelu izraedju mnogih osobito je spomena vriedna glava jelenova s rogovima, koga je neobična sudbina postigla; padnuv isti jelen s neke visoke litice odbije jedan rog i izgubi na sred čela jedan dio moždjane kosti; težko ranjeni jelen polako se oporavi te nepogine, već mu se rana prevuče novom kosti i tako se napravi okrugla velika kvrga. Lovac ne imadjaše toliko milosrdja, koliko priroda, već satjera jedva zacieljeuome jelenu tane u srce i tako uljepša i poveća svoju zbirku s jednim skupocienim eksemplarom. U predjelima bogatim divljači veliki su se zakupnici lova starali od vajkada, da se divljač podigne t. j . da se čuva. Pa i u manjim revirima započelo se je evo već od 10 godina unapredjenje lova, odnosno gojenje divljači, s kojim je dvostruka svrha postignuta. S jedne bi se strane divljač tako podigla, a s druge ttrane bi se s racionalnom odhranom u zimi i šteta umanjila, koju divljač šumarskomu i gospodarskomu obrtu nanosi. Ovdje je spomena vriedan t. ZV. „Fu t te r p ul V e r", koga je nadšumarnik kneza Clarija, Karl Holfeld, prvi upotrebljivao ili bolje rekuć izumio, i koji se zimskoj hrani divljači primjesa. Poznato je, da divljač treba za pravljenje rogova, za učvršćenje kostiju i u obće za uzdržavanje zdravlja njeku ustanovl,eau količinu phosphornokiselog kalija, koji obično u doba odbrane (Aesung) užije. U zimi je dakle oskudica na kaliju i na hrani, koja phosphora sadržaje, što je i uzrokom raznim bolestima divljači, slabom razvoju rogova,´ a k tomu dolazi još i to, što divljač veću škodu pravi, pošto traži mjesta, koja su s ozimi posijana, guli s drveća koru, gdje se nalazi, phorsphora, kojega mu u suhoparnoj zimskoj hrani manjka. Da se dakle ovom dvostrukom zlu doskoči, primješava se hrani — koju pa |