DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1891 str. 9 <-- 9 --> PDF |
~ 201 — U dolini Rječine ima je i oko Žaklja, tik tamošnjega mosta, gdje nm ju sami vidjeli (kao grm), nu iznenadila nas na otoku Ilabu, gdje ima od nje citaviL. šuma, a na otočića Košljunu, kod grada Krka, vidjesmo bus onia>riih stabala. Liepo je stabalce zimzelene pririoorske ilore i planika ili planičae (Arbutos Unedo) sa kožnatim, eliptičko-bodkastim, svietlim lif^ćem i crvenim iilodom, koji nalikuje jagodi i zovu ju zato istarski Hrvati .,jagodica.-rast (jagodnjak). U Primorju je planika riedka, no zato običnija po otocib. Na Krku ima od nje zimzelenih šumica; tu je tako obična, da ju seljaci za kolje siekuizvažaju. Cvate klimavim grozdom, cvjetci su crvenkasti ili bielo-zelenkasti. Plod je crven, velik ko grašak, na površini hrapav i opojan. Cvate i preko zime, a spada medju vriesine (Ericaceae), te ju uresa radi sadimo po perivojih. Tu i tamo razraslo se u Primorju risje (Erica carnea; vrst vriesa), zimzeleni, na 30 cm. visoki grmić sa sitnimi, linealnimi ili iglastimi, prešjjenasto poredanim! listići. To je zaista jedan ođ naših najkrasnijih samoniklih grmića, u kojega su klimavi, cjevnati, ružičasti cvietci sabrani u jednostrani grozd. Ponajijepši su mu nakit tamno-grimizni, izlaknuti prašnici, koji se pričinjaju s daleka crni; zato naš narod taj grmić i „crnicom" zove. Kod risja opazio sam zanimivi životni pojav. Ono naime razvija svoje cvjetne pupove preko zime, te su tamo u veljači već toliki, da se kod nekojih i ona značajna boja prašnika opaža, nu uza sve to ipak se grmić do travnja ne razcvate^ pa bilo u zimi i toplih dana. U travnju otvore se jednim mahom svi cvjetići i na risju se onda svačije oko rado pari. Druga vrst vriesa razrasla se po Kvarnerskih otocih u stabalce i skupila u sitnogoricu; to je đrvolika resika (Erica arborescens), koju žitelji otoka Krka takodjer izvažaju. Još imamo u Primorju zimzelena grmlja i stabalaca; dvie su to vrsti zelenike (Philljrea latifolia i media), koje Primorci „divlja maslina" zovu. Lišće im je debelo, kožnato, s toga pođnaša vrućinu, kao i ljutu, studenu buru. Zeleniku- rabe u Primorju često za cimer ili kitu. Zimzelen primorsku upodpunjuju i neke druge biline, ođ kojih je obična veprina ili leprina (Euscus aculeatus). Iz gomoljasta podanka poraste izpravna, 30—60 cm. visoka, tamno-zelena^ obla stablika. Grančice su u veprine dvojake ; prve oble kao i stablika, dočim se okrajne grančice ra^više u prilici plosnata, debela, bodkasta lista, zato ju zovu i jježevina". Ove bi grančice mnogi držao za listove, nu pravi su listovi sitni kao Ijuštice, u prvi mah jedva vidljivi i u dnu grančica porasli. Veprina je bilina južne Evrope, mediteranske flore, i siže tu i tamo u domovini daleko prama sjeveru. U Primorju, naročito u šumah hrastovih, veprina je veoma obična i tako bujna, da uništuje svaku drugu bilinu, a tako je gusta, da se preko nje težko prolazi. Krasan je ona nakit zimzeiene primorske flore, jer joj se tamno-zelene grančice mjeseca studeaa ili prosinca okite velikim!, crvenimi bobami. |