DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1890 str. 18 <-- 18 --> PDF |
— 496 — jalu krasnu goru, da od oje sagrade svoje brodove, tvrdjave i gradove. Na oHi su u toliko krivi opustošenju, u koliko je ovo istom onda nastati moglo, jer su oni šumu posjekli; ali pravim uzrokom te nevolje nije za sigurno bila ta sječnja, kao što primjerice današnja sjecišta ne uništuju šuma naših naprednih zemalja. Dapače ne bi bilo trebalo strukovne vještine, da se opustošenje zaprieči; trebalo je samo ne priečiti prirodi brižna nastojanja, pak bi se posječena šuma tim sigurnije bila pomladila, jer je to bila, kako nam je poznato, mješovita šuma listača, koja se iz panjeva i žila lako pomladjuje. Da su one nekoč zelene strane tečajem vremena malo po malo skoro posve ogoljele, krivo je dakle ono, što je iza posjeke visoke šume sliedilo i što je do nedavna razstućim razmjerom u bivšoj „gornjoj Krajini" neprestance žali bože bivalo. Recimo u kratko: neograničena poraba paše, ne mareći ni za budućnost, a osobito ugon bezbrojnih koza u obraštene šum. predjele, onaj je demon, koji je opustošio ne samo naše Primorje, već i druge zemlje uz jadransko i crno more. Kad je kralj, podžupanijska oblast na Rieci s obzirom na sve to više zakrašivanje primorskih predjela prisiljena bila izdati toli važnu svoju odredbu od 24. srpnja 1876. broj 2451. proti držanju koza, koliko bijaše onda jadikovanje po cielom Primorju. I sbilja dvojilo se o mogućnosti provedbe rečene naredbe, jer se za stalno držalo, da siromašno primorsko žiteljstvo bez koza absolutno obstojati ne može. Nu ipak pokazalo se i u ovom težkom slučaju, što može svladati ozbiljna volja i pravi patriotizam onih ljudi, kojim sbilja leži na srcu dobrobit naroda. Prošlo je eto samo četrnaest godina, što se započelo sa provadjanjem spomenute naredbe pak, hvala Bogu, danas više nema nijedne koze u cielom našem Primorju. Čim je siromašno ono pučanstvo prebolilo prvi udarac, nanesen mu u kućnom gospodarstvu, počelo je malo po malo uvidjati nuždnost, pravednost i blagodat dotičnih odredba, koje je u početku smatralo ubitačnimi. Sigurno nema danas u cielom našem Primorju razboritoga čovjeka, koji bi još zagovorao držanje koza. Kad se dakle to postići moglo u najsiromašnijemu kraju domovine naše, za što se isto postići ne bi moglo uz znatno povoljnije narodnogospodarstvene odnošaje u području bivše gornje Krajine? Treba samo ozbiljne volje, energičnoga i dosljednoga rada upravnih organa, pak će se sigurno željeni cilj postići mnogo prije, nego se to u obće misli. Bilo je sbilja najskrajnije vrieme, da se ozbiljno pomisli na krepak liek proti sve to većem zakrašivanju bivšega krajiškoga područja, pak da se tomu neizmjernomu zlu što prije krepče i izdašnije na put stane. Liepi uspjesi, postigiuti u tom pravcu u našem Primorju, neka nas obodre! Kasnije generacije bit će nam zahvalne, pak će blagosljivati sve one, koji su doprinieli patriotičkomu tomu radu! |