DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1890 str. 85 <-- 85 --> PDF |
- 467 — te odobri po tajniku đružtva predloženi zakljuSni račun od 1889., kao i glavnoj skupštini predložiti se imajući proračun za g. 1891., a isto tako čitan bje dopis kr. žup. nadšumara L. pl. Kraljevića glede eventualnog ustrojenja podružnica družtva, napokon pređuze odbor i skontraciju družtvene blagajne. Osobne viesti. Umrli. Dne 4. kolovoza t. g. umro je u Varaždinu Josip M a 1 n a r, kr, nadšumar županije varaždinske, nakon duge bolesti u najljepšoj muževnoj dobi. Pokojnik rodjen je u gorskom kotaru, otac mu je šumar vlastelinstva Čabar pl. obitelji Ghyczy u Polici, a služio je u Dalmaciji, te posljednje vrieme kao bivši kot. šumar u Ivancu, u kojem je svojstvu zastupao službu župan, nadšumara u Varaždinu, ter bude g. 1888. imenovan kr. žup. nadšumarom ondje. Bio je vrieđan i marljiv struSnjak, a više godina član našega đružtva. Nadalje preminuo je dne 29. srpnja t. g. nakon kratkog bolovanja Lovro Varnica, privr. podlugar brodske imovne obćine, u Gradištu. Službovao je u srezu Vrabčana kratko vrieme, a zadobiv usljed noćne obhodnje u svojem reviru težku nakladu, s koje je i životom platio. Pokoj jim duši! Sitnice. Pismo iz Banovine. Pošto i onako malo viesti dolazi u cienjeni šumarski list ovkraj Banovine, to, sam nakanio ovim pismom po prilici predočiti dojakošnje stanje lova na bosanskoj granici, da se vidi, kakovi su odnošaji u tom pogledu do sada vladali i kojim se pravcem moralo udariti, da s:; jednom ta grana „zelene struke" privede pravcu, koji odgovara svrsi i zakonom. Kako je u Banovini, a osobito na bosanskoj granici, narod još za vrieme vojne krajine, a i poslije ukinuća iste bio naučen, da radi ono, što mu njegova slobodna volja za sbodno pronadje, tako se ta zločesta navada krajišnika osobito u pogledu lova veoma razprostranila. Krajišnici niesu pitali za lovni zakon, niti za ustanove istoga, već su po miloj volji tamanili koristnu divljač, a to im je tim više u prilog išlo, jer uvedenjem lovnoga zakona niesu bili sa svim razoružani, a slabo se na to i pazilo, jer je svatko, smatrao lov zajedničkim dobrom, kojega svatko imade pravo uživati. Prije, pa sve i do sada uzimali su u zakup obćinska lovišta ljudi, koji se niesu ni malo za lov zanimali, a ovi bi izdavali lov u podzakup ili bi jednostavno dozvolili pojedincem loviti, pak se sbog toga lovljenje koristne divljači u narodu tako uvriežilo, đa se u pojedinih selili preko po sela bavilo lovom. Da se tim načinom koristna divljač strašno tamanila, o tom nema dvojbe. Tu se nije pitalo, đa li dotičnik posjeduje lovnu kartu, kartu o porezu na pušku i druge zakonom propisane ustanove za stečenje prava na lov; — a sretne li čovjek takova lovca, te ga upita, kojim pravom on ide sa puškom i kojim pravom on lovi, to naidje samo na odpor i neprilike. Nu zauzeti lovci, koji su uvidjeli, da ovakovo tursko uživanje prava lova ne vođi nikakovu cilju, počeli se zauzimati za lov, bojeći se, da nam ne bi u ovom kraju, kojega je sama priroda stvorila za gojenje divljači, ponestalo iste, te su po malo počeli narod na zakone opominjati, a kad niesu opomene pomogle, to i nadležnim oblastim iste prijavljivati. Dakako, da i oblasti niesu mogle odmah koristonosno uplivati, jer lov u obće nije bio nigdje uredjen, pak se je radi toga narod morao postepenim načinom od te zločeste navike odučavati. |