DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1890 str. 49 <-- 49 --> PDF |
— 95 — te ne oklievajutSi okrene ušice (tupi kraj) sjekive i opali nekoliko puta po .glavi mog; medu, na Sto se ovaj izvali iz jele, izpravi se na zadnje noge, te da će na -napadača; Miloš napne i zadnje svoje sile, jer život ili smrt, okrene oštrilo sjekire i nastavi udarati po njemu, dok ga napokon sretno sruši na zemlju; tad izmoron i malo ustraSeu sjede kraj svoje žrtve. Pa da ne pjeva dobro pjesnik, kad kaže: Nit u vatri nit u boju Ne mienja narav svoju Silni hrabri graniSar. S. B. Stauje lugarske mirovinske zaklade otočke imovne oboine. Zaklada ta godine 1881. zaCeta, a 1883. pravili i stalnim prinosom oživotvorena izkazuje tečajem godine 1889. sliedeće glavnice: u gotovom novcu ...... . for. 548´36 uvč. u vrieđnostnilii papirih „ 12.141´10 ,. ukupno . . for. 12.689-46 nvč^ Vriednostni papiri, izkazani su uložnicami prve hrv. šteđione u Zagrebu broj 63.856., 61.588., 66.026., 67.166 i 67.202. a 3,321 for. 10 nvč. i 8.820 for. u privatnih obveznicah, od kojih je ođplaćeno do konca godine 1889. 1.579 for. Čista zakladna glavnica po tom koncem godine 1889. sastoji: iz gotovih novaca for. 54836 nvč. i vriednostnih 10.562-10 „ ukupno . . for. 11.110´46 nvč. Ogroman briest nalazi se u Parizu na glavnom dvorištu gluboniemog zavoda. Pripovieda se, ´ da je ovo drvo zasadjeno po prilici god. 1600., a zovu ga Sully-ev brest, jer da je to još zadnje drvo od onih, koje je dao po nalogu Henrika IV., francuzkoga kralja, glasoviti državnik Sully zasaditi pred vratima jedne parižke crkve. To je jedan od najliepših bresta, što jih u obće sada ima; na doljnjem kraju mjeri 6 m. u obsegu, a visina mu je 45 m. Svojom ogromnom krošnjom nadmašuje taj brest skoro sve sgrađe, koje se u Parizu nalaze. Tamanjenje puha i uporaba puhovoga krzna. Još godine 1888. đoniela je „Oester. Forstzeitung" viest po meni napisanu, gdjeno žalim, što hrvatski seljaci tamane puha lih u svrhu, da ga pojedu, a da ne znadu puhu svući krzno, koje se po opisu vještaka, priredjeno bojadisanjem prodaje u Lipskom kao čineila, veh i amerikanski bisam — štakor i kanadska veveriea, te bi uslied toga postupka naš seljak mogao prodati to krzno, kao što to već nekoliko godina prakticiraju naši slovenski susjedi Kranjci, koji ulove svake godine u naših obližnjih šumah na tisuće puhft. Uslied ovoga članka u spomenutom listu napao je neznani pisac na mene, što sam hrvatskom seljačtvu spočitnuo, da jede puha, a da mu ne oguli kožu i da ga skupa s dragocjenom kožom na ražanj natakne, izpeče i pojede. Na ovo imam ovo odgovoriti: Neznani pisac kao da je zaboravio, što da piše, jer se nije hotio upuštati u stvarnu polemiku, već se naprosto ruga Cehom, što oni tobože jedu pola trulu divljač, crve sa sirom i t. d. Sam je priznao taj pisac, da hrvatski seljaci ne ogule puha, već ga opisanim načinom pojedu, ali ih izpričava time, što je puh samo na takav način ukusan. Taj bi puho-ljubitelj svakako bolje učinio, da je s^m shođnim načinom podučio našega seljaka, da puha oguli i da proda krzno, za koje će mu svaki inozemni trgovac — krznar dati bar 10—15 novč., a s vremenom, kad bi se taj hrvatski speciaiitet bolje upoznao u vanjskom svietu, mogao bi postići još veću cienu za kožu. Koliko je griešni takov pisac, koji zastupa takove nazore, može si svaki sviestan čovjek misliti. Ovaj isti pisac predpostavlja nešto dosada nečuvena, naime da puran, koji se s perjem na ražanj natakne i izpeče, bolji je, no puran, kako ga jedu Česi i drugi na kulturnom stepenu stojeći narodi. Što bi k ovoj elukubraciji kazao slavni francezki filosbfgourmand Brilat Savariu? |